Menu
Rodio se u Severinu na Kupi ( 12. svibnja 1864. ? ). Bio je polaznik karlovačke gimnazije, tri godine časnik u Austro – ugarskoj vojsci i potom službenik u Mariji Bistrici. Iz političkih razloga 1890. godine iselio je u SAD te je u Južnoj Dakoti sudjelovao u ratu protiv Indijanaca iz pleme Siouxa. Potom je živio u Chicagu gdje je 1892. godine bio vlasnik i izdavač jednih od najranijih hrvatskih novina na sjevernoameričkom kontinentu „Hrvatska zora“. Iste godine s publicistom N. Polićem ondje je utemeljio Ujedinjeno hrvatsko dobrotvorno društvo „Strossmayer“, a s Mirkom Cvetićem Hrvatsko radničko podupirajuće društvo „Crvenog križa br.1. „ i bio mu prvi predsjednik. Kasnije se bavio i krojačkim obrtom. Objavio je i pjesmu „Pjesma jednog iseljenika“ s autobiografskim elementima ( Starčevičanac ).
Izvor: Hrvatski biografski leksikon.
Rodio se u Slavonskom Brodu 22. lipnja 1929. godine a umro je u Zagrebu 13. travnja 2009. godine. Gimnaziju je 1948. godine završio u Zagrebu. Na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1961. a doktorirao 1964. godine tezom „Studij predodžbe fizičko – geografskih elemenata na kartama jugoslavenskih zemalja od najstarijih dokumenata do konca 17. stoljeća“. Godine 1965/66. dodijeljena mu je stipendija Zaklade „Alexander von Humboldt“ za specijalizaciji na Geografskom institutu Visoke tehničke škole u Münchenu.
Od 1974. do 2000. godine radio je u Etnološkom zavodu HAZU-a i bio je njegov dugogodišnji ravnatelj. Bavio se geografijom, kartografijom i etnologijom. Objavio je oko dvije tisuće stručnih i znanstvenih radova među kojima i desetak obimnih knjiga.
Godine 2002. u nakladi „Jesenski i Turk“ u izdanju biblioteke „Znanost u džepu“akademik Mirko Marković izdao je knjigu „Gorski kotar – stanovništvo i naselja“. Autor u knjizi prati razvoj Gorskog kotara na starim zemljovidima kao Hortus diabolicus ili Vražji vrt sve od Antičkog i Srednjevjekovnog razdoblja pa do naseljavanja tog područja u 19. stoljeću i poboljšanju oduvijek važnih prometnih veza. Prikazuje povijesno razdoblje u vrijeme prvih feudalnih gospodara na goranskom području – Zrinskih a kasnije Frankopana i značajnog gospodarskog razvoja pojedinih njihovih „sučija“. Marković je u posebnom poglavlju knjige prikazao kako je Gorski kotar izgledao na prvim zemljovidima. Izravne uzroke današnjeg demografskog sastava goranskog stanovništva, kao i ostali povjesničari, dovodi u vezu s provalom Turaka te kasnijim raseljavanjem stanovništva. Pri tom opisuje i posljedice istog po jezik i danas skromnu etnološku baštinu. U knjizi napisanoj na 128. stranica se doznaje kako je ovaj kraj dobio administrativno – političku potvrdu krajem 18. stoljeća s kojom su stigle i bolje prometnice te turistička valorizacija. U drugom zanimljivijem dijelu knjige Marković obrađuje posebnosti većih goranskih sredina – Delnica, Lokava, Fužina, Mrkoplja, Broda na Kupi, Čabra, Vrbovskog i drugih sredina a Ogulin prikazuje kao istočna turistička vrata Gorskog kotara. Opisuje način života starih Gorana, izglede njihovih kuća, odjeću te navodi autohtona prezimena. O životu lokalnog stanovništva pod upravom Zrinskih više se u knjizi doznaje u poglavlju o Brodu na Kupi.
Izvori: Hrvatska enciklopedija, recenzija knjige
Rodio se u Zagrebu 6. prosinca 1865. godine a umro je u Mariji Bistrici 25. prosinca 1937. godine. Završivši 1881. godine gimnaziju u Varaždinu od 1881. do 1885. godine radio je kao ljekarnički vježbenik u ljekarnika Milana Wache u Metliki. Tirocionalni ispit položio je u Ljubljani a dvogodišnju praksu prije studija obavio je u Freistadtu. Farmaciju je diplomirao 1888. godine u Zagrebu gdje je nastavio raditi kao ljekarnički suradnik u ljekarni Stjepana Hržića do 1890. godine kada je dobio koncesiju za ljekarništvo u Fužinama. Pod njegovim je vodstvom ljekarna „Sveti Antun“ Fužine, osim u Gorskom kotaru postala poznata i u Sloveniji, posebno po pripravcima koje je sam izrađivao najvećim dijelom od goranskog ljekovitog bilja. Na tom planu usko je surađivao sa ljekarničkom obitelji Jelinek iz Delnica gdje su zajedno ljeti, na Sajmišnom placu u Delnicama ( danas je to prostor na kojem je izgrađena zgrada, u Školskoj ulici u Delnicama, gdje su prostorije Muzičke škole „Ivo Tijardovcić“ i prostorije Policijske postaje Delnice op. a. ) nudili ljudima ljekovite pripravke poglavito za jačanje imuniteta tijela.
Žiga Ključec je bio i jedan od inicijatora osnivanja Hrvatsko planinarskog društva „Zagreb“ podružnice Delnice koja je osnovana u Delnicama 8. lipnja 1892. godine te u drugom jednogodišnjem mandatu obnašao je dužnost zamjenika predsjednika podružnice.
U Fužinama zadržao se do ljeta 1907. godine kada je kupio Gradsku ljekarnu „K crnom orlu“ u Zagrebu. S Markova ju je trga preselio u Kamenitu ulicu i vodio do 1916. godine. Te godine prešao je u tvornicu „ELSA – PRIPRAVAKA“ ljekarnika i poduzetnika E. V. Fellera u Donjoj Stubici. Ondje je sudjelovao u proizvodnji ljekarničkih specijaliteta. Godine 1924. postao je suvlasnik ljekarne „Salvatoru“ u Osijeku a 1926 kupuje ljekarnu Dragutina Raynuana u Mariji Bistrici koju je vodio do kraja života. Kao istaknuti ljekarnik sudjelovao je u nastavi na Vježbeničkom tečaju farmaceutske škole u Zagrebu u razdoblju od 1909. do 1916. godine te bio ispitivač iz praktične farmacije na tzv. „trećem strogom ispitu studenata“ na Mudroslovnom fakultetu od 1910. do 1915. godine. Bio je i predsjednik Hrvatsko – slavonskog zemaljskog ljekarničkog zbora ( 1911. – 1916. ).
U razdoblju od 1907. do godina početka Prvog svjetskog rata često je dolazi u Gorski kotar i bio gost ljekarničke obitelji Dragutina Jelineka iz Delnica. Izmjenjujući iskustva sa svojim domaćinom iz pripreme ljekovitih pripravaka zajedno su napisali Naputak o vrstama korištenja goranskog bilja u pučkoj medicini ( 1910. ).
Izvori: Hrvatski biografski leksikon, Obitelj Jelinek Delnice
Rodio se u Zagrebu 1891. gdje je i umro 1968. godine. Bio je športaš, hrvatski nogometni trener i športski djelatnik. Pored nogometa i skijanja bavio se alpinizmom, kajakaštvom, planinarstvom i tenisom. Godina 1910. I 1911. zajedno sa bratom Mirkom i Rikardom Wickertom u Delnicama organizirao je prve skijaške tečajeve u Hrvatskoj i prve skijaške utrke u kojima su sudjelovali članovi Hrvatskog društva „Sokol“ iz Delnica i okolnih mjesta. Sa provedbom skijaških tečajeva u Gorskom kotaru nastavili su 1913. godine u Fužinama i Mrkoplju. Pred Prvi svjetski rat sa bratom Mirkom i s još desetak planinara od kojih su neki bili članovi HPD „Zagreb“ podružnice Delnice, izveli su prvi zimski planinarski uspon na skijama u Hrvatskoj na vrh goranske Bjelolasice.
Izvori: Arhiva SFK Delnice
Rodio se 1924. godine u Delnicama a umro je 1994. godine u Križevcima gdje je i sahranjen. Sin Mihe i majke Margarete. Otac mu je bio kolar a majka kućanica. Potječe iz obitelji gdje su mu otac , djed i preci bili poznati delnički ljetopisci.
