Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
JOSIP PLEŠE, prvi neslužbeni prvaka Delnica u šahu
Rodio se u Delnicama 27.siječnja 1911. godine a umro je u Zagrebu 10. veljače 2000. gdje je i pokopan. Prvi je neslužbeni prvak Delnica u šahu odigranom na turniru u hotelu „Tomislav“ Delnice, u jesen 1937. godine, povodom pučkih svečanosti 10. obljetnice elektrifikacije Delnica. Dvije godine potom postaje i neslužbenim prvakom Gorskog kotara u šahu na kome su najvećim dijelom sudjelovali učitelji područnih pučkih škola održanom u Pansionu „Elvira“ u Delnicama. Prije drugog svjetskog rata Josip Pleše – Pijaničof zajedno sa Anom Tomac – Pavl'kovom radio je na poslovima knjižničara u čitaonici u Delnicama smještenoj u kući industrijalca Leopolda Cividinija u Amerikanskoj ulici. U razdoblju od 1935. do 1939. godine organizirao je više naprednih tečajeva iz igranja šaha čiji su predavači bili prijeratni zagrebački šahisti. Uz tečajeve, prostorije knjižnice u godinama pred drugi svjetski rat bile su mjesto okupljanja delničkih i goranskih šahista. Ovdje je Pleše izložio i šahovske ploče ručne izrade napravljene iz lijepljenih kvadratića jelovine dobivenih kalanjem dasaka. Šahovske figure isto su bile ručne izrađene s kojima se igrao šah u Delnicama početkom prošlog stoljeća. Nakon Drugog svjetskog rata Pleše je bio jedan od suorganizatora dolaska u Delnice poznatog šahovskog velemajstora iz SAD-a Arthura ( Bernard ) Bisguiera. U simultanki na 25 ploča Bisguiera je pobijedio rezultatom 23:1 Remizirali su Delničani Branko Šafar i Milivoj Grgurić.

Pleše je šah igrao sve do umirovljenja 1965. godine. Stekao je igrajući šah II šahovsku kategoriju.
Izvor: Monografija „Povijest delničkog šporeta“ iz 2013. godine Sastavio: Željko Laloš
SLAVKO TOMAC inovator
Rodio se u Delnicama 6. travnja 1933. Umro je u Delnicama 2010. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Poznati je delnički inovator.

Po završetku srednje elektrotehničke škole u Zagrebu upisao je studij elektrotehnike u Osijeku kojeg u drugoj godini napušta zbog bolesti. Bio je član Hrvatskog saveza inovatora. Na 3. hrvatskom salonu inovacija „Inova – '94.“ dobio priznanje i srebrnu plaketu za monofazni asinkroni motor promjenjive brzine. Njegov je to prvi priznati patent registriran u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo. Drugi mu je registrirani patent šesterofazni sinkroni generator, motor i transformator izmjenične struje s magnetskom ravnotežom izmjenične struje. Uređaj se odlikovao puno većom iskoristivošću pretvaranja mehaničke u električnu energiju. Na putu do priznanja trećeg patenta – motor transformatora izmjenične struje s ravnotežom radne i jalove energije, Slavka Tomca - Ovričkofkenega spriječila je bolest.
Izvor: zapisi obitelji Tomac
Pripremio: Željko Laloš
IVAN MAJNARIĆ profesor matematike i fizike, športski djelatnik
Rodio se u Delnicama 1929. godine gdje je i umro 2010. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Osnovnu i šest razreda gimnazije završio je u Delnicama, dok je sedmi i osmi razred gimnazije završio u Senju gdje je 1948. godine i maturirao. Iste godine upisao se na Prirodoslovno – matematički fakultet u Zagrebu ( matematičko – fizički odjel ) na kojem je diplomirao u lipnju 1953. godine. Školske godine 1953/54 radio je u Čabru u osmogodišnjoj školi gdje je predavao matematiku i fiziku. Po završetku vojnog roka 1955. godine prelazi na rad u delničku gimnaziju gdje predaje matematiku i po potrebi fiziku a od 1. siječnja 1963. godine postavljen je na dužnost direktora gimnazije na kojoj ostaje do 1968. godine. Iste godine dolazi do preustroja srednjoškolskog obrazovanja gdje prof. Majnarić obnaša dužnost upravitelja organizacijske jedinice Gimnazija pri Srednjoškolskom centru Delnice a novom reformom srednjoškolskog obrazovanja postaje voditelj pripremnog stupnja i gimnazijskog odjeljenja u gašenju, istovremeno obnašajući i dužnost predsjednika savjeta centra.

Prof. Ivan Majnarić – Jap'kof bio je član Savjeta Srednjoškolskog centra Delnice, obnašao je dužnosti u Mjesnoj zajednici Delnice, u dva mandata bio je odbornik u Skupštini općine Delnice a u razdoblju od prosinca 1972. godine do veljače 1975. godine obnašao je dužnost predsjednika Nogometnog kluba „Goranin“ Delnice. Profesor Majnarić uvelike se angažirao i na realizaciji programa doškolovanja odraslih koji su polazili večernju gimnaziju, ekonomsku i saobraćajnu školu. Predavao je i polaznicima tečajeva za stjecanje stručnih KV i VKV kvalifikacija.

Zbog bolesti u rujnu 1985. godine odlazi u invalidsku mirovinu. Odlukom Gradskog vijeća Delnice dodijeljena mu je 2004. godine nagrada za životno djelo za izuzetne rezultate u odgoju i obrazovanju mnogobrojnih generacija delničke gimnazije.
Izvori: Opći Delnički leksikon u izradi
Sastavio: Željko Laloš
JOSIP PLEŠE učitelj
Rodio se u Delnicama 20. siječnja 1922. godine gdje je i umro 2004. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. U rodnim Delnicama završio je osnovnu i građansku školu a učiteljsku školu završio je u Karlovcu 1942. godine. Na prvo učiteljsko mjesto postavljen je u svibnju 1943. godine u školi Brod Moravice. Nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine radio je na mjestu referenta Prosvjetnog odsjeka Kotarskog narodnooslobodilačkog odbora Delnice. Godine 1948. postavljen je za učitelja u Osnovnoj školi Male Drage i potom iznova u Brod Moravicama. U listopadu 1951. godine prelazi na dužnost kotarskog prosvjetnog inspektora u KNOO Delnice uključujući Čabar i Vrbovsko. Dužnost upravitelja Osnovne škole u Delnicama obnašao je od 1954. godine i nakon preustroja škole 1958. godine na toj dužnosti ostao je punih osamnaest godina. U razdoblju od 1971. do 1974. godine imenovan je na dužnost višeg stručnog referenta pri Narodnom sveučilištu Delnice da bi od 1974. godine u vrijeme kad je u Delnicama pokrenuta inicijativa za izgradnju i opremanje osnovnih škola u općini Delnice radio na poslovima referenta za praćenje, koordiniranje i financiranje izgradnje školskih objekata u Zajednici odgoja i osnovnog obrazovanja Općine Delnice. Uvelike je doprinio izgradnji i suvremenom opremanju osnovnih škola u Ravnoj Gori, Skradu, Brod Moravicama, Brodu na Kupi, Delnicama, Crnom Lugu i adaptiranju škole u Lokvama. Josip Pleše - Cōantetof je svoj radni vijek završio na poslovima društvenog pravobranitelja samoupravljanja gdje je pokazao brigu i usmjerenost na običnog čovjeka i zaštitu njegovih prava. Umirovljen je 1983. godine.

Odlukom Gradskog vijeća Delnice dodijeljena mu je 2003. godine nagrada za životno djelo za dugogodišnji prosvjetni rad, te doprinos u razvoju školstva i gradnji školskih objekata na području bivše Općine Delnice.
Izvori: Opći Delnički leksikon u izradi
Sastavio: Željko Laloš
MATIJA PLEŠE socijalist, borac za radnička prava
Rodio se u Delnicama 1886. godine gdje je i umro 1937. godine. Potječe iz radničke obitelji. Kao mladi željeznički radnik posvetio se proučavanju djela Trstenjaka, Darwina , Marksa i Engelsa. Bio je jedan je od prvih delničkih socijalista i komunista. U Delnicama je osnovao grupu od tridesetak pripadnika delničke mladeži koja čita i proučava marksističke sadržaje. Za predsjednika mjesne socijalističke radničke partije ( komunista ) u Delnicama izabran je 1919. godine. Bio je redoviti član Upravnog odbora Narodne čitaonice Delnice za koju je ilegalno nabavljao zabranjenu marksističku literaturu. Najmarkantnija je osoba u radničkom pokretu Delnica i Gorskog kotara. Proganjan je i više puta hapšen po Žandarmerijskoj stanici Delnica. Umro je u Delnicama 13. lipnja 1937. godine a Delnički radnici s mjesnih pilana industrijalaca Fingera, Majnarića, Cividinija i Bolfa organizirali su mu na mjesnom groblju „Mrtvice“ nezaboravan ispraćaj. Pogrebne govore održali su Mirko Drenovački i predsjednik općine Delnice Marko Petranović.

Na gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama 15. studenog 1978. godine posmrtni ostaci Matije Pleše - Jakovéjt'ca – Jakovéjtovog prenijeti su u Spomen kosturnicu boraca i narodnih heroja.
Izvori: Opći Delnički leksikon u izradi
Sastavio: Željko Laloš
MIROSLAV KRLEŽA najveći hrvatski književnik, enciklopedist
Rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji srednjeg – socijalnog statusa. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu. Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća postao je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije. Godine 1967. pokrenuo je Jugoslavenski leksikografski zavod te potpisuje „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“. Ostavštinu Krležinog stvaralaštva čine mnogobrojni radovi u poeziji i prozi, pisao je drame, novele, pripovijesti, romane, dnevnike, zapise i memoarsku prozu. Autor je najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti 20. stoljeća i pokretač je mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnog kulturnog života.

