Menu
Ana ( 1881. – ? ) i Jakov ( 1880. – ? ) Kezele – Pavlösove rođeni su na Sušaku i potječu iz delničke trgovačke obitelji. Djetinjstvo su proveli u Delnicama gdje su završili pučku školu u razredu učiteljice Judite Vranić.
Osnivanjem 1898. godine Kulturno športsko društva „Sokol“ Delnice postaju jedni od prvih njegovih članova gdje u tjelovježbenoj sekciji društva pokazuju svoje sposobnosti i mogućnosti u športu kroz mačevanje i tjelesnu izdržljivost. U godini osnivanja delničkog sokolskog društva sestra i brat Ana i Jakov Kezele, zahvaljujući Sušačaninu Šimi Doriću, od jeseni 1898. godine pokazivali su veliki interes za skijanje i prvi su delnički športaši – skijaši koji su na padinama Podlučičkog vrha počeli skijati. Sušačanin Šime Dorić s uspjehom je završio tečaj gimnastike i skijanja u Zagrebu 1894/96 u organizaciji Ureda za bogoštovlje i nastavu pri Vladi kojeg je vodio tada istaknuti športski djelatnik dr. Franjo Bučar. Kada je u Delnicama 1904. godine izgrađena prema nacrtima inženjera Horvata, našeg iseljenika iz Norveške, dvadeset metarska skakaonica na padinama Podlučičkog vrha, Jakov Kezele 25. studenog 1904. godine otvorio je prvim skokom od deset metara natjecanje na skakaonici i time je ušao u povijest kao prvi skijaš skakač, u ovom dijelu Europe, koji se počeo baviti tom vrstom, za one prilike, novom disciplinom u skijaškom športu. Inače prvi skijaši skakači javljaju se 1892. godine na norveškoj skakaonici u Holmenkollu. Na istoj skakaonici u studenom 1904. godine van natjecateljske konkurencije, po odobrenju kotarskog liječnika Anton Stipaničića, skakala je i Jakovova sestra Ana. Kao prva žena skakačica svojim skokovima na Podlučičkoj skakaonici promovirala je Delnice u svjetsku kolijevku skakačkih skova za žene. Do tada nigdje u svijetu a time niti u Norveškoj nije bilo zabilježeno da bi jedna žena skakala na skijaškoj skakaonici.
Na Podlučičkoj skakaonici skakalo se i 1905. godine i najduži skok postigao je Jakov Kezele skokom od 16 metara. Kezele je 1910. I 1911. godine bio pobjednikom skijaških utrka na stazi od osam kilometara sa startom i ciljem na grabanjskom Lujzinskom mostu čime su Delnice postale, prema prvim natjecateljskim skijaškim utrkama, kolijevka skijaškog športa u Hrvatskoj. Taj događaj zabilježio je i dr. Godina iz Bečke Skijaške akademije koji je tih godina boravio u Gorskom kotaru. U arhivi delničkih sokolaša ostalo je zabilježeno da je Jakov Kezele sudjelovao i na svesokolskim igrama u Pragu, Sofiji, Varšavi i Zagrebu ali nije zapisano u kojim se disciplinama natjecao. Zajedno sa sestrom Anom, Josip Kezele u potrazi za novim boljim životom, po završetku Prvog svjetskog rata, odlazi u SAD u američku saveznu država Montana. U zapisima delničkog ljetopisca Mihe Klobučara st. zabilježeno je da je Jakov Kezele sobom ponio i fragmente japodske keramike koja je pronađena u blizini spilje Hajdova hiža. Ana i Jakov Kezele bili su pozvani po delničkim sokolašima da 1925. godine dođu u Delnice u dane obnove rada delničkih sokolaša i otkrivanja spomen ploče kralju Tomislavu u povodu tisućite obljetnice njegove krunidbe. Pozivu se nisu odazvali. Nije poznata godina njihove smrti niti privatni obiteljski život za života na sjevernoameričkom kontinentu. Na fotografijama snimljenim 17. rujna 1898. godine su Ana i Jakov Kezele kao članovi Tjelovježbene sekcije KŠD „Sokol“ Delnice. Jedine su to sačuvane fotografije njih dvoje.
Rodio se 1. travnja 1868. godine u mjestu Brlog na Kupi kraj Ozlja a umro je u Zagrebu 28. studenog 1949. godine. Pučku školu i gimnaziju polazio je privatno a maturirao je u Zagrebu 1887. godine. Medicinu je studirao u Grazu a diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1893. godine. Od 1891. godine radio je kao pravnik u Zemaljskom arhivu ( današnji Hrvatski državni arhiv ). Sređivao je arhivsku građu brojnih hrvatskih arhiva a kada postaje ravnateljem Zemaljskog arhiva, znatno je unaprijedio arhivsku struku. I arhivu nekadašnje općine ( občina ) Delnice vodio je i uredio prema naputku Laszowskog općinski arhivar Lovro Šnajdar. Godine 1899. zajedno sa Ivanom Bojničićem – Kninskim pokrenuo je „Vjestnik kr. hrvatsko – slavonsko – dalmatinskog Zemaljskog arhiva“. Bio je u razdoblju od 1903. do 1905. godine urednik mjesečnika za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku „Vitezović“. Uređivao je i list „Prosvjeta“ a obnašao je i dužnost člana Zemaljskog povjerenstva za čuvanje historijskih spomenika kao i zemaljskog povjerenstva za nazivlje mjesta.
Zajedno sa Velimirom Deželićem st. 16. studenog 1905. godine obnovio je Društvo „Braća hrvatskog zmaja“. Na njegov poticaj osnovani su 1907. godine Muzej Grada Zagreba s arhivom i Zagrebačka Gradska knjižnica kojima je bio ravnatelj. Sudjelovao je 1909. godine u osnivanju Društva za spašavanje ( buduće Hitne pomoći ). Uređivao je 1917., 1918. i 1925. godine glasilo „Hrvatski zmaj“. U Družbi se njegov rad posebice isticao kod ekshumacije i prijenosa kostiju Zrinskih i Frankopana iz Bečkog Novog Mjesta u Zagreb, te kod prijenosa kostiju Eugena Kvaternika također u Zagreb. Zalagao se i postigao da je knez Thurn Taxis darovao Grad Ozalj hrvatskom narodu u kojemu je kasnije Laszowski uredio Zrinsko – Frankopanski muzej.
Napisao je više znanstvenih djela iz područja povijesti Hrvatske i arhiviranja građe. Bio je autor mnogih članaka, napisa i znanstvenih radova objavljivanih u brojnim časopisima i glasilima. Surađivao je i u Hrvatskoj enciklopediji.
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Prilog za povijest industrije željeza u Čabru za vrijeme Zrinskih“ ( 1917. ), „ Projekt za staklanu u Gorskom kotaru“ (1922.), „Staklana Perlasdorf kraj Delnica“ ( 1939. ), „Gomirje“ ( 1898. ), „O arhivu Broda na Kupi“ ( 1903. ), „Gorski kotari Vinodol“ ( 1923. ), „ O Liču“ ( 1915. ), „Povijest vodenog puta od Pešte do Broda na Kupi“ ( 1882. ), „Stogodišnjica Lujzinske ceste 1803. – 1903“ i „Prvi zimski penjački uspon preko jugozapadne stijene Kleka“ ( 1939. ).
Rodio se 16. studenog 1901. godine u Čajkovcima kraj Đakova a umro je 29. lipnja 1987. godine u Zagrebu i sahranjen je na groblju Mirogoj.
Maturirao je 1920. godine na realnoj gimnaziji u Osijeku. Šumarstvo je studirao na Gospodarsko šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 1924. godine a doktorirao 1932. godine. Od 1925. godine radio je na taksaciji šuma u Direkciji šuma u Zagrebu a potom od 1926. do 1927. godine upošljava se u Direkciji šuma Ogulinske imovne općine. Tada je položio državni ispit te od 1928. do 1940. godine radi kao upravitelj Državne šumarske uprave u Ogulinu i Direkciji šuma na Sušaku. Od 1941. do 1945. godine radio je na taksaciji Šumarskog odjela Banske uprave u Zagrebu a nakon rata od 1945. do 1947. godine u Institutu za šumarska istraživanja. Godine 1932. kao jedan od rijetkih stručnjaka iz privrede obranio je na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu disertaciju „STUDIJA O PRIRODNOM RASPROSTRANJENJU I RASTU SMREKE U SASTOJINAMA GORSKOG KOTARA“.
Godine 1945. bio je izabran za honorarnog profesora zaštite šuma na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu a od 1955. postaje redovni profesor na istom fakultetu. Prof. dr. sc. Zlatko Vajda obnašao je mnoge dužnosti kako na fakultetu tako i van njega. Dekan fakulteta bio je od 1954. do 1955. godine a prodekan i pročelnik Šumarskog odjela od 1955. do 1956. godine. Dužnost predstojnika Zavoda, odnosno katedre za zaštitu šuma, obnašao je od osnivanja 1947. do umirovljenja 1972. godine. Bio je član i suradnik JAZU od 1949. a glavni urednik „Glasnika za šumarske pokuse“ od 1972. do 1974. godine.
U stručnim i znanstvenim časopisima bio je aktivan više od 50 godina gdje je za života objavio više od 150 napisa. Iako je najviše radio u operativi u Ogulinu, zanimao se i za šumarstvo u ostalim dijelovima Hrvatske a poglavito u Gorskom kotaru. U svom širokom opusu rada proučavao je različite aspekte šumarske struke a dugi niz godina radio je na proučavanju i istraživanju uzroka masovnog sušenja pojedinih vrsta drveća i šuma u što je bilo uključeno i goransko područje. U „Šumarskom listu“ od 1931. do 1980. godine objavio je više od 40 napisa iz zaštite i uzgajanja šuma, koji su se dijelom odnosili i na Gorski kotar, te petnaestak prikaza domaćih i stranih knjiga i časopisa. Bio je i vanjski suradnik Instituta za fiziku atmosfere i kozmičku fiziku te suradnik više znanstvenih šumarskih listova. Bio je član i utemeljitelj JŠU u Zagrebu te član i utemeljitelj HŠD ( 1940. – 1945. ). Za svoj rad primio je više priznanja. Odlikovan je Ordenom II reda 1960., a 1975. uručena mu je Republička nagrada za životno djelo. Odlikovan je 1976. poveljom sa zlatnom medaljom prigodom 130. godišnjice osnivanja HŠD i 100. godišnjice postojanja „Šumarskog lista“. Godine 1985. Šumarski fakultet u Zagrebu uručio mu je diplomu u povodu proslave 125. obljetnice šumarske nastave u Hrvatskoj.