Pučku školu završio je u Delnicama a srednju poljoprivrednu školu 1941. godine u Križevcima. Godine 1959. diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Po završetku studija radio je kao kotarski agronom u Delnicama i Čabru, zatim je bio referent u Stanici za selekciju bilja u Osijeku i Stanici za selekciju krumpira u Staroj Sušici. Od 1950. do 1962. godine obnašao je dužnost poljoprivrednog inspektora u Perušiću i Gospiću. Na Višoj poljoprivrednoj školi u Križevcima zaposlio se 1963. godine. Od 1964. do 1965. godine bio je referent, a od 1. listopada 1966 do 1. siječnja 1969. godine i direktor Poljoprivredne službe ( stanice ) u Križevcima. Na Srednjoj poljoprivrednoj školi od 1968. godine predavao je ratarsku skupinu predmeta. Na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu 1975. godine obranio je magistarski rad „Reakcija krumpira na gnojidbu KAN-om i urejom, sa i bez ogrtanja.
Kao agronom praktičar objavio je niz stručno – popularnih članaka u „Ličkim novinama“, nekoliko skripta za studente ( KV radnike ) Više poljoprivredne škole u Križevcima, a u suradnji s R. Gračanom i I. Todorićem objavi je 1977. godine knjigu pod nazivom „Opće ratarstvo kao udžbenik za srednje poljoprivredne škole“. Svojim stručno – znanstvenim člancima obogati je hrvatsku znanost iz područja poljoprivrede, bogatim iskustvom u struci pomagao je mlađim kolegama u radu a kao pedagog odgojio je veliki broj učenika koji su stečena znanja prenosili u svakodnevnu praksu.
Zbog bolesti 31. srpnja 1984. godine otišao je u mirovinu i time je prestao njegov stručno – znanstveni rad a poglavito poslije obiteljske tragedije kad mu je sin jedinac Miljenko poginuo u Domovinskom ratu pri oslobađanju križevačke vojarne. Ovaj događaj ubrzao je Brankovu smrt a iza njega ostala su djela koja će koristiti nadolazeće generacije. Brankovom smrću poljoprivredno križevačko školstvo zbog ljubavi prema struci kojoj je posvetio čitav svoj radni vijek javno mu je izrazilo zahvalnost kao kolegi i kao stručnjaku za sve ono što im je ostavio za budućnost.
Za života Branko je često dolazi u svoje rodne Delnice i bio je vrsni poznavatelj prošlosti svoga kraja. Naročito je izučavao povijest delničkog govora pri čemu usavršio je svoje znanje iz pravilnog pisanja staro delničkih riječi o čemu govore sačuvani njegovi zapisi i bilješke.
Izvori: Obitelj Klobučar
Rodio se u Delnicama 1902. godine u radničko – seljačkoj obitelji. Umro je 22. listopada 1987. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Pučku školu završio je u Delnicama. Bio je radnik na pilanama delničkih industrijalaca Ivana Bolfa i Josipa Fingera. Od 1934. godine član KPH.
Sokolašem postaje 1925. godine u okviru kojeg društva bio je jedan od osnivača njegove tjelovježbene sekcije. U razdoblju sve do odlaska u Španjolsku krajem 1937. godine bio jedan od nositelja provedbe ideja naprednog radničkog i komunističkog pokreta u Gorskom kotaru. Sa Brankom Manceom iz Lokava obilazio je partijske ćelije, dijelio članstvu ilegalnu komunističku literaturu i tisak. Bio je član Mjesnog komiteta KP u Delnicama i član istog komiteta za Gorski kotar. U Španjolskom građanskom ratu borio se na Aragonskom i Katalonskom frontu. Nakon poraza demokracije u Španjolskoj vratio se preko Francuske u domovinu. Zajedno s njime vratili su se i njegovi španjolski suborci Matija Tomac iz Delnica (1905. – 1984.), Albert Volf iz Lokava ( 1912. – 1981. ), Franjo Bolf iz Lokava ( 1912. – 1978. ), Matija Bolf iz Delnica ( 1900. – 1978. ), Pavao Grgurić iz Kupjaka ( 1892. – 1970. ) i Martin Jakovac iz Lokava ( 1906. – 1970. ). Po dolasku u domovinu Polić se uključio u NOB obnašajući dužnosti u partizanskim postrojbama u Gorskom kotaru. Krajem Drugog svjetskog rata na Sušaku 1945. poginuo je njegov španjolski suborac Ivan Lenac a dvije godine prije toga Andrija Grgurić ( 1912. – 1943. ) iz Lokava.
Po završetku Drugog svjetskog rata Stjepan Polić aktivno se uključio u obnovu porušenih domova goranskih obitelji tijekom rata. Kako je imao saznanja o većini poginulih Gorana u španjolskom ratu arhivirao je taj popis u SUBNOR-u. Vjerodostojnost popisa je potvrđena na kojem su se nalazili: Vjekoslav ( Bertanj ) Bertanin , radnik, rođen u Lokvama 1914. godine. Poginuo 1938. na Aragonskom frontu – Morelja, Roko Bolf rođen u Lokvama 1914. godine. Poginuo 1938. na Aragonskom frontu – Morelja, Antun Briški rođen u Delnicama 1906. Došao 1936. godine iz SAD. Poginuo 1937. godine kod Harame. Milivoj Čop rođen u Malom lugu 1916. godine. Poginuo na frontu Katalonije. Josip Majnarić rođen u Delnicama 1902. godine. Poginuo u travnju 1938 na Aragonskom frontu – Morelja, Branko Mance rođen 1906. godine u Fužinama. Poginuo 3. travnja 1938. godine na Aragonskom frontu, Josip Mufić rođen 1914. godine u selu Nadvučić kraj Vrbovskog. Poginuo u siječnju 1939. godine na katalonskom frontu ( Kasa de Selva ), Jurle Pleše rođen 1898. godine u Lokvama. Vodio se u spisku poginulih 2. svibnja 1938. godine, Ivan Rački rođen 1905. godine u Delnicama. Poginuo 6. Srpnja 1937. Godine na frontu Viljanueva de la Kanjada, Pavle Starčević rođen 1912. godine u Lokvama. Poginuo 1938. na Aragonskom frontu – Morelja. Ivan Šnajder rođen 1911. godine u Delnicama. Poginuo 1938. Godine na Aragonskom frontu – Morelja i Lovro Vuković rođen 1911. godine u Delnicama. Poginuo 18. rujna 1938. godine na frontu kod Teruela.
Izvori: Arhiva OK SKH Delnice
Rodio se u Delnicama 1926. godine a umro je 1945. godine od posljedice tuberkuloze pluća i sahranjen je na Mjesnom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Mije – Mihe Neralića i majke Franke rođene Bolf. Otac mu je bio pilanski radnik i vodeći prijeratni radnički povjerenik, učesnik NOB-a te jedan od osnivača 1944. godine LD „Tetrijeb“ Delnice a majka kućanica. Pučku školu završio je u Delnicama i bio je polaznik delničke Građanske škole. Bio je član mlađih uzrasta ŠK „Goranin“ Delnice, sekcija za nogomet i skijanje. Slovio je kao jedan od najtalentiranijih mladih nogometaša – dječaka u Delnicama.
Prema kazivanju njegove sestre Josipe Laloš rođene Neralić ( 1927. – 2018. ) brat Miho je govorio da je u drugoj polovici veljače 1944. godine ( 18. veljače 1944. op. a. ) došlo naređenje u brigadu za pokret boraca u pravcu Jasenak – Mrkopalj. Izgladnjeli bez lijekova i hrane, na otvorenom, jedinici zbog nadiranja neprijatelja jedini je bio izlaz proći snijegom planinu i doći u slobodni Mrkopalj. Bio je dogovor da na maršu, prisjećao se Miho, na čelu marša budu najodvažniji i najizdržljiviji borci a određeni broj njegovih suboraca bio je zadužen da pomognu onima koji će teže svladavati napore probijajući se kroz vijavicu i visoki snijeg pazeći pritom da nitko u koloni ne zaostane. Toga dana ( 19. veljače 1944. op. a. ) poslije jutarnjeg obroka pripravljenog od graha krenulo se na marš. Do Drežnice borci brigade su sretno stigli. Miho je bio u onoj grupi boraca, govorio je, koja je u nastavku marša izbila na neku veću snježnu čistinu ( Matić poljana op. a. ). Naleti bure, visoki snijeg, vrlo niska temperatura učinili su na toj poljani svoje. Mnogi su „moji suborci padali u snijeg zbog iscrpljenosti i umirali. Toga dana ljudi nikad nisu bili bliže smrti. Ni sam nije znao kako je došao do prvih kuća ( selo Vojni Tuk op.a. ) Nizbrdicu do kuća sa suborcima savladao je kotrljajući se. U jutarnjim satima iz toga sela konjskom zapregom prebačen je u Mrkopalj a potom otečenih o promrzlih nogu u Vojno – partizansku bolnicu u Brod na Kupi. Prisjećao se Miho da su mrtva tijela njegovih suboraca pronađena tek kasnije krajem travnja iste godine kada je snijeg dobrim dijelom okopnio. Iz bolnice u Brodu na Kupi otpušten je na kućnu njegu. Sa trajnim posljedicama Ono što je prošao, kazivao je svojoj sestri Josipi, ne bi poželio niti najveće neprijatelju „ na toj poljani život i smrt gledale su se u oči“. Njegovo ime upisano je uz ostale borce na spomen ploči u Parku kralja Tomislava u Delnicama kao preživjelog borca marša iz veljače 1944. godine.
