Menu
Rodio se 26. siječnja 1923. godine u selu Bužin u podnožju Velebita a umro je 16. listopada 1994. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Martina i majke Mande. Otac Martin 1930. godine otišao je u SAD. Godine 1936. prilikom povratka u domovinu razbolio se na brodu i umro. Prema tadašnjem brodskom protokolu tijela siromašnih preminulih putnika bacana su u Atlantski ocean. Za smrt majke Mande 1940. godine u gospićkoj bolnici, doznao je desetak dana kasnije. Pokopana je na neznanom bolničkom groblju u Gospiću te joj se niti danas ne zna grobno mjesto.
U NOB uključio se 10. siječnja 1942. godine pristupivši hrvatskom partizanskom pokretu koji se borio protiv fašističke talijanske vojske i četničkog pokreta čiji su pripadnici na području Like, zapadne Bosne i Dalmacije činila velika zvjerstva nad hrvatskim pučanstvom, ali boreći se i protiv oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. U tijeku rata do 9. svibnja 1945. godine bio je dva puta ranjavan. Cijelo vrijeme rata bio je u partizanskoj jedinici koja je između ostaloga u Drvaru 1944. godine spašavala maršala Tita, a 20. listopada 1944. kao hrvatska partizanska jedinica sudjelovala je u oslobađanju Beograda. Po oslobođenju Beograda hrvatske partizanske jedinice popunjene su s mladićima koji su bili u četničkim postrojbama. Šarić bi kasnije znao reći citirano „Ne znam da li sam trebao više gledati ispred sebe u njemačke vojnike koji su se povlačili prema zapadu Hrvatske ili se paziti ovih novopridošlih „partizana“ koji su na jednom kraju šajkače ( kape ) imali četničko obilježje, a na drugom kraju šajkače zvijezdu petokraku“.
Po završetku Drugog svjetskog rata prihvatio je ponudu da ostane aktivan poručnik u službi JNA što je prihvatio. Do čina kapetana I klase došao je 22. prosinca 1953., uredbom tadašnjih vlasti, u vrijeme tzv. krize oko grada Trsta. U 34. godini života 31. siječnja 1957. godine prisilno je otišao u mirovinu s nezaposlenom suprugom i dvoje maloljetne djece bez stana i nesigurne egzistencije. U Delnicama nije uspio dobiti bilo kakvo civilno zaposlenje već te iste 1957. upošljava se u Pamučnoj industriji „Duga Resa“ kao pomoćni manipulant ( skladištar ). U jesen njegova supruga i djeca dolaze živjeti kao podstanari u Dugu Resu jer mu je bilo obećano da će dobiti stan. Na poslu su ga radnici – pravoslavci (Kordunaši, Banijci, Ličani ), koji su do listopada 1944. bili u četničkim jedinicama Banovine, Korduna i Like, svakodnevno provocirali kako jedan kapetan I klase JNA radi najgore i najslabije plaćene poslove dok oni imaju bolje plaćene poslove. Te provokacije trajale su od 17. travnja do 26. prosinca 1957. godine kada se on s obitelji vraća u Delnice. Tijekom 1958. godine nije uspio naći zaposlenje da bi od 1. prosinca iste godine, zahvaljujući direktoru poduzeća „Duhan“ Rijeka, postao šefom Poslovnice „Duhana“ za Gorski kotar sa sjedištem u Delnicama. To poduzeće kupilo mu je obiteljski stan u Delnicama u ulici J. Kraša ( današnja Frankopanska ulica ).
Franjo Šarić uvijek je isticao da je Hrvat a ne Jugoslaven. Nekim strukturama u Delnicama, pojedinim komunistima i grupi aktivnih oficira JNA, to je smetalo. Bilo je to razlogom da su ga na javnim mjestima provocirali ili našli provokatore da ga isprovociraju. Početkom studenog 1962. godine u gostionici „Prepeličnik“ u Delnicama , u večernjim satima, s nekoliko osoba pjevao je pjesme „Oj ti vilo Velebita“ i „Još Hrvatska ni propala“. Rješenjem ( a ne sudskom presudom ) suca za prekršaje od 5. ožujka 1963. godine jer je tim pjevanjem vrijeđao moralne i nacionalne osjećaje prisutnih građana, osuđen je na 15 dana zatvora u Okružnom zatvoru u Rijeci ( tzv. Via Roma ). Izrečena mu je i zaštitna mjera upućivanja na boravak na određeno mjesto Kazneno – popravni dom Rab, otok Sveti Grgur, u blizini Golog otoka u trajanju od jedne godine ( od 5. ožujka 1963. – do 20. ožujka 1964. godine ). Ujedno ukinuti su mu svi činovi koje je imao ranije kao profesionalni vojnik u JNA.
Po povratku sa robije bez sudske presude za njega za njega više nije bilo zaposlenja u Delnicama niti u Gorskom kotaru. U ovako bezizlaznoj životnoj situaciji uz dvoje maloljetne djece i nezaposlenu suprugu, proživljavao je umne, psihičke i fizičke traume. Godine 1964. tek u drugom pokušaju uspio je upisati sina Ivana u delničku gimnaziju koju je on završio u generaciji 1967/68. godine. Sredinom lipnja 1966. godine slaveći završetak II razreda gimnazije, Franjinog sina Ivana troje milicajaca prisilno su odveli u zgradu starog suda u Delnicama na Lujzinskoj cesti. Tamo su ga premlatili i iscipelarili, a sve u namjeri da mu otac burno reagirao prema toj trojici milicajaca kako bi imali materijala za njegovo novo uhićenje i ponovno zatvaranje. Trojica milicajaca su privatnom tužbom utuženi i sudskom odlukom su proglašeni krivima i dobili su uvjetnu kaznu te premješteni na rad van Delnica. Uslijedili su nove provokacije i progoni prema Franji Šariću a nakon 1968. godine polako jenjavaju jer se sve više osjećao dolazak „Hrvatskog proljeća“.
Pokojna supruga Antonija Šarić nakon smrti supruga Franje podnijela je zahtjerv Vladi Republike Hrvatske 1995. godine za priznanje statusa političkog prognanika i uznika koji je isti s obitelji doživljavao u SR Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske – Administrativna komisija svojim rješenjem od 8. listopada 2001. godine priznala je tada već pokojnom Franji Šariću status političkog zatvorenika gdje je potvrđeno da je isti kao politički uznik i patnik proveo uz SR Hrvatskoj u zatvoru ukupno 1. godinu, 1 mjesec i 16 dana.
Godine 1965. Franjo Šarić samozapošljavanjem – bavio se obrtničkim poslom (drvoprerađivački obrt )- uslugom piljenja ogrjevnog drva za građanstvo Delnica koji je radio sve do svoje smrti 1994. godine. Svojim teškim fizičkim radom uspio je prehraniti obitelj i platiti školovanje na fakultetu za oboje djece u Zagrebu. Zbog očevog krimena, sin a kasnije i kći nisu mogli dobiti studentsku stipendiju niti smještaj u studentskom domu. Ipak Franjo Šarić bio je najsretniji čovjek i otac kada su mu djeca donijela diplomu Pravnog fakulteta u Zagrebu kojom je sin postao diplomirani pravnik, a kći diplomirani inženjer socijalnog rada.
Rodila se u Delnicama 1922. godine a umrla je u srpnju 2011. godine u kanadskom Vancouveru gdje je i sahranjena. Kćerka Toma i majke Josipe. Po struci učiteljica. U prvoj polovici prošlog stoljeća, 1930. godine, kao djevojčica sa majkom Josipom, napustila je Delnice i otišla živjeti u Kanadu kod oca Toma koji se bavio stolarskom i tesarskom djelatnosti. Bavio se gradnjom i prodajom kuća da bi sredstva ( dobit) ulagao u kupnju dionica pojedinih tvrtki i time je osigurao dugoročnu egzistenciju svojoj obitelji.
Godine 2011. gospođa Majnarić oporučno je ostavila rodnim Delnicama 2 milijuna kanadskih dolara odnosno oko 10 milijuna kuna. Oporukom je ustvrdila da se sredstva smiju trošiti strogo namjenski poglavito za pomoć stanovništvu u onim dijelovima koji se ne mogu financirati iz redovitih proračunskih sredstava. Za života nekoliko je puta posjetile rodne Delnice zajedno sa potomcima iseljenike delničkih obitelji iz grada Sedra kraj Seattla u američkoj saveznoj državi Washington. Često je bila sponzorom raznim humanitarnim organizacijama te je Sveučilištu u Vancouveru dala oko 100 tisuća dolara.
Za života izrazila je želju da se u Delnicama uredi vidikovac na Japlenškom vrhu (kraj skakaonice ) od kuda seže najljepši pogled na Delnice. Ljeti 2016. godine njezinim je imenom nazvana središnja aleja gradskom parka kralja Tomislava u Delnicama prigodom čega je njoj u spomen otkrivena prigodna spomen ploča.