Prve radove pišući o Gorskom kotaru objavio je kao dvadeset i dvogodišnjak u rujnu 1915. godine pišući za „Dnevnik“ gdje opisuje panorame gorskokotarskih planina od „risnjačko – snježnih planina sve do kanjona i dolina Kupe i Čabranke“. Krleža u svojim radovima zapaža da se malo ili gotovo ništa nije promijenilo od Šenoe i Matoša na mađarskoj željeznici od Zagreba do Rijeke. Slično piše i 1962. godine opisujući risnjačko – snježničke gore u svom romanu „Zastave“. U „Dnevniku“ travnja 1920. godine Krleža objavljuje duži zapis o Gorskom kotaru u kojem potaknut zbivanjima u Komorskim Moravicama razmatra temeljna nacionalna i politička zbivanja ne sluteći na dobro u novostvorenoj Kraljevini Jugoslaviji – zbog odnosa u toj državi na jednoj strani a s druge strane talijanski arditi na čelu s D' Annunzijem otimaju Rijeku. Trag tadašnjeg Krležinog političkog djelovanja na putu kroz Gorski kotar prema Primorju sačuvao se i u njegovim zapisima kroz predavanja i mitinge u više goranskih mjesta. U travnju 1920. godine u Delnicama boravio je Krleža kao gost Upravnog odbora Narodne čitaonice a sve u sklopu programa njegova govora na pučkoj skupštini glede značenja izbora za Konstituantu ( nadolazeći izbori za Ustavotvornu skupštinu ). O Gorskom kotaru Krleža je pisao i u svojoj noveli „In extremis“ iz 1923. godine gdje piše o teškoj društvenoj stvarnosti toga vremena i teškog životnog položaja goranskog čovjeka.
Izvori: „Leksikografski zavod“ Hrvatske. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Pripremio: Željko Laloš
IVO LIPOVŠČAK pravnik, sportaš, športski djelatnik i dužnosnik
Rodio se u Karlovcu 30. studenog 1889. godine a umro je u Zagrebu 27. studenog 1978. godine. Bio je svestrani športaš baveći se atletikom, plivanjem, mačevanjem, planinarenjem, klizanjem, skijanjem i tenisom. Članom zagrebačkog HAŠK-a postaje 1905. godine za koji je odigrao prvu nogometnu utakmicu u Zagrebu 1906. godine. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1913. godine a doktorom prava postaje 1919. godine. Kao jedan od najagilnijih članova HAŠK-a među prvima je promicao šport u Hrvatskoj. Sudjelovao je u radu Hrvatskog športskog saveza gdje je bio referent skijaške sekcije. Od svih športova najviše je vremena posvetio skijanju. Postavio je temelje suvremenog športskog skijanja u Hrvatskoj. Zajedno sa Antunom Pandakovićem i Rikardom Vickert u veljači 1913. Godine, izveli su na Bjelolasici u Gorskom kotaru prvi zimski planinarski uspon na skijama u Hrvatskoj. Bio je osnivač Zagrebačkog zimsko – športskog podsaveza i njegov predsjednik od 1920. do 1930. godine te suosnivač Zagrebačkog ski – kluba i član Hrvatskog planinarskog društva. U desetljeću pred Drugi svjetski rat na prvenstvima Zagrebačkog skijaškog podsaveza, prvenstvima Savske banovine u skijanju, prvenstvima Gorskog kotara u skijanju za sve uzraste održavanim na poznatoj Skijaškoj stazi Sokolskog Goranskog okružja u Delnicama, rukovodio je u radu tehničkih komisija za održavanje natjecanja i sudačkih komisija. Uvelike je pridonio popularizaciji skijanja u Gorskom kotaru a članovima nordijskih reprezentacija u skijanju Austrije i Italije osiguravao je nastupe na otvorenim prvenstvima Savske banovine u skijanju održavanim svake godine u Delnicama. Godine 1935. Ivo Lipovščak boravio je kao gost Skijaške akademije u Beču a potom u Skijaškom klubu „Udinese“ iz Italije a sve u svrhu upoznavanja skijaških trenera austrijske i talijanske nordijske reprezentacije o uvjetima i mogućnostima njihovih skijaša da pripreme za nastupajuće natjecateljske sezone provode u Gorskom kotaru. U tu svrhu prikazao je izvornik delničke skijaške karte Sokolskog goranskog okružja s ucrtanom skijaškom stazom i pripadajućim fotografijama, obzirom da je spomenuta skijaška staza slovila kao jedna od najboljih i najzahtjevnijih skijaških staza za utrke u ovom djelu Europe. Izvornik te karte je sačuvan i danas se čuva u privatnoj zbirci obitelji Željka Laloša a preslika je napravljena za potrebe Hrvatskog športskog muzeja u Zagrebu.
Izvori: „Povijest skijanja u Hrvatskoj“. Monografija „Povijest Delničkog športa“ 2013.
Sastavio: Željko Laloš
DANKO ANGJELINOVIĆ hrvatski književnik i prevoditelj
Rodio se u Makarskoj 13. travnja 1893. godine a umro je u Splitu 23. rujna 1963. godine. Potječe iz stare hvarske obitelji iz Sućuraja na Hvaru. Završio je pravni studij u Zagrebu te stekao stručni naziv doktor prava. Službovao je kao odvjetnički i sudski pripravnik u Splitu i Zagrebu, bio je činovnik u Skoplju te samostalni odvjetnik u Zagrebu. Drugi svjetski rat je proveo u talijanskoj internaciji u koncentracijskom logoru Ferrmountija. Angjelinovićeva supruga doktorica Marina Gutschy bila je internirana u Lepoglavu. Iz zatvora je oslobođena 1944. godine. Nakon toga odlaze u Kairo te se iza rata vraćaju u Jugoslaviju. Angjelinović je djed hrvatske političarke Vesne Pusić. Pisao je novele, humoreske, članke, eseje, pripovijetke i romane. Kao poznati pisac pripovijedaka iz lovačkog života nagrađen je 1955. godine nagradom „Lovačke knjige“ Zagreb za pripovijetku – kratki roman – „Posljednja želja“ koju je „Lovačka knjiga“ objavila 1956. godine u Zagrebu. Bilo je to prvo i jedino poslijeratno književno djelo koje je govorilo o životu goranskih seljaka podno Višnjevice i Bjelolasice u selu Begovo Razdolje kraj Mrkoplja. Sadržaj pripovijetke odnosi se na životno razdoblje života ljudi toga sela od sredine prve polovice prošlog stoljeća do 1935. godine. Gotovo je cijela pripovijetka sastavljena od lovačkih zgoda i nezgoda prikazanih kroz likove seljaka gorštaka, lovaca i nadlugara. Svi oni izgradili su kroz lovstvo i lov na divljač, visoku lovačku etiku kao poduku mladim ljudima u njihovom pravilnom pristupu izvršavanju postavljenih zadaća u gospodarenju šumom i lovom. Angjelinović je u svojoj pripovijetki napisao i svoje najljepše i najzanosnije odlomke lirske proze o goranskim velikokapelsko – bjelolasičkim krajolicima u različita doba godine. Pripovijetka prepričava stvarni život ljudi podno begovorazdoljčanskog podneblja iz kojih je razloga rado čitano štivo u Begovom Razdolju i Mrkoplju. Angjelinovć je u „Posljednjoj želji“ primicao starinu života naroda u Gorskom kotara i Begovom Razdolju. Njegovi junaci puše iz zemljane lule – paleći je kresivom i gubom, češljaju se drvenim češljem, pokrivaju glavu šubarom, jedu drvenim žlicama, hodaju po snijegu krpljama i gaje ovce i koze. Tragovi su to goranske i uopće hrvatske i dinarske narodne starine. „Posljednja želja“ je tek lovačka pripovijetka poslije koje Angjelinović, za pisanje o životu goranskog čovjeka, više nije imao većih književnih ambicija.
Izvori:“Proleksiss enciklopedija“. Monografija „Gorski kotar“ Iz 1981. godine.
Sastavio: Željko Laloš
KOSTA ANGELI RADOVANI hrvatski kipar,likovni pedagog, akademik
Rodio se u Londonu 6. listopada 1916. godine a umro je u Zagrebu 27. veljače 2002. godine. Osnovno školovanje i klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu a u razdoblju od 1934. do 1938. godine studirao je likovnu umjetnost na Akademiji likovnih umjetnosti „Brera“ u Milanu kod profesora Francesca Messine. U ratno vrijeme od 1941. do 1945. godine bio je polaznik Kršinićeve i Krizmanove specijalke za kiparstvo i grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U razdoblju od 1950. do 1955. vodio je katedru kiparstva na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu gdje je radio kao izvanredni profesor do njezinog zatvaranja kada prelazi u slobodne umjetnike. U razdoblju od 1977. do umirovljenja 1987. godine bio je redovni profesor na kiparskom odjelu Fakulteta likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kao gost profesor radio je i na Međunarodnoj ljetnoj akademiji u Salzburgu 1987., 1988. i 1991. godine. Od 1992. godine bio je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Kao kipar sav njegov opus svodio se na aktove i portrete. Izveo je preko 300 velikih javnih skulptura. Radovani se zarana posvetio sitnoj plastici i medaljerstvu. U njegovom opusu je preko 400 portreta i gotovo isto toliko portretnih medalja te preko 800 malih figura ( sitna plastika). Autor je rektorskog lanca Zagrebačkog sveučilišta sastavljenog od 14 srebrnih medalja na kojima su reljefni portreti velikana hrvatske povijesti. Radovani se okušao i kao pisac. Matica Hrvatske izdala mu je 1985. godine knjigu eseja „Kip bez grive“. Za svoj rad 1974. godine dobio je Godišnju nagradu za 1973. godinu „Vladimir Nazor“. Godine 1974. odlikovan je Ordenom „Zasluga za narod s srebrnim vijencem“. Životnu nagradu „Vladimir Nazor“ dobio je 1987. godine a godinu potom odlikovan je Redom „Danice hrvatske s likom M. Marulića“.