Vezano uz Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi. „Studija o prirodnom rasprostranjenju i rastu smreke u sastojinama Gorskog kotara“ ( 1933. ), „Suvremeni aparati za ispitivanje čistoće i klijavosti šumskog sjemenja“ ( 1938. ), „O racionalnoj organizaciji rada u šumskom gospodarstvu“ ( 1939. ), „Šumska politika i haračenje šumama“ ( 1940. ), „Temelji racionalizacije rada“ ( 1941. ), „Šumarska stručna književnost o sječi i umjetnom pomlađivanju u bukovim sastojinama visokog uzgoja“ ( 1941. ), „Osnivanje šumsko gospodarskih oblasti“ ( 1941. ), „Pojava štetnih insekata u šumama NR Hrvatske“ (1946. ), „Moljac jelovih iglica u sastojinama Gorskog kotara“ (1954. ), „Uzgoj otpornih smrekovih sastojina u SR Hrvatskoj 1972. – 1974“ ( 1975. ) i „Utjecaj klimatskih faktora na rast i zdravstveno stanje naših šuma“ ( 1980. ).
Rodio se 15. kolovoza 1911. u Glogovici kraj Slavonskog Broda a umro je 20 kolovoza 2000. godine u Zagrebu.
Sin je Antona i Marije rođ. Križanić i potječe iz obrtničke obitelji. Osnovnu školu završio je 1922. godine u Glogovici a gimnaziju 1930. u Slavonskom Brodu. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 1934. a doktorirao 1955. godine. Specijalnost mu je bila iskorišćivanje šuma, tehnologija drveta i organizacija rada. Od 1935. do 1937. godine bio je zaposlen u Inspektoratu za pošumljavanje u Senju i Kotarskom poglavarstvu na Rabu. Od 1937. do 1942. godine bio je zaposlen na području Ravnateljstva šuma u Banja Luci a potom prelazi na dužnost upravitelja Šumske manipulacije u Spačvi da bi 1945. radio na poslovima ravnatelja šuma u Novoj Gradiški i gospodarskom odsjeku ONO u Slavonskom Brodu. Po završetku rata postaje direktor Šumskog gospodarstva Spačva pa tehnički direktor i direktor Šumskog gospodarstva Nova Gradiška. Godine 1947/48. izabran je za stalnog asistenta na Fakultetu, 1953. Izabran je za docenta, 1955. za izvanrednog a 1961. za redovnog profesora na Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Istodobno predavao je i na Višoj tehničkoj školi za drvnu industriji u Novoj Gradiški, Višoj tehničkoj školi za drvnu industriju u Brekom te 13 godina u „Lesarskom odelku Biotehničkog fakulteta“ u Ljubljani na redovnom i poslijediplomskom studiju.
Sudjelovao je na velikom broju kongresa, stručnih skupova i na praksi u inozemstvu. U razdoblju od 1959. do 1960. godine bio je stipendista UNESCO-a po temi „ Iskorišćivanje šuma na šumarskom fakultetu“ sa kraćim boravcima na fakultetima u Bangaru ( Wales ) i Edinburgu i Aberdeenu ( Škotska ). Bio je i na studijskom boravku u ČSR i fakultetima u Brnu i Zvoleu.
Prof. dr. sc. Roko Benić bio je član HŠD, počasni član Društva inženjera i tehničara gozd. in les. ud. Slovenije, dopisnik Commonwealta Forestry Institute Oxford , suradnik JAZU (1956. ), urednik „Šumarskog lista“ 1948. i 1949. godine i tajnik Šumarskog društva 1954. godine. Napisao je 40 znanstvenih, 28 stručnih radova i 14 udžbenika i priručnika. Godine 1980. nagrađen je za znanstveni rad nagradom „Nikola Tesla“.
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: Zadaci šumarstva na petogodišnjem planu razvitka narodne privrede u FNRJ u godinama 1947. – 1951.“ ( 1947. ), „Higijensko – tehničke zaštitne mjere pri radu u eksploataciji šuma“ (1948. ), „U Gorskom kotaru montiran prvi „skider“ u FNRJ ( 1954. ), „Iskorišćivanje oblovine kod izrade željezničkih pragova i tesane i piljene skretničke i mostovne građe“ ( 1953. ), „Ljetna i zimska sječa jelovine u Gorskom kotaru“ ( 1954. ), „Učešće kasnog drveta u godu jelovine“ ( 1956. ), Istraživanje o potrošku vremena za čišćenje debla od grana i za guljenje kore ljetne sječe jelovine u Gorskom kotaru“ ( 1957. ) i „uređivanje normalnog učinka rada kod obaranja i izrade jelovine u ljetnoj sječi u Gorskom kotaru“ ( 1958. ).
Rodio se u Tavankutu kraj Subotice 16. studenog 1920. godine a umro je u Zagrebu 18. ožujka 2016. godine. Školsku izobrazbu stekao je u Subotici, Somboru i Zagrebu. Boravio je godinu dana i u Krakowu. U Zagrebu je studirao kroatiku XIV. I XVI. predmetnu skupinu na Filozofskom fakultetu gdje je i doktorirao iz jezikoslovlja. Govorio je mađarski, njemački, poljski, francuski, talijanski, latinski a služio se ruskim i španjolskim jezikom.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata bio je gimnazijski profesor u Sinju, Pazinu, Virovitici i Delnicama te visokoškolski profesor u Rijeci i pročelnik katedre za hrvatski jezik. Zbog svojih uvjerenja, od jugoslavenskog režima, dva puta bio je osuđivan na zatvorske kazne.
Profesor Sekulić u Delnice je došao 1957. godine. Uposlio se kao profesor hrvatskog jezika i književnosti na gimnaziji gdje je ujedno bio i zamjenik direktora te srednjoškolske ustanove. Opseg svog ljudskog i pedagoškog znanja prenosio je na mnoge naraštaje delničkih gimnazijalaca. U izvannastavnim aktivnostima okupljao je đake u literarnim sekcijama a kroz program Narodnog sveučilišta Delnice dao je veliki doprinos doškolovanju i prekvalifikaciji radnika za nova proizvodna zanimanja. Profesor Sekulić bio je autor brojnih skriptiranih sažetaka za učenje đaka i odraslih. Uz hrvatski jezik predavao je na delnički gimnaziji i latinski jezik, filozofiju i psihologiju te je pokrenuo izdavanje školskog lista „Naši dani“. Godine 1963. izašla je njegova edicija „Riječi i djela“ a 1967. skripta „Teorija književnosti“, „Romani Vjenceslava Novaka“, „Pregled povijesti književnosti – europski realizam“ te „Naša gramatika“ u dva djela. Godine 1975. pod pseudonimom Josip Šimunov napisao je knjigu „Delnice – 150. – obljetnica župe“ a 1994. godine tiskao je u Rijeci svoju poetsku zbirku „Poputbina“ u kojoj je objavio i pjesme vezane uz Gorski kotar“. Za radnog vijeka u Delnicama bio je jedno vrijeme i predsjednik Gradske limene glazbe Godine 2010. dobio je nagradu za životno djelo Grada Delnica.
Profesor Sekulić za života objavio je preko 60 knjiga i više stotina radova od kojih neki govore o svekolikom životu bačkih Hrvata. Napisao je i veći broj monografija. Bio je suradnik književnih časopisa „ Hrvatska revija“, „Forum“, „Kritika“, „Obitelj“, Klasje naših ravni“ , „Dometi“ i mnogih drugih. Napisao je brojne rasprave i znanstvene zbornike. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Družbe braće hrvatskog zmaja, Filološkog društva, redoviti član Papinske marijanske akademije u Rimu, Matice Hrvatske i dopisni član HAZU.
Rodio se u Delnicama 18. travnja 1930. godine gdje je i umro 22. prosinca 2013. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Bio je poznati športaš, športski i društveni djelatnik.
Skijanjem se počeo baviti u šestoj godini života. Na skijaškim utrkama za mlađe uzraste održanim 1936. i 1937. godine u Delnicama, na poznatoj skijaškoj stazi „Sokolskog goranskog okružja“, osvaja prva mjesta. Ranjen je u Drugom svjetskom ratu što je bilo razlogom da zbog zdravstvenog stanja prekine s natjecanjima u zahtjevnim skijaškim disciplinama pa se okreće spustu, slalomu i skijaškim skokovima. Prethodno, postao je prvakom Hrvatske u skijaškim skokovima. Na Sljemenu 1947. godine na juniorskom prvenstvu Hrvatske u spustu i slalomu osvojio je drugo mjesto a treća mjesta u spustu i skijaškim skokovima. Godine 1959. prestao se aktivno baviti športom a 1964. položio je ispit za skijaškog suca. Na ZOI u Sarajevu 1984. godine sudio je na skijaškim stazama nordijskog trčanja i skokovima. Obnašao je dužnosti predsjednika Nogometnog kluba „Goranin“, predsjednika Košarkaškog kluba „Goranin“ i predsjednika delničke SFK –e.
Za života Bor Muvrin bio je aktivan i na drugim poljima društvene djelatnosti. Obnašao je funkciju predsjednika Udruge delničkih antifašista, a kroz desetogodišnje razdoblje predsjednika Izvršnog odbora Udruge umirovljenika Delnice a bio je i član Upravnog odbora Gljivarske udruge „Marohlin“ iz Delnica.
Na godišnjoj Skupštini Skijaškog saveza ŽPG 22. veljače 2010. godine održanoj u Lokvama, primio je nagradu za životno djelo. Dobitnik je i zlatne povelje Hrvatskog skijaškog saveza za 50 godina predanog rada na razvoju i unapređenju skijaškog športa u Delnicama, Gorskom kotaru a time i Hrvatskoj. Odlukom Gradskog vijeća Grada Delnice u 2011. godini dodijeljena mu je nagrada za životno djelo.
Rodio se u Delnicama 7. ožujka 1922. godine gdje je i umro 26. lipnja 1997. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama.