Izvori: „Novi list“ Rijeka, Radio „Gorski kotar“, Gradsko vijeće Delnice
Rodio se 6. listopada 1908. godine u Ogulinu a umro je 1979. godine u Zagrebu. Sin Ivana i Marije rođ. Cindrić. Roditelji su mu bili ugostitelji. Osnovnu i srednju školu završio je u Ogulinu maturiravši na Realnoj gimnaziji u Ogulinu 1927. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao na Šumarskom odjelu 12. listopada 1931. godine. Po završetku studija uposlio se 16. siječnja 1932. godine kao pripravnik u Rudopolju pri Direkciji šuma Sušak. Godine 1934. položio je državni stručni ispit za samostalno vođenje šumarskog gospodarstva i postaje 1935. upraviteljem Šumarije Rudopolje a potom 1937. prelazi na istu dužnost u Vrhovine. Početkom Drugog svjetskog rata u razdoblju od 1941. do 1942. godine radio je u Ravnateljstvu državnih šuma u Gospiću i Ogulinu. Po završetku rata u razdoblju od 1945. do 1946. godine radio je u gospićkom šumarstvu da bi 1947 preselio u Gorski kotar te u razdoblju od 1947. do 1952. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Gerovo a potom 1953. prelazi na dužnost upravitelja Šumarije Delnice. U novoosnovanom Šumskom gospodarstvu Delnice od 1960. godine radio je na poslovima interne kontrole a pred kraj radne karijere obnašao je dužnost pomoćnika ŠG Delnice. Umirovljen je 1969. godine. Bio je vrsni poznavatelj problematike gospodarenja prebornim šumama na visinskom kršu. Bio je i član HŠD.
Rodio se 26. siječnja 1924. godine u Požegi a umro je 26. prosinca 1982. godine u Zagrebu. U Zagrebu u razdoblju od 1931. do 1942. godine završio je osnovnu školu, četiri razreda gimnazije i tri razreda stručne grafičke škole za litografa. Nakon Drugog svjetskog rata stekao je u vrijeme služenja vojnog roka vrijedno grafičko – kartografsko iskustvo radeći u Vojno geografskom institutu u Beogradu. U Grafičkoj školi u Zagrebu položio je 1951. Majstorski ispit za litografa. Kao litograf najduže je radio u „Zagrebačkoj kartonaži“ i „Grafičkom zavodu Hrvatske“. Zbog prezauzetosti i suradnje s mnogim pojedincima i i ustanovama nije prihvatio ponudu za stalno zaposlenje u Odjelu za tipologiju šuma pri Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Umirovljen je 19. rujna 1969. godine.
Bavio se obradom svih raznolikih grafičkih poslova. Ilustrirao je mnoge udžbenike, priručnike i publikacije, izrađivao vinjete i kaligrafske napise. Izrađivao je i film – matrice za tisak milimetarskih araka i specijalnih traka za razne meteorologijske instrumente (autografe) a vrlo uspješan hobi bio mu je urarstvo.
Za svoju glavnu grafičku djelatnost – tematsku kartografiju opredijelio se 1949. godine kada je grafički pripremio za tisak prve karte šumskih i ostalih biljnih zajednica u masivima Risnjaka i Pelistera. Slijedom ranije izrađenih vegetacijskih i tipoloških studija, osobito za Gorski kotar i Hrvatsko primorje ( Sekcije Sušak ), Zlatko Petelin sudjelovao je u grafičkoj obradi i tisku mnogih karata za koje je dobio najviša priznanja kod domaćih i stranih stručnjaka. Za radnog vijeka uvelike je pridonio razvoju botaničke i šumarske tematske kartografije.
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi. „Vegetacijska karta središnjeg dijela Risnjaka u Hrvatskoj“ ( 1949. ), „Planinarska karta Risnjak – Snježnik“ ( 1952. ), „Karte biljnih zajednica NP „Risnjak“ ( 1954.) i „pregledna karta postojeće vegetacije u zapadnoj Hrvatskoj“ ( posmrtno izdanje 1983. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon.
Rodio se u mjestu Donja Reka kraj Jastrebarskog ( 12. listopada 1921. – ? ). Sin Dragutina i Veronike rođene Budinšćak. Osnovnu školu završio je 1932. godine u Jastrebarskom a srednju u Zagrebu maturiravši na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji 1940. godine. Na ŠG odsjeku Poljoprivredno – šumarskog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 31. siječnja 1948. godine. U veljači iste godine zaposlio se kao pripravnik u Ministarstvu šumarstva NR Hrvatske da bi zbog velike poslijeratne potražnje za stručnim kadrovima već 15. travnja 1948. bio imenovan upraviteljem Šumarije Mrkopalj a potom 1. lipnja 1949. godine prešao je na dužnost rukovoditelja Planske službe Šumskog gospodarstva „Bitoraj“ Delnice. Osnivanjem Šumskog gospodarstva „Viševica“ Rijeka od 1. lipnja 1950. godine do 8. kolovoza 1952. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Delnice. Iste godine raspoređen je od 9. kolovoza na dužnost upravitelja Šumarije Ogulin koju je dužnost obnašao do 31. ožujka 1958. godine.
U Odjelu za uređivanje šuma ŠG Ogulin u razdoblju od 1958. do 1975. godine dao je veliki doprinos na planu uređivanja šuma zalažući se za sustav sastojinskog gospodarenja glede čega je objavio više stručnih napisa u informativnim glasilima šumarstva i drvne industrije. Umirovljen je na dužnosti savjetnika u OOUR – u z iskorišćivanje šuma Goransko primorskog šumskog gospodarstva Delnice 30. lipnja 1986. godine. Bio je član HŠFD.
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Kako prilagoditi korišćenje etata prebornih šuma suvremenim sredstvima izvlačenja“ ( 1972. ), „Načela gospodarenja šumama“ ( 1987. ), „Zaštita šuma“ ( 1987. ), „Uređivanje šuma“ ( 1987. ) i „Gradnja šumskih prometnica“ ( 1987. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon.
Rodio se u Delnicama 22. siječnja 1946. godine a umro je na dan svoga rođendana 1994. Godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Maksa i majke Ljerke. Otac mu je bio magistar farmacije a majka Ljerka rođ. Rubin podrijetlom iz Vrbovskog stručna učiteljica klavira i kulturna djelatnica. Iz njegove obitelji baka Zora bila je prva predsjednica Antifašističkog fronta žena za Gorski kotar a preci po djedu Dragutinu osnivači 12. lipnja 1875. godine prve ljekarne u Delnicama.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Delnicama maturiravši 28. lipnja 1965. godine. Od rujna 1965. do listopada 1968. godine bio je polaznik Više stomatološke škole u Rijeci gdje je stekao zvanje višeg stomatologa. U razdoblju od 1971. do 1974. godine nastavio je školovanje na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu.
U razdoblju od 1. lipnja 1973. do 8. prosinca 1988. godine radio je kao stomatolog u Medicinskom centru Čakovec – Zubnoj ordinaciji u Gornjem Mihaljevecu. U prosincu 1988. godine otišao je u Njemačku, kako bi se pridružio svojoj supruzi Ružici koja je radila u Hrvatskim dopunskim školama u Nürnbergu, poslana po tadašnjem SIZ-u za prosvjetu. U Njemačkoj je ostao sve do početka 1990. godine kada se sa suprugom vratio u Delnice.
Miljenko Jelinek slovio je za života kao veliki humanist i borac za pravdu. Odgajan je u obitelji intelektualaca u duhu humanosti i poštenja. Za vrijeme „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine obnašao je dužnost tajnika Matice Hrvatske Delnice. Kao zagovornik „Hrvatskog proljeća“ često je po aktualnoj vlasti bio saslušavan i pozivan na informativne razgovore uz prethodne kućne premetačine.
U ožujku 1991. godine sa nekolicinom Delničana pristupa dragovoljačkim postrojbama – pretečama Zbora narodne garde. Prije oslobađanja vojarne i vojnih objekata bivše JNA u Delnicama i napada JNA na Sloveniju, izvlačio je iz delničke vojarne mladiće iz Slovenije, koji su ovdje služili vojni rok, i vozio ih kući u Sloveniju. Pomogao je i dvojici mladića vojnika sa Kosova, u pribavljanju dokumenata, da nesmetano otputuju braći u Njemačku. Do odlaska u Njemačku živjeli su u njegovom domu.
Krajem studenog 1991. godine po ustroju 138. Brigade HV „R“ raspoređen je na dužnost stomatologa u sanitetskoj službi brigade. Kako je sanitetska služba činila dio logističke potpore postrojbama, uz redovne zadaće, Jelinek se aktivno uključio i u zbrinjavanje povrijeđenih i oboljelih – zaključno do razine opće medicinske pomoći te u organizaciju rada i opskrbi postrojbi sanitetskim materijalom i lijekovima, higijesnsko – epidemiološku zaštitu i provedbu zdravstvenog prosvjećivanja.
Među prvima otišao je na Ličku bojišnicu. Zbog narušenog zdravstvenog stanja 16. siječnja 1992. godine primljen je u KBC Sušak gdje mu je utvrđena dijagnoza cardiomyopathia dilatativa. Nakon hospitalizacije i poboljšanja zdravstvenog stanja u lipnju 1992. godine zasnovao je radni odnos u vojarni „Drgomalj“ Delnice . Nažalost, zdravstveno stanje mu se iznova pogoršalo i 13. travnja 1993. godine hospitaliziran je u Novoj bolnici u Zagrebu. Liječnički konzilij preporučio je transplataciju srca. Nažalost kompatibilno srce nije dočekao.
Danijel Lončar rodio se 4. kolovoza 1938. godine u Smokvici općina Novi Vinodolski ( Hrvatsko primorje ) a umro je 22. lipnja 2018. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Nakon osnovne i srednje građevinske škole završio je Višu tehničku školu u Ljubljani a potom 1984. godine diplomirao je na Fakultetu industrijske pedagogije u Rijeci. Sve do 1980. godine radio je u Šumskom gospodarstvu Delnice RZZS na poslovima zaštite na radu i bio je višegodišnji glavni urednik „Goranskog lista“ glasila goranskih radnih organizacija šumarstva i drvne industrije. Uz razna zaduženja u šumarstvu veliki doprinos dao je na području kontinuiranog obrazovanja zaposlenih.