Iako Drežnica nije uži dio Gorskog kotara i prostorno pripada Ogulinskom području – tijekom narodnooslobodilačkog rata bila je osobito vezana s Gorskim kotarom. Na njezinom jugozapadnom dijelu i u okrilju Velike Kapele, na goranskim i ličkim krajevima, mnogo puta tijekom Drugog svjetskog rata bila su ovdje partizanska skloništa, uporišta, utočišta, slobodni teritoriji i stožeri partizanskog otpora. Iz tih razloga 1949. godine u Drežnici je podignut spomenik palim borcima s ličkog, goranskog i primorskog područja rad Koste Angelija Radovanija. Spomenik oslikava lik mladića kojem je u kretnji, pogledu i držanju skupljena snaga i gordost koja nagovještava pobjedu. Spomenik je jedan je od najljepših spomenika palim borcima na ovim područjima i glede toga Radovanijev spomenik u Drežnici svakako je dio i goranskog spomeničkog inventara.
Izvori: HAZU Zagreb. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. god. Sastavio: Željko Laloš
ANTONIJA I KATARINA MAJNARIĆ članice KŠD „Sokol“ Delnice
Antonija ( 1874. – 1956. ) i Katarina ( 1876. – 1954 ) Majnarić – Mrgetinene životni vijek provele su u svojim rodnim Delnicama. Od 1898. godine kao članice Kulturno športskog društva „Sokol“ Delnice bile su zadužene za prikupljanje i očuvanje starih delničkih običaja, vrijednosti i dobara a kao redovite „domače članice“ Narodne čitaonice Delnice u razdoblju od jeseni 1907. godine do pred Prvi svjetski rat, obnašale su u čitaonici dužnost knjižničarki.

Njihovi zapisi o povijesti gradnje Lujzinskog mosta u Grabnju, pisana su svjedočanstva povijesnog vremena o toj staroj građevini izgrađenoj 1805. godine. Na svečanosti u Grabnju 24. lipnja 1904. u povodu stote obljetnice prvih radova na izgradnji Lujzinskog mosta, bile su nositeljice organizacije svečanosti kojom prigodom su otpjevale popijevku „Luzijánske műst“ („Lujzinski most“ ) uz pratnju delničkih tamburaša „Prēpnečara“, koju su same napisale.

Njihovi zapisi o delničkim pučkim igrama s početka 20. stoljeća, polanskim pučkim običajima tijekom 19. stoljeća, izvornoj delničkoj narodnoj nošnji, „Ljubavnoj stazi“ podno Japlenškog vrha s legendom o „Marijinoj klupi“ nastaloj prema istinitom događaju, svjedočanstva su generacijskog života ljudi podno delničkog podneblja. Uz zapise o „Ljubavnoj stazi“, Antonija i Katarina Majnarić ostavile su zbirku pijevnih ili za recitiranje ljubavnih pučkih delničkih popijevki sačuvanih u arhivi Esperantskog kluba „Delnice“. Prema njihovim zapisima, kada je riječ o pučkim običajima uz katoličke blagdane ili svagdan, Delnice su se u mnogo čemu razlikovale do sredine prve polovice 19. stoljeća od ostalih goranskih mjesta, posebice onih nastalih uz Lujzinsku cestu. Preci Delničana koji su naselili ove prostore došli su iz Primorja i Slovenije što isključuje do sredine 19. stoljeća bilo kakvu usporedbu običaja sa običajima ljudi iz okolnim mjesta. Tako se u starim Delnicama bilježe običaji a kojih nema u drugim sredinama uz „Tijelovski petak“ i procesiju subotom kada se nosilo „nebo“, ukoliko četvrtkom to vrijeme nije dozvoljavalo ili sijanja pšenice od 4. do 6. prosinca i više drugih običaja posebice onih uz polanske „Dane drva“ koji podrijetlo vuku iz Slovenije.

Antonija i Katarina Majnarić ostavile su zapise i o starim delničkim pokućarcima, podrijetlu starih stvari i predmeta koje su ljudi generacijski upotrebljavali u svakodnevnom životu a tu je i vrlo zanimljivo štivo o podrijetlu delničkog ljekarništva, za razdoblje od 1875. do 1925. Godine, kojeg su napisale prema kazivanju ljekarnika Dragutina Jelineka a koje je kasnije upotpunjeno po Maksu Jelineku i njegovom sinu Miljenku Jelineku. Dragutin Jelinek posebno je napisao zanimljivi sadržaj o podrijetlu inventara ljekarne koja se isprva zvala Ljekarna „k Svetoj Mariji“ i uloge u to vrijeme stare lošinjske ljekarne u nabavi inventara za Jelinekovu ljekarnu. Vrijedan je i izvornik koji govori o gradnji delničke pučke škole u drugoj polovici 19. stoljeća kao i gradnji kuće obitelji Jelinek građene prema nacrtima arhitekte J. Bohačeka koji je s obitelji Jelinek u Delnice došao 1870. – tih godina. Antonija i Katarina sačuvale su i certificatum za staro delničko jelo „Delničku zavičajnu mesulju“ (nadjev ) kojim je posvjedočena istinitost podrijetla toga izvornog jela koji se u Delnicama po obitelji Petranović – Voudarove, vlasnika svratišta na Lujzinskopj cesti, prvi puta javlja u prvoj polovici 19. stoljeća.

Pisana ostavština proučavatelja delničke povijesti Zvonka Kezele, župnika Matije Majnarića, obitelji Klobučar – R'tičkaroveh i obitelji Šnajdar – Grgočoveh te Ane i Katarine Majnarić daje odgovor gotovo na sva pitanja znakovita za povijesna, etnološka i lingvistička zbivanja na ovim prostorima. Bez toga u novije vrijeme ne bi postojala nikakva mogućnost da se niti približno da odgovor i saznanja o povijesti života u delničkom kraju od početka 13. stoljeća do zaključno 19. stoljeća i godinama potom.
Na fotografiji su Antonija i Katarina Majnarić snimljene 1898. godine kao članice KŠD „Sokol“ Delnice. Fotografiju je izradio „Sportatelier“ iz Beča koji je tih godina snimio više fotografija o delničkim sokolašima i njihovim aktivnostima.
Izvori: Opći Delnički leksikon u izradi.
Sastavi: Željko Laloš
DIKA LINIĆ proučavateljica povijesti delničke narodne nošnje
Rođena je na Trsatu u Rijeci 1897. godine a umrla je u Zagrebu 1979. godine. Bila je kćerka dr. Rudolfa – Rude Liniča ( 1861. Trsat – 1937 Trsat ) poznatog delničkog odvjetnika koji je u Delnicama imao odvjetničku kancelariju u razdoblju od 1903. do 1925. godine. Dika je bila udana u Delnicama za Ivana Čop – Puljevog ( del. Ivič Pujlof ). Sačuvala je o čemu govori i fotografija snimljena 1916. godine, najstariju do sada pronađenu i snimljenu delničku narodnu nošnju. Dika je nošnju obukla sačuvanu od bake Marije iz 1859. godine s tamnozelenom pregačom i svijetlozelenim pojasom s utkanim na donjem dijelu suknje hölm'neme umjesto umetka od čipke. Pregača i pojas prema riječima Dike, zapisano u delničkoj obitelji Pijanić, bili su izrađeni su prvoj polovici 19. stoljeća. Na fotografiji Dika je prikazala stari delnički način vezivanja marame na glavi s korištenjem više pribadača da se dobiju tzv. „uši“ marame ( del. vüha rūopca ). Na svim izložbama o podrijetlu delničkog tekstilnog rukotvorstva priređivanim u hotelu „Tomislav“ u Delmicama vlasnika obitelji Majnarić – Jejgetoveh prije Drugog svjetskog rata, Dika je pojašnjavala posjetiteljima, obučena u nošnju sa fotografije, razlike u nošnji od onih prvi do tadašnjih. Godine 1920. Dika je svoju delničku nošnju izložila u Etnografskom muzeju u Zagrebu u zgradi nekadašnjeg Obrtnog doma na zagrebačkom Mažuranićevom trgu. Nošnju je izložila na poticaj tada znanstvenog voditelja muzeja prof. Vladimira Tkalčića koji je istu objavio u svojoj studiju o narodnim nošnjama u Hrvata. Nošnja je bila izložena pune dvije godine i dostupna javnosti u prostoriji Etnografskog muzeja naziva „Narodne nošnje Hrvatske i odabrani predmeti narodne umjetnosti i rukotvorstva Hrvatske“.

U organizaciji delničkog društva „Hrvatski sokol“ Dika je sa delničkim sokolašima 1926. godine obišla potomke iseljenih Delničana u lički Kosinj i moslavačku Gornju Jelensku. Bila je to prigoda da se potomci iseljenih Delničana upoznaju sa izvornom narodnom nošnjom svojih predaka i usvoje istu u svojim pučkim priredbama.

O izvornoj delničkoj narodnoj nošnji Dika je izdala kraću publikaciju tiskanu u tiskari Lokve koja se prije Drugog svjetskog rata mogla nabaviti u prostorijama Narodne čitaonice u Delnicama.
Izvori: Opći Delnički leksikon u izradi.
Sastavio: Željko Laloš
JUHO – JUSSI KURIKKALA finski skijaš - nordijac
Rodio se 12 kolovoza 1912. godine a umro je 10. ožujka 1951. godine. Legendarni  je finski skijaš - nordijac koji je 1936. godine postao prvakom Finske u  skijaškom trčanju a 1939. godine u češkim Zakopanima postaje svjetski prvak u  skijaškom trčanju u utrci na 18 kilometara. Godine 1941. postaje u talijanskoj  Cortini d' Ampezzo svjetskim prvakom u skijaškoj utrci na 50 kilometara. Po  završetku Drugog svjetskog rata uz skijaško trčanje bavio se i maratonom pri  čemu je 1948. godine nastupio na Olimpijskim igrama u Londonu i zauzeo u utrci  maratona trinaesto mjesto. Dvije godine kasnije umire od podmukle bolesti. Za  života ne samo što je ostvario sjajne športske rezultate već je bio i uzor  mladima te veliki propagator skijaškog trčanja i športa općenito. Trkački savezi  pet alpskih zemalja odlučili su dvije godine nakon njegove smrti pokrenuti  skijaško natjecanje Cup „Kurikkala“ na području šest alpskih zemalja – Italije,  Francuske, Švicarske, Njemačke, Austrije i Jugoslavije koja se kasnije  priključila tom natjecanju.