Osnovnu školu završio je u Delnicama kada se sa roditeljima ocem Djurom, državnim poreznim službenikom dvojne nacionalnosti – hrvatske i mađarske i majkom Anicom rođ. Klobučar, privremeno zbog očeva posla preselio na Sušak. Tu je završio građansku školu i upisao trgovačku koja je zbog početka Drugog svjetskog rata prestala sa radom što je bilo razlogom da se sa roditeljima vrati u Delnice. Za boravka na Sušaku igrao je nogomet za mlađe uzraste sušačkog „Orijenta“.
U jesen 1941. biva mobiliziran po domobranima i određen za pohađanje časničke Domobranske škole u Zagrebu. Za pohađanje domobranske škole predložio ga je tada istaknuti hrvatski skijaš Delničanin Ivica Šafar, koji je i sam bio polaznik te škole. Umjesto da bude polaznik škole određen je za odlazak u Pariz na šestomjesečni tečaj – školovanje budućih kadrova za potrebe zračne luke u Zagrebu koju je s uspjehom završio. Po povratku sa školovanja shvatio je da odluku o njegovom odlasku u Pariz nije donijelo domobransko već ustaško zapovjedništvo u Zagrebu, što je bilo razlogom da nakon dva dana po povratku iz Francuske pristupi u Gorskom kotaru partizanskoj postrojbi i aktivno se uključi u NOB gdje ostaje do sredine 1945. godine kada se iz zdravstvenih razloga vraća kući u Delnice. Ubrzo, uključio se u športski život Delnica i osnivanjem Nogometnog kluba „Gorski Jastreb“, ustrojenog u znak siječanja na Zdenka Petranovića . Jastreba, postaje njegov kapetan da bi od jeseni 1945. godine zaigrao i za prvu momčad FD „Goran“ sekcija za nogomet. U to vrijeme bio je jedan od vodećih omladinaca u Delnicama koji su radili na izgradnji nogometnog igrališta u delničkom Zdolanjskom kraju na prostoru bivše pilane industrijalca Bolfa. Godine 1946. Slavko Laloš uposlio se u Kotarskom građevnom poduzeću Delnice osnovanom po KNOO Delnice. U sklopu poduzeća bila je ustrojena Referada za turizam na čijem je čelu bio Franjo Rački a Slavko Laloš odlukom KNOO Delnice postaje prvim delničkim poslijeratnim referentom za turizam na kojoj dužnosti ostao je do sredine 1949. godine. Obnašajući dužnost referenta u razdoblju od 1946. do 1948. godine bio je domaćin mnogim potomcima iseljenih Delničana sa sjevernoameričkog kontinenta, koji su došli obići Delnice i upoznati se stradanjima mjesta tijekom Drugog svjetskog rata. Organizirao je i svečanost na otvorenju novoizgrađenog igrališta podno Japlenškog vrha gdje je na otvorenju igrališta FD „Goran“ ugostio nogometaše zagrebačke „Mladosti“. Utakmica je završila neriješenim rezultatom 2:2. Ujedno bile su to godine i prvog poslijeratnog izleta Delničana 1946. godine na Plitvička jezera, koji se izlet smatra prvim poslijeratnim počecima organiziranog bavljenja turizmom u Delnicama primjereno vremenu u kojem je ostvaren. O radu Referade za turizam u razdoblju od 1946. do 1949. godine Slavko Laloš ostavio je mnoge zapise i bilješke.
U drugoj polovici 1949. godine Slavko Laloš upošljava se u Upravi Riječke željeznice gdje ostaje sve do 1955. godine. Povratkom u Delnice u razdoblju od 1955. do 1975. godine radio je kao voditelj sudske kancelarije i arhivar II reda pri Kotarskom sudu Delnice a potom u OOUR-u „Jela“ Delnice kao voditelj dijela skijaške proizvodnje, komercijalist i kadrovik. Prije umirovljenja 1975. godine uručeno mu je odličje „Medalje rada“.
Uz radne obveze kontinuirao je radio i u delničkom športu. U poslijeratnim godinama bio je član većine organizacijskih odbora skijaških natjecanja u Delnicama. U dva mandata bio je član uprave Nogometnog kluba „Goranin“ a sa gospodinom Atilijom Panjakom iz Sušaka, višim savjetnikom „Exportdrva“ Zagreb za skijašku proizvodnju u Hrvatskoj, prikupio je i zabilježio brojne podatke o počecima skijanja u Delnicama ali i nogometnom športu zahvaljujući, u to vrijeme, starim Sušačanima koji su znali povijest Športskog kolektiva sušačke „Viktorije“ i njezine uloge u počecima razvoja nogometnog športa u Delnicama. Prikupivši veći broj fotografija iz prijeratnog sušačkog nogometa, Slavko Laloš iste je dostavio u NK „Orijent“ za što je dobio posebno priznanje. Dio tih fotografija i novinskih članaka korišten je za pisanje monografije „Povijest delničkog športa“ čiji je autor njegov sin Željko Laloš.
Rodio se 21. rujna 1909. godine u mjestu Velika Mučna kraj Koprivnice a umro je u Zagrebu 29. lipnja 1991. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu a Realnu gimnaziju u Koprivnici. Studirao je šumarstvo na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu na koje je diplomirao 1933. a doktorirao 1968. godine.
U razdoblju od 1934. do 1942. godine radio je u šumarijama Srednje, Bugojnu, Bileći i Fojnici u Bosni i Hercegovini. Od 1943. do 1945. godine sudjelovao je u NOB-i da bi od svršetka rata do 1946. godine bio pročelnik za šumarstvo u Okružnom NOO Bjelovar. Od 1946. do 1959. godine radio je u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu kao načelnik Odjela za iskorišćivanje šuma a od 1959. do 1966. godine obnašao je dužnost samostalnog savjetnika za lovstvo pri Sekretarijatu za šumarstvo. Od 1966. godine započinje njegov intenzivni znanstveno – istraživački rad. Nakon što je 1968. godine doktorirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, dvije godine potom izabran je u zvanje docenta. Za izvanrednog profesora izabran je 1972. a za redovnog 1977. godine kada postaje predstojnikom Katedre za lovstvo. Umirovljen je 1979. godine.
Za života objavio je preko 30 znanstvenih, 70 stručnih radova, 14 udžbeničkih knjiga i skripti te preko 90 elaborata iz lovne djelatnosti i lovno – gospodarskih osnova. Pod njegovim stručnim vodstvom izgrađeno je više fazanerija u Hrvatskoj.
Dr. sc. Dragutin Andrašić bio je učesnik osam svjetskih kongresa. Bio je režiser i scenograf tri zvučna filma iz lovstva koji se i danas koriste u nastavi a prikazani su i na stručnim šumarskim skupovima u Gorskom kotaru. Osnovna znanstvena i stručna preokupacija bila mu je uzgajanje i obogaćivanje naši lovišta glede čega za boravka u Gorskom kotaru davao je pojedinim goranskim lovačkim društvima praktične savjete iz lovne i lovno gospodarske osnove. Dobitnik je velikog broja priznanja, nagrada, odlikovanja i plaketa.
Najpoznatiji su mu radovi posredno i neposredno vezani za Gorski kotar: „Lovno tehnički objekti“ ( 1949. ), „ Uz otvorenje Lovačkog doma Delnice „ ( 1954. ), „Državno uzgojno lovište Risnjak“ ( 1956. ), „Planinska uzgojna lovišta Risnjak, Mala i Velika Kapela“ ( 1957. ), „Privredni značaj lovišta NRH“ ( 1957. ), „ Zaštita protiv šteta od divljači“ ( 1958. ), „Lovačko oružje, municija, oprema i balistika“ ( 1969. ), „Uzgajanje divljači“ ( 1970. ), „Lovnokartografski znakovi“ ( 1971. ), „Uređivanje lovišta“ ( 1973. ) i „Lovna nastava u sklopu šumarske nastave od godine 1860. do danas“ ( 1974. ).
Rodio se 7. listopada 1897. godine u Čazmi a umro je 23. travnja 1963. godine u Zagrebu. Osnovnu školu pohađao je u Dubravici i Samoboru a maturirao je 1916. godine na II klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu studirao je od 1916. godine prirodne znanosti ( prirodopis, geografija ) a diplomirao je i doktorirao 1920. godine iz znanstvenog područja botanike te je stupio u državnu službu kao asistent Botaničkog instituta. Nakon izbora 1927. za docenta a 1933. za izvanrednog profesora sistematske botanike i geobotanike te za predstojnika Botaničkog instituta i Botaničkog vrta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojim dužnostima je ostao do 16. kolovoza 1945. godine, od 11, lipnja 1947. bio je redoviti profesor i predstojnik Zavoda za botaniku Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu do smrti 1963. godine.
Ivo Horvat se ubraja među najuglednije prirodoslovce i najzaslužnije istraživače bogate cvjetane i raslinstva u Hrvatskoj i na Balkanu. Njegov se znanstveni rad odvijao u nekoliko područja: sistematska proučavanja filogenije paprati, flora mahovine, floristička i vegetacijska istraživanja te kartiranje raslinstva i znanstveno organizacijski rad. Uz vegetacijsku studiju o ličkoj Plješevici potaknuo je i proveo 1947. godine prva detaljna vegetacijska kartiranja na Pelisteru u Makedoniji a godinu potom na masivu Risnjaka i Snježnika u Gorskom kotaru. Sudjelovao je na mnogim međunarodnim i domaćim botaničkim studijskim putovanjima, kongresima i sličnim znanstvenim skupovima. Predavao je na nekoliko uglednih europskih sveučilišta ( Hamburg, Krakov, Warszawa, Graz… ). Bio je predlagač i jedan od osnivača Nacionalnog parka Risnjak. Za života objavio je oko 80 znanstvenih rasprava i članaka, 6 posebnih djela, 46 stručnih radova i elaborata, 20 – tak stručno – popularnih napisa objavljenih u domaćim i stranim časopisima a napisao je i mnoge recenzije. Nositelj je više priznanja: „Nagrada Eugena Padoupskog“ ( 1962. ), „Nagrada „Ruđer Bošković“ ( 1963. ) i posmrtno „Priznanje sa zlatnom plaketom za doprinos na unapređenju i razvoju Nacionalnog parka Risnjak“ u povodu 30. obljetnice njegova postojanja.