U publikaciji ( posebno izdanje ) Ivana Cuculića u izdanju Centra za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara iz 1980. godine uz ostalo se navodi „Bilanca marša se, tako svodila na oko 40 mrtvih, 52 što lakše i teže premrzlih i još oko 150 premrzlih sa trajnim posljedicama“. Isto tako se navodi „Tijela mrtvih boraca su izuzev onih pronađenih travnja 1944. nakon opisanih akcija prenošenja, pokopana u zajedničke grobnice, na mjesnim grobljima u Vojnom Tuku (9) i Mrkoplju (oko 20). Inače među mrtvima nije bila pronađena niti jedna žena – borac. Svih 17, koliko ih je na maršu sudjelovalo, stiglo je na cilj, iako ih je većina bila u sanitetskim ekipama koje su imale najteže zadatke na maršu. Ivan Cuculić na kraju svoje publikacije navodi „ Jednom će ljudi teško vjerovati da je brigada gladnih i veoma oskudno odjevenih i obuvenih ljudi uspjela da pod najnepovoljnijim prilikama izdrži marš od 52 kilometra, od Tuževića, preko Drežnice i Jasenka do Mrkoplja“.
Na fotografiji Miho Neralić sa sestrom Josipom snimljeni 1943. godine. U rujnu iste godine Miho se priključio NOVH.
Rodio se u Delnicama 1871. godine gdje je i umro 1960. i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Djed je magistra Branka Klobučara diplomiranog inženjera agronomije. Pučku školu i naukovanje za kolara sa položenim majstorskim ispitom završio je u Delnicama. Bio je vlasnik kolarske radionice u današnjoj Zrinskoj ulici u Delnicama u čijoj je kući 5. svibnja 1920. godine osnovan prvi delnički nogometni klub ŠK „Delnice“ preteča DŠK-a iz 1922. godine. Klobučar je bio i jedan od osnivača prvog delničkog nogometnog kluba. U svojoj kolarskoj radionici proizvodio je zaprežna kola i davao stolarske usluge mještanima i stanovnicima okolnih mjesta.
Zapisujući događaje iz delničke svakodnevnice i prošlosti delničkog kraja, klobučar je za života slovio i kao prvi delnički pučki meteorolog. U godinama prije Prvog svjetskog rata i nakon rata njegov pučki kalendar ispisan stilskim rukopisom, bio je dostupan javnosti u prostorijama Narodne knjižnice i čitaonice Delnice. Nastao je iz Brojanica kada je Klobučar sa svojom obitelji svake godine od sv. Lucije ( 13. prosinca ) do Badnjaka bilježio u dvanaest dana kakvo je vrijeme tog dana i takvo će prevladavati u odgovarajućem mjesecu slijedeće godine. Njegove prognoze znala su biti prilično točne.
Zanimljivi su i Klobučarevi zapisi kako i kada je za očekivati promjenu vremena i što čovjek treba poduzeti. Oni su navedeni u monografiji „Stari delnički običaji kroz godinu“ iz 2010. godine. Bio je i prvi Delničanin koji je mjerio visinu snijega. Početkom siječnja 1929. godine ( 8. siječnja ) sa skijama izrađenim u njegovoj kolarskoj radionici do skijao je do Furmanskog föjnara ( česma ) u delničkom Potoku ( Prepneku ) koji je bio gotovo u cijelosti, bez zapuha, pod snijegom. Iz snijega virila je samo njegova metalna ruža ( del. škrpna ). Označio je visinu snijega na metalnoj ruži ( föjnar je bio visok 3,33 metara ) i kad je vrijeme dozvolilo izmjerio je da je toga dana snježni pokrivač u delničkom Potoku bio visok 3,16 metara. U veljači iste godine snježni pokrivač bio je visok 2,41 metar a 1907. i 1911. godine 2,86 odnosno 2,67 metara. Prema njegovim zapisima ( predaja ) stari Delničani iz 18. stoljeća znali su reći da je u Delnicama svake godine napadalo snijega za citirano „čovejka i pu a tö koje put i več“ ( čovjeka i pol a taj koji puta i više ). To govori da je ranije u Delnicama u prosjeku visina snježnog pokrivača iznosila oko 2,50 metara i više. Klobučar je zabilježio i navode delničkog župnika Josipa Škrobonje iz druge polovice 19. stoljeća prema kojemu visina snijega znala je prekriti delničko groblje da se nisu vidjeli niti kameni spomenici. Ljudi su prije snježnih padalina stavljali drvene kolce kao orijentire za grobove u slučaju sahrane preminulih.
Rodio se 25. siječnja 1906. godine u Fužinama a poginuo je 3. travnja 1938. godine. Sin Dragana i Katarine rođene Pleše. Do 1930. godine obnašao je dužnost upravitelja narodnih šuma i predsjednika Lokvarske općine. Od 1932. godine u suradnji i dogovoru s Matom Markovićem, industrijalcem sa Sušaka, Mance sa grupom simpatizera naprednog radničkog pokreta organizirao je u Lokvama i drugim goranskim mjestima pojedince okupljene u napredne organizacije prema komunističkom načelu rada za koje su žandarmerije ustvrdile „ da u odlučnom momentu izvojšte silom ono državno ustrojenje, koje najbolje odgovara narodnim interesima“. U suradnji sa Gabrijelom Bubnjem trgovcem iz Delnica i Nikolom Šipek nabavio je određeni broj pješačkog naoružanja sa streljivom i dao ga na čuvanjem Nikoli Beljanu koji je bio član Mjesnog komiteta KK za Lokve. Putujući po Gorskom kotaru u razdoblju od 1932. do 1936. godine održavao je ilegalne konspirativne sastanke sa simpatizerima naprednog radničkog pokreta, inicirajući da u svojim sredinama priđu osnivanju komunističkih ćelija za Gorski kotar. U suradnji sa Kazimirom Kruljac dostavljao je u goranske sredine svojim istomišljenicima ilegalnu komunističku literaturu među kojom su se nalazili „Hrvatski put“, „Seljačka borba“ te „Srp i čekić“ te ilegalni komunistički list“ Sloboda“ kojeg je izdavao Kazimir Kruljac. Pisao ga je štampanim slovima kemijskom tintom, pa ga umnožavao na smjesi gline i krede, u koje umnožavanje ga je uputio Mance i Ivan Muvrin iz Delnica.
Kako je Mance zbog svog sve većeg ilegalnog rada bio praćen po svim žandarmerijama, početkom 1937. godine odlučio je otići u Španjolsku i uključiti se u borbu za očuvanjem demokracije u toj zemlji. Poginuo je na Aragonskom frontu (Morelja) u Španjolskoj 3. travnja 1938. godine
Izvor: Arhiva OK SKH Delnice
Rodio se u Delnicama 1913. godine a poginuo je 21. listopada 1941. godine u Presiki kraj Delnica. Pučku školu završio je u Delnicama i bio je polaznik delničke Građanske škole a potom zanatski radnik. Potječe iz radničke obitelji. Po Nikolinom djedu obitelj je bila podrijetlom iz Slovenije.
Bio je član SKOJ-a, potom KPH i član Esperanto kluba „Delnice“. U godinama prije Drugog svjetskog rata uvelike je surađivao sa pojedincima iz naprednog radničkog i komunističkog pokreta Lokava. Bio je redovit na sastancima komunističke ćelije u radionici Franje Beljana u Lokvama gdje se dobivala čitanje ilegalna komunistička literatura. Ispred Delnica a na preporuku Ivana Muvrina i Stanka Majnarića, Šipek je bio jedan od 17 članova ilegalne komunističke organizacije i Mjesnog komiteta Lokava. Osigurao je da u Delnice redovito dolaze primjerci zabranjenog lista „Proleter“ i druge ilegalne komunističke brošure koje su na koricama nosile drugačije naslove u odnosu na njihov sadržaj kao „Uskrsna pisanica“, „Kratak pregled povijesti stenografije“, „Kako moji žive“ ili „Svako je kovač svoje sreće“. Zbog ovakvih i sličnih ilegalnih djelovanja Šipek je bio praćen po Žandarmerijskoj stanici Delnice. Šipek, surađujući i sa Antunom Mihelčićem iz Gornjeg Tihova, nekoliko sati prije nego li je on uhićen ( 9. studenog 1936. ) , napustio je njegovu kuću obzirom da je imao dogovoreni sastanak sa omladincima s pilana delničkih industrijalaca. Uhićeni Mihelčić po delničkim žandarima bio je otpraćen u zatvor zagrebačke policije u Petrnjskoj ulici. Koliko je Šipek bio odvažan govori i podatak od 22/23. kolovoza 1937. godine, kada je zabavi koju je priredilo Društvo hrvatskih žena iz Delnica u društvu pilanskih radnika i članova ŠK „Goranin“ glasno pjevao komunističke pjesme.