Novinarstvom se počeo baviti od 1965. godine surađujući kao dopisnik s riječkim „Novim listom“ i zagrebačkim „Sportskim novostima“ i „Vjesnikom“. Od 1980. godine do umirovljenja obnašao je dužnost profesionalnog novinara riječkog „Novog lista“ za područje Gorskog kotara. Kao publicist 1981. godine u monografiji „Gorski kotar“ zapažen muje bio prilog o životu i radu goranskih šumskih radnika a u edicijama u povodu 10 . 20 godina razvitka Šumskog gospodarstva Delnice objavio je više priloga o proizvodnim natjecanjima šumskih radnika. Bio je i jedan od urednika publikacije – spomenice o 100 godina postojanja Tvornice pokućstva u Vratima. Uz sklonost pisanoj riječi još iz pučkoškolskih dana zavolio je šah. Od članstva u Šahovskom klubu „Slavonac“ iz Nove Kapele i dolaskom 1955. godine u Delnice postaje članom Šahovskog kluba „Delnice“ u kojem je obnašao mnoge funkcije od tehničkog rukovoditelja kluba do predsjednika i šahovskog pedagoga prenoseći godinama svoja šahovska znanja i učenicima OŠ „Ivan Goran Kovačić“ u Delnicama. Igrajući šah stekao je titulu majstorskog kandidata. Za više od ove titule spriječila ga je bolest. Lončara može smatrati za jednog od najzaslužnijih i najangažiranijih šahovskih djelatnika u stvaranju i razvoju delničkog šaha. Za života objavio je više publikacija o povijesti delničkog šaha za što je primio mnoga priznanja. Bio je član Izvršnog odbora Šahovskog saveza Primorsko goranske županije.
Godine 2012. primio je nagradu za životno djelo na dugogodišnjem doprinosu u razvoju športa i športske rekreacije na području Delnica i Gorskog kotara.
Rodio se u Delnicama 1935. godine a umro je 27. svibnja 2018. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Ivana željezničarskog djelatnika i majke Ljubice rođene Majnarić kućanice. Godine 1937 sa roditeljima otišao je živjeti u Podravinu – Virje gdje mu je otac radio kao čuvar pruge. Nakon osnovne škole prve razrede gimnazije pohađao je u Koprivnici a 1949. vratio se sa roditeljima u Delnice gdje nastavlja školovanje na delničkoj gimnaziji na kojoj je maturirao 1951. godine. Daljnje školovanje i stručno osposobljavanje nastavio je na Višoj upravnoj školi u Zagrebu.
Prvo zaposlenje dobiva u Kotarskom zavodu za zdravstveno i mirovinsko osiguranje radnika, a nakon nekoliko godina prešao je na rad u upravnu službu. Od 1957. godine u tadašnjoj Skupštini općine Delnice obnašao je dužnost matičara. Potom u razdoblju do 1991. godine, kada je umirovljen, radio je u DIP-u „Jela“Delnice i „Komunalac“ Delnice kao kadrovik (sekretar) poduzeća.
U ranoj mladosti zavolio je pjesmu i svirku. Naučio je svirati na harmonici, prvo na dvorednoj gumbarici sa svega osam bas glasova, a zatim na klavirki nastupajući na mnogim priredbama. Posebno zapažene nastupe zabilježio je pjevanjem na priredbama u Delnicama pod nazivima „Prvi pljesak“ i „Mikrofon je vaš“.
U Općinskoj konferenciji mladih bio je zadužen za rad na terenu gdje je uvelike doprinio unapređenju rada omladinskih organizaciji i slovio je kao jedan od najboljih općinskih omladinskih aktivista. Radeći na razvoju športa među mladima primio je više općinskih i lokalnih priznanja. U razdoblju od 1964. godine pa do konca osamdesetih godina prošlog stoljeća posvetio se novinarskom pozivu. Bio je stalni ili povremeni suradnik riječkog „Novog lista“ te zagrebačkog „Večernjeg lista“, „Sportskih novosti“ i „Vjesnika“. Svojim informativnim prilozima sudjelovao je od prvih dana i u radu Radija „Delnice“.
Slikom i tekstom ovjekovječio je mnoga generacijska zbivanja i događaje podno goranskog podneblja.
Rodio se u Sungeru 22. travnja 1932. godine ( župa Mrkopalj ) a umro je 6. lipnja 2018. godine i sahranjen je na mjesnom groblju u Mrkoplju. Gimnaziju i teologiju završio je u Pazinu i Rijeci. Bio je župnik u Perušiću, kapelan u Ogulinu ( 1960. – 1966. ) a potom u razdoblju od 1966 do 1990. godine župnik u Ogulinu te istodobno u Trošmariji, Oštarijama i u Zagorju ogulinskom. Kao dugogodišnji ogulinski župnik dobio je titulu počlasnog građanina grada Ogulina. Umirovljen je kao župnik crkve BDM Žalosne u Mrkoplju. Od 1990 do 1993. godine bio je generalni vikar nadbiskupije a od 1991 do 1996. godine ravnatelj Karitasa Nadbiskupije Riječko senjske.
U vrijeme Domovinskog rata pomagao je u Ogulinu u humanitarnoj pomoći, posebno Prognaničkom centru Bjelolasica, ogulinskoj bolnici kao i ostalim žiteljima grada Ogulina.
Rodio se u Gašparcima kraj Broda na Kupi 18. rujna 1928. godine a umro je u Zagrebu 5. studenog 2012. godine gdje je i sahranjen. Sin Josipa i Franciske rođene Štimac. Otac mu je bio trgovac a majka kućanica. Osnovne školu završio je 1939. godine u Turkima a srednju u Zagrebu. Maturirao je 1949. godine na IV muškoj realnoj gimnaziji. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu. Apsolvirao je na šumarskom odjelu 1952/53. a diplomirao je 20. veljače 1954. godine na Biološkom odsjeku fakulteta.
Pripravnički staž odradio je u Sekciji za uređivanje šuma u Vinkovcima ( 1954. – 1955. ). Potom se uposlio i Šumariji Novi Vinodolski gdje je radio na uređivanju i zaštiti šuma te lovstvu ( 1956. – 1961. )i skupio vrijednu zbirku lovačkih trofeja koja je kasnije više puta bila izložena na izložbi lovačkih trofeja u Zagrebu. Reorganizacijom šumarstva napušta šumarsku operativu te se upošljava u poduzeću „Šuma“ Zagreb – trgovačkom poduzeću za promet proizvoda šumarstva, drvne industrije i građevnog materijala( 1961. – 1973. ). Stanovnicima svog brodokupskog kraja tih je godina uvelike omogućio nabavku građevinskog materijala po pristupačnim cijenama a za potrebe MZ Brod na Kupi dio građevinskog materijala i proizvoda iz drva rješavao je donacijama. Najduže je radio u poduzeću „Jadran“ Sežana – predstavništvo Zagreb ( 1973. – 1991. ) u Sektoru komercijale na izvozu proizvoda šumarstva. Umirovljen je 1992. godine i do smrti živio je u Zagrebu.
Rodio se 7. svibnja 1933. godine u Belom selu kraj Vrata u Gorskom kotaru kao treće i najmlađe dijete majke Marije rođene Tomac i oca Matije – rođenih Delničana. Umro je 25. veljače 2010. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Otac mu Matija kao zaposlenik željeznice isprva je službovao u Vratima a potom je dobio premještaj u delničku vahtarnu ( željezničku stražaru u Delnicama ). Na vahtarni uz roditelje, sestru Dragicu i brata Matiju provodio je svoje najranije djetinjstvo gdje je i započeo njegov prvi susret sa loptom, krpenom, ali dobrom, jer za bolju nije bilo novaca. Kao dječak predškolske dobi , s obitelji uselio je u roditeljsku kuću u Radićevoj ulici u Delnicama gdje je ostao cijeli svoj život.
Drugi svjetski rat dočekao je kao osmogodišnjak i polaznik drugog razreda pučke škole. Pred kraj rata i u poratnim godinama nastavio je sa školovanjem. Stječe zvanje bravara a potom VKV strojobravara. Prvo zaposlenje dobiva u Remontnom poduzeću u Delnicama ali ubrzo odlazi na dvogodišnje odsluženje vojnog roga. Po odsluženom vojnom roku vraća se u Delnice i nastavlja sa radom u istom poduzeću. Poduzeće u kojem je radio sve do svog umirovljenja 1. siječnja 1990. godine često je mijenjalo nazive radi svoje reorganizacije u „Industromontažu“, „Monting“, „Montprodukt“, „Vemos“ i “Seting“ gdje je s radnog mjesta šefa skladišta i skladišnog prostora umirovljen. Godine 1955. oženio se sa Nadom rođenom Tomac ( Hajkinom ) s kojom je proveo 55 godina složnog i sretnog bračnog života. Postao je otac triju djevojčica. Godine 1956. rodila mu se kćer Stankica, koja na veliku žalost roditelja umire još kao dojenče, zatim 1957. godine rađa se Nikolina zvana Nina i 1964. godine kći Edita, s kojima se ponosio i s kojima će do kraja života biti životnim osloncem.
