Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
STJEPAN BOLF, omladinac, antifašist
Rodio se 1923. u Delnicama gdje je i umro 1943. godine. Bio je pripadnik radničke omladine, antifašist i član Komiteta SKOJ-a za Delnice. Pučku školu završio je u Delnicama a od 1938. godine radio je kao pomoćni gaterist na pilani industrijalca Leopolda Cividinija u Delnica. Bio je jedan, među mladeži, od inicijatora štrajka pilanskih radnika 1939. Godine održanom u delničkom Potoku. Zajedno sa Ilonkom Golikom raznosio je na širem delničkom području pojedincima i obiteljima literaturu na čitanje o naprednom radničkom pokretu. Za jednog pokušaja diverzije na okupatorski njemački konvoj teretnih vozila ranjen je i uhvaćen. Strijeljan je po njemačkom okupatoru u Lučicama 19. studenog 1943. godine. Na mjestu pogibije ( strijeljanja ) narod Delnica 1985. godine podignuo je njemu u spomen - spomen ploču.
Izvor: Arhiva OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
PAŠKO LOVRIĆ prof. dr., hrvatski geodet i kartograf
Rodio se u Dubrovniku 31. kolovoza 1931. a umro je u Zagrebu 16. siječnja 1997.  godine. Gimnaziju je završio u Osijeku 1950. godine a diplomirao je na  Geodetskom odjelu Arhitektonsko – građevinsko – geodetskog fakulteta Sveučilišta  u Zagrebu 1956. godine. Doktorirao je u Bonnu 1972. godine. Od 1958. godine  radio je kao stručni suradnik u Zavodu za kartografiju i reprodukciju karata  Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu docent je postao  1973., izvanredni profesor 1978. a redovni profesor 1984. godine. U trajno  zvanje redovitog profesora izabran je 1996. godine. Na fakultetima u Zagrebu,  Ljubljani i Sarajevu predavao je kartografiju i topografiju. Za života objavio  je više od 90 topografskih i tematskih karata i planova hrvatskih gradova. Bio  je predsjednik Saveza geodetskih inženjera i geometara Hrvatske, pročelnik  Sekcije za kartografiju Hrvatskog geodetskog društva i redoviti član Akademije  tehničkih znanosti Hrvatske.

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: Planovi Grada Delnica,  „Fiume und Delnice 1914“i „ Laas und Čabar 1914“. ( 1966 – 1994. ).
Izvor: Hrvatska enciklopedija. Sastavio: Željko Laloš
PEROSLAV HIBŠER javni djelatnik, hrvatski iseljenik - emigrant
Rodio se u Brodu na Kupi 1882. godine a umro je 1961. godine u Sao Paulo.  Osnovnu školu završio je u Bosancima kraj Bosiljeva a gimnaziju i trgovačku  školu u Zagrebu. Po završenom školovanju živio je u Berlinu i Beču gdje se bavio  trgovinom i prevođenjem. Godine 1902. otišao je u Brazil u Sao Paulo gdje je  radio kao knjigovođa i bio aktivan u političkom i društvenom radu hrvatskih  iseljenika. Godine 1903. bio je glavni pokretač i jedan od voditelja  iseljeničkog hrvatskog tamburaškog zbora a 1907. u Sao Paulu utemeljio je  udruženje „Slavenski sokol“ i bio njegov dugogodišnji predsjednik.
Izvor: „Gorani u Južnoj Americi“ ( OK SKH Delnice ) Sastavio: Željko Laloš
IVAN DUJANIĆ šumarski tehničar, goranski šumarski kartograf
Rodio se u Senju 1932. godine a umro je 1992. godine. Osnovnu školu pohađao je u Crikvenici i Glini a sedmoljetku ( nižu gimnaziju ) u Petrinji. Srednju šumarsku školu završio je 1952. godine u Splitu gdje je i maturirao. Po završetku školovanja uposlio se u Šumskom gospodarstvu „Viševica“ Rijeka u Odjelu za uređivanje šuma. Po odsluženju vojnog roka gotovo dva desetljeća radio je u Šumskom gospodarstvu Delnice gdje je izradio vrlo veliki broj tehničkih nacrta i matrica šumskih područja sačinjenih od podataka njegove precizne izmjere na terenu i izračunu istih. Njegovi su podaci i kasnije mnogo godina služili kao osnova (podloga) izrade novih nacrta. Po reorganizaciji šumarstva zaposlio se u riječkom „Drvu“ gdje je radio sve do umirovljenja 1991. godine. Bio je poznati ljubitelj filatelije pa je za života priredio nekoliko tematskih filatelističkih izložaba s motivima poštanskih maraka vezanih za floru i faunu goranskog i okolnog područja za što je dobio više domaćih i međunarodnih priznanja.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice Sastavio. Željko Laloš
MIRKO HIBŠER kulturni djelatnik, hrvatski emigrant
Rodio se u Brodu na Kupi 5. studenog 1867. godine a umro je u Sao Paulu 1970. godine. Bio je jedna od najistaknutijih osoba Hrvatske bratske zajednice u Brazilu. Osnovnu školu završio je u rodnoj Brod na Kupi a gimnaziju u Rijeci i Senju gdje je i maturirao. Za boravka u domovini djelovao je kao javni bilježnik u čabarskom kotaru gdje je ustrojio i vatrogasnu četu. Godine 1896. emigrirao je u Brazil u Sao Paulo gdje je radio kao službenik u tvornici piva. Suosnivač je i prvi predsjednik Pripomoćnog hrvatskog iseljeničkog društva i bio je jedan od pokretača i dopredsjednik tamošnjeg Hrvatskog sokola.
Izvor: „Gorani u Južnoj Americi“ ( OK SKH Delnice ) Sastavio: Željko Laloš
MLADEN KABALIN publicist, kulturni djelatnik, hrvatski emigrant
Rodio se u Brodu na Kupi 8. ožujka 1915. godine a umro je u Lansingu/SAD 18. listopada 1997. godine. Godine 1933. u Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju a potom 1938 i Pravni fakultet. U razdoblju od 1944. do 1945. radio je kao službenik a potom kao ravnatelj Radijske postaje Osijek. Godine 1945. emigrirao je u Graz gdje je na Glazbenoj i Višoj umjetničkoj školi završio studij pjevanja. Godine 1949. otišao je u SAD gdje je magistrirao bibliotekarstvo na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu. Od 1956. radio je kao knjižničar na Michigan State University a u razdoblju od 1957. do 1981. godine bio je ravnatelj njezinog Prirodoznanstvenog odjela i pomoćnik ravnatelja knjižnice. Književne je radove objavljivao u časopisima „Omladina“, „Mladost“, „Hrvatska smotra“ te „Hrvatski sjever i Hrvatski krugoval“. Pjesme su mu uvrštene 1993. Godine u Antalogiju skupljenih baština Hrvatske te 2001. godine u zagrebačkoj „Uskrsnoj lirici“. Bavi se i enigmatikom. Istaknuo se zalaganjem za osamostaljenje Hrvatske.
Izvori: Gorani u Sjevernoj Americi“ ( OK SKH Delnice ), Hrvatska književna enciklopedija Sastavio: Željko Laloš
JOSIP GRGURIĆ poduzetnik, javni djelatnik, hrvatski emigrant
Rodio se u Delnicama 26. rujna 1925. godine a umro je u Australiji u Fremantleu 2012. godine. Osnovnu školu završio je 1938. Godine u Brod Moravicama a dvije godine tehničke škole za soboslikara u Zagrebu. U ožujku 1944. godine regrutiran je u postrojbe hrvatskog domobranstva te je proveo šest mjeseci na obuci u Austriji a potom je ratovao na bojištima u Lici i Gorskom kotaru. S vojnom domobranskom postrojbom preko Hrvatskog primorja, Istre i Slovenije, povukao se u talijansku Cividaleu gdje se predao engleskoj vojsci. U Italiji boravio je u zarobljeničkim logorima ( Udine, Forli, Taranto, Grumi, Crotaglia, Afragoli, Riciona i Rimini – Miramare ) a potom u izbjegličkom logoru Fermo. Iz Ferma je otišao u Bagnoli a potom u Pagani i Njemačku otkud se iznova vratio u Bagnoli. U lučki australijski grad Fremantle došao je u travnju 1949. godine gdje je radio kao drvosječa u šumi Bunnig Bros a potom na gradnji željezničke pruge da bi u razdoblju od 1949. do 1951. radio na poslovima pomoćnog radnika u pilani. U Fremantle se vratio 1951 i uposlio u tvornici limenih kutija „J. Gradsden“ otkuda je ubrzo prešao na posao u mesnu industriju „West Australian meat export“. U razdoblju od 1952. do 1973. godine bio je u istom poduzeću vozač gdje je u međuvremenu položio ispit na tečaju za nadglednika i na tom radnom mjestu ostao je do 1981. godine kada kupuje to isto poduzeće koje 1988. godine prodao suvlasniku. Potom je kupio trgovinu namještaja a 1991. Radnju za izradu predmeta od grubog platna koju jer držao otvorenom do 2008. godine. U međuvremenu u razdoblju od 1991. do 1995. godine bavio se i prodajom športske opreme.

