Menu
Rodom iz Delnica ( ? – 1849. ). Godine 1793., uzvodno, podalje starog Prepničkog mosta (del. Prepnečke must) podigao je prvi pilanu – potočaru u delničkom Prepneku ( Potoku ). Ubrzo zatim 1803. godine podigao je i drugu pilanu – potočaru. Za rad njegovih pilana od velike važnosti bile su akumulacije vode koje su ljudi zvali u delničkom dijalektu jejze. Bile su to manje brane izrađene od oblica bukovine i kamena premazane ilovačom. Zasovnica (zasun ili zaporni dio op. a. ) je omogućavala protjecanje vode iz otvora brane prema vodeničnom kolu s lopaticama promjera 3 – 4 metra. Jutenim užetom, kasnije remenjem ili lancima, bila je spojena na pilanski trijem gdje je pilar potezanjem regulirao dotjecanje vode i brzinu okretanja kola. Snaga vodeničnog kola prenosila se u postrojenje putem posebnog kotača sa zupcima izrađenim od crnog graba, kasnije zamijenjenih željeznim.
Sve pilane potočare u narodu zvane Prepnečke žöge ( Prepničke pilane – žage ) koristile su uslugu skladištenja piljenica i građe, skladišta Matije Petranovića, na mjestu današnjih kuća u Delnicama u Supilovoj 154 – 160.
U prvoj polovici i sredinom 19. stoljeća Petranović a potom njegovi sinovi Josip i Matija bili su vlasnici jednog od prvih svratišta – odmorišta na predjelu Delničnjaka ( danas križanje Lujzinske sa Supilovom cestom op. a. ) na Lujzinskoj cesti te stočne vage koja je bila izrađena od željeza s dvodjelnim drvenim podijem. Na jednom dijelu podija bila su zaprežna kola, a na drugom kameni utezi različitih težina. Ako je vaganje pokazalo višak tereta, trebalo je taj višak istovariti do tražene težine. Vozarina Lujzijanom plaćala se na mitnici koja je bila uz samu vagu i pod nadzorom službenih osoba obitelji Petranović.
Matija Petranović ujedno je bio jedan od osnivača delničke puhačke glazbe u prvoj polovici 19. stoljeća u danima Ilirskog preporoda.
Izvori: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. ).
Oko 1809. godine braća Juraj i Matija Gašparac – Jakšovi nizvodno od današnjeg Prepnečkog mosta podigli su prvi mlin – potočar poznatiji u narodu pod imenom Sotlarov mlin ( del. Sotlarof mölen ). Tehnologiju rada mlina postavili su na način da je rad mlinskih kamena pokretala voda putem vanjskog mlinskog kola. Gašparci su mlin opremili sa četiri okrugla mlinska kamena izrađena od kamena litavca. U njihovom se mlinu dnevno samljelo i više od 100 kilograma zrna a što je uvelike ovisilo o količini akumulirane vode u ručno od drva i kamena izgrađenom bazenu ( del. jejz ). Svoje usluge naplaćivali su u mjericama, uzimajući dio od samljevene količine. Samljevenu smjesu punili su u platnene vreće.
Kako je mlin radio u blizini pilana – potočara braća Gašparac uvelike su pomagali pilanskim radnicima u saniranju čestih ozljeda na stovarištima trupaca. Radnicima su savjetovali da ispod potkoljenice nose vlažne lanene krpe ( del. pröjne ) kako bi ublažili neželjene udarce i spriječili otekline nogu. Na otvorene rane prethodno isprane vodom stavljali bi ljekovito laneno ulje i sjemenke lana, vjerujući u ljekovitost lana koji će ubrzati zacjeljivanje rana. Poveze oko nogu vezali su isprepletenom travom.
Nije poznata godina prestanka rada mlina koji sredinom druge polovice 19. stoljeća više nije bio u funkciji.
Izvori: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. )
Na zemljištu dobivenom kao vjenčani dar Ana i Miho Pleše – Lüknarove sredinom 18. stoljeća ( zapis delničkog župnika Tome Podnara iz 1752. godine ) podigli su temelje a potom i prizemnu kuću iz piljenica i građe s homerske – Liščove pilane vodenice. Danas je to „Kuća Rački „ spomenik kulturne baštine Grada Delnice. Njezin prvotni izgled uspoređujući ga s današnjim ali i fotografijama punog izgleda te kuće iz druge polovice 19. stoljeća, razlikovao se u mnogo čemu. Zidane temelje kuće supružnici Pleše ispunili su dodatno ilovačom a pročelje kuće ožbukali pijeskom i vapnom s japlenških vapnara. Pokrov kuće činile su strešne daske različite širine i dužine, pribijene u dva reda drvenim čavlima zvanim klincima. Daske su prethodno bile nekoliko dana namočene u osoci a kasnije u vapnu. Daske su u to vrijeme zamjenjivale i prozorska stakla a prozorski zatvarači i okov mogao se nabaviti u homerskim kovačnicama. Glede unutrašnjosti kuće i rasporeda prostorija, danas su nepotrebno probijena ( postavljena ) vrata između veže i štale kojih nikada prije nije bilo. Uz vanjski ulaz sa strane kuće bila je postavljena drvena ulazna nadstrešnica ( del. gön’k).