Športom se aktivno počeo baviti po završetku Drugog svjetskog rata u FD „Goran“ (Fiskulturno društvo „Goran“) u mlađim uzrastima skijaša i nogometaša. Za nogometaše delničkog „Gorana“ a potom „Goranina“ počeo je nastupati od 1948. godine, isprva igrajući za juniore a potom za seniorsku momčad . Po vokaciji bio je obrambeni igrač često igrajući na mjestu centarhalfa. Godine 1953 u Nogometnom klubu „Zagreb“ zadovoljio je na probi i bio pred potpisom ugovora ali nostalgija za domom učinila je svoje i vraća se u rodne Delnice. Nastavlja igrati za seniorsku momčad „Goranin“ za koju je nastupao do 1964. godine i bio jedan od njezinih dugogodišnjih najboljih igrača. Ujedno je bio jedan od inicijatora i osnivača delničkog nogometnog kluba „Metalac“. Uz nogomet ,zimi, aktivno se bavio skijaškim skokovima isprva na maloj a potom na velikoj skakaonici izgrađenoj na obroncima Japlenškog vrha.
Nakon aktivnog bavljenja športom godinama je unutar svojeg poduzeća bio sudionik općinskih RSI ( radničko sportskih igara ) u kuglanju, nogometu, šahu i skijanju. Za života volio je i poštovao ljude koji su ga najviše poznavali po njegovom iznimnom dugogodišnjem doprinosu u razvoju i popularizaciji športa u Delnicama. Nakon počasne straže nogometaša iz njegove igračke generacije i pjesme „Fala“ delničkog mješovitog pjevačkog zbora, u veljači 2010. godine, obitelj, rodbina, mnogi prijatelji i znanci otpratili su ga do posljednjeg počivališta – zajedničke obiteljske grobnice na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama.
Za života Stanislav Majnarić bio je dobitnik mnogobrojnih pisanih priznanja, zahvalnica, pohvala i nagrada od strane poduzeća , Saveza za fizičku kulturu općine Delnice i NK „Goranin“ Delnice. Posmrtno mu je dodijeljena zahvalnica KUD-a „Delnice“ za punih 35 godina aktivnog sudjelovanja u pjevačkom zboru.
Izvor: Obitelj Majnarić. Arhiva SFK općine Delnice
Zvonimir Ingrund rodio se 7. lipnja 1953. godine u Brčkom a umro je 15. siječnja 2017. godine i sahranjen je na Gradskom groblju Drenova u Rijeci. Nakon što je 1976. godine završio studij Mehanike i strojarstva pri Fakultetu industrijske pedagogije u Rijeci, iste godine zaposlio se kao nastavnik strukovnih predmeta u tadašnjem Srednjoškolskom centru Delnice da bi 1984. godine bio izabran za ravnatelja u istoj školi koja je od 1992. godine nosila naziv Srednja škola Delnice. Dužnost ravnatelja obnašao je 33 godine. Za mandata ravnatelja pokrenuo je niz opsežnih, obnoviteljskih zahvata na zgradi delničke srednje škole. Višestruko je unaprijedio uvjete rada u školi. Time je u pojedinim segmentima osigurao obrazovanje po najsuvremenijim standardima a istovremeno je predlagao projekte kojima bi se poticalo školovanje drvoprerađivačkih i drugih za Gorski kotar potrebnih kadrova.
Bio je suradnik mreže podrške školama u projektu samo vrednovanja koji je provodio NCVVO te se isticao po davanju podrške drugim kolegama u radu i kontinuiranom stručnom usavršavanju.
Izvor: Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja. Srednja Škola Delnice.
Rodio se u Delnicama 19. veljače 1940. godine a umro je 27. prosinca 2018. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Rudolfa i majke Fanike. Otac mu je bio obrtnik – vapneničar a majka kućanica.
Osnovnu školu pohađao je u Delnicama u razdoblju od 1948. do 1956. godine a potom se upisuje u školu učenika u privredi u Senju gdje je 29. lipnja 1959. godine položio ispit za KV elektroinstalatera. Po odsluženju vojnog roka u razdoblju od 1961. do 1967. godine radio je u delničkom „Monteru“ i „Svjetlosti“ Delnice. U rujnu 1963. godine doživio je tešku prometnu nesreću nakon koje je postao invalid rada. Nakon provedene profesionalne rehabilitacije u rujnu 1966. Godine položio je ispit za zanatskog majstora – VKV elektromehaničara za rashladne uređaje. Privatnu elektroinstalatersku zanatsku radnju otvorio je 3. svibnja 1967. godine u kojoj je radio do 20. prosinca 1999. godine a šest dana potom odlazi u mirovinu. Za radnog vijeka u radu s učenicima ( praksa ) postigao je značajne rezultate od kojih su njih većina kasnije postali uspješni obrtnici. Bio je jedan od osnivača Udruženja obrtnika u Delnicama u travnju 1970. godine i stalni član njegovih upravnih tijela i skupštine. Dužnost predsjednika Udruženja obrtnika Delnice obnašao je deset godina a punih 28 godina je neprekidno sudjelovao u radu njegovih komorskih tijela. U dva mandata bio je delegiran u Skupštinu općine Delnice u svojstvu predstavnika obrtnika Udruženja. Od Obrtničke komore Rijeka primio je 17. listopada 1998. godine nagradu za životno djelo za posebne uspjehe u unapređivanju i razvoju obrtništva. Najveće i najvrednije priznanje nagrada Grada Delnice za životno djelo dodijeljena mu je na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Delnice dana 20. lipnja 2011. godine povodom Dana Grada i Župe Delnice. Nagrade za životna djela govore da je Rudolf Sobol cijeli svoj radni vijek poticao i razvijao tradicionalne obrtničke vrijednosti kroz solidarnost, zajedništvo i marljivost. Svojom aktivnošću neposredno je pridonio kvaliteti struke i afirmaciji obrtništva u svim sustavima u kojima je djelovao.
Športom se počeo baviti od malih nogu od svoje 7. pa do 23. godine. Prvi zapaženi rezultat postiže 1956. godine osvojivši prvo mjesto u krosu na prvenstvu Hrvatske u Šestinama. Nordijskim skijanjem i skijaškim skokovima aktivno se bavio sve do proljeća 1963. godine. Godine 1958 pa nadalje od njegovih zapaženih nastupa valja istaći osvojeno prvo mjesto u samostalnim skijaškim skokovima na kup prvenstvu u Delnicama te prvo mjesto u klasičnoj skijaškoj kombinaciji na prvenstvu bivše države također održanom u Delnicama. Iste godine osvojio je i prvo mjesto u skijaškim skokovima na prvenstvu Hrvatske. Narodni odbor nagradio ga je pokalom za najuspješnijeg natjecatelja Hrvatske u klasičnim skijaškim kombinacijama održanim u Delnicama. Samo godinu dana kasnije 15. veljače 1959. godine u Ravnama na Koroškem osvaja prvo mjesto u klasičnoj skijaškoj kombinaciji. Iste godine također postaje pobjednikom u skijaškim skokovima na prvenstvu Hrvatske i najbolji na prvenstvu Hrvatske u skijaškom trčanju na skijaškoj stazi od 12 kilometara. U Ravnama na Koroškem u vremenu od 18. do 21. veljače 1960. godine osvojio je na prvenstvu bivše države prvo mjesto u klasičnoj skijaškoj kombinaciji. U vrijeme služenja vojnog roka u veljači 1961. godine osvaja na Popovoj Šapki u Makedoniji prvo mjesto u skijaškom trčanju na stazi od 10 kilometara, prvo mjesto u štafetnoj utrci 4 x 10 kilometara a na Jahorini drugo mjesto u štafetnoj utrci 4 x 10 kilometara. U razdoblju od 1962. do 1963. godine nastupao je na skijaškim prvenstvima bivše države na Žabljaku, Durmitoru i Crnoj Gori i uvijek je bio među prvih pet plasiranih natjecatelja. Zadnji nastup kada se oprostio od aktivnog skijanja imao je na skijaškom prvenstvu bivše države održanom u Mrkoplju od 14. do 17. veljače 1963. godine kada je osvojio četvrto mjesto u klasičnoj skijaškoj kombinaciji. Od 1964. godine, koliko mu je zdravlje omogućavalo, povremeno se uključio u trenerski rad radeći s mladim skijašima Skijaškog kluba „Goranin“.
Uz nagrade za životna djela za života primio je mnoge zahvalnice, priznanja, medalje i diplome od kojih valja istaći. Godine 1962. Savez za fizičku kulturu općine Delnice uručio mu je diplomu kao zaslužnom športašu a pet godina potom priznanje za 10 godina rada na unapređenju fizičke kulture na području Općine Delnice. Uz „Medalju rada“ ( 1962. ) i mnoga priznanja za obrtničku djelatnost godine 1995 dobiva zahvalnicu od Općinske organizacije Crvenog križa za pružanje humanitarne pomoći a godinu potom od Društva „Goranin“ Zagreb zahvalnicu za „Goransku solidarnost“. Godine 2006. postao je i dobitnikom velike nagrade riječkog Novog lista“ – dobitnikom glavne nagrade auta. Godine 2009. u kojoj je obilježio 50. godišnjicu braka, zajedno sa suprugom Zlaticom i kćerkom Ksenijom bio je u Zagrebu na Pantovčaku na prijemu kod predsjednika RH Stjepana Mesića.