Bio je član i predsjednik Hrvatskog kluba u Fremantleu ( 1952. – 1974. ), član „Good Neighbour Connclia“ ( 1961. – 1965. ) te član ( 1961. – 1972. ) i predsjednik ( 1962. – 1965. ) Migrant Emmergency Funda, unutar koje je bio tumač i učitelj engleskog jezika. Josip Grgurić bio je 1974. jedan od utemeljitelja i doživotni član Hrvatskog centra u Fremantleu te njegov predsjednik u razdoblju od 1979. do 1981. godine. U razdoblju od 1968. do 1972. godine bio je predsjednik NK „Croatia Frementle“ . Organizirao je i „Mandolinski trio“ koji je u razdoblju od 1972. do 1978. prerastao u kvintet. Pokrenuo je i Hrvatski radio program na postaji 6NR.
Izvori: „Gorani u Australiji“ ( OK SKH Delnice). Leksikon iseljeništva. Sastavio: Željko Laloš
STJEPAN HORŽIĆ svećenik, žrtva ratnog zločina
Stjepan HržićRodio se 26. prosinca 1918. godine u Rakovcu ( župa Ljubešćica ) a umro je (strijeljan) 30. siječnja 1945. godine podno brda Drgomalj nedaleko Delnica. Gimnaziju je završio u Zagrebu a bogosloviju u Senju i Sarajevu. Za svećenika zaređen je 1941. godine u Zagrebu. Obnašao je dužnosti kapelana u Kraljevici a potom u Mrkoplju gdje je u godinama Drugog svjetskog rata vodio brigu i za župe Vrbovsko i Ravna Gora, koje su jedno vrijeme bile bez župnika.

U jesen 14. listopada 1944. godine uhićen je u Mrkoplju kao „javni zagovornik NDH režima“ i sproveden u zatvor u Delnicama. Strijeljan je bez prava na obranu i bez suđenja kao opasni neprijatelj naroda. Bez obzira jeli bio ili ne zagovornik NDH režima, tijekom Drugog svjetskog rata nije bio kriv za ničiju smrt niti je bilo koga prokazao. Sve navodi da je svećenik Horžić bio žrtva zločina. Iz njegovog svećeničkog životopisa ostalo je zabilježeno da je volio raditi sa mladim ljudima i onda kad su se drugi svećenici zbog opasnih okolnosti rata znali povući iz takvih i sličnih aktivnosti. Vodio je pjevački zbor, učio svirati na instrumentima učenike i spremao je igrokaze. Posebno je pomagao siromašne učenike. Bio je svestrani odgojitelj mladeži.
Izvori: Riječka nadbiskupija, Arhiva OK SKH Delnice, siječanja Z. Kezele. Sastavio: Željko Laloš
MATIJA TOMAC nositelj „Partizanske spomenice 1941.“
Matija TomacRodio se 23. veljače 1897. u Zalesini kraj Delnica u obitelji šumskog radnika a umro je 1983. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Pučku školu završio je u Delnicama a krojački zanat u Brodu na Kupi da bi kao krojački majstor radio u Delnicama. Vrlo rano uključio se u revolucionarni radnički pokret delničkog kraja uključivši se u rad >URS – ovih sindikata. Bio je i prvi predsjednik prijeratnog Odbora za izgradnju Radničkog doma u Delnicama.

Po okupaciji zemlje bio je prvi predsjednik Odbora borbene pomoći NOP – u a krajem 1941. Godine primljen je u članstvo KPJ. Tijekom NOB – a bio je predsjednik NOO Kotara delnice kao i predsjednik Kotarskog odbora narodne fronte Delnice koje dužnosti je obnašao do kraja Drugog svjetskog rata.

Po završetku rata aktivno se uključio u rad organa vlasti obnašajući istovremeno i dužnost upravitelja delničkog mlina s koje dužnosti je i umirovljen.

Bio je nositelj više ratnih i poratnih odličja među kojima i „Ordena Republike sa srebrnim vijencem“. Nositelj je i „Partizasnske spomenice 1941.“
Izvori: Arhiva OK SKH Delnice, obitelj Tomac Sastavio: Željko Laloš
ANĐELKA ŠRAGALJ javna djelatnica, sportašica
Anđelka ŠragaljRodila se 19. listopada 1925. godine u Delnicama a umrla je 1. ožujka 2013. i sahranjena je 5. ožujka na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Rođena u obitelji Slavice i Matije Tomca – krojača, osnovnu školu i četiri razreda građanske škole završila je u Delnicama. Pred Drugi svjetski rat u vrijeme gradnje Radničkog doma u Delnicama radila je na poslovima gašenja živog vapna i donošenja vode. Godine 1940. otišla je u Karlovac gdje je upisala učiteljsku školu. Ubrzo, početkom rata, vratila se u Delnice i zajedno sa sestrom pomagala je ocu i njegovim suborcima u raznošenju hrane, sanitetskog materijala kojeg je dobivala od Mirka Drenovačkog i Maksa Jelineka, tiska i pošte u šumu partizanskim borcima. Ljeti 1943. godine primljena je u SKOJ da bi na dan kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. učestvovala u akciji razoružavanja talijanske vojske na Lujzinskoj cesti te je zajedno sa delničkom mladeži oružje utovareno u zaprežna kola prevozila u šumske zemunice partizanskim borcima. Iste godine radila je i na uređenju partizanskih kancelarija u privremeno oslobođenim Delnicama i u Okružnom komitetu na uređenju i objavljivanju zidnih novina. Bilo je to u vrijeme kada se na cijelom oslobođenom teritoriju trebao uspostaviti rad škola. Po odluci Prosvjetnog odjela Okružnog NOO Delnice postavljena je za učiteljicu u osnovnoj školi Kuželj nedaleko Broda na Kupi. Istovremeno kao omladinska rukovoditeljica i aktivistkinja, obnaša je i dužnost sekretara Općinskog rukovodstva SKOJ – a za Brod na Kupi. Sredinom 1944. godine postaje članom Kotarskog komiteta SKOJ – a Delnice a početkom 1945. godine primljena je u KPJ. Nakon udaje u lipnju 1945. godine sa suprugom odlazi u Sarajevo gdje je nastavila sa školovanjem i završila gimnaziju. U Sarajevu uz rad s mladeži učestvovala je u analfabetskim tečajevima. Nakon Sarajeva kraće vrijeme sa obitelji živjela je u Beogradu gdje je učestvovala na mnogim dragovoljnim radovima raščišćavanja ruševina nastalih od ratnih razaranja.