Sve više radeći i djelujući u ilegali početkom Drugog svjetskog rata pristupio je NOB-u. U Presiki kraj Delnica obnašajući štapske dužnosti zajedno sa Verom Vejvoda – Hinkovom, poginuo je 21. listopada 1941. godine. U okruženju više od 700 pripadnika okupatorske talijanske vojske iz divizije „Lombardi“, branio se bacajući na nalete njihovih vojnika bombe. Mrtvoga, talijanski okupator zajedno sa Verom Vejvoda odnio je na delničkog groblje „Mrtvice“ gdje je sahranjen.
Izvor: Arhiva OK SKH Delnice
Braća Josip i Nikola Rački – Tkaučove prvi su u Delnicama pridonijeli izradi i pojavi prve ženske i muške narodne nošnje. Istovrsnost izrade u kroju i boji pojedinih odjevnih predmeta, nalazimo u Delnicama već u drugoj polovici 18. stoljeća. U to vrijeme vlasnici tkaonice braća Josip i Nikola Rački isprva, dok se za narodnu nošnju nije znalo, sami su tražili i iznalazili rješenja u izradi pojedinih odjevnih predmeta, a oni su uz uporabu pojedinih prikladnih biljnih tekućina za bojanje bili početak aktivnosti koje će u prvoj polovici 19. stoljeća rezultirati pojavom prve delničke narodne nošnje. Braća Rački neposredno su prva pridonijela pojavi delničke narodne nošnje, koja je sašivena u njihovoj tkaonici a koju je osnovao njihov pradjed Matija Rački sa suprugom Anom 1713. godine ( Danas kuća u Delnicama u Supilovoj ulici broj 153 – kuća obitelji Laloš ). Delnička narodna nošnja iz Tkaonice „Rački“ javila se usporedo sa gradnjom crkve sv. Ivana Krstitelja 1825. godine. Izgled i odjevni predmeti te muške i ženske narodne nošnje opisani su u knjizi „Stari delnički ženidbeni običaji“ iz 2007. godine. U Tkaonici „Rački“ izrađivale su se i prve vjenčanice već krajem 18. stoljeća. Izrađivale su se od boljeg lanenog platna. Tkaonica je prestala sa radom sredinom 19. stoljeća.
Izvori: monografija „Stari delnički ženidbeni običaji“ iz 2007., zapisi o delničkoj narodnoj nošnji prvog delničkog knjižničara Lovre Šnajdara iz druge polovice 19. stoljeća.
Rodila se 25. siječnja 1923. godine na Sušaku a umrla je 28. studenog 2012. godine. Sušačku gimnaziju završila je 1942. Diplomirala je 1960. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu a doktorirala 1967. na Medicinskom fakultetu u Rijeci tezom „Učestalost i klinička slika hipertireoze u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru“. Nakon studija do umirovljenja 1990. radila je u Općoj bolnici Sušak. Po završetku specijalizacije iz interne medicine na novoosnovanom riječkom Medicinskom fakultetu do 1963. godine obnašala je dužnost docentice da bi od 1972. bila izvanredna a od 1977. redovita profesorica. Bila je predstojnica interne klinike od 1970. do 1989. godine i voditeljica poslijediplomskih studija od 1978. do 1990. godine na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Usavršavala je struku u Hamburgu, Lyonu i Stockholmu. Za života objavila je veći broj stručnih radova u liječničkim časopisima i publikacija. Dobitnica je godišnje nagrade Grada Rijeka za 1972. godinu.
Njezina doktorska teza o poremećaju rada štitnjače jedan je od prvih naučnih radova na ovom području u kojem uz Hrvatsko primorje obrađuje bolest hipertireozu u Gorskom kotaru kroz uzroke, simptome i liječenje.
Izvori: Medicinski vjesnik
Rodio se 18. rujna 1947. godine u Kutima ( Općina Brod Moravice ) a umro je 9. kolovoza 2004. godine i sahranjen je na mjesnom groblju u Brod Moravicama. Osnovnu školu završio je u Brod Moravicama a potom srednju grafičku školu u koje vrijeme je školsku praksu za grafičara imao u riječkom „Tipografu“. Po završetku školovanja radeći kratko vrijeme u Rijeci upošljava se u Delnicama u Zanatsko grafičkom poduzeću „Zanatgrafika“ Delnice ( poznatija pod imenom „Tiskara“ ). Cijeli radni vijek proveo je u tom poduzeću radeći isprva u komercijali a potom kao glavni rukovoditelj proizvodnje i zamjenik direktora. U Delnicama je osnovao obitelj a iza njega su ostali supruga Božica, sin Goran i kći Snježana.
Ne samo u Delnicama veću cijelom Gorskom kotaru i Rijeci slovio je kao uspješan i samoprijegoran športski djelatnik. Prve športske korake učinio je kao nogometaš brodmoravičke „Budućnosti“. Športa se Branko nije odrekao niti nakon teške prometne nesreće u kojoj je izgubio nogu. Postaje aktivnim članom Kuglačkog kluba „Mladost“ Delnice. Umjesto nazočnosti na drugim športskim terenima, okrenuo se radu u športskim klubovima i športskim institucijama Delnica, Gorskog kotara i Rijeke.
Najdublji trag svoga športskog rada ostavio je u Nogometnom klubu „Goranin“ Delnice u kojem je godinama obnašao dužnosti tajnika, tehničkog referenta i direktora (predsjednika ) kluba. Kao čelni čovjek delničkog „Goranina“ na njegovu inicijativu Županijski nogometni savez Rijeka, u godinama prije osamostaljenja Hrvatske, osnovao je Nogometno središte za Gorski kotar sa sjedištem u Delnicama u kojem je Branko obnašao dužnost tajnika i predsjednika povjerenstva za registraciji nogometaša. Usporedo s tim dužnostima obnašao je i dužnosti dopredsjednika i tajnika Nogometnog saveza za Gorski kotar te povjerenika natjecanja Goranske lige. Uspješno je položio stručni ispit za razinu delegata na utakmicama 3. HNL. Kao član skupštine Županijskog nogometnog saveza u dva mandata obnašao je dužnost predsjednika Natjecateljske komisije Nogometnog saveza ŽPG. Za života dobio je mnoga priznanja za zasluge na popularizaciji i razvoju delničkog a time i goranskog nogometnog športa. Za sve što je tijekom života učinio zahvalne su mu generacije goranskih športaša.
Godine 1984. postao je povjerenikom NK „Dinamo“ Zagreb za Gorski kotar da bi krajem 1986. zajedno sa isto povjerenikom zagrebačkog „Dinama“ za ovo područje Željkom Lalošem, sve do sredine 1990. godine vode Povjereništvo ovog najtrofejnijeg hrvatskog kluba u Delnicama za Gorski kotar. Povjereništvo je imalo zapaženog uspjeha u radu glede broja članova, prodaje suvenira i organiziranog odlaska na utakmice u Maksimir. U 1986. godini samo na području Delnica i njegovoj užoj okolici u NK „Dinamo“ Zagreb bilo je učlanjeno gotovo 500 članova, što ranijih godina i u vrijeme ranijih povjerenika nikada nije postignut taj broj.
Rodila se u Delnicama 1922. godine a umrla je u srpnju 2011. godine u kanadskom Vancouveru gdje je i sahranjena. Kćerka Toma i majke Josipe. Po struci učiteljica. U prvoj polovici prošlog stoljeća, 1930. godine, kao djevojčica sa majkom Josipom, napustila je Delnice i otišla živjeti u Kanadu kod oca Toma koji se bavio stolarskom i tesarskom djelatnosti. Bavio se gradnjom i prodajom kuća da bi sredstva ( dobit) ulagao u kupnju dionica pojedinih tvrtki i time je osigurao dugoročnu egzistenciju svojoj obitelji.
Godine 2011. gospođa Majnarić oporučno je ostavila rodnim Delnicama 2 milijuna kanadskih dolara odnosno oko 10 milijuna kuna. Oporukom je ustvrdila da se sredstva smiju trošiti strogo namjenski poglavito za pomoć stanovništvu u onim dijelovima koji se ne mogu financirati iz redovitih proračunskih sredstava. Za života nekoliko je puta posjetile rodne Delnice zajedno sa potomcima iseljenike delničkih obitelji iz grada Sedra kraj Seattla u američkoj saveznoj državi Washington. Često je bila sponzorom raznim humanitarnim organizacijama te je Sveučilištu u Vancouveru dala oko 100 tisuća dolara.
Za života izrazila je želju da se u Delnicama uredi vidikovac na Japlenškom vrhu (kraj skakaonice ) od kuda seže najljepši pogled na Delnice. Ljeti 2016. godine njezinim je imenom nazvana središnja aleja gradskom parka kralja Tomislava u Delnicama prigodom čega je njoj u spomen otkrivena prigodna spomen ploča.