Rodio se u Rijeci 10. kolovoza 1904. godine i umro je u Rijeci 28. prosinca 1980. godine. Sin Artura i Josephine rođene Wortmann. Medicinu je upisao u Zagrebu, doktorirao 1924. godine u Grazu a diplomu nostrificirao u Novoj Gradiški i u Željezničkoj ordinaciji u Skradu ( Gorski kotar ) odakle mu je rodom bila majka. Početkom Drugog svjetskog rata priključio se partizanskim jedinicama te djelovao kao predsjednik NOO – a u Istri. U listopadu 1942. godine bio je interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu a od rujna 1943. godine djelovao je kao voditelj bolnice Primorsko – goranskog odreda i Pokretne kirurške ekipe poljske bolnice 1. armije te kirurg 6. ličke proleterske divizije. Završetak Drugog svjetskog rata dočekao je u činu majora. Poslije rata djelovao je kao upravitelj grupa Armijskih bolnica u Nišu, glavni kirurg JRM i vojnog područja u Novom Sadu, nastavnik i načelnik VMA u Beogradu a spominje se i kao osobni kirurg Josipa Broza Tita. Umirovljen je u činu pukovnika.
Po umirovljenju 1970 – tih godina bavio se u svojoj privatnoj ordinaciji u Delnicama liječenjem vena a živio je u vikendici na Omladinskom jezeru u Lokvama. Poznat po uspješnom liječenju vena, u njegovu ordinaciju dolazili su pacijenti iz svih krajeva bivše države i inozemstva. Zajedno sa njime radio je i poznati delnički ginekolog Slavko Klobučar koji je kasnije i sam otvorio svoju ordinaciju za liječenje vena u Rijeci. Bio je nositelj više ratnih i poratnih odlikovanja a njegova ratna biografija bila je predložak za snimanje lika doktora u televizijskoj seriji „Kapelski kresovi“ snimljenoj najvećim dijelom na širem području Delnica i Lokava.
Izvori: Židovski biografski leksikon, Arhiva OK SKH Delnice
Rodio se 21. svibnja 1951. godine u Velikoj Lešnici kraj Broda na Kupi a umro je 3. veljače 2010. godine i sahranjen je na mjesnom groblju u Brodu na Kupi. Sin Valentina i majke Francike rođenje Briški. Otac mu je bio šumski radnik a majka kućanica. Osnovnu školu završio je u Brodu na Kupi a Srednju šumarsku školu u Delnicama gdje je maturirao 1970. godine u zvanju šumarskog tehničara. Po završetku školovanja upšoslio se u DIP – u „Delnice“ OOUR „Stolarija“ Brod na Kupi kao pripravnik na radnom mjestu skladištara. Nakon odsluženja vojnog roka u Gnjilanama ( Kosovo ) 1971/72. godine vratio se u OOUR „Stolarija “ na poslove ekonoma. U spomenutom OOUR – u u razdoblju od 1972 . do stečaja poduzeća u srpnju 2002. godine Muhvić je obnašao dužnosti planera materijala, voditelja pomoćne radionice, voditelja voznog parka, šefa proizvodnje da bi od 1993. godine obnašao dužnost direktora OOUR-a. Obitelj je osnovao 1977. godine i skučio se sa obitelji u Brodu na Kupi.
U godinama do osamostaljenja Hrvatske Muhvić je aktivno sudjelovao u radu Mjesne zajednice Brod na Kupi, isprva kao član Mjesnog odbora a potom kao višegodišnji predsjednik MZ. Za vrijem njegova predsjednikovanja završena je 1978. godine cesta Kočevje – Brod na Kupi a u ranim osamdesetim godinama postavljena je telefonska linija po selima u širem području mjesta. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Muhvić nosi velike zasluge za početak gradnje mrtvačnice u Brodu na Kupi.
U studenom 1991.godine pristupio je u redove 138. brigade HV „R“. Prethodno koordinirao je obrambeno – logističkim pripremama u Brodu na Kupi. Oslobađanjem vojarne i vojnih objekata u Delnicama, neposredno je sudjelovao na uskladištenju dijela materijalnih sredstava iz vojnih objekata u Delnicama ( V2 i V3 ) na području Broda na Kupi. Dužnosti u „Goranskoj brigadi“ obnašao je do 1993. godine da bi se potom vratio u „Stolariju“.
Branko je jako volio svoj kraj i ljude s kojima je živio i vrlo teško podnio je stečaj OOUR-a „Stolarija“ Brod na Kupi. Događanja i osjećaj nemoći da se nešto promijeni na bolje za ovaj kraj i ljude koji su ovdje radili, da se sačuvaju radna mjesta, jako su ga opterećivali zbog čega se 2005. godine teško razbolio ( hipertenzija, gangreozni dijabetes ) kojoj bolesti je podlegao 2010. godine.
Hrvatski je branitelj i nositelj „Spomenice domovinskog rata“.
Rodio se u Fužinama 30. studenog 1870. godine a umro je u Rijeci 14. listopada 1957. godine. Sahranjen je na Trsatu a kasnije njegovi posmrtni ostaci ( kosti ) preseljenje su na mjesno groblje u Fužinama. Osnovnu školu pohađao je u Fužinama a osam gimnazijskih razreda završio je u Rijeci. Teologiju je studirao u Senju i Innsbruücku ( 1889. – 1892. ) a doktorirao u Zagrebu 1898. godine. Za svećenika je zaređen 1893. godine. Od 1895. do 1902. godine predavao je kanonsko pravo i povijest crkve na Visokoj bogoslovnoj školi u Senju u koje je vrijeme surađivao sa „Katoličkim listom“. Godine 1902. bio je postavljen za župnika Franjevačkog samostana na Trsatu gdje je 29. lipnja 1906. (dan osnutka glazbe ) bio jedan od osnivača Gradske glazbe te je bio njezin predsjednik od utemeljenja do 1914. godine i iznova do 1929. pa do smrti. Na Trsatu je službovao do 1933. godine kada je i umirovljen.
Po dolasku na Sušak početkom prošlog stoljeća bio je aktivni sudionik tamošnjeg društvenog života. Osim župničkog djelovanja vodio je kancelarijske poslove, matični ured, a djelovao je i u dvije osnovne škole. Sudjelovao je u radu najvažnije tadašnje kulturno – političke hrvatske institucije na Trsatu „hrvatske čitaonice“ i Pjevačkog zbora „Jadranska vila“ na Sušaku. Nakon raspada Austrougarske monarhije i nastanka kratkotrajne monarhije – države SHS, Rački 29. listopada 1918. godine postaje članom njezina Narodnog vijeća za Rijeku i Sušak. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je na strani NOB-a, a obnašao je dužnost člana Okružnog odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatskog primorja. Nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan od utemeljitelja Staleškog društva katoličkih svećenika u Hrvatskoj. Za žIvota napisao je više studija iz povijesti Rijeke, Sušaka i okolnih mjesta a najpoznatije su mu studije; „Iz prošlosti sušačke gimnazije: prigodom tristogodišnjice 1627. – 1927.“ ( 1928. ), „Povijest grada Sušaka“ ( 19129. ), „ Iz prošlih dana općine Liča i Fužina“ ( 1946. ), „Prilozi k povijesti grada Sušaka“ ( 1947. )i „Zabilježbe iz povijesti gospoštije Grobnik“ (1948.) . Bio je jedan od najuglednijih župnika u Kvarnerskom primorju i Liburnijskoj Istri.
Rodio se 19. travnja 1927. godine u Moravicama ( Komorske Moravice ) a umro je 10. Rujna 2011. godine. Sin Šime i Ane rođene Vučinić. Potječe iz trgovačke obitelji. Osnovnu školu završio je 1939. godine u Moravicama a srednju u Ogulinu maturiravši 1948. godine na realnoj gimnaziji. Iste se godine upisao na Poljoprivredno – šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je diplomirao 1953. godine ( biološko usmjerenje ). Na istom je fakultetu polazio i poslijediplomski studij na kojem je 1975. magistrirao iz znanstvenog područja iskorišćivanje šuma.
Godine 1953. zaposlio se u Šumskom gospodarstvu „Javornica“ Ogulin radeći na poslovima uzgajanja šuma i šumskog građevinarstva. Dvije godine potom imenovan je za upravitelja Šumarije „Bukovica“ Ogulin da bi 1957. godine bio imenovan upraviteljem Šumarije Drežnica sa koje dužnosti odlazi u BiH gdje u drvnoj industriji Bosanskog Grahova obnaša dužnost tehničkog direktora. U Hrvatsku se vratio 1960. godine gdje preuzima službu Kotarskog šumarskog inspektorata u Ogulinu da bi 1961. prešao na rad u Šumsko gospodarstvo Senj na mjesto upravitelja Šumarije Novi Vinodolski. U toj šumariji radio je 23 godine ( 1962. – 1985. ). Bilo je to njegovo najplodonosnije razdoblje rada. Ustrajući na uvođenju šumske mehanizacije u sve faze iskorišćivanja šuma i povezivanja svih šumskih predjela mrežom šumskih prometnica, izgradnjom komfornih radničkih domova i poboljšanjem uvjeta života šumskih radnika, Šumarija Novi Vinodolski postala je primjerom uspješnosti poslovanja za sve šumarije Gorskog kotara i Hrvatskog primorja.
Godine 1985. imenovan je članom, Poslovodnog odbora u Goransko – primorskom Šumskom gospodarstvu Delnice na kojoj je dužnosti ostao do 1988. godine. Tada se vraća u Šumariju Novi Vinodolski na dužnost savjetnika. Osnivanjem JP „Hrvatske šume“p. o. Zagreb i nadalje je u UŠ Senj radio na dužnosti savjetnika s koje dužnosti je 1991. godine umirovljen. Bio je član DITŠDI a 1964. godine na 83. Skupštini saveza šumarskih društava Hrvatske bio je imenovan za člana Upravnog odbora. Za rad na unapređenju šumarstva primio je više priznanja od kojih treba izdvojiti „Orden rada prvog reda“. Najpoznatiji mu je stručni rad „Ekonomski učinci preborno – grupimičnog gospodarenja šumama Šumarije Novi Vinodolski.