U Delnice vratila se 1955. godine i zaposlila u Drvno industrijskom poduzeću „Lučice“ u Lučicama kraj Delnica a kasnije u RZZS DIP – a „Delnice“ gdje je radila do umirovljenja. Uz posao usporedo je vodila vrlo intenzivan kulturni i društveno politički dio života. Više od šest godina bila je članica Predsjedništva Općinskog sindikalnog vijeća Delnice, članica Općinske konferencije za društvene aktivnosti Delnice, odbornik SO Delnice, dugogodišnja aktivistkinja Civilne zaštite Grada Delnica i djelatnica – volonterka Turističke zajednice općine Delnice. Izgradila je zajedno tada sa najpoznatijim delničkim omladinkama i zavidnu športsku karijeru. Sa kuglašicama Delnica više godina nastupala je u natjecanjima na općinskoj, regionalnoj i državnoj razini.

Voljela je slušati glazbu, čitati knjige i tisak, družiti se, odlaziti na kazališne predstave a posebice je razumjela i imala osjećaja prema nesretnim i siromašnim ljudima.
Izvori: Obitelj Šragalj, Arhiva OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
ZVONIMIR ANTE MILINOVIĆ svećenik, žrtva ratnog zločina
Zvonimir MilinovićRodio se 2. lipnja 1914. godine u Starigradu kraj Senja a umro je ( strijeljan ) 16. prosinca 1943. godine u partizanskom logoru Praprot.

Za svećenika bio je zaređen 1937. godine u Splitu kao kapucin. Sve do Drugog svjetskog rata obnašao je svećenički poziv u Splitu , Dubrovniku i Karlobagu da bi 1940. godine prešao u Riječko – senjsku – modrušku biskupiju kao župnik u Postenama nadaleko Broda na Kupi.

Uhićen je 1. listopada 1943. godine i pritvoren po partizanskoj vlasti u Brodu na Kupi, da bi desetak dana potom bio sproveden u partizanski logor Praprot, u blizini Crnog luga, na ispitivanje. U obrazloženju njegova uhićenja pisalo je da nije dozvolio pripadnicima partizanskih jedinica da se služe zvonikom crkve u vojne svrhe te da ne može prihvatiti „vlast iz šume“ i provoditi njezina naređenja i odluke. Iz njegovog životopisa ostalo je zabilježeno da je u vrijeme njegova župnikovanja u Kupskoj dolini narod u velikom broju dolazio na mise. Bio je pošten i iskren a po uvjerenju dosljedan hrvatski domoljub koji je na „svoj način tumačio ulogu i značaj NDH“. Kao uvjereni Hrvat volio je svoju hrvatsku državu i imao je snage javno reći „da je za njega samo hrvatska vlast legalna vlast, a ne ona vlast u šumi“. Život je izgubio bez prva na obranu i suđenje. Sve navodi da je svećenik Milinović bio jedna od žrtava ratnog zločina na ovom području.
Izvori: Riječka nadbiskupija, Arhiva OK SKH Delnice, siječanja Z. Kezele na Milinovićev životni put u Drugom svjetskom ratu. Sastavio: Željko Laloš
TOMISLAV PLEŠE kapetan američkog ratnog zrakoplovstva (USAF – a )
Tomislav PlešeRodio se 1916. godine kao sin jedinica u obitelji Delničanina liječnika Mihe Plešea – Katarinčenega a poginuo je 9. rujna 1944. godine u vrijeme bombardiranja Njemačke i sahranjen je u Američkom vojnom groblju Lorraine u Francuskoj. U rekonstrukciji njegove pogibije uvelike je pripomogao dnevnik što ga je vodio Cliford R. La Fary, koji je Tomislavu bio navigator a pronašla ga je njegova kći Debbie. Prema zapisu u dnevniku bombarderi USAF – a, B – 24, ukupno njih 337, poletjeli su 9. rujna 1944. iz baze u Engleskoj sa zadatkom bombardiranja grada Mainza i njegove okolice. Prilikom napada bombarder je bio pogođen i srušen. Od cjelokupne posade zrakoplova poginulo je pet članova, neki su preživjeli i bili zarobljeni, a sudbina ostalih do danas je ostala nepoznata. Među poginulima bio je i kapetan Tomislav Pleše ( Cap. Thomas M. Plese ). Navigator Ka Faray bio je iskočio padobranom i pao u njemačko zarobljeništvo. Bio je ranjen i nakon ukazane pomoći sproveden u logor. Po završetku rata vratio se kući, oženio, i dočekao starost.

Prilikom obnove crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama ( 1954. ), a u povodu desete obljetnice pogibije njegova sina, dr. Miho Pleše dao je u crkvi postaviti prigodnu spomen ploču. Deset godišnjim doprinosima župljana i požrtvovnošću delničkog župnika Antuna Brnada te donacijama američkih Hrvata podrijetlom iz Delnica, temeljito je crkva obnovljena 1954. godine.

Priča o kapetanu Tomislavu Plešeu samo je jedna od priča o mnogim poznatim i nepoznatim Goranima koji su tijekom Drugog svjetskog rata poginuli u raznim savezničkim formacijama boreći se protiv europskog i svjetskog fašizma.
Izvori: Obitelj Pleše, Gorani u Sjevernoj Americi ( OK SKH Delnice ). Sastavio: Željko Laloš
DRAGUTIN PLEŠE stomatolog, logoraš
Dragutin PlešeRodio se u Delnicama 1. rujna 1911. a umro je 25. kolovoza 1960. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Josipa i majke Jelene rođ. Pleše. Otac mu je bio radnik a majka kućanica. Osnovnu školu završio je u Delnicama a srednju zubotehničku u Zagrebu. U vrijeme srednjoškolskog obrazovanja bio je praktikant u „Zobnom ateljeu“ Radeče pri Zidanom Mostu. Po povratku sa odsluženja vojnog roka u Beogradu, upisao je studij stomatologije kojeg je s uspjehom završio. Po završetku studija vratio se u rodne Delnice gdje otvara privatnu stomatološku ordinaciju. Još za vrijeme kraljevine Jugoslavije bio je veliki simpatizer i zagovornik naprednog radničkog pokreta dajući u to vrijeme za „Crvenu pomoć“ novčane priloge. Sve do 21. travnja 1942. godine radio je za potrebe Narodnooslobodilačkog pokreta dajući pripadnicima partizanskih postrojbi pomoć u hrani i odjeći. Njegovom zaslugom veliki broj mladih ljudi u vrlo kratkom vremenu uspio se prebaciti u te postrojbe.
Po Talijanskoj komandi u Delnicama uhićen je 21. travnja 1942. godine i osuđen na Sušaku na devet godina robije. Najprije se nalazio u internaciji i zatvoru u Italiji a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine prebačen je u zloglasni njemački koncentracijski logor Dachau, zatim u Buchenvald te Majdanek ( Lublin ). U Dachau u skupini od dvjestotinjak robijaša bio je zvjerski mučen od kojih je mučenja preživjelo njih devetnaest. Ostao je živ samo zahvaljujući svome zvanju zubara. U logoru dovozili bi mu mnoge ljudske lubanje iz kojih je kao zubar morao vaditi zube obučene u zlato i srebro i potom ih sortirati. Njega su zajedno sa ostalim robijašima 15. svibnja 1945. godine oslobodile snage Savezničke vojske. U knjizi „ Istina o Buchenvaldu“ autora Jurice Kerblera i Tomislava Novaka spominje se Pleše kao robijaš toga zloglasnog logora.