Veza za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Snježnik“ ( 1928. ), „Vegetacijske studije o hrvatskim planinama“ ( 1929/31. ), „Brdske livade i vristine u Hrvatskoj“ ( 1931. ), „Pregled šumske vegetacije u Hrvatskoj“ ( 1937. ), „Biljni svijet Hrvatske“ ( 1942. ), „Istraživanje i kartiranje vegetacije planinskog skupa Risnjaka i Snježnika“ ( 1950.), „Obrazloženje prijedloga za proglašenje Risnjaka narodnim parkom“ ( Glasnik biološke sekcije Hrvatskog prirodoslovnog društva 1950/52. ), „ Istraživanje i kartiranje vegetacije primorskih obronaka zapadne Hrvatske i izvora Kupe“ ( 1951. ), „Risnjak predložen za Nacionalni park“ ( 1952. ), „Istraživanje tehničkih svojstava jelovine u Gorskom kotaru“ ( 1958. ) i „Vegetacija planina zapadne Hrvatske“ ( 1962. ).
Rodila se 31. siječnja 1910. godine u Roslynu a umrla je 01. kolovoza 1995. godine u Sedru u američkoj saveznoj državi Washington. Potječe iz delničke iseljeničke obitelji od oca Tomaža Majnarić ( Tom Minerich ) i majke Francike rođ. Šnajdar ( Frances Minerich ). Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom Roslynu a više medicinsku školu u gradu Seattlu gdje je radila u gradskoj bolnici. Godine 1939. udala se za Tomislava Robušić ( Tom Robusich) potomka naših iseljenika iz ličkog Kosinja.
Baveći se skupljanjem i pronalaženjem materijalnih svjedočanstava među delničkim i goranskim iseljenicima i njihovim potomcima u američkim saveznim državama Washington i Montana te u kanadskom Torontu, uvelike je pridonijela očuvanju povijesti delničkog a time i goranskog kraja s kojega su mnoge obitelji u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća iselile na sjevernoamerički kontinent u potrazi za novim boljim životom. Godine 1925. za boravka u Delnicama nazočila je otkrivanju spomen ploče kralju Tomislavu u povodu tisućite obljetnice njegove krunidbe i obnavljanju rada delničkih sokolaša. U Delnice zajedno je došla sa bratom Antunom ( Tony Minerich), učlanjuju se u Hrvatsko društvo „Sokol“ Delnice a Josephine Robusich ( Josipa Robušić rođ. Majnarić ) postaje najmlađom članicom društva.
Uz brata Johna Minericha naslijedila je i sakupila od oca Tomaža i obilaskom mnogih potomaka iseljeničkih obitelji s delničkog i goranskog prostora iz druge polovice 19. stoljeća, veći broj starih fotografija i pisanih materijala koji su sve do 1990. godine bili izloženi na njezinom imanju u Sedru, u zato posebno pripremljenoj prostoriji, uz veliki cvjetnjak obzirom da joj je uzgoj cvijeća po umirovljenju bio velika zanimacija. Nakon njezine smrti nećaci su popisali njezinu ostavštinu skupljenih zapisa i fotografija, koje su se odnosile najvećim dijelom na prošlost delničkog kraja. Tek u novije vrijeme došlo se do dijela te ostavštine koja uz ostalo sadrži: Povijest Narodne čitaonice Delnice iz druge polovice 19. stoljeća sa unikatnim privicima što je korišteno 2014. godine u Radničkom domu Delnice na obilježavanju 140. obljetnice te prve delničke kulturne ustanove, povijest delničkog vatrogastva od 1875. godine do početka Prvog svjetskog rata, bilješke o iseljavanju Delničana krajem 17. stoljeća u Liku ( Kosinj ) obzirom da je njezin suprug bio podrijetlom iz Kosinjskog kraja, bilješke o delničkoj narodnoj nošnji iz sredine i druge polovice 19. stoljeća i odorama delničkih sokolaša, starodelničke riječi s prijevodom, bilješke o izgradnji zgrade pučke škole Delnice s njezinim fotografija iz druge polovice 19. stoljeća ( danas je to zgrada u Delnicama Supilovoj 107. ), zapisi o arhitektu Bohačeku, podrijetlom iz Češke, koji je bio projektant zgrade pučke škole, obiteljske kuće Jelinek, zgrade prvog autobusnog kolodvora, gospodarske zgrade obitelji Herljević u kojoj se nalazio prvi delnički vinski podrum i više manjih zidanih obiteljskih kuća. Posebice su zanimljive pristigle fotografije kuće Klobučar kasnije Rački u Supilovoj 94 – danas spomenik kulturne baštine. Izgled kuće Rački sa okolišem gotovo je istovjetan tlocrtu te kuće ( idejna rekonstrukcija ) prema kazivanju iz 1925. godine objavljeno u separatnoj monografiji Delnica iz 1981. godine. Kuća snimljena sredinom druge polovice 19. stoljeća Ipak po mnogočemu se razlikuje od današnjeg sačuvanog dijela te kuće glede njezina pokrova, pročelja, prozora, temelja, ulaznih vrata sve do izgleda dvorišnog prostora i pojedinih sitnih detalja koji su bili sastavni dio starodelničkih običaja uz okućnice. Josephine Robusich sačuvala je kao rijetko tko jedinstvenu zbirku starih delničkih fotografija i unikatne zapise i bilješke iz prošlosti delničkog kraja.
Rodio se 6. travnja 1931. godine u Hrvatskom ( Delnice ) a umro je 2013. godine u Delnicama i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Potječe iz zemljoradničke obitelji od oca Rudolfa i majke Vicencije rođ. Gašparac. Osnovnu školu završio je 1941. godine u Osilnici (Slovenija) . Nižu građansku školu 1947. u Koprivnici a Šumarsko tehničku školu u Karlovcu na kojoj je maturirao 1950. godine. Prije odlaska na studij kraće vrijeme je radio u DIP-u Delnice – Šumska manipulacija Gerovo, kao rukovoditelj Radilišta Lividraga ( 01. O8. 1950. – 06. 10. 1951. ) i „Jadran drvu“ Rijeka kao referent za iskorišćivanje šuma ( 28. 04. 1953. – 31. 10. 1953. ). Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao na ŠG odsjeku 27. lipnja 1959. godine.
Kao diplomirani šumarnik prvo se 1. rujna 1959. upošljava u Šumariji Delnice – Ispostava Lokve a osnivanjem Šumskog gospodarstva Delnice i netom osnovanu Šumarsko tehničku školu u Delnicama, upošljava se u školi gdje predaje botaniku, dendrologiju, uzgajanje šuma, rasadničarstvo sa sjemenarstvom i lovstvo. Radeći na školi gotovo dvadeset godina sve do 15 siječnja 1980. godine, u međuvremenu bio je položio 15. srpnja 1963. godine stručni šumarski ispit a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 28. travnja 1965. godine pedagoško – dopunski stručni ispit za zvanje profesora srednje škole. Uz predavanja, posebnu pozornost posvetio je s učenicima provođenju proizvodnog praktičnog rada s kojima je podigao danas nadaleko znane kulture četinjača u Pintarici ( Gerovo ), i Golubinjaku ( Lokve ) te Vrlik u Vodama. Veliku pozornost posvećivao je i natjecanju učenika šumarskih tehničkih škola u radu motornom pilom. Bio je upravitelj Šumarske škole U Delnicama od 1969. do 1978. godine, a dva mandata bio je predsjednik šumarskih škola bivše SFRJ.
U šumarsku operativu vratio se 16. siječnja 1980. godine prelaskom u Šumsko gospodarstvo Delnice, gdje je isprva radio kao referent za iskorišćivanje šuma, a potom kao referent uzgajanja šuma. Osnutkom Goransko – primorskog Šumskog gospodarstva Delnice, u RZ Zajedničke službe. 1. studenog 1985. godine imenovan je referentom za tehničko planiranje, a kad je osnovana UŠ Delnice JP „Hrvatske šume“, postavljen je za stručnog savjetnika za organizaciju i studij rada. Posljednjih godinu dana radnog vijeka proveo je na mjestu savjetnika u uredu upravitelja UŠ Delnice. Umirovljen je 6. travnja 1996. godine. Bio je član HŠD i HLS. Osnivanjem LU „Vidra“, postao je njegovim prvim tajnikom. Poznati su mu radovi: „Deset godina razvitka ŠG Delnice“ ( 1970. ) i „Desetogodišnjica Šumarske škole Delnice“ ( 1971. ).
Podrijetlom iz Zagorja rodio se 1871. godine a umro je u Delnicama 1944. godine gdje je i sahranjen. Po struci bio je stolar ( kolar ). Dolaskom u Delnice krajem 19. stoljeća sa obitelji Majnarić – Jejgetovima radio je na mogućnostima njihova otvaranja pogona za prorez oblovine. Godine 1918. dobio je suglasnost općinskih vlasti da samostalno na prostoru delničkih Mrtvica, podno uzvisine Rebar, izgradi pilanu za prorez četinjača i listača ( smreka, jela, bukva… ). Pilanu pogonjenu vlastitim izvorom električne energije – lokomobilem („mašin haus“ ), uređenim stovarištem trupaca, vanjskim skladištem rezane građe i upravnom kućom dovršio je krajem 1922. godine. Pilana je započela s radom 6. prosinca 1922. godine, a početak njezina rada oglašen je parnom sirenom. Iz prosinca 1922. godine ima jedna zanimljivost vezana uz električnu energiju dobivenu iz lokomobila. Industrijalac Finger pred Badnjak iste godine povukao je elektromrežu od svoje pilane do crkve Sv. Ivana Krstitelja. Misu – Polnočku po prvi puta u povijesti delničke crkve župnik Augustin Bujan, služio je pod električnom rasvjetom, pri čemu je posebno bio osvijetljen oltar crkve.