Izvori: HŠŽ leksikon, Arhiva ŠG Delnice
Rodio se u Brodu na Kupi 20. veljače 1883. godine a umro je u Zagrebu 7. svibnja 1951. godine gdje je i sahranjen. Potječe iz seljačke obitelji Pučku školu pohađao je u Delnicama a gimnaziju je završio u Senju. U razdoblju od 1933. do 1940. godine bio je glavni i odgovorni urednik stručnog časopisa za selo i poljoprivredu „Seljačke novosti“ koji časopis, u dogovoru sa Mirkom Drenovačkim iz Delnica, redovito je dolazio u delničku knjižnicu i čitaonicu za kojim je veliki interes pokazivalo čitateljstvo iz Delnica i okolnih mjesta. Cividini je za života objavio više od dvjesto stručnih napisa vezanih za aktualnu problematiku s kojom se susreće poljoprivreda. Objavljivao je i napise o problemima seljačke gospodarske politike, gospodarskom i društvenom položaju seljaka, problemima poljoprivredne proizvodnje i veličini seljačkog posjeda, zemljoradničkim kreditima, značenju i ulozi zadružnog gospodarstva te aktualnostima iz brodokupske poljoprivrede. Bavio se i pitanjima iz privredne i socijalne reforme, prometa stranaca te turizma kao privredne grane. Po završetku Drugog svjetskog rata dao je prijedlog okvirnih smjernica budućeg rada novoustrojene delničke referade za turizam. Educirao je Delničanina Slavka Laloša za dužnost prvog poslijeratnog delničkog referenta za turizam.
Godine 1912. izdao je brošuru „Grad Zagreb kao središte prometa stranaca u Hrvatskoj i Slavoniji“. Surađivao je u stručnoj periodici i zbornicima: „Vjesnik bankovnih činovnika“ ( 1910. ), „Hrvatski pokret“ ( 1912. I 1913. ), „Gospodarski list“ ( 1914. ), „Gospodarski kalendar“ ( 1917. ), „Jugoslavenski ekonomist“ ( 1919. ) i „Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena“ ( 1939. )
Izvori: Hrvatski biografski leksikon, arhiva Narodne knjižnice i čitaonice Delnice prije Drugog svjetskog rata, Arhiva Pučke škole Delnice.
Rodio se u Fužinama ( 5. Kolovoza 1917. – ? ). Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu a klasičnu gimnaziju završio je na Sušaku. Studij prava završio je 1941. godine u Zagrebu. Kao pravnik radio je u Zanatskoj komori na Sušaku te u općinskoj upravi a potom do iseljenja u Veliku Britaniju 1953. godine, u Zavodu za urbanizam u Rijeci. Prije Drugog svjetskog rata bio je član Hrvatskog planinarskog društva „Velebit“ na Sušaku i član delničkih sokolaša. Po završetku rata zajedno sa Z. Kajbom i M. Smoljanom osnovao je planinarsko skijašku sekciju u Fiskulturnom društvu „Primorje“ te bio njezinim tajnikom. U razdoblju od 1948. do 1953. godine, bio je član Planinarskog društva „Platak“, sudjelovao na skijaškim natjecanjima, držao predavanja o planinarstvu te objavljivao članke u časopisu „Naše planine“ ( 1949. – 1951.). Zaslužan je za gradnju 1951. godine planinarskih domova na Platku i Snježniku. Sudjelovao je i u izradi šumskih planinarskih skrovišta u goranskim šumama te je dao rješenje za šumsko sklonište ( zaklon ) na delničkom Drgomlju.
Rodio se u Delnicama 23. ožujka 1879. godine a umro je u Zagrebu 18. travnja 1956. godine gdje je i sahranjen. Osnovnu školu završio je u Delnicama a gimnaziju u Rijeci. Pravo je studirao u Budimpešti. Rodoljubne i pejzažne pjesme objavljivao je u časopisu „Nova nada“ ( 1897. – 1899 ), „Nadi“ ( 1902. – 1903. ) i „Viencu“ ( 1903. ). U „Hrvatskoj misli“ (1902, 1913. ) objavio je politički članak „Mađari i šovinizam“ u kojem uzroke mađarskom šovinizmu nalazi u strahu pred množinom ne mađarskih naroda u Monarhiji. S Veljkom Petrovićem 1906. u Budimpešti izdao je na mađarskom jeziku list „Croatia“! u kojem je objavljivao više aktualnih napisa iz svakidašnjice. Bio je i odgovorni urednik naprednjačkog „Zvona“, lista M. Marjanovića za društvena i kulturna pitanja od njegovog utemeljenja 1907. godine, u kojem je pisao o krizi mađarskog parlamenta povodom željezničarske pragmatike i Deákovoj koncepciji zajedništva na željeznicama ( 1907., 1909. ). Godine 1918. Na naknadnim saborskim izborima kao koalicijskoga kandidata u Delnicama pobijedio ga je pravaš – Delničanin Ivan Krnić ( poznati delnički pjesnik ). Potpisivao se pseudonimom J. G. Goran.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon, Arhiva bivše Obćine Delnice ( izvaci po Z. Kezele 1939. )
Rodio se u Delnicama 11. listopada 1841. godine a umro je u Zagrebu 12. travnja 1926. godine gdje je i sahranjen. Bio je podrijetlom iz zemljovlasničke obitelji. Psnpvnu školu završio je Delnicama a gimnaziju i pravo u Zagrebu. Godine 1861. zamijenio je u Delnicama, nakon njegova umirovljenja, javnog bilježnika Hermana Koričića. Nakon godinu dana do 1863. godine radio je u Prezidu i Tršću u Kotaru Čabar. Nakon arondacije bilježništva u razdoblju od 1863. do 1872. godine bio je bilježnik u Općini Jasenovac, gdje je organizirao činovništvo nastojeći popraviti njegov materijalni položaj, te 1880. – 1887. u Rakovom Potoku i 1888. – 189o. u Velikoj Gorici, u kojima je općinama obnašao dužnost općinskog upravitelja. Umirovljen je 1900. godine.
Godine 1880. Na konstitutivnoj skupštini izabran je za odbornika i tajnika Zbora općinskih činovnika Hrvatske i Slavonije. Zauzimao se za poboljšanje i doradu Općinskog zakona. Prigodom Zemaljske izložbe u Zagrebu 1891. godine, na Gašparčevu inicijativu održana je prva Zemaljska skupština 132 općinska činovnika, na kojoj je izabran za predsjednika te je prihvaćena njegova „Osnova općinskog zakona i opskrbe općinskih činovnika“, koju je on na čelu deputacije predao banu Khuenu – Héderváryju. Pod njegovim predsjedavanjem održana je 1892. godine Skupština općinskih činovnika Zagrebačke županije i prihvaćen Statut o umirovljenju i opskrbi općinskih činovnika koji je 1893. godine prihvatila i Vlada. Te je godine Sabor usvojio i njegovu „Osnovu općinskog zakona“ koji je potom stupio na snagu. Bio je autor i „Osnove zakona ob uredjenju seoskih i trgovištnih obćina te gradova Bag, Kostajnica i tvrdja Ivanić u Kraljevskoj Hrvatskoj i Slavoniji“. ( Zagreb 1899. ), Bio je utemeljitelj i prvi suradnik „Občinskog glasnika“ ( 1895. ), časopisa općinskih činovnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije, predsjednik Društva općinskih činovnika Zagrebačke županije ( 1900. ) i član Ravnateljstva turopoljske štedionice.
Izvori: Hrvatski biografski leksikon, Arhiva bivše Občine Delnice ( izvaci po Z. Kezele iz 1939. godine ) .
Rodio se 17. ožujka 1876. godine u Čednju kraj Broda na Kupi a umro je u Zagrebu 30. Siječnja 1956. godine gdje je i sahranjen. Godine 1895. doselio je u Novu Gradišku i s bratom 1911. otvorio radionicu za preradu drva. Po završetku Prvog svjetskog rata proširio je proizvodnju s postrojenjem za proizvodnju pokućstva a 1923. godine u Strossmayerovoj ulici podignuo je katnicu sa salonom namještaja, novim proizvodnim pogonom i skladišnim prostorom. Ubrzo 1928. godine proširio je tvornici i otvorio prodavaonice na području cijele države. Tih godina postupno je u posao uključio sinove, pa je tvrtka 1929. godine nazvana „Josip Kruljac i sinovi“. Zahvaljujući dobiti i širenju proizvodnje, 1930. izgradio je novu tvornicu u novogradiškom naselju Unije u kojoj je radilo 300 do 700 radnika. Zbog nepovoljnih okolnosti na europskom tržištu, početkom 1930. – tih godina Kruljac smanjuje proizvodnju a tvornica se unatoč toga održala uz smanjeni broj uposlenih radnika. Godine 1932. započeo je s izvozom gotovih proizvoda u Italiju a od 1934. Izvozi i u Njemačku s kojom surađuje sve do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon rata Kruljac sa sinovima osuđen je na zatvorsku kaznu i konfiskaciju imovine. Njegova je tvornica u međuratno doba bila snažan gospodarskim čimbenik ( oštećena u bombardiranju, obnovljena, nakon rata dugo je djelovala pod imenom Drvna industrija „Stjepan Sekulić“. ). Neki od Kruljčevih potomaka i danas se bave izradbom namještaja.