Od 27. do 30. siječnja 1962. godine u Delnicama je održan 11. po redu Kup  „Kurikkala“. Na skijaškim stazama koje su vodile od Japlenškog vrha do Kaličke  rebri i Kovačeve vode nastupili su skijaši iz devet europskih zemalja: Austrije,  Italije, Rumunjske, Bugarske, Švicarske, Zapadne Njemačke, Poljske, Francuske i  Jugoslavije. Najviše uspjeha u natjecanju imali su skijaši iz Italije.  Natjecanjem je rukovodio Organizacijski odbor za čijeg je predsjednika imenovan  Maks Jelinek. Pokrovitelj natjecanja bio je predsjednik Centralnog vijeća Saveza  sindikata Jugoslavije Svetozar Vukmanović – Tempo. Visoku ocjenu domaćinu za  organizaciju natjecanja dao je predsjednik Međunarodne skijaške federacije  Gustav Berauer. Za Hrvatsku u skijaškim natjecanjima nastupili su iz Gorskog  kotara Zlatko Rački i Ivica Grgurić te Šestinjanin Ivan Benko. Prigodom  održavanja natjecanja tiskana je i prigodna kuverta s likom Juhe Kurikkala.
Izvori: Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 2013. godine. Arhiva SFK Delnice.
Sastavio: Željko Laloš
VID ROČIĆ biciklist
Rodio se 24. svibnja 1929. godine u Zagrebu a umro je 27. siječnja 1955. godine u Egiptu. Bio je član Biciklističkog kluba „Lokomotiva“ Zagreb i kao član državne reprezentacije Jugoslavije sudjelovao je 1955. godine na međunarodnoj biciklističkoj utrci „Kroz Egipat – Egipat 55'.“ U zadnjoj etapi te utrke od Aleksandrije do Kaira nesretnim slučajem - naletom na pješakinju koja je pretrčavala cestu , pao je nadomak cilja etape. Od posljedica pada i zadobivenih povreda glave preminuo je u kairskoj bolnici. Vid Ročić uz Veselina Petrovića, Janeza Žirovnika i Ivana Levačića bio je jedan od najboljih jugoslavenskih biciklista iz Hrvatske. U znak siječanja na njega, u drugoj polovici 20. stoljeća, vozila se svake godine biciklistička utrka „Memorijal Vid Ročić“ etapom Zagreb – Rijeka ili Zagreb – Delnice. Utrka je kasnije zbog sve intenzivnijeg prometa cestom Zagreb – Rijeka bila prebačene na ceste Hrvatskog Zagorja. U znak siječanja na tragično poginulog hrvatskog biciklistu na Velikom vodenjaku kraj Delnice postavljena je spomen ploča na mjestu brdskog cilja voženih etapa biciklističkih utrka od Zagreba do Delnica. Danas jedna od najljepših ulica, ulica koja povezuje središte Markuševca i M. Trnavu nosi njegove ime Ulica Vida Ročića. U čast i sjećanje na biciklističku legendu iz Markuševca 27. siječnja 2015. godine osnovan je u Zagrebu Biciklistički klub „Vid Ročič“.
Izvori: Z. Kahlina „Vid Ročić sportska legenda iz Markuševca kod Zagreba“. Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 2013. godine. Sastavio: Željko Laloš
MIHAJLO MARTINOVIĆ profesor, športaš, športski djelatnik
Rodio se 1928. godine a umro je 2005. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Svoju životnu priču u delničkom športu počeo je ispisivati 1959. godine kada po završetku Pedagoške akademije sa suprugom Vidom dolazi u Delnice, iako je rođen i odrastao u Petrinji. Dolaskom u Delnice radi u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ i trenira mlade skijaše. Aktivno se bavio športom igrajući mali nogomet i brani u Rukometnom klubu „Mladost“. Inicijator je prvog prvenstva u rukometu Grada Delnice održanog 1963. godine na kojem je nastupilo 6 momčadi. Selekcijom igrača ustrojen je Rukometni klub „Goranin“ kojeg je prvi trenirao. Istaknuo se u organizacijskim poslovima održavanja Kupa „Kurikkala“ u Delnicama 1962. godine. Mihajlo Martinović – Miško zvani Stric, mnogim skijašima i ljubiteljima skijaškog športa ostati će u sjećanju kao vrsni skijaški sudac i kao član organizacijskih odbora mnogih skijaških natjecanja u Delnicama.
Izvori: Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 2013. godine. Sastavio: Željko Laloš
ZORAN SOBOL skijaš
Rodio se u Delnicama 28. prosinca 1937. godine a umro je 1985. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Aktivno se bavio sportom do 1967. godine u disciplinama: nordijska kombinacija, skijaški skokovi i nordijsko trčanje. Godine 1956 osvajač je zlatne medalje u klasičnoj kombinaciji na prvenstvu Jugoslavije u Delnicama da bi 1957. godine postao prvakom Hrvatske u skijaškim skokovima. Iste godine osvaja treća mjesta na prvenstvima Jugoslavije u klasičnim disciplinama održanih u Sloveniji a na prvenstvu Hrvatske u utrci na 12 kilometara osvojio je drugo mjesto. Sudionik je prvenstava Jugoslavije u klasičnim kombinacijama i nordijskom tračanju na 15 kilometara od 1958 do 1960. godine kada osvaja druga mjesta. Na Igmanu 1960. godine u nordijskom trčanju na 30 kilometara osvaja prvo mjesto kao najbolji natjecatelj iz Hrvatske. Bio je stalni član reprezentacije Hrvatske u nordijskom trčanju. U razdoblju od 1962. do 1964. sudionik je '62. godine prvenstva Hrvatske u trčanju na 15 kilometara kada osvaja četvrto mjesto, treći je '63. godine u skijaškoj utrci za Cup Medvednice a '64. godine drugi je na prvenstvu Hrvatske u skijaškom trčanju održanom u Ravnoj Gori i treći na prvenstvu Hrvatske održanom u Oroslavlju. Godine 1967. SFK općine Delnice dodjeljuje mu priznanje za 10 godina rada na unapređenju fizičke kulture. Osvajač je srebrne medalje Jugoslavenskih sportskih igara, brončane medalje sa likom glave športaša okrunjene lovorovim vijencem, medalje silueta „skijaša skakača“. Njegova obitelj danas čuva mnoge medalje, kristalne vaze i pepeljare, koje je za života osvojio Zoran na mnogim skijaškim natjecanjima. Na fotografiji Zoran Sobol snimljen 7. veljače 1954. godine pred nastup u skijaškim skokovima za prvenstvo FNRJ održanom u Delnicama na Japlenškoj skakaonici.
Izvori: Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 2013. Sastavio: Željko Laloš
DRAGUTIN KIŠ parkovni arhitekt
Rodio se 18. Listopada 1924. godine u Našicama a sahranjen je 28. prosinca na velikogoričkom groblju. Osnovnu školu završio je u Kloštru Podravskom 1934. godine a gimnaziju u Požegi. Diplomirao je 1955. godine na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1956 do 1987. godine radio je u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu da bi godine 1959. postao voditelj „Centra za pejzaž“ sjedišta u Zagrebu. U tom svojstvu obradio je niz programa, studija i projekata za tipologiju krajolika, ređenje pejzaža, prirodnog okoliša i javnih parkovnih površina. Specijalizirao se za uređenje gradova u ropskoj zoni ( Urbanistički plan Conakry, Vojna pomorska baza Homs u Libiji, uređenje centra Colomba i dr. ).

Godine 1981. projektirao je izgled Aleje narodnih heroja Gorskog kotara u Parku kralja Tomislava u Delnicama. Zamislio je čistinu pravokutno ispresijecanu popločenim puteljcima koji povezuju rubna mjesta i upućuju posjetitelje prema osi prostora odnosno središnjoj skulpturi. Uz rubove predvidio je postavljanje raspoređenih brončanih poprsja narodnih heroja Gorskog kotara s time da cjelokupni prostor oplemenjuju cvjetnjaci.

Godine 1974. predložio je Gradskom odboru Saveza udruženja boraca NOR-a Delnice da angažira dipl. inž. arh. Jona Lapadata iz Beograda na izradi projekta grobnice palih boraca sa spomen obilježjem na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Zajedno osmislili su izgled grobnice prilagođen postojećoj grobnoj okolini na način da se spomen mjesto razvija horizontalno. Sa širokog popločenog platoa niz kamenih valjaka nejednake visine usmjerava se prema četverokutnom platou grobnice – malo uzdignute nad razinom groblja.

Dragutin Kiš bio je i poznati slikar akvarelist. Najpoznatiji su mu akvareli „Orhideje“, „Marine“, Vrganji i plodovi“, „Fazan“ i dr. Bio je i predsjednik Društva „Kamelije“ u Zagrebu a projektirao je i izgled Parka Predsjedničkih dvora ( Vila Zagorje ) na zagrebačkom Pantovčaku.
Izvori: Matica Hrvatska Zagreb. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. Godine. Sastavio: Željko Laloš
VELIBOR MAČUKATIN kipar
Rodio se 3. studenog u Sumartinu a umro je 29. ožujka 2010. godine u Zagrebu gdje je i sahranjen. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1946. godine. Završio je specijalni kiparski tečaj kod A. Augustinčića 1948. godine. Izveo je veći broj spomenika tematski vezanih za Drugi svjetski rat na Malom Ižu 1948. godine, u Delnicama i Komorskim Moravicama 1951. godine, U Lokvama 1952. godine, u Vrpolju 1975. godine Vukovaru 1979. godine te Brinju 1982. godine. Radio je i portrete među kojima su poznati portret Nikole Tesle i Ivana Gorana Kovačića a okušao se u stvaranju figuralnih kompozicija i ženskih aktova.