U Vrijeme dok se nalazio u njemačkim logorima prema potvrdi Kotarskog NOO Delnice od 6. srpnja 1945. godine , partizanska Komanda mjesta u Delnicama 22. prosinca 1943. godine zaprimila je od njegove zubarske radnje medikamente i instrumente. Oni su bili uslijed čestih neprijateljskih ofenziva u ovome kraju i vođenju borbi potrošeni a instrumenti su se pogubili ili uništili tako da se isti po završetku rata nisu mogli vratiti Dragutinu Pleše.

Pleše se iz Njemačke vratio 30. lipnja 1945. godine te u razdoblju do 31. ožujka 1951. godine radio je kao zubar u Kotarskoj zubnoj stanici Delnice kada dobiva otkaz kao višak radne snage te je primljen u honorarnu službu Kotarske ambulante Delnice gdje je radio sve do jeseni 1956. godine. Savjet za narodno zdravlje NO Općine Delnice 8. listopada 1956. Godine odobrio je Dragutinu Pleše otvaranje privatne zubarske ordinacije u kojoj je radio sve do svoje prerane smrti 1960. godine. U ordinaciji radila je i njegova supruga Marija kao zubarski tehničar.

Prema kazivanju njegove supruge Marije od 1945. sve do 1959. godine njezin suprug Dragutin podnosio je zamolbe za pomoć u priznavanju danih instrumenata i medikamenata za potrebe NOB – a 1943. godine. Nažalost, bilo koji oblik pomoći nikada mu nije odobren pod obrazloženjem da sve što je dano iz njegove zubne ordinacije isključivo je korišteno u vojne svrhe NOB – a. Godine 1957. Obratio se i Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu FNRJ u Beogradu za novčanu potporu u opremanju njegove zubne ordinacije. Odgovor nikada nije dobio. Ogorčen na račun ponašanja beogradskog sekretarijata javno je osudio njegov rad. Bilo je to razlogom da je šest mjeseci proveo na Golom otoku. Na fotografiji Dragutin Pleše u robijaškoj odori logora u Dachau snimljen u Delnicama 1945. godine.
Izvori: Obitelj Pleše, Arhiva OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
ANTE SORIĆ stručni fotograf
Rodio se 1919. a umro je 1983. godine. Cijeli radni vijek bio je vezan uz šumarsku i drvnu struku. Radio je kao fotograf pri Ministarstvu šumarstva Narodne Republike Hrvatske. . Bio je i stalni fotograf Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske. U razdoblju od 1957. do 1980. godine izrađivao je naslovnice za „šumarski list“. a 1976. godine za „Povijest šumarstva Hrvatske“ pripremio je veliki broj fotomaterijala snimljenog i na goranskom području. Sorićeve fotografije korištene su 1981. godine kod izrade monografije „Gorski kotar“. Savezu inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske te Hrvatskom šumarskom društvu darovao je svoju fotodokumentaciju od preko deset tisuća snimaka. Veći broj snimaka snimljen je i u goranskoj drvnoj industriji s područja gradova Delnice, Čabar i Vrbovsko. O njegovoj fotodokumentaciji govore i zapisi iz arhive Šumskog gospodarstva Delnice iz 1978. godine. Fotograf Sorić na prijedlog Atilija Panjaka nekadašnjeg višeg savjetnika za skijašku proizvodnju zagrebačkog „Export drva“ snimio je u delničkoj „Jeli“ 1972. godine tehnološki proces skijaške proizvodnje te proizvodnje montažnih objekata.
Izvori: HŠŽL, Arhiva ŠG Delnice, Arhiva RZZS DIP – a „Delnice“. Sastavio: Željko Laloš
MATIJA PLENK i IVAN PLEŠE žrtve ustaškog zločina
Matija Plenk - K'blarof ( 1915. – 1942. ) Ivan Pleše - Lenkōasen ( 1914. – 1942. ) rođeni su u Delnicama gdje su završili poučku školu. Na pilani delničkog industrijalca Ivana Bolfa upošljavaju se 1930 – tih godina radeći kao radnici na skladištu rezane građe. Oboje bili su članovi Sportskog društva „Goranin“ Delnice nastupajući za nogometnu i skijašku sekciju. Zagovornici ideja naprednog radničkog pokreta, u godina pred Drugi svjetski rat, često su bili uhićeni po Žandarmerijskoj stanici Delnice kao jedni od organizatora radničkih štrajkova u Delnicama na svim pilanama delničkih industrijalaca. Početkom Drugog svjetskog rata a poglavito od travnja 1941. godine javno osuđuju okupaciju Delnica od strane talijanskih vojnika i ustaške satnije. Znajući za to pripadnici ustaške satnije u Delnicama prema propisu poglavnika Ante Pavelića od 2. listopada 1941. godine, provjeravali su, špijunirali i provocirali mještane Delnica ne bi li pronašli suradnike NOB – a. Pronašli su u Delnicama svoje zagovornike ( doušnike ) koji su im izdavali moguće aktiviste i suradnike NOB – a. po naređenju zapovjednika delničke ustaške satnije Alojzija Schena, Matija Plenk i Ivan Pleše u veljači 1942. godine prevarom dovedeni su u prostorije „Stare općine“ u delničkom Zdolanjskom kraju nad kojima se iživljavao ustaški koljač nadimka „Kereta“ Plešeu na živom rezao je pojedine dijelove tijela a raskomadani leš ustaše su bacile uz cestu između Delnica i Marija Trošta. Plenka je Kereta sasjekao na komade, spalio dijelove tijela i u sanduku zakopao ih u podrumu „Stare općine“. Za taj nemili događaj doznao je Kotarski sud u Delnicama koji je po predsjedniku suda Franji Stankoviću izdao nalog da sudbeno – liječnički vještak doktor Milan Forambaher izvrši očevid. Izvršio je očevid i ustvrdio da je dvoje ljudi podvrgnuto najstrašnijim mučenjima i ubijeno. Niti talijanska komanda u Delnicama nije mogla prihvatiti takvo što već je zatražila od ustaške satnije da napusti Delnice.

U znak siječanja na smrtno stradale Delničane – antifašiste i sportaše Ivana Plešea i Matiju Plenka, u Delnicama 27. srpnja 1947. godine otkrivena je spomen ploča njihove pogibije.
Izvori: OK SKH Delnice, svjedočenja dr. Milana Forembahera Priredio: Željko Laloš
JOSIP ŠNAJDAR skijeringaš, juniorski prvak Savske banovine u skijaškom trčanju
Josip ŠnajdarRodio se u Delnicama 1920. godine a umro je od tuberkuloze pluća 1940. godine i sahranjen je na Mjesnom groblju „Mrtvice „ u Delnicama. Pučku školu završio je u Delnicama i kao desetogodišnjak postaje članom HPD „Risnjak“ Delnice baveći se skijaškim trčanjem u mlađim uzrastima. Sredinom 1935. –tih godina bio je jedan od najbolji delničkih skijeringaša. On je za mnoge izletnike u Delnicama sa zagrebačkog i sušačkog područja, koji su sa oduševljenjem pratila delnički skijering, znao s konjima, držeći ih na dužim uzdama oko pojasa, u atraktivnoj utrci van konkurencije na skijama proći razdaljinu od Delnica do Crnog luga. Šnajdar je 1938. godine postao juniorskim prvakom Gorskog kotara u skijaškoj utrci na deset kilometara. Godinu dana potom u istoj disciplini postao je juniorskim prvakom Savske banovine. Kao skijaš – skakač redovito je nastupao i na skakačkim prvenstvima održavanim u godinama pred Drugi svjetski na skijaškoj skakaonici „Vučnik“ u Delnicama.