Izvori: „Novi list“ Rijeka, Radio „Gorski kotar“, Gradsko vijeće Delnice
Rodio se 1867. godine u Radočaju a umro je 1945. i sahranjen je na Mjesnom groblju u Brodu na Kupi. Krajem 19. stoljeća kao i mnogi Gorani otišao je sa suprugom Marijom u Brazil u Sao Paolo gdje se uspješno bavio preradom kože u postrojenju koje je sam osnovao. U Domovinu se vratio 1903. godine ali ovaj puta ne u rodni Radočaj već u Brod na Kupi. Od ušteđevine u tom goranskom mjestu otvorio je trgovinu mješovitom robom. U međuvremenu rodio mu se 7. rujna 1903. godine sin Ladislav – Slavko Klobučar te uz trgovinu Miho 1917. godine počinje razvijati posao prijevoza pošte i putnika od Broda na Kupi prema Čabru i Delnicama. Kod mjesta Gašparci poštanske kočije su prelazile slovensku stranu, gdje je u mjestu Mirtoviči bila organizirana izmjena konja. Bilo je to u godinama kada je obitelj Klobučar držala cjelokupni promet pošte i putnika na ovom dijelu Gorskog kotara.
Godine 1926. obitelj Klobučar počinje širiti posao. Prodajom konja Miho Klobučar kupuje autobus marke „FORD“, prvi na ovom području, te osniva Autoprijevozničko poduzeće „Klobučar i sinovi“ u kojem će nositelji poslova biti njegovi sinovi Slavko i Joško, dok je treći sin odabrao poziv moreplovca. U tadašnjoj Savskoj banovini poduzeće je bilo registrirano za prijevozničke usluge putnika, robe i pošte na pravcima Brod na Kupi – Delnice ,Brod na Kupi – Čabar i Brod na Kupi – Mrzla Vodica – Sušak. Sjedište poduzeća bilo je u Brodu na Kupi a u Delnicama u predjelu Zdolanjskog kraja, Klobučari kupuju veću kuću s dvorištem u kojoj su bile smještene radionice i servisi za popravak njihovih autobusa i davanje istih i sličnih usluga drugim korisnicima. Poduzeće je tih godina imalo na raspolaganju četiri autobusa –tri za prijevoz pošte i putnika te jedan isključivo namijenjen, bolje opremljen, za prijevoz izletnika na goranska, slovenska i gornjojadranska turistička odredišta. Zahvaljujući tom poduzeću ovaj dio Hrvatske ( Savska banovina ) bio je u cijelosti prometno povezan i dostupan gospodarstvenicima, izletnicima te prometu roba i putnika, što nedvojbeno govori da su Klobučari između dva svjetska rata uvelike doprinijeli razvoju Broda na Kupi a time i cijele Kupske doline.
Tijekom Drugog svjetskog rata djelatnost i razvoj poduzetničke djelatnosti obitelji Klobučar je zaustavljen. Okupatorska talijanska i njemačka vojska uzela je Mihove autobuse za svoje potrebe a treći autobus stradao je u travnju 1944. godine u vrijeme bombardiranja Delnica kada je poginuo Joško – Mihov sin. Uz njega poginuo je i najstariji Slavkov sin Davorin u njemačkoj zasjedi na Kamenjaku. Preostali četvrti autobus uzeli su partizani i koristili ga za svoje potrebe sve dok se nije pokvario. Kraj rata obitelj Klobučar dočekala je u vrlo lošem stanju. Sve što je stvoreno uništeno je a k tome 1945. umro je Miho Klobučar.
Po završetku Drugog svjetskog rata Slavko Klobučar ( rođen 7. rujna 1903. u Zamostu a umro 25. studenog 1978. godine i pokopan u Brodu na Kupi ) uspio je popraviti autobus kojeg su koristili partizani i darivao ga je kao prilog obitelji Klobučar osnivanju riječkog DAP-a ( Državno autoprijevozničko poduzeće o.a. ) preteče današnjeg „Autotransa“. To govori da je riječki „Autotrans“ prvi autobus dobio od obitelji Klobučar.
Po završetku rata FNRJ je priznala obitelji Slavka Klobučara štetu nastalu u Drugom svjetskom ratu, a izvršna vlast KNOR-a Delnice darovala je toj obitelji američki vojni kamion marke „JAMES“. Klobučari su ovim kamionom prevozili građevinski materijal i građu za potrebe mjesnog stanovništva u obnovi ratom porušenih domova i gospodarskih zgrada. U posao se uključio i Slavkov sin Vlatko kupivši kamion marke „MAGIRUS“ a potom 1962. kiper marke „MERCEDES“. Vlatko sa suprugom Marijom i sinovima Davorinom i Vladom iste godine otišao je živjeti u Rijeku. Nakon smrti oca Slavka 1978. godine Vlatko Klobučar ( rođen 1. tavnja 1934. u Zamostu a umro 29. studenog 1994. u Brodu na Kupi gdje je i sahranjen ) bavio se autoprijevozničkom djelatnošću sve do osamostaljenja Hrvatske kada zbog bolesti odlazi u mirovinu. Vlatkovi sinovi Davorin i Vlado nosu nastavili tradiciju bavljenja obitelji Klobučar autoprijevozništvom.
Izvor: monografija „Tragom delničke prošlosti“ 2014.
Podrijetlom iz čabarskog kraja rodio se 1874. godine a umro je 1945. i sahranjen je na Mjesnom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. U potrazi za zaradom došao je oko 1900. godine u Delnice, oženio Anu Mihelčić – Börkeno i sagradi kuću na predjelu delničkog Vučnika. Po struci brusač s položenim majstorskim ispitom kojeg je stekao u rodnom kraju godinama, ljeti, putujući diljem Austrougarske davao je uslugu brušenja lisnih pila na jarmačama. Slovio je kao vrsni majstor brušenja te je podučavao mlađe kolege u vještini brušenja tih pila. Koliko je bio tražen kao bruisač govori podatak da od ranog proljeća do kasne jeseni gotovo nije dolazio kući. Zahvaljujući Johanu za Delnice se pročulo nadaleko u koje su nerijetko dolazili mnogi pilanari tražeći uslugu brušenja i kupujući njegove pile. Tijekom zime kada bi ostajao u Delnicama brusio bi i izrađivao listove pila za sve delničke i goranske industrijalce te industrijalce s područja Like. . Njegove pile bile su tražene na ogulinskom i riječkom području. Poznavao je njemački i mađarski jezik. Njegov zanat nastavio je sin Ivan radeći kao brusač u DIP-u „Lučice“. Nakon njegove smrti obiteljsko zanimanje se ugasilo.
Izvor: monografija „Tragom delničke prošlosti“ 2014.
Rodio se u Delnicama 24. ožujka 1907. A umro je 1960. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Ivana i Marije rođene Majnarić. Pučku školu, krojački zanat s položenim majstorskim ispitom završio je u Delnicama. Članom KPJ postaje 1932. godine.
Kao skojevac opredijelio se za revolucionarni radnički pokret da bi kasnije postao i član URS-ovih sindikata. Početkom 30- tih godina prošlog stoljeća radio je na omasovljenju članstvom partijskih organizacija na delničkom i po potrebi cijelom goranskom području. Bio je jedan od organizatora mnogih štrajkova na pilanama delničkih industrijalaca. Inicirao je i štrajk građevinskih radnika u Delnicama 1936. godine , koji su radili na izgradnji građevinskih objekata delničke kasarne. Njegov revolucionarni duh i komunistička aktivnost nisu neopaženo prošli u Žandarmerijskoj stanici Delnice te je 29. listopada 1936. uhićen i sproveden u istražni zatvor u Zagrebu zbog propagande komunizma. Tu je daktiloskopiran i uveden u policijsku kartoteku ( AIHRPH Zagreb, fond: Policijska kartoteka ). Državni sud za zaštitu države u Beogradu 17. travnja 1937. godine , u ime njenog veličanstva kralja, osudio je Ivana Pleše na kaznu robije u trajanju od 18 mjeseci robije i na dvije godine gubitka časnih prava. Bio je sproveden na izdržavanje kazne u Sremsku Mitrovicu. Po povratku sa izdržavanje robije, zbog obveze dnevnog javljanja u delničku žandarmeriju, morao je strogo djelovati u ilegali. U okviru partijskih organizacija prikupljao je novac kao dobrovoljni prilog za odlazak Gorana u Španjolsku i za potrebe Tehničkog aparata Pokrajinskog komiteta partije za Hrvatsku i Slavoniju.
Nakon što su Delnice početkom travnja 1941. godine po talijanskoj okupatorskoj vojsci okupirane ubrzo, noću 15/16. srpnja iste godine Pleše sa još sedam drugova (Nikola Rački – Koljka , Ivan Muvrin – Ivić, Andrija Muvrin, Stanko Majnarić – Diplomata, Josip Pajk, Drago Majnarić i Franjo Pleše ) okupljaju se na Petehovcu ( K 1098 ) na mjestu gdje se nalazi Rustambegov dom. Bila je to prva organizirana grupa partizana u Gorskom kotaru i Hrvatskom Primorju. Već u drugoj polovici listopada ( 21. listopada 1941. ) Pleše sa još 15 boraca probio se iz talijanskog obruča u Presiki prema Debelom vrhu. Dolaskom noću u Delnice kod Tonice Majnarić – Markasove uspostavio je vezu s partijskom organizacijom i prebacio se u logor Ličko – fužinske čete u Bitoraju. Tijekom NOB-a Ivana Pleše bio je pripadnik 13. Primorsko goranske udarne divizije i sudjelovao je u mnogim akcija u borbi za oslobođenje Goranskog kraja od okupatora. Nakon kapitulacije Italije sudjelovao je u ustroju mjesne vlasti u Delnicama što je isto činio i po završetku rata.