Godine 1951 podignut je na željezničkoj stanici i Komorskim Moravicama spomenik palim borcima i žrtvama fašizma NOR-a 1941. – 1945 rad kipara Velibora Mačukatina. U grupi dvaju likova kipar je sažeo misao o ranjenom borcu i o pobuni koja je jača nad tom žrtvom. Reljefi na podnožju spomenika prikazuju dvije sastavnice rata: stradanje naroda u Gorskom kotaru nakon fašističke okupacije, te otpor i partizanska borba kojoj su pečat dali željezničari, najnaprednije predratno radništvo, najbrojniji borci i diverzanti na željezničkoj pruzi u moravačkim mjestima, selima i zaseocima i u drugim okolnim mjestima. Iste godine na prijedlog Kotarskog odbora saveza boraca NOR-a Delnica Mačukatin je dao idejno rješenje za postavljanje poprsja na mjestu podno delničke uzvisine Rebar na Mrtvicama, gdje su talijani 4. prosinca 1941. godine strijeljali mladog delničkog radnika, športaša, esperantista i antifašistu Franju Andlara _ Franića Andrečinovega ( 1918. – 1941. ). Godine 1952. Velibor Mačukatin autor je i spomenika palim borcima u španjolskom ratu, borcima i žrtvama fašizma NO – rata u Lokvama. Na postolju spomenika postavljena je spomen ploča sa imenima šestero palih boraca u španjolskom ratu, četrdeset šestoro palih boraca u NOB-u te dvadeset osmorice žrtava fašizma. Spomenik je podigao Savez boraca NO rata Lokve.
Izvori: Arhiva OK SKH Delnice. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine. Sastavio: Željko Laloš
FRANJO ANDLAR domoljub, antifašist
Rodio se u Delnicama 1918. godine a strijeljan je po talijanskim okupatorskim vojnicima 4. prosinca 1941. godine podno delničke visoravni Rebar na Mrtvicama. Bio je poznati delnički športaš, esperantist, antifašist i domoljub. Prema njemu 1990. – tih godina jedno vrijeme u Delnicama nosila je naziv Škola nogometa „Franjo Andlar“ u Nogometnom klubu „Goranin.

Početkom Drugog svjetskog rata većina delničkih športaša otišla je u redove hrvatskih partizana. Samo manji broj djelovao je u ilegali i bili su povezani s organizatorima ustanka u ovom kraju Nikolom Rački – Koljkom i Andrijom Muvrinom st. Oni koji su djelovali u ilegali uz ostalo otuđivali su okupatorskoj talijanskoj vojsci oružje, municiju, streljivo i bombe. Jedan od njih bio je i Franjo Andlar ( del. Franić Andréčinof). Kupujući mlijeko u Mrkoplju za svoju obitelj prokazan je i uhićen u studenom 1941. godine. Potporu uhićenju Andlara dao je delnički župnik Ladislav Šporer koji je bio stava da ga se bez suđenja strijelja. Na dan strijeljanja Andlarova majka na koljenima molila je župnika Šporera da joj spasi sina, a on joj sina odlazi „ispovijedati“ koji ga je otjerao. Andlar je bio na popisu 26 – ero ljudi iz Delnica ( upisan pod rednim brojem 12 ) ustrojen i pohranjen u prostoriji župnog ureda župnika Šporera koje je trebalo likvidirati ili deportirati u koncentracijske logore. Popis ( lista) je nosila oznaku „Delnice L/D 41. – 42.“ ( L/D = likvidacija/ deportacija ).

Događaje vezane uz uhićenje i strijeljanje Franje Andlara zapisao je Zvonko Kezele, nekada apsolvent Teološkog fakulteta u Zagrebu. Kezele se služio kazivanjima Matije Štimca iz delničkog poreznog ureda 1941. godine – velikog zagovornika ustaškog režima, talijanskog svećenika i prevoditelja talijanske komande u Delnicama, kazivanjima Alojzija Schena – zapovjednika ustaške postrojbe u Delnicama i njegovog zamjenika Cetine, Antona Majnarića – Pavlüšovega, župnika Antuna Brnada, Katarine Majnarić – Putrehove ( Kateca Putrehova ), Branka Volf – Rezugarovega, Franje Pleše – Severinca, Milana Ruistanbega, Nikole Račkog – Koljke, , Dragice Andlar – Bankarove, dr. Milana Forenbahera te samog župnika Šporera koji je opisao Kezelu Andlarove uhićenja i osobnim saznanjima. Kod svih sudionika u razgovoru Kezele je naišao na istovjetne činjenice i informacije vezane uz Andlarove uhićenja i strijeljanje ali i mišljenje većine njih a posebice dr. Forenbahera da je župnik Šporer bio osoba udvojenih osobina – podvojena ličnost.
Na prijedlog Kotarskog odbora saveza boraca NOR-a Delnica poznati kipar Velibor Mačukatin dao je 1951. godine idejno rješenje za postavljanje poprsja na mjestu gdje je strijeljan Franjo Andlar.
Izvori: Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 1981. godine. Sastavio: Željko Laloš
ANTUN MAJNARIĆ športaš, športski djelatnik, pučki pjesnik
Rodio se u Delnicama 3. siječnja 1922. gdje je i umro 2007. godine i sahranjen je na Gradskom groblju Mrtvice. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Delnicama. Do umirovljenja najvećim dijelom radio je kao bankovni činovnik.

Pisao je pjesme posvećene rodnom mjestu i ljepotama Gorskog kotara. Od 1936. do 1939. godine u listovima „Hrvatska država“ i „Istina“ (katoličko izdavaštvo ) objavljivao je većinu svojih pjesničkih radova. Iza Drugog svjetskog rata bio je aktivna športaš nastupajući na natjecanjima u nordijskom skijanju i skijaškim skokovima a potom kao športski djelatnik dao je veliki doprinos u organizaciji mnogih skijaških natjecanja u Delnicama i okolnim mjestima pri čemu valja istaći njegovu ulogu u prenošenju skijaškog iskustva na mlade skijaše. Godine 2005. primio je Zlatnu povelju Skijaškog saveza Hrvatske za predani rad na razvoju i unapređenju skijaškog športa u Delnicama i Gorskom kotaru.

Uz šport bavio se pisanjem proze šaljivog karaktera i autor je mnogih anegdota vezanih uz život i običaje Delničana i Gorana. Njegova zbirka pjesama i proze “Lejpe maje Dejuon'ce“ prvi je tiskani trag njegovog domaćeg pjesništva čime se uvrstio u krug autora koji su svoja djela pisali na delničkom kajkavskom govoru.

Za života primio je mnoga priznanja i pohvale a Gradsko cvijeće Delnice odlukom iz 2006. godine , dodijelilo je Antunu Majnariću ( Toniju Markas – Začini ) nagradu za životno djelo za izuzetno vrijedan literarni i kulturni rad, a osobito požrtvovan doprinos u razvoju i unapređenju goranskog dijalektalnog izričaja, posebice delničkog kajkavskog govora. Na fotografiji Antun Majnarić snimljen 2005. godine po primitku Zlatne povelje Skijaškog saveza Hrvatske.
Izvori: Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 2013. Godine. Arhiva Gradskog vijeća Delnice.
Sastavio: Željko Laloš
JOSIP PASARIĆ hrvatski književnik, kritičar, planinar
Rodio se u zagorskom selu Pušća 31. siječnja 1860. godine a umro je u Zagrebu 7. prosinca 1937. godine i sahranjen je na groblju Mirogoj. Studij filozofije završio je u Beču. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zagrebu u razdoblju od 1883. do 1893. godine. Zbog svojih hrvatskih slobodarskih i naprednih nazora sukobio se s Hedervaryjevim režimom iz kojih razloga napustio je državnu službu i posvetio se novinarstvu.

Bio je predsjednik Hrvatskog planinarskog društva u kojem je djelovao od 1898. godine. Pisao je za i bio glavni urednik lista „Hrvatski planinar“ od 1910. do 1913. godine te u razdoblju od 1929. do 1933. godine. Za života mnogo je učinio na organizaciji i širenju planinarskog pokreta u Hrvatskoj.

Josip Pasarić uređivao je i više drugih listova poput lista „Pokret“ u izdanju Hrvatske pučke stranke, uređivao je i glavno glasilo Hrvatske stranke prava dnevni list „Obzor“ te „Nastavni vjesnik“ glasilo Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora. Osim obzora, pisao je književne kritičke prikaze u skoro svim hrvatskim književnim časopisima. U tri je navrata 1898. i 1899. godine uređivao organ Hrvatske stranke prava „Prijatelj naroda“. Književnošću se bavio od mladosti. Oduševljavao se slavenskim piscima i nosi veliku zaslugu što je hrvatsko čitateljstvo došlo do većeg broja prijevoda djela ruskih pisaca.

Danas se po Pasariću zove Planinarski dom HPD „Ivančica“ na Ivanščici na nadmorskoj visini od 1054 metara te na Zavižanu kuk u Rožanskim kukovima imenom „Pasarićev kuk“. Vezano uz Gorski kotar Josipo Pasarić objavio je više napisa i članaka. U listu „Obzor“ 1907. godine objavio je napis „Hrvatski Triglav – Risnjak u Gorskom kotaru“. U „Viencu“ redom objavljuje 1911. godine napis o Viševici i Bjelolasici a godinu potom o „Bijelim stijenama“ da bi 1913. godine objavio napise „Na Bitoraju“ i „Izvor Kupe“. U listu „Hrvatski planinar“ objavljuje 1920. godine napis „Planinarski putovi u Gorskom kotaru“ a u istom listu 1928. godine izlaze mu napisi „Znamenitosti Bijelih stijena“ i „ Svečano otvorenje nove planinarske kuće na Bijelim stijenama“. Godine 1929. objavljuje u „Jutarnjem listu“ napis „Gorski kotar i njegove prirodne čari“ a u „Hrvatskom planinaru“ iste godine izlazi mu napis „ Svečano otvorenje planinarske kuće na Gornjem Jelenju“. U „Hrvatskom planinaru“ 1932. objavljuje „Otvorenje planinarskog doma HPD-a na Risnjak“ i isti napis u „Jutarnjem listu“. O planinarskom domu na Risnjaku pisao je i u listu „Napredak“ 1933. godine.
Izvori: Hrvatski planinarski savez. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Sastavio: Željko Laloš
ANTUN BIR župnik, graditelj delničke kapelice Sv. „Križa“
Rodio u Senjskom kraju 1655. godine a umro je u Delnicama 1729. godine i sahranjen je na starom Vid'mskom groblju u delničkom Zdolanjskom kraju. Bio jer na čelu Delničke župe u razdoblju od 1690. do 1729. godine. Župnik Bir kao bi zadržao na delničkom Vidmu tada Starom kraju ili Starom selu ( kasniji naziv Zdolanjski kraj ) što veći broj mladih oženjenih parova i kako oni ne kapelicu Sv. „Križa“ ne bi pomišljali na iseljavanje u potrazi za boljim životom, sagradio je 1708. godine, na uzvisini Kalvarija blizu Vid'mskog groblja kapelicu Sv. „Križa“ poznatiju u narodu kao Birova kapelica. Kapelicu je sagradio na stotu obljetnicu od izgradnje Vid'mske crkve 1608. godine koju je sagradio prvi delnički župnik Vid Gregurić. Nakon izgradnje kapelice Delničani su sa župnikom Birom bili dogovorili oblike pomoći crkvi ( radovi za crkvu i svaka materijalna pomoć za kojom je crkva imala potrebe ). Takve obveze na delničkom dijalektu ljudi su zvali biera, prema prezimenu župnka Bira. Bila je to u župi Delnice prva novčana obveznica ljudi kao oblik pomoći pučanstva crkvi. Uz zapis župnika Bira o tom obliku pomoći crkvi župnik Antun Bir napisao je 1691. godine ispravu na latinskom jeziku u kojoj je govorio o život prvog delničkog župnika Vida Gregurića te o upadu Turaka u lučičke Delnice 1561. Godine i prebjeg ljudi u Prepnekarjo ( današnja Slovenija ).