Po završetku Drugog svjetskog rata Fiskulturno društvo „Goran“ Delnice – sekcija za skijanje u jesen 1946. godine održalo je skijering natjecanje u znak siječanja na rano preminulog Šnajdara. Natjecanja su trebala postati tradicionalna, no u tome se nije uspjelo zbog malog interesa za tu vrstu športa.
Izvori: Obitelj Ivana Šnajdara st. Sastavio: Željko Laloš
JOSIP KEZELE urar, dobitnik nagrade za životno djelo Obrtničke komore Županije Primorsko . goranske
Josip KezeleRodio se u Delnicama 1931. godine a umro je 17. kolovoza 2013. godine i sahranjen je na Gradskom groblju u Malom Lošinju. Po završetku školovanja za urara te stjecanja praktičkog iskustva iz urarskog poziva kod poznate delničke urarske obitelji Mihovila Abramovića, Kezele je 1959. godine otišao u Mali Lošinj gdje je otvorio urarsku radnju koje u to vrijeme u Lošinju nije bilo. Za radnog vijeka posebice je usavršio popravak digitalnih satova. Poznat je bio po zbirci starih zidnih i stolnih satova od kojih su neku bili s goranskog područja. Godine 2001. dobio je nagradu za životno djelo Obrtničke komore Županije Primorsko goranske.
Sastavio: Željko Laloš
ANDRIJA POLIĆ zadnji župnik lučičkih Delnica
Rodom iz Bakra od kuda su najvećim dijelom prostor lučičkih Delnica naselili stanovnici s bakarskog područja 1411. godine, župnik Andrija Polić bio je posljednji župnik u lučičkim Delnicama ubijen s nekoliko Delničana pri upadu Turaka 1561. godine na prostor Lučičke kalvarije gdje se nalazilo selo Delnice. U svojim zapisima spominje ga početkom 17. stoljeća prvi delnički župnik Vid Gregurić. Predaju o župniku Poliću zabilježio je i Delničanin župnik Matija Majnarić – Jéjgetof. u drugoj polovici 19. stoljeća. Prije župnika Polića bogoslužje u lučičkim Delnicama u prvoj polovici 16. stoljeća, prema župniku Matiji Majnariću – Jéjgetoven vršio je župnik Josip Njegovan upisan na 36. stranici povijesne građe o postojanju lučičkih Delnica u prvoj polovici 16. stoljeća.
Izvori: Arhiva crkve Sv. Iava Krstitelja u Delnicama iz 1937. godine. - zabilježio Zvonko Kezele Sastavio: Željko Laloš
MATIJA POLIĆ st. esperantista, osnivač NK „Goranin“ Delnice, član URS – ovih sindikata
Matija PolićRodio se 27. ožujka 1912. godine u Delnicama u radničkoj obitelji Petra Polića a umro je 28. ožujka 1984. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Pučku školu završio je u Delnicama. Kao trinaestogodišnjak počeo je raditi kao nekvalificirani radnik u šumi a potom na pilanama delničkih industrijalaca kao tesar i tt monter. Vojni rok odslužio jer na Sušaku 1933/34. godine u činu kaplara.

Kao napredni omladinac primljen je u KPJ 1932. godine. U razdoblju sve do Drugog svjetskog rata Matija Polić bio je jedan od osnivača Nogometnog kluba „Goranin“, njegov igrača i kapetan momčadi a potom predsjednik kluba. Bio je član delničkog Planinarskog kluba „Prijatelji prirode“, Esperantskog društva „Delnice“ te član Sindikalne podružnice drvodjelaca URS – a za Delnice čiji je kasnije bio i predsjednik. U godinama pred početak Drugog svjetskog rata Polić je u delničkom nogometnom klubu „Goranin“ osnovao partijsku čeliju od četiri člana te SKOJ – evsku grupu. U razdoblju od 1937. do 1939. godine bio je jedan od suorganizatora mnogih štrajkova radnika u Delnicama. U pilani Ivana Bolfa u delničkom Zdolanjskom kraju osnovao je partijsku ćeliju i bio prvi njezin sekretar.

Kao jedan od vodećih delničkih radničkih aktivista bio je predložen od strane Kotarskog komiteta Delnice i Oblasnog komiteta za Gorski kotar i Primorje na školovanje u SSSR, u trajanju od pet godina. Kuriri koji su dolazili iz Francuske preko Austrije u Jugoslaviju a s kojima je trebao krenuti u SSSR, bili su otkriveni i uhapšeni. Bilo je to razlog da Matija Polić nije otišao na školovanje.

Početkom 1941. godine biva mobiliziran i kao vojnik obnašao je dužnosti na jugoslavensko – talijanskoj granici sve do raspada bivše Jugoslavije. Po dolasku iz vojske u Delnice dobio je poziv za domobrane na koji se nije odazvao sve po direktivi partije. Radeći tajno na prebacivanju mladih ljudi u partizanske jedinice u jesen 1941. godine uhapšen je od strane talijanske vojske i osuđen na Sušaku zatvorsku kaznu. U ožujku 1942. godine stupio je u redove NOP – a. Bilo je to razlogom uhićenja njegovog oca i žene koje su zatvorili u logor Bakar a potom u talijanski logor u Udinama gdje mu je žena oboljela i puštena je kući. U godinama Drugog svjetskog rata Matija Polić bio je pripadnik II odreda a potom u XIV brigadi obnašao je dužnosti u četi za vezu. Protiv okupatora borio se na području Gorskog kotara i Like i tu dočekao kraj rata.

Po završetku rata od 1945. godine radio je kao tt monter u pošti na Sušaku a od 1947. Godine na osobno traženje premješten je na rad u delničku poštu. Tu je obnašao dužnost glavnog tt montera sve do odlaska u mirovinu 1. prosinca 1971. godine. Iza rata aktivno je radio u SSRN, obnašao je dužnost sekretara OOSK u pošti Delnice a bio je i član Gradskog odbora SUBNOR – a Delnice.
Izvori: Obitelj Polić Sastavio: Željko Laloš
ALEKSANDAR VERNAK dipl. inž. šumarstva, dugogodišnji upravitelj šumarije Crni lug
Rodio se 15. listopada 1921. godine u Sisku a umro je u Opatiji 25. svibnja 2006. godine. Sin Karla i Romane rođ. Šintić. Otac mu je bio službenik a majka kućanica. Pučku i srednju školu završio je u Sisku. Maturirao je na realnoj gimnaziji 1940. godine. Studij šumarstva upisao je na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu pri samom početku Drugog svjetskog rata. Zbog ratnih nedaća apsolvirao je tek 1948/49. a diplomirao na ŠG odjelu 7. Kolovoza 1951. godine. Već kao student bio je vježbenik u Ministarstvu šumarstva Narodne Republike Hrvatske. Prvo radno mjesto nakon diplomiranja dobio je u Šumskom gospodarstvu „Viševica“ Rijeka i to u Šumariji Crni lug u kojoj je na mjestu upravitelja šumarije proveo četvrt stoljeća ( 1951. – 1975. ). Uz redoviti rad u šumarstvu prvih godina nakon osnivanja NP „Risnjak“ kraj Crnog luga neko je vrijeme bio vršitelj upravitelja parka zalažući se za njegovo proširenje.

Godine 1975. napustio je šumarsku operativu prešao na poslove prodaje u Udruženje drvne industrije i šumarstva „Drvo“ Rijeka s kojeg radnog mjesta je umirovljen 1987. godine.