Pilana sa mlinom kojeg je stavio u funkciju 1923. godine upošljavala je četrdesetak radnika. Proizvedene piljenice, građu i željezničke pragove najvećim dijelom isporučivao je na sušačko i riječko područje. Zbog neredovitih i niskih plaća na pilani su zabilježeni štrajkovi 1933., 1938. i 1939. godine s posljedicom otpuštanja radnika. U razdoblju od 1941. do 1943. godine pilana je radila za potrebe talijanskog okupatora a nakon kapitulacije fašističke Italije podmirivala je potrebe mještana Delnica i okolnih mjesta. Izgorjela je od podmetnutog požara krajem 1945. godine. Industrijalac Finger držao je i konjsku zapregu, praveći time konkurenciju brojnim kirijašima onog vremena glede prijevoza oblovine od pomoćnih šumskih stovarišta do delničkih pilana. Uz pilanu kraj svoje obiteljske kuće ( bila na mjestu današnje zgrade kina „Rubycon“ ) otvorio je stolarsku radionicu koja je upošljava petero radnika stolara gdje je proizvodio stolariju, sve vrste sanduka uključujući i mrtvačke i davao sve vrste stolarskih i kolarskih usluga mještanima.
Godine 1923 nabavio je mrtvačku kočiju i dao je delničkim vlastima u najam obzirom da mu nije bilo odobreno da zajedno sa industrijalcem Ivanom Bolfom otvori u Delnicama obrt pogrebnih usluga. Mrtvačka kočija ( fotografije kočije i pogreba objavljene u knjizi „Stari delnički običaji kroz godinu“ iz 2010. godine ) bila je u Delnicama na uporabi do 1963. godine koju su Fingerovi potomci prodali. Josip Finger i obitelj industrijalca Bolfa zanovila je 1935. godine prijedlog vlastima za otvaranje obrta pogrebnih usluga i kao uslugu sve oglasila u listu „Goranin“ Vlade Ognjenovića. Prijedlog iznova nije odobren a podnosioci prijedloga novčano su kažnjeni zbog oglasa u novinama. Grad Delnice u Orašju 1966. godine kupio je nova mrtvačka kola koja su bila u funkciji svega tri godine od 1966. do 1969. godine i jedino su ova nova mrtvačka kola sačuvana u Delnicama.
Usluge održavanja prve delničke mrtvačke kočije prije Drugog svjetskog rata davala je kovačka obitelj Tomac – Kovöčove a nacrt te kočije je sačuvan i vrijedan je sačuvani izvornik. Pogrebnici – grobari u to vrijeme u Delnicama bili su Ivan i Matija Kezele i Josip Radošević. Obitelj Tomac izradila je i nacrt novih mrtvačkih kola 1966. godine glede njezinih održavanja koji je isto sačuvan.
Za života industrijalac Finger uvelike je pomagao u radu delničku crkvu. Iz ljevaonice zvona Antuna Blazine iz Zagreba kupio je 1923. godine za potrebe crkve jedno od četiri zvona – treće zvono ili zvono sv. Josipa teško 280 kilograma. Umro je u pred Uskrsne dane 1944. godine u vrijeme bombardiranja Delnica i sahranjen je u najužem krugu obitelji na delničkom groblju.
Rodio se u Dubašici na otoku Krku 1545. ili 1560. godine a umro je u Fürstenfeldu (Austrija ) ili Rijeci između 26. kolovoza 1605. i 27. travnja 1606. godine. Augustinskom redu pristupio je oko 1560. godine u Rijeci. . Ondje se školovao da bi 1572. Godine bio zaređen za svećenika te odlazi u Rim gdje je do 1575. godine izučio slikarske vještine. Vrativši se u domovinu obnašao je dužnost generalnog vikara i priora Riječkog augustinskog samostana. Izrađivao je zemljovide, kartografske skice na temelju sustavnih terenskih istraživanja. Godine 1579. nacrtao je plan Rijeke sa okolicom a na karti Riječkog zaljeva iz 1586. godine prikazao je obalu sve do Crikvenice. Za potrebe protuturske obrane izradio je od 1590 – tih godina zemljovide jadranskog obalnog pojasa sa kopnenim zaleđem. Na više od 500 sačuvanih skica obuhvatio je veći dio Hrvatske, Štajerske, Kranjske, Gorice, austrijske Istre i manji dio Koruške. Radeći prema nalogu nadvojvode Ferdinanda u razdoblju od 1601. do početka 1605. godine prvi su puta po Klobučariću kartografirani Gorski kotar, Kapela, Vinodol i Brinje.Strane svijeta prikazivao je ružom vjetrova, , reljef shematiziranim stožastim uzvisinama, vodotoke krivudavim šabloniziranim linijama, naselja sitnim vedutama a prometnice ravnom linijom. Uvelike je pridonio razvoju Hrvatske kartografije i općem geografskom poznavanju Hrvatske. Njegova se ostavština čuva u Zemaljskom arhivu Štajerske u Grazu.
Godine 1922. po prvi puta se saznalo za njegova kartografska djela kada su u zemaljskom Štajerskom arhivu u Grazu pronašli fascikl s natpisom Clobucciarich Nachlass i u njemu veći broj crteža i listova. Prema poznatim skicama i nedovršenim kartama (topografske skice ) vidi se da je Klobučarić radio u okolici Broda na Kupi a obišao je i okolice Modruša, Mrkoplja, Ravne Gore, Delnica, Fužina, Lokava i Brinja.
Rodio se 15. kolovoza 1901. godine u Praputnjaku kraj Bakra a umro je 27. prosinca 1979. godine u Rijeci. Šumarstvo je studirao na Gospodarsko – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 1924. godine, a na istom, tada Poljoprivredno – šumarskom fakultetu, doktorirao je 1960. godine. Zaposlivši se 1932. godine, najprije se angažirao na ukidanju agrarne reforme za veleposjede Thurn Taxis, Ghyczija i Neuerbergera. Prije Drugog svjetskog rata službovao je Lokvama, Delnicama, Karlovcu i Krapini te u Ministarstvu šuma i rudnika u Beogradu, a poslije rata u razdoblju od 1945. do 1947. godine radio je organizaciji šumarstva u Istri. Do kraja radnog vijeka posvetio se radu u drvnoj industriji. Od 1949. do 1964. godine radio je u Institutu za drvno – industrijska istraživanja u Zagrebu, odnosno Institutu za drvo, a zatim u Ekonomskom institutu u Rijeci. Napisao je znatan broj radova s područja šumarstva i drvne industrije a u razdoblju od 1950. do 1964. Godine bio je urednik časopisa „Drvna industrija“. Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Šume i šumarstvo vlastelinstva Thurn Taxis u zapadnoj Hrvatskoj“ ( 1927. ), „O rentabilnosti bukve“ ( 1928. ), „Problem rentabilnosti gospodarenja u šumama visokog krša“ ( 1929. ), „Prilog proučavanju taksacionih elemenata u prebirnim šumama“ ( 1938. ), „Život u našoj šumi“ ( 1942. ), „Motorne lančane pile“ ( 1949. ), „Bukovi željeznički pragovi“ (1951.), „Zaštita površina u prebirnoj šumi“ ( 1955. ), „Varijabilnost apsolutnih brojeva stabala i kružnih ploha u prebirnom uzgoju“ (1957. ), „Pogled na prošlost iskorišćavanja šuma u zapadnohrvatskom visočju“ ( 1960. ), „“Gorski kotar u današnjim privrednim uvjetima“ ((1962. ), „Budućnost Gorskog kotara“ (1962. ), „Lovstvo u Hrvatskoj za vrijeme feudalizma“ ( 1962. ), „Grabežljiva zvjerad u Hrvatskoj tokom prošlog stoljeća“ ( 1962/63. ), „Retosprektivan pregled na razvoj zemljišne strukture i stočnog fonda Čabarske komune“ (1963. ), „Spoj rijeke Kupe s Jadranskim morem“ ( 1964. ), „ Golemo značenje rekonstrukcije cestovnog spoja Prezid – Gerovo – Delnice ( 1972. ), „Iz privredne prošlosti čabarske komune“ ( 1965. ), „Razvoj šumskog gospodarstva u zapadnohrvatskom visočju od 13. do 19. stoljeća“ ( 1965. ), „Klima Gorskog kotara s posebnim osvrtom na periode podesne za rekreaciju i klimatsko liječenje“ ( 1973. ), „Prošlost šuma Gorskog kotara“ ( 1973. ) i „Šumsko gospodarstvo Čabarskog feuda“ ( 1978. ).
Rodio se u Splitu 20. srpnja 1927. godine a umro je u Rijeci 13. listopada 1995. godine. Trgovačku akademiju završio je 1945. godine u Zagrebu gdje je 1952. godine diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu i potom doktorirao povijest 1960. godine s disertacijom naslova „Valpovačko vlastelinstvo – ekonomsko historijska analiza“. U razdoblju od 1946. do 1949. godine bio je zaposlenik Hrvatskog povijesnog muzeja a potom prelazi na rad u Hrvatski državni arhiv. Jedan je od utemeljitelja Instituta za hrvatsku povijest Zagrebačkog sveučilišta čiji je bio predstojnik od 1974. do 1978. godine. Kao član i suradnik HAZU bio je voditelj Akademijina Zavoda za povijest znanosti. Napisao je veći broj znanstvenih djela i bio je suradnik mnogih časopisa. Nositelj je Spomenice „Josipa Marasovića“ ( 1892. – 1962.) „Povijesno društvo Hrvatsko „ u Zagrebu 1972. Godine. Vezano za Gorski kotar napisao je slijedeće radove: „Komorska gospoštija Čabar 1787. – 1798.“ (1958/57. ), „Novi prilog za razvitak trgovinskog prometa prema Hrvatskom Primorju potkraj XVIII stoljeća“ ( 1962. ), „Prilog historiji trgovine između Ugarsko – hrvatskog zaleđa i Sjevernog Jadrana u drugoj polovici 18. Stoljeća“ ( 1968. ) i Trgovinska magistrala SISAK – Karlovac – Rijeka“ ( 1966.
Rodio se u Moskvi 1895. godine a umro je u Sarajevu 17. prosinca 1973. godine. Diplomirao je i doktorirao 1937. godine na Gospodarsko – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1940. bio je voditelj Odjela za planinsko gospodarstvo Banovine Hrvatske u Zagrebu. Bio je predstojnik Zavoda za mljekarstvo i Zavoda za planinsko gospodarstvo ( 1945. – 1947. ) na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. godine bio je redoviti profesor Visoke škole za planinsko gospodarstvo u Sarajevu koja je 1949. godine postala Poljoprivrednim fakultetom. Bio je jedan od osnivača 1966. I redoviti član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Njegov znanstveni rad bio je usmjeren na planinsko gospodarstvo i mljekarstvo. Prvi je u stručnoj literaturi obrađivao metode utvrđivanja mliječnosti ovaca i finoće vune. Vezano za Gorski kotar znajući da je u rijeci Kupi od davnina živjela potočna pastrva kao i u vodama Lokvarke kraj Lokava, agronom Zdanovski prvi puta 1930. godine pustio je u njihove vode i kalifornijsku pastrvu. Najpoznatiji su mu radovi: „Mrzla Vodica – planinsko gospodarstvo Savke Banovine“ ( 1931. ), „Život grobničkih ovčara u planinama i šumama Gorskog kotara“ ( 1935. ), „Kakve odlike jabuke uspijevaju najbolje u dolini Kupe i Čabranke“ ( 1939. ) i „Stočarstvo Gorskog kotara“ ( 1941. ).