Sve do danas kuća je promijenila više vlasnika i oduvijek se zvala na delničkom Lüknarova hiša a sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon njezine cjelovite sanacije, dobiva naziv „Kuća Klobučar – Rački“ , a potom samo „Kuća Rački“. Naziv je dobila po ondašnjem vlasniku kuće Mirku ( Neža ) Rački – Šöfarčenen, odlukom tadašnjeg SIZ – a za kulturu općine Delnice.
Izvori: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. ) Sastavio: Željko Laloš
Najstariji podaci iz povijesti delničkog kolarstva sežu u prvu polovicu 18. stoljeća. Prema zapisima delničke kolarske obitelji Klobučar – R’tičkarove, prvu kolarsku radionicu u Delnicama imao je sredinom 18. stoljeća Mihovil Rački – Tkaučof. Izrađivao je zaprežna kola isprva sa dva a potom sa četiri kotača. Kola sa dva kotača Rački je izrađivao samo iz drva čiji su dijelovi spajani jakim – debljim drvenim čavlima napravljenim iz zdrave jelove, smrekove ili jasenove kvrge ( šmogora op. a. ). Dva kotača ( del. dögore ) činilo je više polukružnih drvenih dijelova međusobno povezanih ojačanim špicama ( del. ekle ) s okretištem osovine kotača ( del. dögra ). Takva zaprežna kola imala su drvenu rudu ( del. goröz’L ). Bila su to kola koja su prelazila u delničkom Grabnju korito nekadašnje gorske rječice Jezerke koja je prema predaji presušila – postala ponornica sredinom 17. stoljeća. Ručice na takvim kolima zvane durme bile su grubo istesane. Klobučari su isto zabilježili da se prva zaprežna kola iz Račkove kolarske radionice prvi puta u Delnicama javljaju sredinom 18. stoljeća a ne isključuje se i nešto ranije.
Uz Račkova zaprežna kola odnosno dijelove tih kola ostale su zabilježene i jedne od najstarijih starodelničkih riječi.
Izvor: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. )
Rodio se u Češkoj u mjestu Dolni Lukavice kraj Plsena 13. ožujka 1847. a umro je u Košicama 15. siječnja 1919. godine. Po struci nadšumar. U Gorskom kotaru živio je u razdoblju od 1877. do 1880. godine a kako se smatra prvim pronalazačem metode impregnacije bukovih željezničkih pragova, njegova potvrda valjanosti metode impregnacije potvrđena je n pruzi Karlovac – Rijeka, pri zamjeni dotrajalih pragova. U vrijeme dok je boravio u Gorskom kotaru utvrdio je mjerila za debljinski pristup u dendrometriji pronalaskom dendrometra. Istaknuo se i elaboriranim prikazom štetnih insekata u šumama Gorskog kotara. Prije odlaska u Češku u razdoblju od 1880. do 1898. godine živio je u Zagrebu.
Izvori. Šumarski list
Rodio se u Delnicama 2014. u radničkoj obitelji a umro je u Zagrebu 1982. godine gdje je i sahranjen. Završio je pučku i građansku školu u Delnicama. Kao omladinac uključio se u napredni radnički pokret Gorskog kotara i bio je jedan od najmlađih članova osnivača ŠK „Goranin“ Delnice čije je boje branio u mlađim uzrastima kluba ali u ŠK „Radnički“ preteče ŠK „Goranin“. Bio je i član Esperanto kluba „Delnice“. Od 1941. surađuje u NOP – u a početkom 1942. Aktivno stupa u NOB. Odlikovan je „Ordenom za hrabrost“ i „Ordenom bratstva i jedinstva drugog reda“. Zaslužan je za čuvanje starog povijesnog pečatnjaka Delnica kojeg su dobile na temelju povelje cara Josipa II po izgradnji delničke dionice Lujzinske ceste 2. listopada 1805. godine. Taj povijesni raritet je 1982. godine predan na čuvanje u Mjesnu zajednicu Delnice na svečanosti proslave Dana MZ Delnice.