Za vrijeme aktivne službe u Gorskom kotaru bavio se lovstvom.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
IVO PODHORSKI dipl. inž. šumarstva, rukovoditelj taksacije u NO za Gorski kotar
Ivo PodhorskiRodio se u Zagrebu 15. studenog 1899. godine gdje je i umro 1. siječnja 1992. godine i sahranjen je na Groblju „Mirogoj“. Bio je sin poznatog arhitekte Stjepana Podhorskog.. Pučku školu i gimnaziju završio je u Zagrebu gdje je 1917. godine maturirao. Nakon vojne obveze na bojištu u Galiciji upisao je Šumarsku akademiju u Zagrebu. Polazio je i studij glasovira. Diplomirao je na akademiji 13. Listopada 1924. godine.

Radom u struci započeo je u listopadu 1925. Kao činovnički pripravnik Direkcije šuma na Sušaku radeći na poslovima uređivanja šuma. Stručni ispit položio je 1927. godine u Beogradu. Krajem iste godine imenovan je za rukovoditelja Šumske uprave u Vranovini kraj Topuskog. U studenom 1934. Dobio je premještaj u Šumsku upravu u Đevđeliji ( Makedonija) ali na dužnost nije stupio već je krajem 1934. premješten za rukovoditelja Šumske uprave u Glini. Nastankom NDH 26. svibnja 1941. godine premješten je u Ravnateljstvo šuma u Zagrebu gdje kao taksacijski referent radi na poslovima uređivanja šuma.

Poslije rata od studenog 1945. Radio je kao rukovoditelj za taksaciju u Okružnom NO Gorski kotar u Delnicama a zatim u Kotarskom No Delnice. Za vrijeme boravka i rada u Delnicama aktivno se uključio u kulturni život mjesta pomažući u radu mjesnom pjevačkom zboru. Krajem siječnja 1947. godine prešao je na rad za nastavnika u Lugarsku školu Delnice. Od 1948. do umirovljenja 1968. godine radio je u Institutu za šumarska i lovna istraživanja u Zagrebu u referadi za intenzivni uzgoj topola u svojstvu višeg stručnog savjetnika. Bio je i višegodišnji član Jug. Komisije za uzgoj topola, član Savjeta Šumarskog fakulteta u Zagrebu te član Šumarskog društva.

Bio je vrsni stručni i znanstveni djelatnik za uzgoj euroameričkih topola, zaslužan za razvoj te grane i za širenje topolovih kultura u Hrvatskoj. Napisao je veći broj stručnih radova iz tog područja. U razdoblju od 1950. do 1960. godine surađivao je sa „Šumarskim listom“.

Godine 1961. Primio je povelju zaslužnog člana Saveza ITŠDI a 1967. proglašen je zaslužnim članom Jug. Komisije za topole. Godine 1972. Postao je zaslužnim članom Saveza ITŠDI SFRJ za istaknuti društveni i stručni rad. Prigodom proslave 130. obljetnice HSŠD i 100. obljetnice izlaženja „Šumarskog lista“ ( 1976. ) dodijeljena mu je zlatna medalja i povelja kao priznanje za rad na području topolarstva.

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Kapilarno klijalo“ (1950. ), „O šumskim zajednicama“ ( 1953. ) i „Vazda zeleno šumsko grmlje i bilje“ ( 1953. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
WENK GAŠPAR vlastelinski šumar, gostioničar
Rodio se u Delnicama 1788. godine a umro je u Zalesini oko 1845. godine. Uz redovite poslove vlastelinskog šumara za područja Delnica, Skrada i Ravne Gore, u Zalesini je 1820. godine otvorio gostionicu uz Lujzinsku cestu. Ujedno bio je i vlasnik slične gostionice – pansiona u Skradu. Bila je to druga gostionica na tom području neposredno uz gostionicu Janka Žagara. Oko 1845. godine u njegovu gostionicu, noću, provalili su hajduci s Lujzinske ceste tražeći od njega novac i hranu. Kada im na njihov zahtjev nije dao sve što su tražili odsjekli su mu ruku od čega je iskrvario i umro. Poslije Gašpara svratište u Zalesini vodio je Ivan Kajfeš.
Izvor: Obitelj Klobučar – delnički ljetopisci Sastavio: Željko Laloš
BRANKO MILAS dipl. inž. šumarstva, šumarski inspektor
Rodio se u Banja Luci 19. svibnja 1904. godine a umro je 1983. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Apsolvirao je šk. god. 1928/29. na šumarskom odjelu a diplomirao je 13. veljače 1930. godine. Kao činovnički pripravnik zaposlio se 7. svibnja 1930. u Direkciji šuma u Zagrebu. Prije Drugog svjetskog rata službovao je u Šumariji Vranovina kao upravitelj šumarije, potom u Kotaru Crikvenica kao šumarski referent a za Drugog svjetskog rata radio je u šumarijama Fužine i Skrad kao upravitelj a potom kao kotarski šumar u Delnicama. Od 1945. godine radio je u Rijeci kao šef Odsjeka za šumarstvo Okružnog NO za Hrvatsko primorje a zatim kao šef Odsjeka za uzgoj Šuma Šumskog gospodarstva Rijeka te kao općinski, kotarski i republički inspektor.

Bavio se studijom i problematikom gospodarenja u prebornim šumama na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja. Napisao je i objavio veliki broj stručnih radova. Sudjelovao je na više savjetovanja i simpozija i na njima podnosio referate u kojima je obrađivao problematiku operative.

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Razvoj prebornih šuma i smjernice rada na njihovoj obnovi“ ( 1949. ), „Pošumljavanje u prebornim šumama“ ( 1950. ), „Dinamika gospodarenja u prebornim šumama“ ( 1954. ), „Gospodarenje prebornim vrstama drveća u prebornoj šumi“ ( 1959. ), „Gospodarenje prebornim šumama Gorskog kotara“ Referat na seminaru o prebornom gospodarenju. Institut za šumarstvo i lovna istraživanja NRH. Delnice 12. – 15. studenog 1958. , „Provedba doznake i nadzor nad radovima u prebornim šumama“ ( 1961. ), „Regeneracija prebornih šuma“. Referat na simpoziju o problemima daljnjeg načina gospodarenja u prebornim šumama. Platak 7. – 8 lipnja 1962. godine.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
BOGOMIR MIHELČIĆ dipl. inž. šumarstva
Rodio se u Delnicama ( 18. siječnja 1928. --? ). Sin Josipa i Jelice rođ. Čop. Otac mu je bio trgovac a majka kućanica. Osnovnu i građansku školu završio je u Delnicama a gimnaziju u Senju maturiravši 1947. godine. Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu ( biološki smjer ) diplomirao je 26. Svibnja 1952. godine. Po završetku studija uposlio se u Šumskom gospodarstvu „Viševica“ Rijeka. Tijekom 1952. godine, kraće vrijeme, radio je u Šumariji Delnice a potom 1953. godine u Šumariji Gerovo. U Šumariji Vrbovsko radio je u razdoblju od 1953. do 1955. godine a potom prelazi na dužnost upravitelja Šumarije u Jablancu čije su se površine prostirale od mora, od pojasa submediteranske vegetacije do subalpskih sastojina bukve i bujnih smrekovih šuma vršne zone Velebita. Osnivanjem Šumskog gospodarstva Senj u razdoblju od 1960. do 1980. godine radio je u spomenutom senjskom gospodarstvu kao šef Odjela za uzgajanje šuma, pa šef Odjela za iskorišćivanje šuma a najduže u Odjelu za plan i analizu.