Rodio se u Varaždinu 29. svibnja 1816. godine a umro je u Puhakovecu kraj Svetog Križa Začretja u Hrvatskom Zagorju 1. kolovoza 1889. godine. Gimnaziju je završio u Varaždinu i Zagrebu a Vojnu akademiju ( kadetska škola ) u Kremsu. Od 1835. godine obnašao je dužnosti u Ugarskoj dvorskoj gardi u Beču a 1840. godine premješten je u Milano. U Beču se upoznao sa istaknutim pripadnicima hrvatskog narodnog preporoda ( Lj. Gaj, H. Bužan, M. Ožegović, J. Drašković ), oduševio za preporodne zamisli i 1840 – tih godina postao je vodećom osobom pokreta Ilirske a potom i Narodne stranke. Godine 1845. postao je velikim sucem varaždinske županije. Zahtjev za proglašenje hrvatskog jezika službenim ponovio je u Hrvatskom saboru 1847. godine, nakon čega je bio prihvaćen, a njemu je bilo povjereno da skuplja i za tisak priređuje potrebite dokumente bitne za Hrvatsku državno –pravnu povijest. Godine 1861. postao je veliki župan zagrebački da bi 1867. bio smijenjen i prestaje se baviti politikom.
Kao javni djelatnik bio je utemeljitelj brojnih znanstvenih disciplina, brojnih ustanova, arhiva, knjižnica, muzeja, časopisa i kulturno prosvjetnih društava. Bio je sakupljač povijesne građe, povijesnih izvora, izdavač dokumenata, pisac znanstveno povijesnih rasprava, arheolog, bibliograf i povjesničar umjetnosti. Jedno vrijeme bio je i član privremene Hrvatske vlade – Direktorija, član Banskog vijeća, član Banske konferencije i banski namjesnik od 1865. do 1867. godine. Bio je član i uglednih znanstvenih udruženja i akademija, pisac brojnih znanstvenih, povijesnih i književnih radova. Ivan Kukuljević dao je temelje moderne historiografije Hrvata u 19. stoljeću. Prikupio je i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon sa 800 životopisa a drži se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije. Ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je tada JAZU u Zagrebu čiji je bio počasni član.
Vezano uz Gorski kotar proveo je 1850 – tih godina anketu ( istraživanje ) u svim župama Hrvatske o narodnom životu, radu i običajima. Iz te ankete ostali su zapisi i podaci o nošnji i rukotvorstvu u Gorskom kotaru a među ostalim i o lončarstvu. U Delnicama župnik Nikola Car, bilježnik Herman Koričić i potomci obitelji Rački – Tkaučoveh vlasnika prve delničke tkaonice, dali su Kukuljeviću mnoge podatke o narodnim običajima ljudi delničkog kraja, pojavi narodne nošnje u prvoj polovici 19. stoljeća i delničkom tekstilnom rukotvorstvu. Iz Kukuljevićih zapisa za susreta s ljudima u Delnicama pripremio je u vidu zabilješke, u drugoj polovici 19. stoljeća, prvi delnički knjižničar Lovro Šnajdar a koje je kasnije koristila za izučavanje povijesti delničke narodne nošnje Dika Linić. Uz danas sačuvanu najstariju delničku narodnu nošnje Dike Linić , Šnajdarove bilješke i zapise delničkog ljetopisca Mihe Klobučara ml., sačuvana je u cijelosti pisana povijest o delničkoj narodnoj nošnji i većim dijelom o delničkom tekstilnom rukotvorstvu.
Rodio se u Delnicama 19. listopada 1938. godine gdje je i umro 19. listopada 1995. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice u Delnicama. Osnovnu školu završio je u Delnicama a srednju geodetsku školu u Zagrebu a potom završava studij geodezije u zvanju inženjera geodezije. Po završetku studija zaposlio se u Virovitici u gradskom uredu za komasaciju i melioracije. Godine 1961. vraća se sa obitelji u rodne Delnice i zapošljava u delničkom Zavodu za katastar čiji direktor postaje 1980. godine. Prethodno, jedno kraće vrijeme, radio je u struci u upravi Šumskog gospodarstva Delnice. Uz posao bio je poznati delnički športaš a potom i športski djelatnik. Nakon uspješne košarkaške športske karijere bio je dugogodišnji predsjednik delničkog košarkaških klubova ( mijenjali imena ). Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine izabran je za prvog predsjednika Skupštine općine Delnice a istovremeno i zadnjeg nakon preustroja Općine Delnice na više drugih goranskih općina. Dugo godina kao priznati i poznati društveno politički radnik, veliki doprinos dao je izradi petogodišnjih planova gospodarskog razvoja općine Delnice.
U kolovozu 1991. godine imenovan je za predsjednika Kriznog štaba općine Delnice i dao je veliki doprinos i potporu vojnim, redarstvenim i specijalnim snagama MUP-a Republike Hrvatske na oslobađanju vojarne i vojnih objekata u Delnicama u studenom 1991. godine.
Podrijetlom Delničanin od oca Antuna i majka Antonije, delničkih iseljenika potkraj 19. stoljeća u SAD, rodio se u Americi u Allias Mexico ( privatno imanje na kojem su radili Petrovi roditelji ) 1898. godine u američkoj saveznoj državi New Mexico. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u gradu Roswelu a kao srednjoškolac počeo se aktivno baviti atletikom – bacanjem diska kod trenera Johna Collistera. Godine 1925. bio je prvak u bacanju diska države New Mexico a ubrzo postaje i reprezentativac SAD-a da bi 1928. postao prvakom SAD u istoj disciplini i članom američke olimpijske reprezentacije koja je nastupila na IX ljetnim olimpijskim igrama održanim u Amsterdamu u razdoblju od 17. srpnja do 12. kolovoza 1928. godine. Nažalost, zagrijavajući se pred službeni nastup na borilištu, ozlijedio je rame i nije nastupio. Članovi tada Jugoslavenske olimpijske reprezentacije Leon Štukelj i Josip Primožić, po povratku u zemlju, često su spominjali da se Žagar teško pomirio sa istinom da neće moći nastupiti na olimpijadi.
Delnička iseljenička obitelj Žagar s željom da posjeti rodne Delnice, doputovala je 1936. godine u Europu redovnom brodskom linijom „American Atlantic Line“ New York – Cherbourg. Prijevoz osobnog automobila putničkim brodom do Francuske zabilježili su tadašnji francuski mediji kao nesvakidašnji događaj koji prema pisanju novinara magazina „L’illustration“ F. Duponta ne samo što je skupo plaćen već je za prijevoz trebalo dobiti i posebno odobrenje prekooceanske brodske kompanije u središnjici „American Pacifik Line“. S obitelji doputovao je i Petar Žagar . Poznato je da je Petrov otac Josip bio rudar a 1915 – tih godina i poznati ulični boksač. Obitelj Žagar iz francuske luke Cherbourg, dijelom željeznicom, putovala je do Italije a potom automobilom do Rijeke s time da je automobil bio utovaren za prijevoz u otvoreni vagon. Dolaskom u Rijeku odvezli su automobil na Sušak jer zbog snijega njime nisu mogli 1. ožujka 1936. godine doći u Delnice, u vrijeme skijaških skokova na skakaonici Vučnik. Automobilom iz Sušaka u Delnice došli tek sredinom travnja iste godine. Prije povratka u SAD automobil prodaju sušačkom „Autopunktu“ poslovnici za opremanje automehaničarskih radionica čije je sjedište za južnu Europu bilo u Austriji.
Bez obzira što je branio boje američke olimpijske reprezentacije na službenim natjecanjima, Petar Žagar oduvijek se smatrao Delničaninom što je i potvrdio pri dolasku u Delnice 1936. godine u razgovoru sa svojim rođacima. Upravo iz toga razloga Žagara možemo smatrati na određeni način i našim olimpijcem. Inače klupska i lokalna zastupljenost goranskih olimpijaca pokazuje kako, zaključno sa 2014. i ZOI u ruskom Sočiju, šest nastupa na ZOI imaju Ravnogorci, po pet nastupa na ZOI imaju Mrkopaljci, a dva Brodmoravčani. Najviše olimpijaca njih četiri dali su Mrkopaljci. Nada Birko Kustec zabilježila je dva olimpijska nastupa a Franjo Jakovac, Petra Starčević i Jakov Fak po jedno. Pet nastupa, uz tri olimpijca, imaju Delničani – Siniša Vukonić i Maja Kezele sudionici su dviju igara a jednu je zabilježila Blaženka Tomac – Vodenlić. Šest olimpijskih nastupa i četiri olimpijca imaju Ravnogorci – Damir Jurčević i Denis Klobučar bili su na dvije a Alen Abramović i Edi Dadić na jednim ZOI. Brodmoravčani – Ski klub „Budućnost“ su se 2010. godine prvi puta upisali u olimpijsku obitelj s dva člana – Andrijanom Stipaničić – Mrvelj i Andrejem Burićem.
Odlaskom u SAD za Petra Žagara u godinama pred Drugi svjetski rat se malo čulo. Prema neprovjerenim informacijama po završetku Drugog svjetsko rata navodno je umro od zloćudne bolesti. U novije vrijeme potomci iseljenički obitelj Majnarić u SAD-u pokušali su više saznati o Petrovom životu nakon 1936. godine ali bez uspjeha.
Rodio se u Delnicama 23. travnja 1902. godine gdje je i umro 12. kolovoza 1984. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“.