Po završetku Drugog svjetskog rata Drago Šnajder prvi je cjelovito obradio školovanje učenika na delničkom području tijekom NOB – a. Šnajder tako navodi da dolaskom talijanskog okupatora u travnju 1941. u Delnice, okupatorski vojnici zaposjedaju prostorije Građanske škole i pritom uništavaju inventar škole te knjižnicu, kemijski i fizikalni kabinet. Bilo je to razlogom da je nastava premještena u prostorije pučke škole, no ne zadugo jer i tu zgradu su ubrzo okupirali talijanski vojnici. Prema Šnajderu škola je sve do 1943. godine radila u prostorijama stare općine ( prizemnica preko ceste nasuprot današnje crkve sv. Ivana Krstitelja op. a. ). Nakon kapitulacije Italije 29. rujna 1943. Pučka škola je obnovljena. U razredima su prvi puta postavljene slike Maršala Tita a na zidovima parole „Živio Tito!“ i „Živjela narodnooslobodilačka borba !“. Rad škole znao je biti privremeno prekidan zbog napada Nijemaca na Gorski kotar. Od 28. studenog 1943. godine škola je, kako navodi Šnajder u svojoj obradi, nastavila sa radom pod imenom „Niža srednja škola“ i radila je šk. godine 1943/44. po novom nastavnom programu. Šnajder je došao i do vrijednog podatka da je sredinom siječnja 1944. u Delnicama održana konferencija svih prosvjetnih radnika Gorskog kotara. Donesen je novi nastavni program, ukinuti su neki predmeti a uveden je u školu kao obvezni predmet ruski jezik. Škola iznova nije dugo radila jer su uskrsnih dana u travnju 1944. Delnice bombardirane, stradala je škola te je nastava za učenike organizirana u dvije izgrađene barake u Lučicama i Dedinu te Ilovcu. Nastava u školi započela je 30. svibnja 1944. godine. No ni tu nije bilo mira kako navodi Šnajder jer je neprijatelj povremeno provaljivao na ove prostore. Ipak školska godina je završena 23. srpnja 1944. a učenici su primili prve godišnje svjedodžbe s petokrakom zvijezdom. Nova školska godina započela je 18. rujna 1944. godine ali u adaptiranoj zgradi bivšeg Kotarskog suda u Delnicama na Lujzinskoj cesti. Po prvi puta za javnost objavljuje se podatak da je odlukom Prosvjetnog odbora okružnog NOO za Gorski kotar, niža gimnazija pretvorena u potpunu s time što je otvoren V. razred gimnazije i započeo je sa radom prvi tečaj učiteljske škole kome su nazočili i preživjeli partizanski učitelji s cijelog područja Gorskog kotara. Od 12. – 30. listopada škola nije radila radi prodora neprijatelja na ovo područje da bi 26. ožujka 1945. kad se neprijatelj htio povući iz naše zemlje, nedaleko Delnica jedinice IV. armije uništile su glavninu neprijateljskih snaga da bi 23. travnja iste godine došlo do konačnog oslobođenja. Školska godina je završena 20. lipnja 1945. godine. Tijekom 1946. intenzivno se prišlo obnovi spaljene školske zgrade a već u prosincu iste godine škola seli u obnovljenu zgradu.
Školovanje učenika na delničkom području tijekom NOB – a u istraživanju i obradi Drage Šnajdera po prvi puta se objavljuje na stranicama ovog leksikona.
Izvori: Arhiva OK SKH Delnice
Rodio se u Lukežima ( Općina Jelenje ) 6. prosinca 1913. a umro je 1995. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Pučku školu završio je u Kuželju, gdje mu je jedno vrijeme živjela obitelj, a Građansku školu u Delnicama. Za radnog vijeka najvećim dijelom radio je u DIP – u „Lučice“ kao jedan od rukovodioca proizvodnje.
Za života veliki doprinos dao je na razvoju i unapređenju lovstva na delničkom a time i na goranskom području. Bio je jedan od osnivača Lovačkog društva „Tetrijeb Delnice osnovanog u Delnicama 12. studenog 1944. godine. Nakon što je društvo bilo upisano u registar osnovanih društava kao Kotarsko lovačko društvo „Tetrijeb“ Delnice , na Osnivačkoj skupštini društva održanoj početkom 1945. za predsjednika društva izabran je Ivan Majnarić – Jejgetof a za potpredsjednika Nikola Raspor. Po isteku mandata preuzima dužnost predsjednika društva koju je obnašao više mandata.
Početkom 1950. godine bio je član Inicijativnog odbora za gradnju Lovačkog doma u Delnicama da bi godinu potom postao članom Kotarskog lovačkog savjeta. Veliki doprinos dao je 1956. godine organizaciji održavanja Lovnog seminara u Delnicama koji je obuhvaćao pitanja uzgajanja, zaštite , lova i ulozi divljači u lovnoj privredi i lovnom turizmu. Godine 1965. bio je član organizacijskog odbora održavanja Prve lovačke izložbe Gorskog kotara. Bio je i višegodišnji član Gorske službe spašavanja u Delnicama.