Izvori: Novogradiški leksikon, Hrvatski biografski leksikon.
Rodio se u Lokvama 12. ožujka 1920. godine a umro je u Zagrebu 22. prosinca 2000. godine. Psihologiju i engleski diplomirao je 1956. te doktorirao 1961. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1974. godine bio je prosvjetni radnik ( savjetnik ) a od 1977. Godine profesor na Odsjeku psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bio je promicatelj psihologijskog obrazovanja, bavio se problemima psihologije učenja, vrednovanja školskog uspjeha, čitanja u djece i dr. Koautor je prvog psihologijskog rječnika u Hrvatskoj ( 1992. ). Glavna su mu djela: „Pedagogija“ ( koautor 1971. ), „Primijenjena psihologija učenja“ (1984.), „Čovjekov psihološki razvoj“ ( 1985. ) i Psihologija podučavanja“ ( 1990. ).
Rodio se u Ogulinu 22. svibnja 1922. Godine a umro je 26. prosinca 1996. godine u Zagrebu. Srednju školu završio je na Sušaku a Medicinski fakultet u Zagrebu. Specijalizaciju iz neurologije i psihijatrije također je završio u Zagrebu. Obranio je doktorat iz medicinske znanosti, postigao naslov primariusa i habilitirao za docenta na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bio je redoviti profesor na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu i Predstojnik Klinike za neurologiju, psihijatriju alkoholizma i druge ovisnosti Kliničke bolnice „Mladen Stojanović“ u Zagrebu.
Zaposlio se 1947. godine u Bolnici „Sestara milosrdnica“ u Zagrebu a od 1954. godine počeo se sustavno baviti problematikom alkoholizma. Predstojnik Odjela za neurologiju i psihijatriju postao je 1959. godine. Godine 1968. otvorio je Dispanzer za liječenje alkoholizma kojemu su pripadala područja udaljena 30 – 80 kilometara od Zagreba – Varaždin, Sisak, Petrinja, Karlovac i Žumberak. Godine 1965. otvorio je u Hrvatskoj prvi klub liječenih alkoholičara a potom isti klub u zagrebačkom Maksimiru. Profesor Hudolin bio je organizator i suorganizator velikog broja nacionalnih i međunarodnih kongresa, simpozija i stručnih skupova. Zadnjih deset godina do umirovljenja 1987. godine , najviuše je djelovao u Italiji osnivanjem mnogih klubova liječenih alkoholičara. Klubovi su se potom iz Italije proširi i u druge zemlje Europe i svijeta. Za svoj rad na području psihijatrije posebno alkohologije, primio je niz domaćih i inozemnih priznanja među kojima 1982. AWARD Association for medical education and research in substancer abuse for contributions to the field an alcoholisam in medical educatin and research, Barkly SAD, Prvi međunarodni AWARD August Forel, Zurich 1986, počasni građanin San Danielede Frime Italija 1983.
Objavio je niz znanstveno istraživačkih radova, posebno na području alkohologije. Napisao je više od 50 knjiga i oko 400 znanstvenih i stručnih članaka iz psihijatrije i alkohologije. Osnovao je Anale Kliničke bolnice Dr. „Mladen Stojanović“ u Zagrebu, Međunarodni časopis „Alcoholiom, Mediterranean Journal of social psychiatris“. Ustrojio je Alkohološki bilten iz koga se razvio današnji Alkoholski glasnik. Za života Gorskom kotaru želio je podariti svoja znanja i sposobnosti, svoje originalne ideje i originalna rješenja. Profesor Hudolin održao je mnogo razgovora i čitav niz predavanja liječnicima, društvenim i političkim djelatnicima, gospodarstvenicima, nastavnicima i običnim građanima diljem Gorskog kotara o alkoholizmu kao društveno socijalnom i zdravstvenom zlu. Bilo je to razlogom osnivanja mnogih klubova liječenih alkoholičara u Gorskom kotaru – u Ravnoj Gori takav klub je osnovan 1965. a u Delnicama 1966. godine ( osnovao ga dr. Janko Stipaničić). Nakon toga osnovani su klubovi liječenih alkoholičara ( neki klubovi kasnije prestali su s radom ) u Skradu, Mrkoplju, Lokvama, Vratima, Crnom lugu, Brodu na Kupi, DIP – u „Lučice“, Građevinskoj upravi Šumskog gospodarstva Delnice i „Setingu“ Delnice. Godine 1976. Na prijedlog prof. Hudolina ustrojen je Koordinacijski odbor klubova liječenih alkoholičara za Gorski kotar. Sve što se u proteklom razdoblju rada učinilo u tim goranskim klubovima bila je zapravo ideja potaknuta od strane profesora Hudolina. Od brojnih visokoobrazovanih Gorana on je jedini svoje sposobnosti i znanje usađivao u Gorski kotar. Bio je jedini sveučilišni profesor kojemu nije bilo teško da iz Zagreba redovito dolazi u provinciju, zabačena mjesta Gorskog kotara često i po nemogućim vremenskim prilikama. Svojim radom i dijelom ostavio je duboki trag u Gorskom kotaru.
Izvori: Hrvatska znanstvena bibliografija. Alkohološki glasnik
Rodio se u Delnicama 10. veljače 1916. godine a umro je u Zagrebu 28. svibnja 2002. godine gdje je i sahranjen. Gimnaziju je završio 1934. godine u Novoj Gradiški. Na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1940. godine a doktorirao krajem 1942. godine tezom „ Upotrebljivost nove kremometrijske tuš metode po Mašeku za dokaz niske (trajne) pasterizacije mlijeka“. U Zagrebu u razdoblju od 1941. do 1943. godine radio je u Veterinarskoj eksperimentalnoj stanici ( poslije Stočarsko – zdravstveni zavod, pa savezni institut za veterinarsku službu, Institut za medicinska istraživanje i sada Hrvatski veterinarski institut ), s prekidom od 1943 do 1947. godine kad je bio zaposlen u Zavodu za higijenu mesa i mlijeka Veterinarskog fakulteta. Od 1953. godine radio je u Centralnom higijenskom zavodu u Zagrebu ( poslije Republički zavod za zaštitu zdravlja Zagreb ) gdje je od 1961. do 1968. godine bio voditelj Odsjeka za mikrobiologiju živežnih namirnica. U razdoblju od 1968. do 1974. godine boravio je kao stručnjak FAO – a u Senegalu i Turskoj. Održavao je i nastavu na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu od 1949. do 195o. te od 1965. do 1968. godine i Sarajevu od 1954. do 1955. godine, Medicinskom od 1956. do 1962. i Farmaceutsko – biokemijskom fakultetu od 1960. do 1968. godine, Višoj školi za medicinske sestre dijetetičarke i zdravstvene tehničare u Zagrebu od 1966. do 1968. te od 1976. do 1982. godine i na Višoj školi za medicinske sestre dijetetičarke pri školi Narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ od 1967. do 1968. godine. Umirovljen je 1982. godine.
Glavno područje njegove znanstvene i nastavne djelatnosti bila je mikrobiologija namirnica. Bavio se ispitivanjima bakteriološke kvalitete namirnica u proizvodnji i prodaji, posebice onih životinjskog podrijetla.
Radove je objavljivao u časopisima „Veterinarski vjesnik“ ( 1943. ), „ Stočarstvo“ ( 1947. 1950. – 1952. ), „Veterinarski arhiv“ ( 1949. i 1954. ), „Mljekarstvo“ ( 1951. – 1952. ), „Veterinarski glasnik“ ( Beograd 1951. i 1953. ), „ Veterinaria“ ( 1952. 1957. i 1959, ), „Acta chirurgica Jugoslavica“ ( Skopje 1955. ), „Robni promet“ ( 1955. ), „Food Technology“ (Chicago 1956. ), „Morsko ribarstvo“ ( 1956. ), „Zdravstvene novine“ ( 1956. i 1960. ), „Sanitarni tehničar“ ( 1957. i 1959. ), „Obavještenja“ ( 1958. – 1959. i 1961. ), „Hrana i ishrana“ ( Beograd 1967. ), „ Kemija u industriji“ ( 1967. ), i „Vetserum“ ( 1968. ). Bio je suautor skripta Veterinarskog fakulteta „Mlijeko i mliječne prerađevine u okviru nadzora nad higijenskom i kvalitetnom proizvodnjom i prometom“ ( Zagreb 1949. i 1956. ) i autor poglavlja u knjizi „Priručnik laboratorijskih metoda za istraživanje živežnih namirnica“ (Beograd – Zagreb 1954. ). Surađivao je i u priručnicima „Sanitarija pogona za preradu ribe“ ( (Zadar 1959. ), „Priručnik higijene za osobe koje rade s namirnicama ( Zagreb 1966. , 1972. ), „Priručnik standardnih metoda za mikrobiološki rutinski rad ( Beograd – Zagreb 1966. ) te u više sličnih izdanja vezanih za higijenu namirnica i osoba koje rade s njima.
Izvori: Veterinarski fakultet Zagreb, Hrvatski biografski leksikon.