Po završetku Drugog svjetskog rata u jesen 1945. u Delnicama je pokrenuta inicijativa za obnovu ciglarske proizvodnje. Odlukom KNOO Delnice ciglana je započela s radom 1946. godine a za njezina upravitelja postavljen je Juro Šnajdar – Jap’kof koji je za poslovođu proizvodnje imenovao Antuna Raukara iz Kuželja. U ciglani proizvodila se puna cigla za potrebe mještana Delnica i okolnih mjesta. Glavni pečari ciglane bili su Ivan Tomazini sa sinovima iz Gerova. Drvo za loženje peći ciglane nabavljalo se sa Ilovca kraj Broda na Kupi kojeg je do stovarišta u delničkom Potoku zaprežnim kolima doprema kirijaš Zvonko Kruljac a otuda kamionima Kotarskog građevinskog poduzeća Delnice vozilo se do ciglane. Vozači kamiona bili su braća Ivan i Oskar Babić iz Primorja.
Zahvaljujući Juri Šnajdaru sačuvana je povijest ciglarske proizvodnje u Delnicama. Prema njegovom kazivanju na lokaciji Starih korita u delničkom Zdolanjskom kraju sredinom druge polovice 19. Stoljeća, severinski veleposjednici Vranicani – Dobronić otvorili su na tom prostoru „Poljsku ciglanu“. Upošljavala je dvadesetak radnika a proizvodila je punu ciglu i keramičko posuđe. Prema Šnajdaru tehnologiju proizvodnje postavio je Austrijanac Jürgen Kraus. Keramičko posuđe iz te ciglene dijelom je sačuvala ljekarnička obitelj Jelinek iz Delnica. Sve do početka Drugog svjetskog rata Šnajdar je čuvao ovalnu peku ( del. žödra ) proizvedenu u toj ciglani i staro lončarsko kolo, ali niti jedno od toga nije sačuvano. Spomenuta ciglana prestala je sa radom 1889. godine. Početkom 20. stoljeća na istoj lokaciji Talijani obnavljaju rad ciglane. Proizvedena cigla otpremala se do riječke luke a potom brodovima do sjevernotalijanskih luka a najčešće u veneciju. Ciglana je prestala s radom u godina pred početak Prvog svjetskog rata. Na istom mjestu 1936. godine Ivan Bolf zvani Graditelj otvorio je ciglanu koja je proizvodila ciglu sve do početka Drugog svjetskog rata.
Juro Šnajdar prije Drugog svjetskog rata bio je poznati delnički kirijaš. Uvelike je pridonio da se sačuva povijest delničkog kirijašenja kao tradicionalno delničko obiteljsko zanimanje te povijest gradnje Furmanskog föjnara u delničkom Potoku. Njegova kazivanja o ljudima i običajima kroz prošlost delničkog Zdolanjskog kraja Željko Laloš uvrstio je u većinu svojih publikacija.
Rođena je u Delnicama 9. siječnja 1928. godine od oca Jakova i majke Ane rođ. Cindrić a umrla je 24. prosinca 2012. godine u Slavonskom Brodu gdje je i sahranjena na gradskom groblju. Osnovnu školu završila je 1939. u Bakru a Realnu gimnaziju 1947. u Osijeku. Studirala je na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirala 1955. U Šumarskom odjelu drvnoindustrijskog smjera. Od 1955. do 1964. godine radila je u Institutu za drvnoindustrijska istraživanja, odnosno Institutu ta drvo Zagreb, na specijaliziranim poslovima zaštite drva u koje vrijeme bila je na specijalizaciji FAO-a u Poljskoj. U sklopu Instituta na Pokusnoj stanici u Slavonskom Brodu obnašala je dužnost rukovoditelja mikrološkog laboratorija za ispitivanje toksičnosti zaštitnih sredstava na drvu. Od 1964. do 1966. Bila je asistentica na Katedri za zaštitu drva Mašinskog fakulteta u Sarajevu a potom do 1988. Godine radila je kao tehnologinja za zaštitu drva u DIP-u „Slavonija“ odakle je otišla u mirovinu.
Tijekom rada u Slavoniji, osim na zaštiti drva, radila je i na problematici pročišćavanja otpadnih voda iz pogona impregnacije drva i oksidacije bitumena, na oplemenjivanju okoliša novih pogona na Bjelišu, na projektiranju i sadnji parkovnih nasada te uvođenju okoliša oko pojedinih upravnih zgrada, kombinata i poslovnih centara. Bila je na više specijalizacija van zemlje: Zavodu za anatomiju drva u Poljskoj, Institutu tehnike i građevinarstva u Warszavi, Institutu za tehnologiju drva u Poznanu, Glavnom rudarskom institutu u Katowicama te Centralnom institutu za ispitivanje i razvoj tehnike željeznica u Warszavi. Sudjelovala je i na studijskim putovanjima u Poljsku, Njemačku, Austriju i Švicarsku a posjetila je i Međunarodne kongrese za zaštitu drva u Hamburgu, Brannschweigu, Münchenu i Moskvi a obišla je i Međunarodnu izložbu „Kemija 70“. Napisala je veći broj znanstvenih radova od kojih su neki vezani za Gorski kotar, primjerice: Proučavanje ksilofagnih insekata bukovog drveta i mjere suzbijanja“, „ Zaštita bukovih trupaca protiv zagušivanja“ ( 1961. ), „Zaštita rezane građe“ ( 1967. ) i „Zaštita drva na stovarištima“ ( 1978. ).
Rodio se 16. ožujka 1909. godine u Staroj Pazovi ( Srijem ) a umro je 1974. Godine u Zagrebu. Pučku školu pohađao je u Novom Marofu i Pregradi koju je završio 1919. godine u Koprivnici. U istom gradu 1927. maturirao je na realnoj gimnaziji. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 22. lipnja 1931. godine a doktorirao 1939. godine. U službu je stupio 1. kolovoza 1932. godine kao asistent Zavoda za uređivanje šuma i šumarsku ekonomiku na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. U vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao honorarni nastavnik predajući uređivanje šuma i računanja vrijednosti šuma. Godine 1947. na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu postavljen je za docenta. Od 1952. bio je izvanredni a od 1955. redovni profesor za predmete ekonomika šumsko – privrednih organizacija i ekonomika drvnoindustrijskih poduzeća. Znanstveno područje rada bila mu je šumarska ekonomika gdje je istraživao problematiku bilanciranja, rentabilnosti, oporezivanja šuma, kalkulacije cijena ( šumska taksa ) drva na panju, sporednih šumskih proizvoda i sječive zrelosti sastojina. Obnašao je u razdoblju od 1953. do 1956. dužnost predstojnika Zavoda za šumarske pokuse i urednika Glasnika za šumarske pokuse da bi u razdoblju od 1954. do 1955. godine bio i pročelnik Šumarskog odsjeka. Na dužnosti dekana Poljoprivredno – šumarskog fakulteta u Zagrebu bio je u razdoblju od 1958. do 1959. godine. Surađivao je i s JAZU.
Od 1935. do 1939. godine boravio je u ČSR, Austriji, Njemačkoj i Italiji na specijalizaciji iz područja uređivanja šuma u šumske ekonomike. Godine 1956. sudjelovao je s referatom na XII kongresu Internacionalnog udruženja instituta za šumarska istraživanja na Oxfordu. Bio je i na velikom broju studijskih putovanja u Engleskoj, SR Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj, Poljskoj i DDR-u. Bio je i član JŠU, odnosno HŠD. Autor je velikog broja znanstvenih radova od kojih su neki vezani za Gorski kotar: „Osnove uređivanja prebirne šume“ ( 1951. ), „Istraživanje sadašnje najpovoljnije sječive zrelosti u jelovim ekonomskih šumama „ ( 1963. ), „Istraživanje postotnog odnosa sortimenata kod jele“ ( 1963. ), „Istraživanje postotnog odnosa pilanskih sortimenata kod jele“ ( 1964. ), „Istraživanje sadašnje najpovoljnije sječive zrelosti u jelovim prebirnim šumama“ ( 1967. ), „Istraživanje postotnog odnbosa sortimenata ( eksploatacije šuma ) u čistini i mješovitim bukovim sastojinama Gorskog kotara“ ( 1967. ), „Istraživanje različitih uvjeta privređivanja u ekonomskim šumama Gorskog kotara“ ( 1970. ) i „Utvrđivanje štete od divljači“ ( 1974. ).
Rodila se u Varaždinu 25. rujna 1912. godine a umrla je u Zagrebu 13. kolovoza 1995. godine. Gimnaziju je 1931. godine završila u Zagrebu a studij povijesti ( 1945. – 1949. ) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je doktorirala 1957. tezom „Osredak, njegov postanak i razvoj“. Godine 1949. završila je tečaj paleografije a 1958. I arhivski tečaj na „Stage international des archives“ u Parizu. Od 1950. do 1953. godine radila je u Muzeju narodnog oslobođenja u Zagrebu a potom do 1963. u Muzeju za umjetnost i obrt te u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske ( 1963. – 1973. ). U svojim se znanstvenim radovima bavila proučavanjem manufaktura u građanskoj Hrvatskoj i Zagrebu, posebno istražujući nastanak i razvoj staklana. Pisala je i o gospodarskim i trgovačkim prilikama u sjevernoj Hrvatskoj za vrijeme narodnog preporoda. Istraživala je i djelovanje niza društava kao što su Društvo za povjesnicu jugoslavensku, Trgovačka komora i Gospodarsko društvo Zagreb i Trgovačka komora u Senju. Rezultate svojih radova publicirala je u domaćim zbornicima: „Historijskom zborniku“ u izdanjima od 1950. do 1977. godine, „Arhivskom vjesniku“ ( 1958. – 1962. ), „Arhivistu“ ( 1952. ), „ Ljetopisu JAZU“ ( 1952., 1963. ) te u „Österreichhische Osthefte“ ( 1957., 1967. ), „J’ournalu of Glass Studies“ ( 1962. ) i mnogim drugim domaćim i vanjskim.
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su joj radovi: „Postanak, razvoj i proizvodnja staklane u Sušici“ ( objavljeno u Zborniku „Muzeja primenjene umetnosti“ u Beogradu 1958. ), „Staklana Perlasdorf i njen vlasnik markiz Perlas de Rialp“ ( objavljeno u „Starine“ 1958. u Zagrebu ).