Po završetku Drugog svjetskog rata preuzeo je spisak dijela španjolski boraca od Stjepana Polića te zajedno sa Nikolom Rački – Kolljkom ( kasnije proglašen za narodnog heroja ) ustrojio je spisak boraca iz Gorskog kotara koji su sudjelovali u Španjolskom građanskom ratu i borili se na strani Republike. Bili su to: Abramović Juraj ( Delnice), Bolf Albert ( Lokve ), Bolf Branko ( Lokve ), Bolf Franjo ( Lokve ), Bertagnin Alojz ( Lokve ), Bolf Roko ( Lokve ), Bolf Matija ( Delnice ), Briški Antun ( Delnice ), Briški Marko ( Delnice ), Cenčić Ferdo ( Lokve ), Cenčić Slavko ( Lokve ), Čop Milivoj ( Mali Lug – Gerovo ), Gašparac Ivan ( Delnice ), Grgurić Andrija ( Lokve ), Grgurić Pavao ( Kupjak ), Grgurić Edo ( Kupjak ), Gašparac Petar ( Delnice ), Juras Božo ( Delnice ), Jakovac Martin ( Lokve ), Kapš Antun (Lukovdol ), Lenac Ivan ( Delnice ), Mance Branko ( Lokve ), Majnarić Josip ( Delnice ), Matajčić Ivan ( Fužine ), Muhvić Josip ( Lukovdol ), Mufić Josip ( Nadvučić – Vrbovsko ), Polić Stjepan ( Delnice ), Pleše Juraj ( Delnice ), Pleše Jurle ( Lokve ), Palijan Antun ( Lukovdol ), Rački Ivan ( Delnice ), Šnajder Ivan ( Delnice ), Šimenc Nikola ( Vrbovsko ), Starčević Pavle (Lokve ), Tomac Matija ( Delnice ), Vukelić Lovro ( Lokve ), Vuković Lovro ( Delnice ), Žagar Miho ( Delnice ) i Žagar Anđelko ( Lokve ). Spisak od 39 boraca su Pleše i Rački dovršili 1955. godine uz napomenu da nije konačan jer prema riječima preživjelih boraca, posebice na katalonskom frontu bilo je pojedinaca s ovog područja i upitno je jesu li svi evidentirani. Ovaj spisak od 39 boraca po prvi puta se javno objavljuje .
Kada je Predsjedništvo narodne obrane Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije 14. rujna 1944. Godine ustanovilo „Partizansku spomenicu 1941.“ a koja je dodijeljena svim prvoborcima odnosno borcima ili rukovodiocima NOP-a od 1941., Ivan Pleše je bio u komisiji za određivanje popisa osoba koji će s delničkog područja dobiti ovo odlikovanje. Uz Ivana (Ivan ) Pleše „Partizanska spomenica 1941.“ primili su: Ivan ( Ivan ) Andlar, Anton (Marko ) Briški, Ivan ( Ivan ) Briški – Martinetov, Ivan ( Ivan ) Briški – Bagatelac, Ivan ( Ivan ) Briški – Radac, Ivan ( Ivan ) Hofman, Katica ( Franjo ) Juras, Ivan (Ivan ) Kezele – Čukac, Anton Kezele – Mačkov, Mato Kovačević ( 1914. ), Ivan ( Ivana ) Lenac, Antun ( Marko ) Majnarić ), Drago (Matija ) Majnarić ), Stanko ( Josip ) Majnarić, Antonija ( Ivan ) Mance, Mihovil ( Pavao ) Mihelčić, Andrija ( Matija ) Muvrin, Ivan (Matija ) Muvrin ), Pavica ( Nikola ) Pavičić, Branko (Matija ) Petranović, Francika Petranović – Galetova, Franjo ( Petar ) Pleše, Stjepan Polić, Antun ( Josip ) Rački, Nikola ( Matija ) Rački, Viktor ( Katarina ) Rački, Ivan ( Martin ) Šnajdar, Josip ( Miho ) Šnajdar, Katarina ( Matija ) Tomac, Miho ( Stjepan ) Tomac, Stjepan Tomac -Muvrinov, Branko ( Josip ) Volf, Ivan ( Bartol ) Žagar i Živko ( Nikola ) Žagar.
Ivan Pleše Rodo sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice uz visoke vojne i civilne počasti. Na fotografiji Ivan Pleše Rodo u robijaškoj odjeći u Sremskoj Mitrovici 1937. godine.
Izvori: Arhiva OK SKH Delnice, SUBNOR Delnice
Rodio se 5. studenog 1904. godine u Delnicama a u jesen 1942. Kao vođa patrole upao je u talijansku zasjedu i u borbi kod sela Krašičevica poginuo. Sin Josipa i Franjice rođene Bukovac. Bio je oženjen Slavicom rođenom Andlar. Pučku školu završio je u Delnicama a potom radio kao stolarski pomoćnik.
Godine 1926. postao je članom mladih komunista a 1932. postavljen je za sekretara partijske organizacije. U svom radu vodio se načelima revolucionarnog naprednog radničkog pokreta. Radio je i u URSO-vim sindikatima i postao radnički povjerenik za delničko područje te povjerenik URSO-ove ispostave u Delnicama. U razdoblju od 1935. do 1936. godine rukovodio je štrajkovima pilanskih radnika na pilanama delničkih industrijalaca Majnarića, Bolfa i Fingera. Istih godina postaje članom OK KPJ za Gorski kotar. Zbog svog revolucionarnog rada uhvaćen je i sproveden u Istražni zatvor u Zagreb i optužen ( 26. listopada 1936. ) citirano „ … u svrhu rasturanja komunističkih novina „Proleter“ kojima se vršila propaganda komunizma i knjiga s komunističkim sadržajima kojima se vršila propaganda i ubjeđivali drugi da treba promeniti politički i socijalni poredak u državi zločinom i nasiljem“. Osuđen je na kaznu robije u tranju od jedne godine i na jednu godinu gubitka časnih prava. Kaznu je izdržavao u kaznionici Sremska Mitrovica.
Inače tijekom Drugog svjetskog rata u borbama poginulo je više od 70 Delničana, , oko 120 bilo je ranjeno, 169 internirano, 8 strijeljano a 42. je stradalo kao žrtve fašističkog terora.
Izvori: Arhiva OK SKH Delnice, SUBNOR Delnice.
Rodom iz Karlobaga. Članom KPJ postaje 1933. godine. Pred Drugi svjetski rat u ilegalnom radu u Zagrebu obnašao je slijede dužnosti: sekretar ulične čelije, sekretar tehnike Pokrajinskog komiteta KPH za Hrvatsku, te rukovodilac Vojne komisije pri MK KPH u Zagrebu. U Razdoblju od 1939 do ožujka 1941. više puta je uhićivan. U srpnju 1941. godine po direktivi CK KPH odlazi u Gorski kotar i postaje polaznikom prvog diverzantskog tečaja za diverzante goranskih partizana. Tečaj je trajao desetak dana. Za potrebe tečaja Gržetić uz pomoć partijske organizacije Gerova u šumskom skladištu Lividraga preuzeo je eksploziv. Na tečaju uz teorijsku provodila se i praktična obuka. Uz Gržetića polaznici tečaja bili su Bogdan Jančić, Josip Klobučar – Čort, Milan Rustanberg, Josip Pajk, Stanko Majnarić – Diplomata, Ivan i Andrija Muvrin, Ivan Pleše – Rodo, Ivan i Živko Žagar, Kazimir i Hubert Kruljac, Franjo Andlar, Ivan Briški , Aleksandar Mihić, Katica Budak i Drago Majnarić.
NOB-u bio je na dužnosti prvog političkog komesara Delničkog partizanskog logora na koju dužnost ga je imenovao Andrija Hebrang sekretar CK KPH prilikom dolaska na delničku Vlašku Vodu, politički komesar Bataljuna „Matija Gubec“, politički komesar Bataljuna „Goranin“, politički komesar V. operativne zone, član OK KPH za Hrvatsko primorje te pomoćnik načelnika OZN-e za Hrvatsku. Po završetku rata bio je član CK KPH, poslanik Savezne narodne skupštine Jugoslavije, narodni poslanik Sabora NRH, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova u Vladi NRH, predsjednik Savjet za socijalnu zaštitu pri Vladi NRH, predsjednik Odbora za budžet Sabora NRH i član Ustavnog suda NR Hrvatske. Umirovljeničke dane provodio je u Zagrebu.