Za doprinos u razvoju i unapređenju lovstva na goranskom području primio je više priznanja i pohvala.
Izvori: monografija „tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ), obitelj Nine Raspor
Rodio se 26. siječnja 1925. u Zagrebu a umro je u Zagrebu 6. ožujka 2009. godine. U Zagrebu je završio glumačku školu i Dramski studio a Akademiju za pozorišnu umjetnost u Beogradu. Od 1958. Bio je ravnatelj Drame HNK – a a 30 – tak godina stalni režiser u Kazalištu „Komedija“. Osnivač je Studentskog eksperimentalnog kazališta u Zagrebu. Režirao je u kazalištima bivše Jugoslavije, Italije, Njemačke i Poljske. Prvi je u Hrvatskoj režirao vaninstitucionalne predstave kao Krležinu „Golgotu“ u Tvornici „Končar“ u Zagrebu. Dobitnik je brojnih priznanja za režiju na međunarodnim festivalima u Njemačkoj, Turskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Maroku itd. Kao osnivač stalnog dramskog kazališta u Parmi, proglašen je počasnim građaninom Parme u kojoj je djelovao 60. – tih i 70. – tih godina prošlog stoljeća.
Redatelj Jerković nosi velike zasluge za početak rada i popularizacije u nastupima Muškog okteta „Gorani“ u Zagrebu. U jesen 1973. godine Jerković je u okviru kazališne radionice pripremao za prikazivanje Krležinu „Golgotu“. Za tu priliku tražio je grupu koja če u predstavi u hali strojne obrade poduzeća „Končar“ u Zagrebu pjevati. Pronašao ju je u oktetu „Gorani“. Potom je predložio direktoru Radio Zagreba Vladimiru Krizmaniću (podrijetlom Goranin op. a. ) da oktet snimi materijale za Fonoteku radija. Snimljena je klasična polifonija 16. stoljeća te skladbe novijeg datuma.
Članovi okteta „Goranin“ bili su Mijo Bergovac, Josip Crnić, Josip Derniković, Josip i Anton Grilec, Željko Škoberne, Vladimir Cuculić i Zlatko Capar. Osim nastupa u Zagrebu oktet je 1975. godine nastupio u Mrkoplju na Memorijalu „26.smrznutih partizana“. Najzapaženiji koncert imao je u ožujku 1976. U dvorani Narodnog sveučilišta na Trešnjevci s otpjevanim Mokranjčevim rukovetima.
Bio je to oktet za kojeg je redatelj Jerković 2004. ( 30. obljetnica od osnutka okteta op.a. ) ustvrdio da ga je publika voljela slušati, oktet kojemu su na koncertu svi pljeskali.
Izvori: Radio Slobodna Europa, oktet „Gorani“
Rodio se u Rohuncu 15. listopada 1729. a umro je u Beču 18. lipnja 1812. godine. Bio je hrvatski plemić iz obitelji Baćani ( Batthyany ). Sin ugarskog palatina Ludviga i Filipine Esterhazy.
Jedan je od prvih poduzetnika ( manufakturista ) u Hrvatskoj. U Ozlju je vodio nekoliko gospodarskih objekata: manufakturu leonskih proizvoda, oranžeriju i ciglanu. Ove objekte i kasnije druge podigao na imanjima koje je kupio 1766. godine od grofa R. Perlasza ( Ozalj, Brod na Kupi, Grobnik te imanje Slapno ). Bačani su vlastelinstva na tim područjima držali do 1872. godine kada ih prodaju obitelji Thurn – Taxisa. Grof Baćani bio je dioničar Temišvarske privilegirane kompanije za unapređenje trgovine. Obnašao je i dužnost savjetnika Ugarske kancelarije u Beču ( 1759. ). Uprava Grada Rijeka 1776. proglasila ga je zaštitnikom Grada.
Vezano za Gorski kotar grof Baćani nakon zatora Zrinskih imao je namjeru osnovati topionicu željeza u Brodu na kupi. Zbog slabe kvalitete željezne rudače odustao je od te namjere. Tri godine potom 1779. gradi topionicu željeza u Crnom lugu koja je radila svega nekoliko godina. Željezo iz Crnog luga odvoženo je u Homer kraj Broda na Kupi gdje je grof otvorio veću kovačnicu u kojoj su se proizvodili metalni predmeti. Početkom 19. stoljeća i ta je proizvodnja stala.
Bio je i član pozdravne delegacije Hrvatskog sabora upućenoj novoimenovanom banu Franji Nadasdyju. Povijest ga bilježi i kao pionira poduzetništva u Hrvatskoj.