U izgradnji kapelice sudjelovali su svi mještani Delnica ali i oni koji su spremali napustiti Delnice u potrazi za novim životom na prostorima Moslavine, Slavonije i manjim dijelom Like. S ovog su mjesta blagoslovom župnika Bira ljudi odlazi u narečene krajeve. U njoj su prvi vjenčani Juro i Ana Majnarić – Bōanove. Vjenčali su se i pojedini potomci Delničana iz Moslavine i Slavonije.

Prema župnoj spomenici župnika A. Rigonia prvotna kapelica bila je duga 4 hvata, široka 3 hvata i 4 stope i visoka 2 hvata. Imala je pet prozora s tornjem u potkrovlju. U kapelici bio je oltar s prizorom Golgote – drveni žrtvenik s trpećim Isusom i dva židova. Bio je tu i kip Majke Božje Žalosne i sv. Marije Magdalene Pokornice. Pod žrtvenikom bio je kip Isusa u grobu. Njezin izgled u drugoj polovici 19. stoljeća izmijenio je župnik Josip Škrobonja. Valja reći da su se u 19. stoljeću ovdje održavala delnička prošćenja a žene bi na Veliki petak po koljenima hodale, po starom Križnom putu, do drvenog križa pred kapelicom. Kapelica je više puta obnavljana i to u razdoblju od 1861. do 1907. godine kada su pred nju postavljena 3 križa. Bilo je to uoči 300. obljetnice od gradnje crkve na Vidmu iz 1608. godine. U novije vrijeme iz pravca ulice Frana Supila uređen je put ( stari Križni put ) koji je vodio do vrha kapelice.

U dijelu arhive Župnog ureda crkve Sv. „Ivana Krstitelja“ u Delnicama koju je župnik Matija Majnarić 1915. godine prenio iz Gerovskog kraja u Delnice a vezanu uz najraniju povijest Delničke župe, proučavatelj delničke prošlosti Zvonko Kezele pronašao je 1937. godine skicu na lanenom platnu - zemljovid župnika Antuna Bira iz 1708. godine sa prikazom Vid'mskog groblja sa okolišem i na platnu iz 1789. godine nepoznatog autora ucrtano naselje lučičkih Delnice sa Lučičkom kalvarijom i grobljima. Preslika istih su dostavljene u Državni institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Izvornik tih starih zemljovida za koje je korištena pri ucrtavanju biljna zelena boja sačuvao je i prenio u novu delničku crkvu njezin graditelj župnik Nikola Car. Nažalost, najveći dio te arhive koju je župnik Majnarić prenio u Delnice sa spomenutim zemljovidima uništen je 27. prosinca 1941. godine po talijanskoj okupatorskoj komandi u Delnicama, par dana nakon tragične smrti delničkog župnika Ladislava Šporera.
Izvori: Arhiva Župnog ureda Delnice iz 1915. godine
Sastavio: Željko Laloš
RUDOLF SOBOL posljednji delnički vapnar
Rodio se 1903. godine a umro je 1980. godine u Delnicama i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice. Bio je posljednji delnički vapnar. Zanat za vapnara izučio je u Hreljinu i Plasama. U razdoblju od 1932. do 1936. godine živio je i radio u Francuskoj gdje se u poduzeću – Akcionarskom društvu „Leon Ballot“ bavio krečarskom djelatnošću. Povratkom u domovinu u Delnicama 1938. godine pušta u rad na predjelu Javornika zidanu vapnenicu. Proizvodnjom živog i gašenog vapna registriranu kroz Zanatsku radnju u djelatnosti krečarska proizvodnja vapna „Sobol“ bavio se od 22. listopada 1954. godine , zajedno sa sinovima Rudolfom i Zoranom, do 31. ožujka 1970. godine. Sinovi su mu i kasnije, više čuvajući obiteljsku tradiciju, povremeno proizvodili vapno . Rudolf Sobol u godinama poslije Drugog svjetskog rata i kasnije vapnom je pokrivao potrebe mještana delničkog kraja i ostalih goranskim mjesta.
Izvor: Zapisi obitelji Sobol

Sastavio: Željko Laloš
STANKO TOMAŠEVSKI šumarski stručnjak, ekonomist
Rodio se u Splitu 23. prosinca 1923. godine a umro je 29. lipnja 1997. godine. Osnovnu školu i realnu gimnaziju završio je u Splitu. Studirao je na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 21. prosinca 1950. godine a potom i magistrirao. Diplomirao je i na Ekonomsku fakultetu u Zagrebu 1970. godine. Pripravnički staž odslužio je 1951. godine u šumarijama Crikvenica i Pula. Od jeseni 1951. do 1960. godine bio je uposlenik u Šumskom gospodarstvu Rijeka te šumariji Ravna Gora kao upravitelj. Od 1960. do 1964. godine obnašao je dužnost direktora u Šumskom gospodarstvu Delnice a potom 1965. imenovan je na dužnost načelnika za privredu Kotara Rijeka. U razdoblju od 1966. do 1967. godine bio je direktor Poslovnog udruženja šumarstva i drvne industrije „Drvo“ Rijeka a zatim od 1968. do 1972. godine glavni je direktor Drvno industrijskog poduzeća „Delnice“. Od 1972. do 1974. godine obnašao je dužnost podsekretara u Republičkom sekretarijatu za šumarstvo u Zagrebu. Od 1974. godine do odlaska u mirovinu 1984. godine bio je glavni direktor „Exportdrva“ Zagreb.

Godina 1975. i 1976. predavao je kao vanjski suradnik kolegij „Trgovina drvom s elementima marketinga“ na Šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je bio i član fakultetskog savjeta. Stručne radove najviše je objavljivao u „Šumarskom listu“ i bio je član njegovog Redakcijskog odbora. Tijekom života primio je brojna priznanja kao „Orden zasluga za narod sa srebrnim vijencem“ ( 1974. ), Zlatnu medalju i povelju HŠD ( 1976. ), Plaketu šumarskog instituta Jastrebarsko ( 1986. ) i druga.

Najpoznatiji su mu radovi: „Jak napad Fusariuma u šumskom rasadniku u Puli“ ( 1951. ), „ Dva pršljena u jednoj vegetacijskoj periodi na alepskom boru“ ( 1951. ) , „Medunac treba tri izbojka u jednoj vegetacijskoj periodi“ ( 1952. ), „Jesenska sjetva alepskog bora, crnog bora i čempresa u rasadniku“ ( 1952. ), „ Sušenje vrhova kod smrče u području gospodarske jedinice Ravna Gora“ ( 1952. ), „Nekoliko riječi o mogućnosti trušenja smrčinih češera na suncu“ ( 1953. ), „Xylaterus signatus napada bukvu“ ( 1953. ), „Masovno ugibanje brijesta u gospodarskoj jedinici Ravna Gora“ ( 1956. ), „Mogućnosti sijanja naklijalog jelovog sjemena“ (1956), „ U kojim debljinskim razredima i na kojim ekspozicijama dolazi najveći broj sušaca i izvala ( 1958. ), „Učešće i raspored neprave srži bukovih stabala u gospodarskoj jedinici Ravna Gora“ ( 1958. ), „ Prirast rakovih jelovih stabala“ ( 1959. ), „Prilog određivanja minimalne mase poslije sječe u prebornoj šumi“ (1959. ), „Debljinski prirast i vrijeme prijelaza jelovih stabala u fitocenozi bukve s jelom u gospodarskoj jedinici Ravna Gora“ (1959. ), „ Odnos debljinskog prirasta gorskog brijesta i bukve u gospodarskoj jedinici Ravna Gora“ ( 1959. ), „Gubitak na prirastu kod bukve uslijed promrznuća lišća“ ( 1960. ) i „Odnos prirasta gorskog javora u bukve u gospodarskoj jedinici Ravna Gora“ (1960. ).
Izvori: Imenik hrvatskih šumara
Pripremio: Željko Laloš
VINKO ANTIĆ hrvatski povjesničar, profesor, publicist
Rodio se u Selcu kraj Crikvenice 21. studenog 1905. godine i umro je u Selcu 9. rujna 1993. godine. Osnovnu školu završio je u Selcu, Višu pučku školu u Crikvenici gimnaziju i Filozofski fakultet završio je 1931. godine u Beogradu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1965. godine. Službovao je u Podgorici, Tetovu, Krku, Kraljevici, Crikvenici, Čakovcu i Senju. Sudjelovao je u NOB-u od 1943. godine do oslobođenja. Po završetku Drugog svjetskog rata obnašao je dužnost direktora „Građevinskog tehnikuma“ te direktora „Naučne biblioteke“ u Rijeci. Bio je glavni urednik „Riječkog lista“ i „Riječke revije“, jedan od utemeljitelja, tajnik i predsjednik Pododbora Matice Hrvatske u Rijeci

Njegova glavna životna preokupacija bila su povijesna istraživanja našega kraja. Značajan mu je bio rad „Vinodolska selca u borbi“ a na temu NOB-a napisao je više radova objavljenih u „Jadranskom zborniku“, „Vinodolskom zborniku“, grupnim edicijama i časopisima te u radovima znanstvenih skupova. Bavio se i proznim i pjesničkim radovima.