Na fotografiji Komandant i politički komesar V. operativne zone Veljko Kovačević i Joso Gržetić ( desno ).
Izvori: Gorski kotar u NOB, Arhiva OK SKH Delnice
Rodio se u Delnicama 1906. godine u kojima je umro 2000. i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Pučku školu završio je u Delnicama a vozački ispit položio je na Sušaku u vrijeme Savske banovine. Zajedno sa Delničaninom Franjom Majnarić utemeljitelj je prve delničke taksi službe osnovane 21. ožujka 1930. godine. Vozio je goste diljem Gorskog kotara pod motom „Jeftini izleti! – Tko želi da si razgleda krasna gorskokotarska ljetovališta i izletišta, taj će se poslužiti auto taksimetrima Tomac – Majnarić Delnice“. Od 1932. godine Auto – taksimetri Delnice po osnivanju Općinskog turističkog odbora Delnice, nude svoje usluge prijevoza gostima, turistima i svim zainteresiranim glede razgledavanja mjesta i prirodnih ljepota ovog kraja. Svoje usluge prijavljuju i Savezu za unapređenje turizma Gornjeg Jadrana preko zastupnika u savezu s goranskog područja dr. Milana Forembahera. Taksisti Tomac i Majnarić s Turističkim odbori u Skradu, Fužinama i Lokvama surađivali su sve do godina pred Drugi svjetski rat . Uslugu taksi službe koristili su i čelnici nogometnog kluba DŠK-a kad bi klub igrao prvenstvene utakmice na Sušaku ili turnirske i prijateljske utakmice po Gorskom kotaru. Svoje usluge prijevoza turista i gostiju davali su i za potrebe „Jadran“ Autobusnog podjetja D. D. Ljubljana koji je prometovao od Ljubljane do Sušaka kroz Gorski kotar i Koncesioniranom autobusnom saobračaju „Autoput“ D. D. Sušak. U godinama po završetku Drugog svjetskog rata sve do umirovljenja vozi je osobni automobil u ŠG Delnice ( RZZS).
Rodila se u selu Divjake kraj Skrada 13. travnja 1939. godine a umrla je 31. svibnja 1994. godine i sahranjena je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Kćerka Dragutina i Francike Ožanić. Otac joj je bio nadlugar a majka kućanica. Osnovnu i srednju školu završila je u Delnicama a potom uz rad višu ekonomsku školu. Obitelj je zasnovala 1957. godine sa Delničaninom Ivicom Pleše s kojim je imala dvoje djece, sina Joška i kćer Sandru.
Upošljava se u DIP-u „Jela“ Delnice na administrativno – komercijalnim poslovima. Najveće rezultate u radu polučila je kao dugogodišnja tajnica Turističkog saveza općine Delnice. Usporedo sa radnim mjestom tajnice, kao član Općinskog vijeća ( DPV ) Općinske skupštine Delnice zalagala se za razvoj ljetnog i zimskog športskog turizma s intencijom izgradnje novih športskih objekata u cijeloj općini. Posebice je naglašavala ulogu Petehovca kao budućeg športskog centra cijelog Gorskog kotara. Tražila je održavanje postojeće razine lovnog turizma zbog sve većeg interesa lovaca iz Italije i Francuske za odstrjelom goranske divljači – medvjeda, jelena, divljih svinja. Elaborirala je prema općinskim tijelima „Razvoj turističke privrede Općine Delnice“. U širini djelovanja bila je 1980.-ih godina inicijator održavanja poznatih „Goranskih noći“ sa zabavno kulturni sadržajima te redovit druženja sa Goranima iz Zagreba i Rijeke. Uvelike je pomogla u održavanju Memorijalnih svečanosti „26. Smrznutih partizana“ u Mrkoplju kada je sa dugogodišnjim organizacijskim predsjednikom memorijala Dinkom Pavičićem u tijelima i organima Sabora SRH rješavala pokroviteljstva i donacije. Utemeljila je i godišnje nagrade Turističke zajednice Općine Delnice za pojedince, udruge i društva. Bila je članica Skupštine TZO Rijeka.
Obnašala je i dužnost zamjenice predsjednika Skupštine ZO RiJeka i potom profesionalno s četverogodišnjim mandatom predsjednice.
Rodio se u Požegi 22. lipnja 1898. godine a umro je u Bjelovaru 4. lipnja 1971. godine. Sin Hinkov. Sa suprugom Hinkom, rođenom Gršković otac je Melite. U Beču 1922. godine završio je medicinski fakultet a od 1938. godine službovao je kao općinski liječnik u Mrkoplju gdje ga je zatekao Drugi svjetski rat. Brzi porast broja partizanskih jedinica u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru i njihovi česti okršaji s okupatorskim i kvislinškim snagama, zahtijevali su i osiguranje najnužnije liječničke skrbi. Od jeseni 1941. godine dr. Kraus slao je sanitetski materijal i lijekove partizanima te potajno liječio bolesne i ranjene. O potrebama za liječnicima Štab primorsko – goranskog NOP-a pisao je 8. prosinca 1941. godine Glavnom štabu hrvatske vojske. Štab je uputio poziv dr. Krausu u Mrkopalj koji se zajedno sa bolničarkom Lili Šajer, siječnja 1942., tajno prebacio na oslobođeno područje u Drežnicu te djelovao kao član NOO Mrkoplja. U Drežnici u zaseoku Šehićima osniva prvu partizansku bolnicu u ovom dijelu Hrvatske koja je nakon kraćeg razdoblja preseljena u Javornicu. Tu je dr. Oton Kraus postavljen za voditelja Bolnice V. operativne zone. Za vrijeme jednogodišnjeg boravka u Drežnici postavio je temelje vojnog partizanskog saniteta. Pitanje zbrinjavanja ranjenika i bolesnika bio je od iznimnog značaja za dr. Krausa. Uvijek je nastojao da se zbrinjavanje ranjenika izvrši što prije i bolje. Gledao je u tome ne samo vrijednost čovjeka kao pojedinca nego je dobro znao da je briga o ranjenicima i značajan moralno politički čimbenik, koji naročito dolazi do izražaja u partizanskom ratu. Koliko su njegove zasluge u svemu tome bile to najbolje znaju primorsko – goranski borci, kojima je liječio rane, to zna narod Drežnice, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja.
Nakon Drežnice odlazi po zadatku u Liku i potom u partizansku bolnicu u Grumu u Italiji. Ubrzo se vraća i djeluje kao referent saniteta vojnog područja Žumberak a potom je postavljen za voditelja vojne bolnice u Mladenovcu. Imao je čin sanitetskog majora. Bio je nositelj „Partizanske spomenice 1941.“ I „Ordena za hrabrost“.
Po završetku Drugog svjetskog rata bio je ravnatelj lječilišta u Daruvaru a potom je službovao u Zavidovićima. Od 1951. do 1958. godine bio je ravnatelj Bjelovarskog doma zdravlja. U to vrijeme znao je često navratiti u Gorski kotar i obići mjesta gdje se nalazio tijekom rata.
U televizijskoj seriji „Kapelski kresovi“ u liku Dr.Bittea ( Vanja Drach ) opisuje se najvećim dijelom njegovo djelovanje u ratu u partizanskoj bolnici Drežnica.
Izvori: Židovski biografski leksikon, Arhiva OK SKH Delnice
Rodio se u Kostajnici 7. travnja 1878. a umro je u Delnicama 15. studenog 1937. godine. Studij prava završio je u Zagrebu 1901. godine. Bio je sudac u Delnicama. Kao pravaš izabran je u Hrvatski sabor 1918. godine a godinu potom obnašao je funkciju ministra za agrarnu reformu. U Delnice vratio se 1924. godine radeći kao odvjetnik.
Objavio je više zbirki novela ( „ljubavna priča“ 1901., „Ljudi obični i neobični“ 1905., „Nuzgredni život“ 1910., i „Jedrina slike iz varoši i sa sela“ 1916. ) U zagrebačkom HNK izvedene su mu komedije „Kako to nekoć bijaše“ (1902.), „Rozalinda“ (1904.) i „Jubilej u jedrini“ (1906.). U impresionističkoj maniri pisao je književne, kazališne i glazbene kritikr i feljtone Istaknuo se kao kritičar u časopisu „Život i nada“ a tekstom „Hrvatska kritika“ značajno je pridonio razvoju domaće kritike.
Za života u Delnicama napisao je mnoge pjesme posvećene Delnicama, ljudima s kojima je živio i goranskom podneblju kojeg je posebno zavolio. Poznate su mu zbirke pjesama „Delnice, u srcu „ ,Miris šuma“, i „Vama, dobri ljudi“. Pjesme „Delnice u zoru“, „Lujzijanom dođite“, „Delnice zimi“ i mnoge druge ulaze u krug do sad najljepše ispjevanih pjesama o Delnicama i ljudima koji ovdje žive. Sačuvane čine veliku vrijednost iz povijesti stvaralaštva delničkog pjesništva.