Rodio se u Kraljevici 3. listopada 1884. godine a umro je u Zagrebu 14. studenog 1979. godine. Završio je 1907. godine Više gospodarsko učilište u Križevcima a doktorirao je u Wroclawu 1912. godine. Od 1908. Godine bio je vježbenik na Zemaljskoj postaji za istraživanje sjemena u Križevcima, kojoj je bio predstojnik G. Bohutinsky u vrijeme kada se u Hrvatskoj i Slavoniji počela provoditi pokusna primjena umjetnih gnojiva. Vinko Mandekić specijalizirao se za proizvodnju sjemena u selekcijskim postajama u Loesdorfu u Austriji, u Wroclawu te u Svalofu u Švedskoj. Od 1912. godine bio je predavač na Višem gospodarskom učilištu u Križevcima a od 1919. profesor na Gospodarsko – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Dr. Mandekić bio je jedan od prvih tvoraca samooplodnih linija hibrida kukuruza u Europi. Bio je osnivač, urednik i glavni autor „Đepnog gospodarskog kalendara“ tzv Mandekićeva priručnika. Za života objavio je više od 30 stručnih knjiga i drugih znanstvenih stručnih radova.
Vezano uz Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Djelovanje gnojiva u Gorskom kotar“ ( objavljeno u „Narodno kolo“ 1930. i „Gospodarske novine“ 1931. ), „Poboljšajmo livade“ ( „Gorski kotar“ 1939. ) „Napredno gospodarstvo“ ( 1940. ).
Rodio se 24. Rujna 1929. godine u Orahu ( Plužine – Crna Gora ) a umro je 3. studenog 2009. godine u Zagrebu. Osnovnu školu pohađao je u Stabnima a gimnaziju u Nikšiću. Školovanje je nastavio po završetku Drugog svjetskog rata u Novom Sadu i Vrbasu gdje je maturirao šk. god. 1949/50. Školske godine 1953/54. upisao se na Šumarski fakultet u Sarajevu a poslije dvije godine studija prešao je na Poljoprivredno – šumarski fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1959. A doktorirao 1964. Godine na temelju obrane disertacijskog rada „ISTRAŽIVANJE NAJRENTABILNIJEG ŠUMSKO – UREĐAJNOG DEBLJINSKOG STEPENA JELE ZA PILANSKU PRERADU“.
Od 1. Rujna 1959. godine postao je honorarnim suradnikom Zavoda za uređivanje šuma i šumarsku ekonomiku na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u zagrebu da bi ubrzo postao asistentom u Zavodu za ekonomiku i organizaciju šumske privrede i drvne industrije u Hrvatskoj. Od 1959. do 1994. kada je umirovljen radio je na Šumarskom fakultetu u zagrebu od asistenta do znanstvenog savjetnika. Napisao je više od sto znanstvenih i stručnih radova te referata na stručnim kongresima i simpozijima u zemlji i inozemstvu ( Madrid, München, Oxford, Oslo, Moskva, Lenjingrad ). Objavio je i nekoliko stručnih priopćenja i prikaza.. Odlazio je na mnoge studijske boravke u inozemstvu te je surađivao sa više stručnih domaćih i inozemnih časopisa, listova i glasila uključujući tu i suradnju sa „Goranskim listom“ 1990. godine. Opširno je i svestrano obrađivao problematiku najpovoljnijih sječnih zrelosti u šumskim sastojinama, uvjete privređivanja i ekonomske valorizacije šuma te ekonomske posljedice sušenja jelovih i hrastovih sastojina. Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi:“Istraživanje praga rentabilnosti pri preradi jelovih pilanskih trupaca na jarmačama“ ( 1965. ), „Funkcionalna ovisnost cijene koštanja i osnovno – tehnološkog vremena na primarnim radnim strojevima pri preradi 1m³ jelove pilanske oblovine u šumsko – uređajnim debljinskim stepenima“ ( 1965. ), „ Investigation into the most profitable management diameter sub – class of Silver Fir Abies alba ( lat. naziv za jelu ) for sawmil conversion – XIV – IUFRO – Cogress, München 1967.“, „Istraživanje najrentabilnijeg šumsko – uređajnog debljinskog stepena jele za pilansku preradu“ ( 1967. ), „Istraživanje relativne diferencijalne rente u ekonomskim šumama Gorskog kotara“ (1971.), „Istraživanje postotnog odnosa jelovih pilanskih trupaca po kvaliteti i klasa jelovih okrajčenih dasaka ( piljenica ) komercijalnih dužina na bazi pilanskih debljinskih razreda – podrazreda“ ( 1964. ), „Istraživanje postotnog odnosa pilanskih sortimenata kod jele“ ( 1964. ), „Istraživanje postotnog odnosa sortimenata ( eksploatacija šuma ) u čistim i mješovitim sastojinama Gorskog kotara ( 1967. ) i „Pilanzensoziologie als Hilfsmittel für die Ermittlung der Ertrags – und Wertleistung in Buchenbeständen – Matteilungen ostalp – diu. Pilanzensoz Arbei tsgen., Camerino“ ( 1969. ). Komparativna istraživanja ekonomskih posljedica sušenja jele u Gorskom kotaru“ ( 1990. ) i Istraživanje ekonomskih posljedica sušenja jele u Gorskom kotaru“ ( 1992. ).
Rodio se 25. rujna 1928. godine u Dugoj Resi a umro je 2012. godine u Lovranu. Potječe iz radničke obitelji od oca Nikole i majke Zore rođ. Duganić. Osnovnu školu završio je 1938. u Dugoj Resi a gimnaziju 1946. godine u Karlovcu. Na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 12. srpnja 1952. godine.
Godine 1953. zaposlio se u Vinkovcima ( „Manipulacija Spačva“ ) gdje je nakon kraćeg pripravničkog staža postavljen na dužnost upravitelja radilišta. Od 1954. do 1955. obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Strošinci. Osnivanjem novog šumskog gospodarstva Poljoprivredno šumarskog fakulteta i Šumarije Zalesina kao „fakultetske šumarije“, od 1955. do 1960. bio je njezin upravitelj. Osnivanjem Šumskog gospodarstva Delnice 1960. imenovan je za upravitelja Šumarije Delnice koju dužnost je obnašao do 1993. godine kada je umirovljen. Za radnog vijeka veliki doprinos dao je izgradnji šumskih prometnica glede čega je delnička šumarija bila jedna od najotvorenijih. Velike zasluge ima i na uvođenju šumske mehanizacije u sve faze iskorišćivanja šuma te na provedenim opsežnim melioracijama degradiranih šuma u gornjem toku rijeke Kupe. Bio je dugogodišnji član HŠD.
Rodio se 29. rujna 1912. godine u Zagrebu gdje je i umro 1. siječnja 1962 i sahranjen je na Groblju Mirogoj. Osnovnu i srednju školu završio je u zagrebu a šumarstvo je studirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu Sveučilišta u zagrebu gdje je diplomirao 5. listopada 1936. godine. Državni stručni ispit položio je 1940. Koje godine je radio kao šumarski pristav kod Odjela za šumarstvo Banovine Hrvatske u zagrebu, a zatim kao upravitelj Šumarije u Zvorniku ( BiH ) i kao kotarski šumar u Dugom Selu. Poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se u Šumariji Poreč da bi 1954. Prešao na rad u Šumsko gospodarstvo „Viševica“ Rijeka, na radno mjesto upravitelja Šumarije Skrad. Tu je dočekao prvu značajniju reorganizaciju šumarstva osnivanje Šumskog gospodarstva Delnice, u kojem je i dalje vodio skradsku šumariju. Veličina te šumarije od 7600 hektara obuhvaćala je područje od kanjona rijeke Kupe ( 190 mnm ) do Skradskog vrha ( 1044 mnm ) prepuna enklava, poluenklava te rascjepkana, što je dodatno otežavalo normalno gospodarenje tim područjem. Uz to prostor ( površina ) te šumarije bio je slabo otvoren glede čega je inž. Maček mnogo učinio i dao veliki doprinos na njegovom otvaranju izgradnjom šumskih prometnica. Zahvaljujući njemu mnoge degradirane sastojine uspješnim melioracijskim zahvatima postupno su prevođene u visoko vrijedne četinjače poput one u Završju. Zbog bolesti 31. srpnja 1961. godine napustio je Gorski kotar uposlivši se u Velikoj Gorici. Ne dočekavši mirovinu umro je početkom 1962. Bio je član HŠD.
Rodio se u Rijeci 2. ožujka 1929. godine gdje je i umro 25. lipnja 1978. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Rijeci maturiravši 1948. godine na Prvoj hrvatskoj gimnaziji. Na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2. ožujka 1952. godine.
U rujnu 1953. uposlio se u Šumskom gospodarstvu „Viševica“ Rijeka da bi godinu potom nakon odrađenog pripravničkog staža prešao u Šumarski inspektorat u Rijeci. Nakon nekoliko mjeseci rada u DIK-u Ravna Gora, u razdoblju od 1956. do 1959. radio je u Šumariji Mrkopalj a zatim u razdoblju od 1959. do 1977 u Šumariji Rijeka. Od 1. veljače 1977. pa do svoje prerane smrti u lipnju 1978. bio je šef Poslovnice izvoza za piljenu građu listača tvrtke Export – import „Drvo“ Rijeka. Najplodonosnije razdoblje njegovog rada bilo je zaposlenje u Šumskom gospodarstvu Delnice u svojstvu upravitelja riječke šumarije. Svoja biološka i tehnička znanja iz područja uzgajanja i iskorišćivanja šuma provodio je u praksi gospodarenja na Visokom primorskom kršu. Bio je praktičar i daleko najviše radnog vremena provodio je na Platku, Gornjem Jelenje i Lepeničkom polju uz neposredne proizvođače – sjekače, kirijaše i traktoriste. Veliki doprinos dao je i otvaranju šuma izgradnjom šumskim cesta.
Rene Sušanj bio je dugogodišnji član a neko vrijeme i predsjednik LD „Srnjak“ Fužine – Lokve. Posjedovao je vrijednu zbirku lovačkih trofeja s kojom je zadnji puta uspješno nastupio na 2. regionalnoj lovačkoj izložbi Gorskog kotara i Hrvatskog Primorja održanoj u Rijeci 1977. godine. Autor je poznatog zbornika „Deset godina ŠG Delnice“ iz 1977. godine.
OIB :59100571589
Poslovni račun :
HR7124020061100123086