Izvori: Hrvatski obiteljski leksikon, monografija „Gorski kotar“ ( 1981. )
Rodio se u Mihovljanima 1913. a umro je 1. srpnja 1975. godine u Varaždinu. Studirao je i diplomirao u Zagrebu 19. rujna 1940. a doktorirao 1943. na temu „Elastična vlakna u plućima fetusa goveda“. Tijekom drugog svjetskog rata isprva je bio mobiliziran kao poručnik u Hrvatsko domobranstvo ali zdravstveni razlozi spriječili su ga obnašanju vojnih dužnosti. Sve do kraja drugog svjetskog rata živio je i radi u Zagrebu u Zajednici mljekarstva Grada Zagreba. Potom prelazi na rad u Delnice kao prvi delnički poslijeratni veterinar. Među prvima je u Hrvatskoj podržavao razvoj umjetnog osjemenjivanja goveda i sukladno tome u razdoblju od 1946. do 1952. godine u Delnicama je radio kao prvi kotarski veterinar te je 1952. stvorio osnove za ustroj prvog Centra za umjetno osjemenjivanje goveda koji je proradio 1953. godine. Ujedno je stvorio sve uvjete za ustroj veterinarske službe. Njegovim odlaskom iz Delnica prvi delnički veterinari organizirani kroz rad veterinarske službe bili su Josip Doležal i Velimir Vuk. Kasnije, veterinar Vučković je iskustva iz rada delničkog centra prenio na varaždinski centar u kojem je bio dugogodišnji voditelj a potom, prije umirovljenja, obnašao je u Varaždinu dužnost veterinarskog inspektora.
Tijekom studija u Zagrebu bio je politički aktivan. Kao član HSS – a 1930 – ih godina bio je izabran za predsjednika Kluba studenata veterine. Bio je i urednik časopisa „Verinar“. Za života vrlo intenzivno radio je i na unapređenju stočarstva.
Izvori: Hrvatski veterinarski vjesnik 22/ 2014.
Rodila se u Delnicama 11. rujna 1927. a umrla je 26. svibnja 1999. godine i sahranjena je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Završila je pučku školu u Delnicama a za radnog vijeka radila je na poslovima održavanja prostorija u RO „Svjetlost“ Delnice i Policijskoj postaji Delnice.
Po završetku Drugog svjetskog rata pristupa Fiskulturnom društvu „Goran“ Delnice. Zajedno s delničkom omladinom, njih pedesetak, sa željezničkog kolodvora u Rijeci , kojima se pridružila i riječka omladina, krenuli su 1. travnja 1947. na Omladinsku radnu akciju – gradnju željezničke pruge Šamac – Sarajevo u dužini trase od 242 kilometra. Anđelka je pripadala delničkoj četi kojoj je pridružen i dio riječke omladine ustrojen u Omladinsku radnu brigadu „Zdenko Petranović – Jastreb“ Delnice, kojom je zapovijedao Franjo Rački – Miletof. Četa je najvećim dijelom radila na vađenju kamenja iz rijeke Bosne namijenjenog za izgradnju trase željezničke pruge. U dva mjeseca boravka na omladinskoj radnoj akciji četa je proglašena udarničkom a većina njezinih članova postaju udarnici. Udarnicom postaje i Anđelka Mihelčić u brigadi da bi po Štabu izgradnje brigade bila proglašena i udarnicom mjeseca svibnja 1947. godine među djevojkama na radnoj akciji.
Izvori: Arhiva OK SSOH Delnice
Rodio se u Garešnici 28. siječnja 1923. a umro je u Rijeci 9. ožujka 2000. godine. Sin Stjepana i Marije rođene Legin. Otac mu je bio sudski službenik koji je volio glazbu i vodio tamburaški orkestar. Srednju školu završio je u Bjelovaru.
Glazbu je učio u Zagrebu. Skladati je počeo 1946., snimati ploče od 1949. a od 1954. godine nastupao je na koncertima i festivalima. Svjetski uspjeh postigao je 1960. izvedbom pjesme „Sutra“ ( Morgen ). Za života snimio je veliki broj ploča za tvrtke „Jugoton“, „Suporahon“, Polydor“, „Laurie“ i mnoge druge. Bio je počasni predsjednik HGU-a . Godine 1981. dobio je nagradu Josipa Štolcera Slavenskog za glazbenu umjetnost a 1997. „Porin“ za životno djelo.
Godine 1981. Ivo Robić snimio je na gramofonskoj ploči pjesmu „U svitanje“ najljepšu ikad ispjevanu pjesmu o Gradu Delnice. Pjesmu je snimio u povodu 500. – te obljetnice postojanja Delnica ( 1481. – 1981. ). Riječ je o prvoj goranskoj skladbi koju je 1962. godine skladala tada 23 godišnja Riječanka, nastavnica glazbenog odgoja Hejdi Vidam kasnije udata Rački. Pjesmu je tih godina prvi javno otpjeva Nikola Mihelčić st. – Popopvić. Bilo je to u povodu održavanja međunarodnog skijaškog natjecanja u Delnicama za Kup „Kurikkala“.