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Štamparske tehnike i njihov rad za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskom primorje, Gorskom kotaru i Istri“ ( Grafički rad 1955. ), „ Štampa Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Istri „ ( „Jadranski zbornik“ 1956. ), „Narodni heroj Nikola Car u narodnooslobodilačkoj borbi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara“ ( „Jadranski zbornik“ 1957. ), „Štampa Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Istre u ratu“ ( „Naša štampa“ 1961. ), „Partizanske jedinice i tiskare u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Istri“ ( „Vjesnik bibliotekara Hrvatske“ 1961. ), „ Borbeni put XIII primorsko – goranske udarne divizije“ („Novi list“ 1968. ) i „Primorsko – goranska divizija i Istra“ ( „Riječka revija“ 1968. ).
Izvori: „Sušačka revija“. Hrvatska enciklopedija.
Sastavio: Željko Laloš
LOVRO ŠNAJDAR prvi delnički knjižničar
Rodio se u Delnicama 1845. godine gdje je i umro 1909. godine i sahranjen je na tadašnjem mjesnom groblju „Mrtvice“. Inicijator je i začetnik istraživanja i prikupljanja pisane riječi o prošlosti Delničkog kraja kroz vjekove što će kasnije njegovi potomci sve do obitelji Željka Laloša prikupljati i popunjavati obiteljsku zbirku delničkih starina a posebice u dijelu koja se odnosi na pisane sadržaje o povijesnim, etnološkim i lingvističkim ( starodelnička pisana riječ ) generacijskim kretanjima i zbivanjima podno delničkog podneblja. Posebice su vrijedni zapisi i pisani sadržaji o starim običajima uz katoličke blagdane i svagdan, čuvani i prenošeni predajom u Zdolanjskom kraju do početka 19. stoljeća koje ne susrećemo u drugim goranskim mjestima posebice onima koji se javljaju uz staru Lujzinsku i Goransku cestu. Šnajdarovi zapisi govore i o usporedbi katoličkog obreda u crkvi s katoličkim običajem ljudi onog vremena gdje nalazimo sličnosti i različitosti u danima obilježavanja jednog te istog vjerskog blagdana. Neki od zabilježenih običaja proizašli su podrijetlom iz Slovenije ili Primorja s kojih su prostora prvi ljudi naselili lučičke Delnice. Istovjetnost zapisa o starim delničkim običajima nalazimo i kod delničkih ljetopisaca iz obitelji Klobučar – R'tičkaroveh. Za života Lovro Šnajdar najvećim dijelom radio je kao arhivar u općini ( občina – sari naziv ) Delnice što mu je posebice omogućilo da ima uvid u sva bitna kretanja iz života ljudi i društveno - gospodarskog stanja i razvoja općine u drugoj polovici 19. stoljeća što je bilježio i pridodao obiteljskoj zbirci starina. Zahvaljujući njemu i njegovim zapisima sačuvani su odgovori na većinu bitnih pitanja u pripremi za publikaciju knjiga koje govore o prošlosti Delnica. Inače arhivu bivše općine Delnice u travnju 1941. godine uništila je spaljivanjem ustaška postrojba u Delnicama koja je i zaposjela prostorije bivše općine u Zdolanjskom kraju. O starim delničkim običajima govori knjiga „Stari delnički običaji“ iz 2010. godine u kojoj se govori i o onim običajima uz vjerske blagdane i svagdan do početka 19. stoljeća koje ne nalazimo u drugim goranskim sredinama i mjestima. U predgovoru knjige njezin urednik zbog nepoznavanja tog dijela etnološke povijesti Delnica neutemeljeno je usporedio običaje ljudi u Delnicama s drugim mjestima u razdoblju do početka 19. stoljeća. Takve su usporedbe povijesno gledano isključujuće.

U zapisu iz 1874. godine sa okupljanja članova inicijativnog odbora za osnivanje Narodne čitaonice Delnice u Župnom uredu crkve Sv. Ivana Krstitelja (del. zbit'k ) notaroša ( zapisničara ) sastanka Lovre Šnajdara, u arhivi nekadašnje općine Delnice proučavatelj delničke povijesti Zvonko Kezele – Krlütnekof ( 1913. – 1994.) pronašao je 1937. i 1938. godine ( prepričano i citirano po Kezeleu ) slijedeće… …………..“ da je okupljanje u Župnom uredu Delnice javno oglašeno a prisutni na okupljanju su ujedno inicijatori – pokretači ideje osnivanja čitaonice u Delnicama i članovi budućeg odbora čitaonice čemu je prethodio njihov dogovor održan u Župnom uredu 12. siječnja iste godine. Danom okupljanja dogovoreno je da će župnik Škrobonja i bilježnik Šnajdar napisati prijedlog Pravila rada Narodne čitaonice Delnice i u zamolbi za njezinim otvaranjem, u potpisu za osnivače župnik Škrobonja je napisao „ Prinukan nagovaranjem ovomjesnih naobraženih žitelja i činovnika, odlučismo ustrojiti Narodnu čitaonicu u Delnicah“. Zamolbu sa Pravilima od 6. rujna 1874. godine osobno je vlakom odnesao u Zemaljsku vladu Zagreb bilježnik Tomislav Šnajdar. U priloženim pravilima napisano je da je svrha osnivanja ovog društva, a to je i u popratnom dopisu napisano po upravnom odboru čitaonice, , „gojenje međusobne zabave i čitanje raznih novina i časopisa“. Za knjižničara imenovan je Lovro Šnajdar, predsjednika upravnog odbora čitaonice trgovac Josip Pleše a njegovog zamjenika gostioničar Stjepan Čop - Čoupof. Prethodno je dogovoreno da će gostioničar Stjepan Čop – Čoupof osigurati i dati u najam korištenja u svojoj obiteljskoj kući dvije prostorije za potrebe čitaonice. Zemaljska vlada odobrila je Pravila za rad čitaonice 14. listopada 1874. godine a Upravni odbor Narodne čitaonice donosi odluku da se ovaj datum bilježi kao početak rada čitaonice……“ U POTPISU: knjižničar Lovro Šnajdar

Prema zapisu knjižničara ( del. librōaša ) Lovre Šnajdara, 10. prosinca 1874. godine u prostoriji čitaonice u nazočnosti liječnika Albina Riegera, župnika Josipa Škrobonje, budućih vatrogasaca ( del. ougnara ) Petra Majnarića, Jakova Janeša i drugih donesena je konačna odluka i dogovorene su aktivnosti za osnivanjem „Ognjogasnog „društva Delnice (Dobrovoljno vatrogasno društvo Delnice - kasnijeg naziva ). temeljem inicijative donesene ljeti na izvorištu Kupice iste godine. Dogovoreno i učinjeno te je društvo osnovano 15. ožujka 1875. godine. Povijesni je to podatak i jedini do sad pronađen o točnom datumu osnivanja delničkog vatrogastva.

O 140 dugoj povijesti Narodne čitaonice i knjižnice Delnice napisana je na dvjestotinjak stranica knjiga o povijesti te prve kulturne ustanove u Delnicama. Za pisanje knjige u njezinom prvom dijelu koje govori o razdoblju rada čitaonice od sredine do kraja druge polovice 19. stoljeća, najvećim dijelom korišteni su zapisi knjižničara Lovre Šnajdara. Knjigu je trebao kao izdavač publicirati Grad Delnice ali zbog nedostatka novčanih sredstava to nije učinjeno već je sadržaj knjige pohranjen u zbirci starina obitelji Laloš u Delnicama.
Izvori: Zapisi Lovre Šnajdara. Zbirka Starina obitelji Laloš
Sastavio: Željko Laloš
ANTUN BRNAD župnik , obnovitelj crkve u Marija Troštu
Rodio se u Virovitici 16. svibnja 1912. a umro je u Kastvu 11. siječnja 1981. godine gdje je i sahranjen. Za svećenika zarađen je u Senju 28. lipnja 1936. godine. Upravljao je župom Delnice od 1942 do 1970 godine kada odlazi u Kastav kojom župom upravlja od 10. listopada 1970. do 11. listopada 1977. godine kada je umirovljen. Sanirao i obnovio crkvu „Majke Božje Utješiteljice“ u Marija Troštu. Prema izvorniku župnika Brnada crkva „Majke Božje Utješiteljice“ u zapisima iz povijesti delničke župe spominje se uz 1698. godinu, na stotu obljetnicu naseljavanja delničkog Vidma i devedesetu obljetnicu od izgradnje prve delničke crkve na Vidmu 1608. godine. Crkvu u Marija Troštu izgradio je župnik Antun Bir a isprva nosila je naziv „Kapela BDM na Turnih“ koju je 1755 godine posvetio senjski biskup Juraj Wolfgang barun Ćolić od Löwensburga. Uz crkvu veže se osnivanje 1767. godine vjerskog društva „Bratovština Blažene djevice Utješiteljice“. U velikom požaru 1950. godine crkva je najvećim dijelom izgorjela. Crkva je većim dijelom obnovljena u razdoblju od 1963. do 1975. godine. Danas se u njoj tradicionalno slavi godišnja svetkovina „Bijele nedjelje“ druge nedjelje u listopadu.
Izvor: zapis župnika Antuna Brnada. Arhiva delničke župe iz 1915. godine Sastavio Želljko Laloš
ROMAN Chylak šumarski stručnjak
Rodio se 7. prosinca 1909. godine u Velikoj Gorici a umro je 25. rujna 1990. godine u Kraljevici. Pučku školu završio je u rodnom mjestu a Realnu gimnaziju u Zagrebu na kojoj je maturirao 1928. godine. Na Gospodarsko – šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 6. veljače 1934. godine. Svoj radni vijek otpočeo je u Baranji u Beljskim lovištima a od 1938. obnaša dužnost upravitelja šumarije Zavalje kod Bihaća. U godinama Drugog svjetskog rata bio je u dugogodišnjem zarobljeništvu u Njemačkoj. Povratkom u zemlju od 1945. radi u Korenici, pa u Raiću, Okučanima i Staroj Gradiški. Od 1947 nalazi se na dužnosti upravitelja šumarije Velika kraj Požege gdje 1951. postaje prvim upraviteljem nove šumarije. Godine 1955. odlazi u Bosnu u Šumsko gospodarstvo Tuzla a potom u Prijedor gdje radi na poslovima „prvog inženjera“ uzgajanja šuma.