Godine 1980. prešao je na rad u Šumsko gospodarstvo Zagreb na dužnost direktora OOUR – a „Hortikultura“ baveći se održavanjem gradskih zelenih površina (parkova ) i izvođenjem hortikulturnih radova za potrebe Grada Zagreba. Od 1987. godine bio je urednik internog informativnog glasila gospodarstva da bi godinu potom bio umirovljen.

Bio je aktivan član Saveza DIT odnosno HŠD. Još od studentskih dana bavio se planinarstvo i jedan je od utemeljitelja Planinarskog društva Sveučilišta „Velebit“ u Zagrebu. Stvorio je herbarij nisko rastućeg goranskog bilja. Često je putovao u SAD kod svoje rodbine koja je živjela u u Gradu Seattlu da bi u poodmakloj dobi života tamo provodio veći dio života.
Izvori: Arhiva ŠG Delnice, HŠŽL Sastavio: Željko Laloš
GUSTAV HAUESIE vlastelinski šumar
Rodio se 1844. godine a umro je 18. siječnja 1928. u dobi od 84. godine. Potječe iz stare šumarske obitelji. Podaci o njegovom školovanju nisu poznati. Započeo je službovati kod Vlastelinstva kneza Bacanija ( Batthyanya ) u Gorskom kotaru. Prelaskom vlastelinstva u vlasništvo kneza Thurn – Taxisa preuzeo je novu upravu u kojoj je ostao do umirovljenja. Posebno u Delničkom kotaru bili su vidljivi rezultati njegova rada na uzgoju šuma.
Izvori: Preuzeto iz HŠŽL Priredio: Željko Laloš
MATIJA POLIĆ ml. dipl. inž. drvne industrije, športaš, športski djelatnik
Matija Polić MLRodio se u Delnica 3. travnja 1942. a umro je 9. prosinca 1989. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Matije i majke Anđelke rođene Kezele. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Delnicama. Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu Drvno industrijski odjel apsolvirao je 1964/65. godine a diplomirao je 17. siječnja 1967. godine. Po završetku fakulteta uposlio se u Drvno industrijskom poduzeću „Jela“ Delnice kao šef Tehničke pripreme poduzeća.

U tehnološkom procesu proizvodnje skija uvelike je pridonio usvajanju novih modela skija od kojih je veći dio godišnje proizvodnje bio namijenjen za sjevernoameričko tržište. Sve novousvojene modele skija u proizvodnji osobno je testirao na delničkim skijalištima. Posebice je bio znakovit njegov doprinos konstrukciji rješenja skija na preklop za potrebe vojske NATO pakta. Rješenje je pronašao izradom preklopa „mosta“ skije od hikori drva ( listopadno drvo iz porodice oraha podrijetlom iz Sjeverne Amerike ) koje se inače zbog svoje tvrdoće, čvrstoće i elastičnosti koristilo u proizvodnji skija, vesala, saonica i pojedinih dijelova namještaja. Uz proizvodnju skija za snijeg i vodu uveo je u proizvodnju i saonice. Zahvaljujući naporima inženjera Polića i njegovog stručnog tima, godišnje se u „Jeli“ proizvodilo više od sto tisuća pari skija. Izuzetan doprinos dao je i u tehnološkoj proizvodnji montažnih objekata i proizvodnji građevinske stolarije. Godine 1974. podržavao je integraciju delničke „Jele“ sa DIP – om „Delnice“ vidjevši u tome osiguranje sirovinske osnove za nesmetanu proizvodnju sada OOUR – a „Jela“ Delnice. U razdoblju od 1984. do svoje prerane smrti 1989. godine radio je u Razvojnom odjelu RZZZ DIP – a „Delnice“.

Od svoje rane mladosti bio je veliki zaljubljenik u skijanje i aktivni sudionik brojnih skijaških natjecanja u nordijskim i alpskim disciplinama. Godine 1963 osvojio je treće mjesto na otvorenom prvenstvu Grada Zagreba u veleslalomu priređenom na skijalištu Sljemena. Od početka 1980 – tih godina na svim važnijim skijaškim natjecanjima održavanim u Gorskom kotaru sudjelovao je u svojstvu skijaškog suca.
Sastavio: Željko Laloš
IVAN PETRANOVIĆ upravni pravnik, industrijski pedagog – kadrovik, društveno politički djelatnik
Ivan PetranovićRodio se u Delnicama 20. siječnja 1938. a umro je 18. rujna 2006. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Sin Antuna i majke Katarine rođene Šnajdar. Osnovnu i srednju školu / gimnaziju ) završio je u Delnicama a potom Višu upravnu školu u Zagrebu. Industrijsku pedagogiju kao izvanredni student studirao je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci gdje je diplomirao 1975. godine. Po završetku školovanja za upravnog pravnika, uposlio se u socijalnoj referadi uprave Općine Delnice kao referent a potom je obnašao dužnost rukovoditelja referade. Kao aktivan društveno politički radnik i član SKH, godine 1970 izabran je za sekretara OK SKH Delnice koju dužnost je obnašao u dva mandata do 1978. godine. Potom sve do 1985 bio je tajnik Općinske konferencije SSRNH Delnice. U razdoblju od 1970. do 1978. godine obnašao je i dužnost člana Međuopćinske konferencije SKH ZO Rijeka te njezinih tijela i organa te člana Statutarne komisije CK SKH Zagreb. Bio je i sudionik Kongresa SKH i SKJ i član njihovih radnih tijela. U petogodišnjim planovima razvoja Općine Delnice zalagao se za programe „ ususretnog planiranja“.

Godine 1985 uposlio se na mjestu rukovoditelja OOUR – a „Transport“ Lučice Šumskog gospodarstva Delnice gdje je radio do 1993. godine kada je umirovljen. U lučičkom „Transportu“ uvelike je pridonio razvoju i modernizaciju voznog parka namijenjenog za prijevoz goranske oblovine na pilansku preradu.
Sastavio: Željko Laloš
DRAGUTIN POLAČEK inž. šumarstva, ministarski savjetnik, prvi traser šumskih cesta u Gorskom kotaru
Rodio se u mjestu Švarca kraj Karlovca 22. listopada 1865. a umro je u Zagrebu 19. listopada 1928. godine.

Veliku realku završio je u Karlovcu a 26. svibnja 1887. kao zemaljski stipendist položio je na Visokoj školi za kulturu tla u Beču posljednji strogi ispit i postigao diplomu šumarnika.

Za tehničkog dnevničara postavljen 15. rujna 1887. godine a zatim je kao kraljevski državni šumar radio u Jasenku i Novom Vinodolskom da bi 1898. godine bio imenovan nadšumarom kod Šumarskog ureda u Otočcu gdje je 1905. godine imenovan šumarnikom. Uslijedilo je preseljenje šumarskog ureda iz Otočca na Sušak gdje je 1909. godine imenovan šumarskim savjetnikom. Od 1911. godine inženjer Polaček radio je pri Šumarskom ravnateljstvu u Zagrebu gdje je 1918. godine imenovan upraviteljem ravnateljstva a 1919. godine nadsavjetnikom. Umirovljen je 28. veljače 1923. godine kao ministarski savjetnik i šef Direkcija šuma u Zagrebu. Za vrijeme službovanja radio je godinu dana kod Ministarstva poljoprivrede u Budimpešti.

Najveći dio službe proveo je na područjima Velike kapele, Like i Gorskog kotara. Izgradnjom šumskih cesta omogućio je otvaranje tih šuma za njihove iskorišćivanje. Osnovao je i izgradio mnoge šumarske i lugarske stanove. Prvi je cjelovito trasirao šumske ceste u državnim šumama Gorskog kotara. Jedan je od starih hrvatskih šumara zaslužan za razvoj hrvatskog šumarstva pod režimom koji nije bio naklonjen Hrvatskoj.