Stihove za skladbu napisao je Milan Krmpotić uz pomoć Hejdinog supruga Zlatka. Aranžman za pjesmu napisao je Ozren Depolo. Pjesma je i danas jednako popularna i rado slušana kao 1980. – tih godina.
Rodio se u Delnicama 1937. a umro je 28. svibnja 2019. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. U Delnicama je 1966. završio Srednju šumarsku školu. Godine 1953. u šumarstvu je započeo raditi kao lugar a zatim na poslovima uzgoja i potom sve do umirovljenja na poslovima zaštite na radu. U Upravi šuma Delnice radio je cijeli radni vijek.
Od školskih dana bavio se slikarstvom i intenzivno je slikao od sredine druge polovice prošlog stoljeća. Radio je u tehnici ulja i akvarela. Izlagao je na mnogim kolektivnim izložbama u Delnicama, Splitu, Karlovcu, Zagrebu, Rijeci, Crikvenici, Kočevju i u Schwandorfu u Njemačkoj.
Rodila se 1936. a umrla je 30. travnja 2019. godine. Kao pedagoški djelatnik sa završenom Pedagoškom akademijom u Zagrebu upošljava se 1955. godine u Osnovnoj školi u Skradu. Godine 1960. prelazi na rad u Osnovnu školu u Brodu na Kupi gdje 1962. godine preuzima dužnost ravnatelja škole od Bože Krizmanića. Dužnost ravnateljice škole obnašala je do kraja svog radnog vijeka 2000. godine . Zahvaljujući njezinom radu izgrađena je u tom goranskom mjestu 1974. godine nova školska zgrada.
Gradsko vijeće Grada Delnice na svojoj sjednici održanoj 26. svibnja 2010. godine donijelo je Odluku o dodjeli javnog priznanja Grada Delnice – Nagrade Grada Delnice za životno djelo u 2010. godini Vilmi Pupić za dugogodišnji rad u obrazovanju mnogih generacija djece te za promicanje kulturnog i društvenog unapređenja života u Kupskoj dolini.
Za života profesorica Vilma Pupić primila je mnoga priznanja, pohvale i diplome mjesnih i općinskih organizacija za postignute uspjehe u prosvjetnom radu. Uručen joj je i „Orden rada sa srebrnim vijencem“. Za postignute rezultate na kulturnom i društvenom životu i radu priznanja su joj uručila Ministarstvo prosvjete i športa, Ministarstvo turizma, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, HRT i Općinska organizacija Crvenog križa Delnice. Za promicanje pedagoške teorije i prakse 24. travnja 1999. godine primila je državnu nagradu „Ivan Filipović“.
Rodio se u Moravicama ( 1927. – ? ). Sin Josipa i Štefanije rođene Štimac. Otac mu je bio stolar a majka kućanica. Osnovnu školu pohađao je u Ogulinu a završio u Zagrebu 1938. a II mušku realnu gimnaziju 1946. godine u Zagrebu. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Apsolvirao je šk. godine 1949/50. na Šumsko uzgojnom – biološkom odsjeku a diplomirao 1951. godine. Od veljače do srpnja 1952. godine bio je na specijalizaciji u Zagrebu iz zaštite šuma.
Prvo zaposlenje bilo mu je u Šumskom gospodarstvu „Spačva“ Vinkovci na poslovima uređivanja šuma ( 1953. – 1955. ). Potom je godinu dana radio u Stanici za šumske pokuse u Vinkovcima – Šumarskog instituta Zagreb. Bio je upravitelj Lugarske škole u Vinkovcima (1956. – 1960. ) i predavao je matematiku, botaniku i zaštitu šuma. Od 1960. do 1962. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Cerna – Šumskog gospodarstva Vinkovci. Od 1. rujna 1962. do 1. kolovoza 1963. godine bio je na specijalizaciji iz zaštite šuma na Katedri za zaštitu šuma Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Nakon toga od 1. kolovoza 1963. do umirovljenja 1. siječnja 1992. godine radio je na poslovima zaštite šuma i šumsko – biljne proizvodnje ( plantažna proizvodnja topola, vrba i četinjača ). Bio je član HŠD.