Na zamolbu direktora Šumskog gospodarstva Delnice ing. Roman Chylak dolazi u Delnice gdje prima dužnost tehničkog direktora Š.G. Delnice. Za njegovo ime vezani su za goranske prilike veliki zahvati na rekonstrukciji panjače u Pintarici kraj Gerova, počeci eksploatacije > mrtvog kapitala> u dotad neotvorenim šumama Risnjačkog – platačkog masiva, procvat sporednih šumskih djelatnosti, osnivanje fazanerije u Ćunskom i podizanje ograđenog uzgajališta za muflone i jelene lopatare u Punta Križu na otocima Cresu i Lošinju. Predavao je i u Srednjoj šumarskoj školi u Delnicama. Autor je brojnih napisa o ugljenjavanju, racionalnom korištenju šumskih prometala, pošumljavanju goleti i mnogih drugih. Pisao je i na temu lovne privrede objavljujući svoje napise u zagrebačkom „Lovačkom vjesniku“.

Najpoznatiji su mu radovi: „prilog uređivanju lovišta za divljač niskog lova“ (1942. ), „Puška kalibra 20“ ( 1943. ), „Djelovanje „šoka“ na tijelu divljači“ ( 1943. ), „Lov sovom ušarom na ptice grabilice“ ( 1943. ), „Nešto o lovu na fazana“ (1943. ), „Deset godina Šumskog gospodarstva Delnice“ ( 1970. ), „Guljenje kora stabala po jelenskoj divljači“ (1973. ), „O razvoju srnjaka u prvoj godini“ (1973. ), „O mogućnostima racionalizacije uzgoja divljih svinja“ ( 1976. ), „Dali je došlo vrijeme da se vuka zaštiti“ ( 1980. ) i „priručnik za ocjenjivanje lovačkih trofeja“ ( 1983. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon.
Sastavio: Željko Laloš
MILAN ANDROIĆ, sveučilišni profesor
Rodio se 17. studenog 1913. godine u Gračacu a umro je 25. lipnja 1999. u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Gospiću. Na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1939. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je mobiliziran i odlazi na bojišnicu u Kumanovo gdje ga zatiče kapitulacija Jugoslavije pa odlazi u Mostar gdje ostaje do srpnja 1941. godine kada biva premješten u Direkciju šuma u Gospić za upravitelja šumarije u Donjem Lapcu. Po završetku rata premješten je u Delnice na dužnost upravitelja Niže šumarske škole a potom 1948. odlazi u Ministarstvo šuma u Zagreb. Godine 1949. izabran je za asistenta na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zavodu za entomologiju. Školske godine 1952/53. odlazi na specijalizaciju u Pariz a po povratku u Zagreb doktorirao je na temu „Borov prelac gnjezdar – biološko ekološka studija“. Godine 1957. izabran je za docenta iz predmeta šumarska entomologija, 1960. za izvanrednog a 1964. za redovnog sveučilišnog profesora. Objavio je 95 stručnih i znanstvenih radova iz područja entomologije i zaštite šuma tražeći odgovore za dio svojih radova u šumama Gorskog kotara. U aktivnostima na planu sveučilišne nastave sa studentima često je dolazio u Gorski kotar. Pod njegovim rukovođenjem i uz njegovo sudjelovanje specijaliziralo je i magistriralo te doktoriralo više od 20 kandidata. O značenju šuma za zaštitu čovjekove okoline održao je predavanja u mnogim mjestima u Hrvatskoj i izvan nje - Ljubljani, Sarajevu Skopju, Varaždinu, Karlovcu, Delnicama, Čabru…). Nositelj je mnogih društvenih i stručnih priznanja, odlikovanja i plaketa.

Vezano uz Gorski kotar poznati su mu radovi: „Pojava nekih važnijih štetnika u šumama NR Hrvatske“ ( 1952. ), „Šumarska nastava u Hrvatskoj 186. – 1960.“ ( 1960. ), „Argyresthia fundella – moljac jelinih iglica uzročnik sušenja jele u Gorskom kotaru“ ( 1960. ), „Problemi sušenja jele u Gorskom kotaru, Lici i Sloveniji“ ( 1969. ) i „Šumarstvo i drvna industrija Hrvatske u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon
Sastavio: Željko Laloš
MILIVOJ MAJNARIĆ snimatelj
Rodio se 18. lipnja 1926. godine u Delnicama gdje je i umro 6. svibnja 1996. godine. Kao snimatelj radio je na filmu i na televiziji. Nakon Drugog svjetskog rata s grupom budućih mladih filmaša dobiva stipendiju za studij tzv. umjetničkih disciplina na FAMU (Čehoslovačka) s praksom u filmskim studijima Barrandova. Nakon rezolucije Informbiroa prekida studij u Pragu i vraća se u Zagreb. Snimio je nekoliko dokumentarnih filmova a pretežito je radio kao pomoćnik snimatelja u ono vrijeme poznatih snimatelja Grčevića, Pintera i Vodopivca ili kao „druga kamera“ u brojnim koprodukcijama, primjerice njemačkom filmu o „Winetou“ snimanom na Grobničkom polju. Snimio je i više promidžbenih filmova te surađivao u snimanju televizijskih serijala ( „Kapelski kresovi“ ). Snimio je svoj jedini dugometražni film „Ljubav i poneka psovka“ Antuna Vrdoljaka iz 1969. godine. Zbog političkih i zdravstvenih razloga tijekom karijere kao skroman čovjek nikada se nije uspio probiti među vrh snimateljskog kadra.
Izvor: http://hrfilm.hr/baza_snimatelj.php?id=68
Sastavio: Željko Laloš
JOSIP ŠAFAR šumar, profesor, znanstveni savjetnik
Rodio se 9. listopada 1906. godine u Delnicama a umro je 11. siječnja 1988. godine u Zagrebu. Potječe iz obrtničke obitelji. Godine 1926. maturirao je u Gospiću. Studirao je na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Apsolvirao je na Šumarskom odjelu 1930/31. A diplomirao je 12. Listopada 1931. godine.

Godine 1932. i 1933. Radio je kao šumarski pripravnik u Direkciji šuma na Sušaku a zatim od 1933. do 1942. Radio je kao upravitelj šuma u Delnicama, Fužinama i Crikvenici. Početkom 1943. uhićen je po talijanskim fašistima i osuđen na osamnaest godina robije. Od 1944. godine radio je u Oblasnom NOO za Hrvatsko primorje. U prvoj polovici 1945. godine bio je direktor Direkcija šuma u Rijeci i načelnik u Ministarstvu šuma NRH, a od kolovoza iste godine do 1950., prvi je rukovoditelj Zavoda za praktična šumarska istraživanja. U razdoblju od 1950. do 1951. obnašao je dužnost tajnika Zavoda za šumske pokuse Poljoprivredno – šumarskog fakulteta u Zagrebu a zatim do 1954. opet je bio direktor Instituta za šumarska i lovna istraživanja NRH u Zagrebu. U Institutu ostao je kao znanstveni savjetnik do 1969. godine kada odlazi u mirovinu ali nastavlja i dalje svoju znanstveno publicističku djelatnost.

Od 1949. do 1959. godine bio je suradnik JAZU i član njezine sekcije za šumske znanosti. Od 1950. do 1957. bio je i član Stručnog savjeta Instituta za eksperimentalno šumarstvo JAZU i tri godine zamjenik direktora Instituta. Bio je na specijalizaciji za uzgajanje šuma u Institutu i Visokoj tehničkoj školi u Zürich ( 1952. – 1953. ) te na studijskim putovanjima u Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj i Poljskoj. Godine 1953. izabran je za predavača na Fakultetu za agronomiju, šumarstvo i veterinarstvo Univerze u Ljubljani a u razdoblju od 1968. do 1969. godine predavao je i na poslijediplomskom studiju na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu.

U svom znanstvenoistraživačkom radu bavio se i biološko – ekološko – uzgojnim značajkama glavnih vrsta drveća jele, bukve i smreke, njegovanjem sastojina i proširivanjem četinjača u sastojine listača, izmjenama vrsta drveća u prirodnim sastojinama, melioracijama i konverzijama degradiranih sjemenjača, panjača i šikara, problemima sjemenarstva i pošumljavanja, osnivanjima i ekonomičnostima tzv. turističkih šuma u Primorju a proučavao je i faktore degradacije i probleme melioracije u posavskim šumama. Rezultate svih tih istraživanja kontinuirano je objavljivao u domaćim i stranim stručnim časopisima. Čitavo operativno, stručno, znanstveno i bogato iskustvo te akumulirano znanje Josip Šafar je sintetizirao u svom životnom djelu „ Ekonomski i biološki temelji za uzgajanje šuma“ iz 1963. godine.

Bio je aktivan član različitih tijela i komisija te suradnik a u razdoblju od 1950. do 1952. godine urednik „Šumarskog lista“. Gorski kotar pamti ga i kao glavnog urednika monografije „Gorski kotar“ izdane 1981. godine. Čitav njegov opus broji oko 220 različitih radova. Za svoj predani rad primio je Orden zasluge za narod II i III reda sa zlatnim vijencem. Primio je i diplomu zaslužnog člana Saveza šumarskih društava Hrvatske i povelju u povodu 130. obljetnice HŠD.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon.
Priredio: Željko Laloš
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
Back to content