U „Šumarskom listu“ od 1911. do 1928. godine objavljivao je stručne radove iz područja šumskog građevinarstva, zaštite šuma, procjena šuma i šumarske politike te je objavio i nekoliko stručnih prijevoda.

Godine 1907. i 1913. Imenovan je ispitnim povjerenikom državnih ispita. Bio je aktivan član HSŠD od 1899. i društveni odbornik od 1913. do 1918. a kasnije kao umirovljeni član JŠD.

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Ubio tri medvjeda“ ( 1898. ), „Nekoliko riječi o ispravnom izračunavanju cijena na panju“ (1913. ) i Saobračajna sredstva i šumske zgrade u državnim šumama Gorskog kotara na području Kr. Direkcije šuma u Zagrebu“ ( 1928. ) .
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Priredio: Željko Laloš
ŽELJKO HORVATIĆ predsjednik Akademije pravnih znanosti, sudac i predsjednik Kotarskog suda Delnice, hrvatski pravnik
Željko HorvatićRodio se u Sisku 6. kolovoza 1934. a umro je u Zagrebu 18. travnja 2016. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1956., magistrirao 1962. a doktorirao 1977. godine. U razdoblju od 1957. Do 1963. godine bio je sudac i predsjednik Kotarskog suda Delnice. Potom od 1967. do 1978. godine obnašao je dužnost inspektora i savjetnika u pravosudnoj upravi Ministarstva pravosuđa SRH.

Više od četvrt stoljeća bio je profesor kaznenog prava, međunarodnog kaznenog prava i kriminologije isprva na Pravnom fakultetu u Rijeci i zatim u Zagrebu. Na oba fakulteta bio je dekan a obnašao je i dužnost prorektora Sveučilišta u Rijeci. Gotovo dva desetljeća predavao je na Policijskoj akademiji u Zagrebu. Predavao je na pravnim fakultetima i radio na institutima u SAD, Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Sloveniji itd. Bio je i dugogodišnji predstojnik poslijediplomskog studija iz kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Predavao je i na poslijediplomskim studijima na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Aktivno je sudjelovao na brojnim međunarodnim i znanstvenim kolokvijima i kongresima Međunarodnog udruženja za kazneno pravo ( AIDP ), Kongresima UN za prevenciju kriminala i postupanje s počiniteljima kaznenih djela, Međunarodnog kriminološkog udruženja, Međunarodnog udruženja za društvenu obranu te Međunarodnog udruženja za psihijatriju i pravo.

Bio je jedan od utemeljitelja i u više mandata član Uprave i predsjednik Hrvatskog udruženja za krivično pravo, kasnije i sada, Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu s aktivnim sudjelovanjem na gotovo svim savjetovanjima tih udruženja. Bio je i član Izvršnog odbora savjeta za mir i prava čovjeka HAZU, predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika i ostalih znanstvenika u Zagrebu, član više odbora Hrvatskog sabora za praćenje Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije, predsjednik Komisije za ratne zločine hrvatske Vlade, državni savjetnik u Ministarstvu pravosuđa uprave i lokalne samouprave te predsjednik Komisije za izradu Kaznenog prava 1997. godine.

Bio je voditelj Hrvatskog izaslanstva u Europskom odboru za probleme kriminala Vijeća Europe ( CDPC ) i član Ureda tog odbora te voditelj izaslanstva RH u Skupini zemalja za borbu protiv korupcije Vijeća Europe ( GRECO ). Objavio je desetak knjiga i stotinjak stručnih i znanstvenih radova iz kaznenog prava, međunarodnog kaznenog prava, politike suzbijanja kriminala i kriminologije. Godišnju državnu nagradu z znanost dobio je 2003. godine a Državnu nagradu za životno djelo u znanosti 2006. godine., Za zasluge u znanosti odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1996. Godine a zagrebačko Sveučilište 2005. godine mu je dodijelilo počasno zvanje emeritusa tog Sveučilišta.
Izvori: Hrvatska enciklopedija, net. hr. Priredio: Željko Laloš
ANTON SABO mr. sc. , hrvatski branitelj, športaš, športski djelatnik
Anton SaboRodio se 25. travnja 1952. godine u Liču kraj Fužina a umro je 4. veljače 2018. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Franje i Branke rođene Starčević. Osnovnu i srednju školu završio je u Delnicama. Maturirao je 1971. godine na Općoj gimnaziji „Ilonka Golik“ Delnice. Studij šumarstva upisao je na Šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je apsolvirao na ŠG odsjeku 1974/75. a diplomirao 12. studenog 1976. godine.

Po završetku studija 8. prosinca 1976. uposlio se kao pripravnik u Šumskom gospodarstvu Delnice – Šumarija Ravna Gora. Nakon pripravničkog staža imenovan je referentom za iskorišćivanje šuma. Od 1979. do 1981. godine obnašao je dužnost tehničkog rukovoditelja u Šumariji Skrad a potom od 1982. do 1983. godine bio je upravitelj Šumarije Ravna Gora. Godine 1984. prešao je na rad u Odjel za razvoj, a reorganizacijom šumarstva i osnivanjem Goransko – primorskog šumskog gospodarstva Delnice, postavljen je za zamjenika direktora OOUR-a za iskorišćivanje šuma Delnice.

Ustrojem Hrvatskih šuma – UŠ Delnice od 1. siječnja 1991. godine obnašao je poslove stručnog suradnika za iskorišćivanje šuma u Proizvodnom odjelu a od 1. prosinca 1991. godine imenovan je šefom Odjela za razvoj i plan UŠ Delnice. Godine 1995. prešao je na dužnost šefa Proizvodnog odjela da bi 1. prosinca 1996. godine bio postavljen na dužnost rukovoditelja Planskog odjela UŠ Delnice. Od 13. kolovoza 2004. godine radio je na poslovima stručnog suradnika za unutarnji razvoj.

Poslijediplomski studij završio je obranom magisterijskog rada naslova „Privlačenje oblog drva zglobnim traktorom LKT 81 u gorskokotarskim prebornim sastojinama različitog stupnja otvorenosti“ 17. veljača 2000. godine. Od 1996. Do 1999. godine bio je član Upravnog odbora „Hrvatskih šuma“.

Od jeseni 1991. godine obnašao je zapovjedne dužnosti na Ličkoj bojišnici u postrojbama 138. Brigade HV „R“ odnosno 138. Domobranske pukovnije HV. Hrvatski je branitelj i nositelj „Spomenice domovinske zahvalnosti 1991. – 1992.“ I „Oluje“ 1995. godine. Bio je poznati delnički športaš ( skijaš – nogometaš) delničkog „Goranina“. Obnašao je u jednom mandatu i dužnost predsjednika HNK „Goranin“ Delnice. Bio je stalni član Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne industrije te član HŠD ogranak Delnice.

Najpoznatiji su mu autorski i suautorski radovi vezani za Gorski kotar: „Privlačenje drva zglobnim traktorom LKJT 80 I 81 u brdsko planinskim uvjetima prebornih šuma“ ( 1999. ), „ Oštećenja drveća pri privlačenju oblovine traktorom LKT 81 u gorskokotarskim prebornim sastojinama različite otvorenosti“ ( 2000. ), „ Ozljeđivanje radnika u hrvatskom šumarstvu tijekom razdoblja 1991. – 2000.“ ( 2000. ) i „Oštećenje stabala pri privlačenju drva zglobnim traktorom „timberjack 240c“u prebornim šumama“ (2003. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Pismohrana 138. Brigade HV i Pismohrana Športskog društva „Goranin“ Delnice. Priredio: Željko Laloš
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
Back to content