Najpoznatiji su mu radovi: „Sušenje hrasta, jasena i brijesta u periodu 195o. – 74.god. na području ŠG „Hrast“ Vinkovci „ ( 1976. ), „Sušenje šuma na području jugoistočne Slavonije“ ( 1988. ( i „Četinjače na području istočne Slavonije“ ( 1991. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon
Rodio se u Orahovici 15. studenog 1882. a umro je 20. kolovoza 1962. godine u Zagrebu. Doktorirao je geologiju i bio je ugledni stručnjak za speleologiju. U razdoblju od 1940. do 1959. godine obnašao je dužnost direktora Geološko – paleontološkog muzeja u Zagrebu. Autor je mnogih stručnih radova. Za vrijeme boravka u Gorskom kotaru obišao je i istražio većinu goranskih špilja ( Lokvarka, Hajdova hiža, Vrelo i druge ). Pisao je za list „Hrvatski planinar“ i bio je njegov glavni urednik ( 1914., 1922. – 29. ). Radio je mnogo i na popularizaciji planinarenja te je 1929 objavio „ Planinarski vodič Velebita“ .
Pretpostavka da su Japodi ( ilirsko pleme op. a. ) živjeli na području Gorskog kotara potvrdili su svojim istraživanjima geolog Poljak i prof. dr. Ružica Drechsler – Bižić kustos Arheološkog muzeja u Zagrebu. Prema njihovim istraživanjima na dva mjesta, u pećinama Tetinja jama, kod Plemenitaša nedaleko Lukovdola i špilji Hajdova hiža u kanjonu Kupe više Broda na Kupi ( Drgomalj ), nađeni su brojni fragmenti japodske keramike iz starijeg željeznog doba, iz razdoblja između 900. i 8oo. godine prije nove ere. I ranije delnički sokolaši početkom 20. stoljeća nailazili su u Hajdovoj hiži na spomenutu keramiku. Pridoda li se tome i podatak da je u pećini Bukovac kraj Lokava i Mužekovim šupljinama kraj Delnica živio paleolitski čovjek to govori o čovjekovom životu na goranskom prostoru u pred povijesno doba.
Izvori: Hrvatski leksikon, monografija „Gorski kotar“ ( 1981. ), monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ).
Rodio se u Delnicama 23. rujna 1933 a umro je 29. kolovoza 2016. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnim Delnicama a Ekonomski fakultet u Zagrebu. Iz njegovog radnog vijeka valja zabilježiti da je u razdoblju od 17. svibnja 1976. do 11. ožujka 1987. godine obnašao dužnost direktora u zagrebačkom ZET – u. Za života bio je aktivan društveno politički radnik. Narodni heroj Nikola Rački – Koljka bio mu je stric.
Aktivno se počeo baviti skijanje u godinama poslije Drugog svjetskog rata nastupajući u mlađim uzrastima skijaške sekcije PD „Delnice“. Godine 1951. na prvom skijaškom prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste, održanom na skijaškim stazama zagrebačkog Sljemena, osvojio je prvo mjesto. Iste godine na državnom prvenstvu u skijaškom trčanju za omladince na Šar planini u pojedinačnoj utrci na šest kilometara bio je drugi, a isti rezultat postigao je i u štafeti 3 x 5 kilometara trčeći u sastavu sa Antunom Rački i Zvonkom Bauerom. Okušao se i u alpskoj disciplini veleslaloma gdje je osvojio peto mjesto.
Nastupajući na mnogim republičkim i državnim natjecanjima te na Memorijalu „ 26. smrznutih partizana“ u Mrkoplju, Branko Rački igrao je i nogomet te košarku u KK „Jastreb“ Delnice. Odlaskom na studij Ekonomskog fakulteta u Zagreb prestao se aktivno baviti športom.
Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. )
Rodio se u Delnicama 1885. gdje je i um,ro 1971. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Pučku školu i kovački zanat završio je u Delnicama. Za rad naslijedio je kovačnicu od svojeg oca Jakoba.
Prema kazivanju Nikole Tomca kovački obrt u Delnicama imao je tradiciju, od 17. do druge polovice 20. stoljeća. Njegova kovačnica bila je opremljena sa više od četrdesetak različitih čekić te kožnim mijehom kojim se na ručni ili nožni pogon raspirivala vatra. Ognjište se ložilo drvenim ugljenom. Tomac bi lijevano željezo žario na vatri na temperaturi do 1200 celzijevih stupnjeva i kovao na željeznom nakovnju. U razdoblju od 1923. do 1969. godine, njegova obitelj održavala je dvije pogrebne delničke kočije, onu prvu od 1923. do 1963. godine ( kupio je i dao u najam industrijalac Josip Finger op. a. ), i drugu od 1963. do 1969. godine ( kupljena u Orašju op. a. ).
Njegova je kovačnica davala usluge potkivanja konja, okivanja zaprežnih kola, popravak lanaca za vuču trupaca, popravak plugova , popravak i okivanje drvenih brana, izradu alatki, oruđa i stolarskog okova. Nikola Tomac bio je zadnji delnički kovač koji se bavio iu kotlarstvom. Izrađivao je predmete za domaćinstva ( poglavito u prvoj polovici 20. stoljeća op. a.) za pripremu hrane i držanje tekućine. Predmete od ručno obrađenog bakra iznutra je „presvukao“ netoksičnim materijalom, najčešće kositrom. Posudu oblikovanu od međusobno zavarenih bakrenih ploča radi postizanja sjaja površine, stavljao je u određenu kiselinu, čistio i sušio piljevinom.