Ivan Krnić bio je i član Esperanto kluba „Delnice“ i odlično je govorio esperanto.
Izvori: Arhiva Esperanto kluba „Delnice“
Rodio se 1927. godine u Zamostu kraj Broda na Kupi a poginuo je 1944. godine. Bio je jedan od vodećih partizanskih učitelja iz Kupske doline. Od rujna 1943. do lipnja 1944. godine radio je u Osnovnoj školi u Podstenama koju su polazili, zbog ratnih prilika, mnogi učenici iz većine mjesta Kupske doline. Poginuo je 25. rujna 1944. godine u borbama na Grobničkom polju.
Izvor: Arhiva OK SKH Delnice
Rodio se u Gospiću 18. ožujka 1895. a umro je u Zagrebu 20. siječnja 1992. godine. Studirao je filozofiju i kroatiku sa slavistikom u Zagrebu i Pragu. Doktorirao je 1919. godine. Bio je kustos Etnografskog muzeja Zagreb ( 1922. – 1927. ) a u razdoblju od 1939. do 1941. godine i njegov ravnatelj. Od 1927. do umirovljenja 1965. bio je profesor na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Postavio je temelje etnoloških znanstvenih nauka u Hrvatskoj. Potaknuo je snimanje etnoloških filmova i etnološku kartografiju, te proučavao folklornu glazbu i glazbala. Bavio se sustavnim istraživanjima etnološke baštine istražujući pritom tradicijske kulture u Hrvata. Odredio je tipove tradicijske kulture i područja njihove proširenosti. Godine 1970. dobio je „Herderovu nagradu“ a 1988. Plaketu etnologa svjetskog značenja. Nagrada za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva koja se dodjeljuje za iznimna postignuća u etnologiji nazvana je njegovim imenom.
Vezano za Gorski kotar u svojim glavnim djelima „Godina dana hrvatskih narodnih običaja“ (1939. ), „Vrela i sudbine narodnih tradicija“ ( 1978. ) i „Baština hrvatskog sela“ ( 1991. ) nalazimo sadržaje iz etnografske baštine Gorskog kotara. Prema etnologu Gavazziju jedan još živ upotrebni predmet etnografskog značenja, rasprostranjen u Gorskom kotaru i 1980. – ih godina, jest jaram za dva ili jednog vola koji ima savijen prut oko vrata životinje. U etnografskoj znanosti a nalazimo ga na području Gorskog kotara poznat je po imenu staro balkanski i to zapadno balkanski tip jarma i jedna je po etnologu Gavazziju od najstarijih etnografskih pojava na području Hrvatske a time i Gorskog kotara. Tako za gorskokotarsko etnografsko područje postoje četiri tipa jarma 1. Jaram sa dvije paralelne gred(ic)e, 2. Lučni jaram – s drvenim lukom ispod vrata svakog vola, 3. Polujaram sa istim lukom ali raspolovljen za svakog vola posebno i 4. Kukasti jaram. Ti su jarmi prisvojeni s različitih kulturnih areala – panonskog, dinarskog i sjevernojadranskog – dopirućih i na prostor Gorskog kotara.
Izvori: Hrvatski biografski leksikon, monografija „Gorski kotar“ 1981.
Rodila se 1932. a umrla je 27. srpnja 2018. godine i sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Radni vijek provela je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Svojim radom pokrivala je široko područje jezikoslovlja uključujući normu i normiranje standardnog jezika u čemu je pokazala svoju lingvističku svestranost i otvorenost različitim disciplinama. U svojoj autorskoj knjizi „Čakavsko – kajkavski govorni kontakti u Gorskom kotaru“ ( 1993. ), ušla je u područje doticaja govora različitih narječja hrvatskog govora. Ustvrdila je da put svakog dijalektologa počinje od najniže, ali temeljne jezične razine pojedinog govora ( fonologija, akcentuacija ) da bi se došlo do sociolingvističkih opažanja o promjenama koje se događaju u organskim govorima, pod utjecajem standardnog hrvatskog jezika, ali i zbog doseljavanja govornika s drugačijom organskom osnovicom. U tom području dr. sc. Vida Barac Grum ostavila je veliki trag u hrvatskoj dijalektologiji.
Vezano za Gorski kotar za monografiju „Gorski kotar“ ( 1981. ) za poglavlje „Govori i nazivlje“ objavila je u monografiji sadržaj koji govori o razmještaju govora na goranskom području s glavnim osobitostima gorskokotarske kajkavštine. Posebno je obradila područje onomastike s značenjem i tvorbom nazivlja imena naseljenih mjesta, lokaliteta, rijeka te imena i prezimena stanovnika. Zanimljivost sadržaju daje i osvrt na tvorbu otnika. Uz ovaj rad dr. sc. Vida Barac Grun objavile je i radove „Prinos lukovdolskoj toponomastici“ – Onomastica Jugoslavica ( 1969. ), „Ispitivanje govora u Gorskom kotaru“ – Ljetopis JAZU ( 1963. ), „O govoru Delnica i Broda na Kupi u Gorskom kotaru“ – Ljetopis JAZU ( 1967. ) i „Odakle imena Risnjak i Bjelolasica ?“ – Jutarnji list ( 1925. )
Izvori: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, monografija „Gorski kotar“ ( 1981. )
Rodio se 1887. godine a umro je 1995. godine. U Zagrebu je završio osnovnu školu, nižu gimnaziju te 1889. godine Trgovačku akademiju. Bio je financijski službenik u državnim ustanovama, a od 1912. do umirovljenja 1940. godine računovođa i tajnik ( 1926. ) Umjetničke akademije u Zagrebu. Javio se u književnim prikazima u „Viencu“ i u „Nadi“ (1849. ) . Pisao je o bugarskoj i ruskoj književnosti te kritički pratio suvremenu hrvatsku književnost, izjasnivši se za književna načela „mladih“. Objavio je više pripovijesti i crtica a kao strastveni planinar putopisne zapise i dojmove. Surađivao je u književnim publikacijama „Nada“ ( 1899. – 1903. ), „Prosvjeta“ ( 1899., 1901. – 1906. ) i „Vienac“ ( 1899. – 1911.
Vezano za Gorski kotar najpoznatije su mu putopisni zapisi „Sa planina i gora“ kroz četiri nastavka ( 1925. – 1933. ), „Izlet na Risnjak“ ( 1910. ), „Na Bijelim stijenama“ ( 1922.) ,“Zimski uspon na Klek“ ( 1924. ), „Planinarska proslava na Obruču“ ( 1926. ), „Po snijegu na Risnjaku“ ( 1929. ), „Kroz šume Velikog ili Burnog Bitoraja“ ( 1930. ) i „Deset časaka na Risnjaku“ ( 1930. ).
Izvori: Hrvatska enciklopedija. Monografija „Gorski kotar“ ( 1981. )
Rodio se 26. Travnja 1885. godine u Modrušu a umro je u Ogulinu lipnja 1971. godine. Sin Nikole i Antonije pučkih učitelja. Osnovnu školu završio je u Modrušu a ispit zrelosti položio je na Kr. donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Šumarstvo je apsolvirao 1907. na trogodišnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu. U šumarsku službu stupio je 1. kolovoza 1907. godine kao šumarski vježbenik, kod Ogulinske imovne općine i na tom je području službovao do kraja radnog vijeka. Državni stručni ispit položio je u Zagrebu 1909. godine. Pri imovinskoj općini obnašao je dužnosti kotarskog šumara, upravitelja šumarija Modruš, Brinje, Drežnik i Ogulin a zatim šumarskog savjetnika i direktora Direkcija šuma. Umirovljen je kao šumarski ravnatelj Ravnateljstva šuma Ogulinske imovne općine 1940. godine. Po umirovljenju živio je u Ogulinu i nastavio se baviti lovstvom i literarnim radom.
Uz savjesno obavljanje šumarske struke radio je na unapređenju uzgoja i zaštite divljači u kapelskim lovištima te unošenja divljači u ta lovišta. Bio je jedan od najplodnijih suradnika LRV. Do 1970. Godine objavio je oko 200 priloga iz biologije divljači. U „Šumarskom listu“ ( 1912. – 1949. ) objavio je oko 30 stručnih članaka i recenzija iz šumarstva i lovstva. Kako se bavio i književnim radom, povremeno je objavljivao beletrističke priloge u književnim novinama i lovačkim revijama. Objavio je i knjigu novela iz svog lovačkog života „lovačke pripovijesti“ ( 1929. ), zatim ediciju „Divljač visokog lova na kršu“ ( 1956. ) i „Šumske koke“ ( 1952. ). Bio je član HSŠD, JŠU i HŠD. Više puta nagrađivan je lovačkim odličjima 1. reda.
U više od svojih 50. stručnih radova pisao je o različitim temama iz lovstva Gorskog kotara a koje su korištene pri pisanju monografije „Gorski kotar“ ( 1981. )
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice
OIB :59100571589
Poslovni račun :
HR7124020061100123086