Rodila se 25. siječnja 1915. godine u Pragu a poginula je 20. listopada 1941. godine u Presiki kraj Delnica. Bila je kćerka ravnatelja Češke buržoaske škole u stakleniku Cukmantla (današnji Dubi Pozovce ) Martina Hyneka. Između 1929. I 1933. godine bila je studentica Poslovne akademije Teplice a nakon diplomiranja nastavila je studij trgovine u Pragu. Sudjelovala je u Središnjoj uniji čehoslovačkih studenata ( član Središnjeg odbora saveza studenata, delegat na Amsterdamskom kongresu protiv rata i fašizma). Godine 1934. sudjelovala je na međunarodnom antifašističkom kongresu u Bruxellesu a 1936. na sličnom kongresu u Parizu. Nakon pariškog kongresa odlazi u Španjolsku ( španjolska dragovoljka ) te se uposlila u čehoslovačkom volonterskom časopisu u Barceloni. Osim što je prošla odgovarajuću vojnu obuku obnašala je dužnost bibliotekarke u školi oficira i političkih komesara interbrigadista u Pozo Riblu te je bila urednica i spiker madridskog radija. Povremeno je radila i kao administrator u „Service kadru“ u Barceloni. U Španjolskoj je radila i djelovala kao član komunističke partije i redaktor frontovskog časopisa. Podrijetlom Čehinja udala se za jugoslavenskog interbrigadistu Ivana – Ivu Vejvodu. Po porazu demokracije u Španjolskoj otišla je s njim preko Francuske u Hrvatsku koju su tada okupirale trupe nacističke Njemačke. Po dolasku u Hrvatsku radi djeluje kao pisac pod pseudonimom Lenka Reiner. U partizanskim postrojbama dobila je ime drugarica Mara i Španjolka.
U Gorski kotar došla je 1941. Godine sa mužem Ivanom – Ivom Vejvodom – Karlovčaninom. U Štabu sa sjedištem u Presiki u blizini baze delničkog partizanskog odreda Veri Vejvodi bilo je povjereno vođenje štamparske tehnike ( pisača mašina, „geštetner“, papir). Objavljivanje radio vijesti i umnožavanje partijskih i vojnih direktiva, bio joj je jedan od glavnih zadataka. Ove zadatke uspješno je obavljala do 20. listopada 1941. godine. Toga dana Štab u kojem je djelovala napao je bataljun ( oko 700 vojnika ) talijanske okupatorske divizije „Lombardi“. Posao na umnožavanju dokumenata – Proglas Kotarskog komiteta SKH Delnice – „Radnom narodu, poštenoj inteligenciji i rodoljubima Gorskog kotara“ prekinuli su mitraljeski rafali i eksplozije minobacača. Nakon otpora u kojem je ubijeno više okupatorskih vojnika, jedan dio boraca i pripadnika Štaba morao se pod najtežim uvjetima izvlačiti iz obruča.. Među onima koji su imali najteži zadatak – spašavanje logorske ( štapske ) tehnike, bila je i Vera. Brinući se o svom zadatku, uvjerena da joj je u toj borbi poginuo muž Ivan ( CK KPH postavio ga je za političkog komesara Štaba nadležnog za Hrvatsko primorje i Gorski kotar ), nije se obazirala na veliku opasnost koja je i njoj zaprijetila.
Veri Vejvodi i Nikoli Šipeku približavala se veća grupa fašističkih vojnika na čelu sa dva oficira. U odlučnom okršaju Vera je malim pištoljem kalibra 6.35 ubila jednog i ranila drugog oficira a zatim pala pogođena neprijateljskim mecima. Zajedno s njom poginuo je i Nikola Šipek. Mrtvu Veru i Nikolu neprijateljski vojnici odnijeli su u Delnice. Kako identitet Vere nisu mogli utvrditi, njezino razgolićeno tijelo odnijeli su na delničko mjesno groblje „Mrtvice“ i silom dovlačili mještane Delnica s ciljem da je netko prepozna. U tome nisu uspjeli. Sahranili su je na istom groblju a da nisu utvrdili njezino pravo ime. Vera Vejvoda bila je prvi pali borac NOB – a u Gorskom kotaru.
U Presiki kraj Delnica podignuta je spomen ploča koja govori o tom događaju.
Izvori: Regionalni knihovna Teplice ( Knjižnica Teplice ), Arhiva OK SKH Delnice.
ZDENKA OŽANIĆ TOMIČIĆ – Svoj je 35-godišnji učiteljski staž započela u Gornjem Tihovu (tada kotar, danas Grad Delnice), u njemu odradila većinu školskih godina da bi pred umirovljenjem bila i odgajateljica odnosno rukovoditeljica u dječjem vrtiću.
Rođena je 3. travnja 1930. u Vranovcima (Slavonski Brod), a umrla je u 84-oj godini 30. siječnja 2014., također u Slavonskom Brodu gdje je i pokopana. U učiteljskoj obitelji Nikole Tomičića i Jelke Tomić rođena je kao četvrto od ukupno petoro djece. Nju će 1949., poslije završene Državne učiteljske škole i položenog diplomskog ispita, uputiti na dužnost učiteljice pripravnice u Osnovnu školu Tihovo Gornje nedaleko Delnica. Tu će službovati od 1. veljače 1949. do 25. kolovoza 1955., isprva u dvije ambulantne škole – u Radočaju i Tihovu, te u sva četiri razreda šestogodišnje osnovne škole u Tihovu.
U ocjeni mlade učiteljice za drugo polugodište školske godine 1949./’50., s 18 učenika u kombiniranom razredu (od 1. veljače 1950.), instruktor v.r. Ivo Svetličić utvrđuje da je gradivo obrađeno više nego je to predviđeno nastavnim planom za ambulantne škole: „Dobro planira i priprema nastavne satove, obilno se koristi stručnom literaturom; učenici su uredni, aktivni, samostalni, a gradivo su savladali u potpunosti, disciplinirani su i uljudni, a škola uredna i čista. Učiteljica je savjesno radila i u potpunosti izvršila zadatak.“
Učiteljica Zdenka Tomičić se u Mariji Trošt udala za Ivana Ožanića (Barbičinog), službenika i trgovačkog pomoćnika. 1950. im se rodio sin Željko, a 1951. kćer Ivanka. 1955. godine učiteljica Zdenka je po potrebi službe premještena u Lužane (Slavonski Brod), a dvije godine kasnije u Narodnu osmogodišnju školu u Babinu Gredu. Nakon razvoda ponovno vraća svoje prezime Tomičić, podiže svoje dvoje djece, radi u školi te je aktivna na društvenoj razini. Do umirovljenja je radila kao teta te kao ravnateljica vrtića.
ZDRAVKO ŠVAST (22. IV. 1930. – 20. VII. 2018.). Tribalj mu je mjesto rođenja, roditelji su mu bili Jakov i Katarina. Još dok je išao u osnovnu školu u Triblju govorio je kako će kad odraste biti učitelj. No, otac zidar, nakon što su trojica Zdravkovih prijatelja raznesena bombom zaostalom iza rata, i iz sigurnosnih mu razloga odlučuje „dati“ svoj zidarski zanat te ga upisuje u građevinsku školu u Crikvenici. Sudbina ili slučajnost su ipak htjeli da se na bilo koji način ostvari dječja želja. Naime, u blizini građevinske nalazila se i četverogodišnja učiteljska škola i Zdravko je, nakon završene građevinske upisao te završio i 3. i 4. razred učiteljske škole, te uz doškolovanje na VIPŠ-u u Rijeci, postao učitelj.
Prvo radno mjesto dodijeljeno mu je u školi Sveti Juraj kraj Senja, a na istom sastanku mladu zagrebačku učiteljicu poslali su u školu na Velebitu. Ne znajući gdje je to, ali uplašena planinom mlada se kolegica silno rasplakala i tek se smirila kad je Zdravko Švast rekao „neka ona ode u Sveti Juraj, a on će u planinu“. Bilo mu žao mlade kolegice i učinio je to bez ikakva predumišljaja; on će izdržati. Ionako za šest mjeseci ide na odsluženje vojnog roka…
Bila je 1951. godina, u tada jedinu školu u Liskovcu na vrhu sjevernog Velebita uspinjao se kozjom stazom puna tri sata nakon čega se pojavilo seoce raštrkanih siromašnih kućica. U jednoj takvoj je dobio smještaj. Iako je bilo hladno i padao snijeg nastava se redovno održavala, škola je bila puna vesele i razigrane djece. Snabdjevanje je išlo preko podvorkinje koja je svako toliko s konjićem išla u dolinu po hranu kad je to bilo moguće. Osnovna namirnica bilo je mlijeko koje je preko djece kupovao od seljaka. Nakon odsluženja vojnog roka određeno mu je da ide u Čabar: tu su polaznici škole već bili odrasli, većina njih 16-godišnjaci. Nakon dvije godine premješten je u školu u Gerovo, stanovao je u Hribu gdje se i oženio mještankom Ankom. Nakon četiri godine sljedeće dvije predaje u Sungeru, a naredne četiri u Tihovu. Tu su se rodila njihova djeca, sin Zdravko i kćerka Jadranka, uređivali su školski voćnjak a s učenicima je zasadio mali drvored prema Raskrižju Tihovu. Pola godine je, dok je bio u Tihovu, zamjenjivao učiteljicu u Razlogama, a nakon zatvaranja škole u Tihovu naredne je četiri godine učiteljevao u Brodu na Kupi. Tihovo je, i sve redom lijepe uspomene na to razdoblje, ljude i djecu, zauvijek ponio u svome srcu te se još godinama nakon odlaska motorićem vraćao natrag. Godine 1964. zauvijek se vratio u mjesto svoga rođenja, tu napunio 40 godina učiteljskog staža i 1990. otišao u mirovinu. 20. srpnja 2018. godine je umro, pokopan je na groblju u Triblju.
OIB :59100571589
Poslovni račun :
HR7124020061100123086