Tomac je bio jedini delnički kovač koji je izrađivao tzv. gospodske kočije za prijevoz ljudi (nacrt kočije objavljen u monografiji „Tragom delničke prošlosti“ 2014. godine op. a. ). Željezo za izradu tih kočija nabavljao je od Trgovine željezom i željeznom robom „Milan Fürst“ sa Sušaka te iz Trgovine željeznom robom „Mervar i Hodniković“ iz Zagreba.
Tomac je bio i poznati delnički ugljeničar. Njegove ugljenice ovisno o veličini godinama su davale od 300 do 500 kilograma sitnog ugljena.
Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. )
Rodom iz Tovarnika. Šumarstvo je završio 1893. godine na Visokoj školi za kulturu tla u Beču. Kao kotarski šumar 1904. godine radio je u Vukovaru a potom prelazi na rad u Ogulin gdje je 1906. imenovan županijskim šumarskim nadzornikom koju dužnost je obnašao do 1915. godine. Godine 1920. imenovan je zemljišnim šumarskim savjetnikom pri Ministarstvu šumama i rudnika u Zagrebu gdje je 1923. godine umirovljen.
Prema D, Klepcu ( 1965. ) pripadao je grupi starih taksatora koji su godinama služili u šumama Gorskog kotara, a poznati su po tome što su konstruirali normalu gotovo za svaku šumu koju su uređivali. Te se normale za bivše zemljišne zajednice Gorskog kotara mogu naći u gospodarskim osnovama iz tog vremena. Bio je član HSŠD i HŠD. Jedan od najpoznatijih mu je radova iz 1910. godine „Zabrana lova vrebanjem na srnjake u županiji Modruško – riječkoj“.
Izvor: Hrvatski šumarski životopisni leksikon
Rodio se u Zagrebu 29. rujna 1912. i umro je u Zagrebu 1962. godine. Šumarstvo je studirao na zagrebačkom Poljoprivredno – šumarskom fakultetu. Apsolvirao je šk. godine 1934/35. a diplomirao 5. listopada 1936. godine. Državni stručni ispit položio je 1940. I potom se zaposlio u Odjelu za šumarstvo Banovine Hrvatske u Zagrebu. Potom je obnašao dužnost upravitelja Šumarije Zvornik ( BiH ) te kotarskog šumara u Dugom selu. Poslije Drugog svjetskog rata prvo zaposlenje dobio je u Istri, u Šumariji Porce. Početkom 1954. godine prelazi na rad u Šumsko gospodarstvo „Viševica“ Rijeka na radno mjesto upravitelja Šumarije Skrad ( 13. siječnja 1954. ). Tu je dočekao i prvu značajnu reorganizaciju šumarstva – osnivanje Šumskog gospodarstva Delnice, u kojem i dalje vodi Šumariju Skrad. Posjed te šumarije ( 7600 ha ) ne samo da se vertikalno protezao od kanjona rijeke Kupe ( 190 m n m) do Skradskog vrha ( 1044 m n m ), nego je bio prepun enklava i poluenklava te rascjepkan, što je dodatno otežavalo normalno gospodarenje. Kako je taj prostor bio i slabo otvoren, prva briga Stjepana Mačeka bila je njegovo otvaranje izgradnjom šumskih cesta. Time su mnoge degradirane sastojine meliorativnim zahvatima postupn0 prevođene u visoko vrijedne četinjače.
Shrvan teškom bolešću 31. svibnja 1962. Inženjer Maček napustio je Gorski kotar zaposlivši se u Velikoj Gorici. Ne dočekavši mirovinu iste je godine umro i sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Bio je član HŠD.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon
Rodio se u Begovom Razdolju 20. siječnja 1894. a umro je u Beogradu 7. ožujka 1974. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu a gimnaziju na Sušaku. Na Šumarskoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1919. godine. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je u vojnoj službi pune tri godine. U šumarskoj struci uposlio se 5. rujna 1921. godine i upravljao je državnim šumarijama u Jasenku i Fužinama. U Fužine je došao 15. siječnja 1933. godine i postavljen je za šumarskog savjetnika u V. platnom razredu. Pred Drugi svjetski rat radio je u Direkciji šuma na Sušaku a zatim u Šumariji Đurđenovac. Po završetku rata kao iskusni šumar bio je nadzorni stručnjak kod bivših direkcija šuma na Sušaku, Mostaru, Zagrebu i Splitu gdje je i umirovljen.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon
OIB :59100571589
Poslovni račun :
HR7124020061100123086