Menu
Među mnogim poznatim i priznatim velikanima rođenima u Gorskom kotaru svoje zasluženo mjesto ima i najbolji hrvatski redatelj po mišljenju struke Krešo Golik. Rođen u Fužinama 1922. školovao se u Fužinama, gimnaziji u Senju i grafičkoj školi u Zagrebu. Počeo je karijeru na Radiju Zagreb kao sportski novinar.Početna godina rada na filmu bila mu je 1948. kad je režirao svoj prvi film, dokumentarac Još jedan brod je zaplovio, o izvlačenju broda s dna riječke luke. Tada se zaposlio u državnom filmskom poduzeću Jadran film koje je imalo zadatak filmskim medijem pripomoći stvaranju novog društva po socijalističkom uzoru u vremenima nakon Drugog svjetskog rata. Sljedeći film mu je također bio dokumentarac, film o selidbi iz siromašnih krajeva u Baranju Na novome putu snimljen prema scenariju Vesne Parun.
U tim filmovima Golik je kao redatelj u državnom poduzeću bio limitiran porukom koju je nova vlast htjela prenijeti stanovništvu novim filmskim medijem. Svoj prvi igrani film Golik realizira u 1950. kada režira sportsku komediju Plavi 9, film o sukobu individualizma i kolektiva na sportskom, odnosno nogometnom polju.Film je postigao veliki uspjeh i značajnu gledanost u kinodvoranama u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.Nakon solidnog primitka ovog filma došlo je do duge pauze do sljedeće Golikove režije tijekom koje je radio kao pomoćnik redatelja mnogim majstorima tadašnje kinematografije. Razlog dugogodišnje nametnute pauze bila je otkriće činjenice da je Golik za vrijeme Drugog svjetskog rata bio uključen u Domobransku prosvjetnu bojnu koja je bila zadužena za kulturno-umjetnički program namijenjen vojsci tadašnje NDH. Ova pauza bit će uvod u njegove najveće uspjehe s popularnim filmovima Imam dva mame i dvije tate i Tko pjeva zlo ne misli krajem 60 – ih godina prošlog stoljeća. Tijekom tog vremena Golik ipak nije do kraja mirovao pa je bio asistent mnogim redateljima na njihovim projektima : Slovencu Andreju Hiengu (film Kala), Branku Baueru (Martin u oblacima), Zvonimiru Berkoviću (Rondo), Antonu Vrdoljaku (Ključ)….
1966. Golik se vraća samostalnom režiranju s hvaljenim dokumentarcem Od 3 do 22 koji prati radni dan Smilje Glavaš, radnice u industriji i majke malog djeteta. U filmu lišenom svih suvišnih prizora prikazan je težak život radnice koja ne može nikome ostaviti dijete na čuvanje pa ono ostaje samo dok su roditelji na poslu. Golik je dugo tražio radnicu o kojoj će napraviti dokumentarac i bio je iznimno zadovoljan svojom glavnom „glumicom“ o kojoj je rekao :“ Nije tu bilo nikakvog navikavanja, sve je bilo u toj njenoj sposobnosti koncentracije.U toku snimanja, scenarij sam prilagođavao njenom konkretnom životu. Pitao sam je : Smiljo, što radite svakog dana u ovo vrijeme? Ona je rekla i mi smo to snimili“. Dvije godine kasnije Krešo Golik snima dotada svoj najpopularniji film, humornu dramu o rastavljenim roditeljima i njihovim novim obiteljima „Imam dvije mame i dva tate“. Film prati dvije obitelji različitih socijalnih prilika i njihove nevolje oko odgoja djece i međusobnih odnosa.Film je osvojio Srebrnu Arenu na festivalu u Puli 1968.
1970. Golik režira svoj najuspješniji i najgledaniji film, ljubavnu komediju Tko pjeva zlo ne misli po noveli Vjekoslava Majera Dnevnik malog Perice. Film se odlikuje glazbom odlično uklopljenom u radnju i izvrsnim glumačkim rolama Franje Majetića (Franjo Šafranek), Relje Bašića (gospodin Fulir), Mie Oremović (teta Mina) i Mirjane Bohanec(Ana Šafranek). U filmu je slikovito prikazan Zagreb između dva svjetska rata i mentalitet njegovih građana. Film je nagrađen nagradama grada Zagreba za scenarij i režiju i Brončanom Arenom na Festivalu u Puli. Glumac Franjo Majetić dobiva nagradu u Nišu 1971. za najbolju komičnu ulogu, a Društvo hrvatskih filmskih kritičara proglasilo je film najboljim hrvatskim filmom svih vremena. 1970. Golik dobiva ponudu izvjesnog Valentina Cherrya da prijeđe u Holywood režirati film po scenariju pisca Isaaca Singera, ali je Golik odbija. 1972. režira film Živjeti od ljubavi s Radom Šerbedžijom i Vlastom Knezović u glavnim ulogama. Sljedeće godine snima Razmeđa, film o sukobu generacija i načina života na selu i gradu. Sukob sina i oca, kojeg glumi srpski glumac Pavle Vujsić, rezultira tragedijom – ocoubojstvom.
1974. počinje snimanje tv-serije Gruntovčani po literarnom predlošku Mladena Kerstnera. Serija prikazuje život malog podravskog sela i njegovih stanovnika.U legendu su ušli poznati likovi Dudeka, Regice, Cinobera, Presvetlog, Babice…. Središnji lik – Dudek u narodu je postao sinonim za dobrodušnost i naivnost zbog činjenice da je iz epizode u epizodu nasamaren od svojih sumještana, pogotovo Cinobera i Presvetlog
Nezaboravne uloge u seriji ostvarili su glumci Martin Sagner (Dudek), Smiljka Bencet (Regica), Zvonimir Ferenčić (Cinober), Mladen Šerment (Presvetli)… 1977. Golik snima film Pucanj o slučajnom ranjavanju u lovu koje rezultira zategnutim međunacionalnim odnosima u slavonskom selu.
Godinu kasnije nastaje Ljubica, drama o udanoj ženi koja ulazi u vezu sa znatno mlađim muškarcem.Glavne uloge u filmu nose Božidarka Frajt i kasniji poznati bubnjar i producent Ivan Piko Stančić. Tek 1988. nakon desetogodišnje stanke Golik snima svoj zadnji igrani film, Vilu Orhideju sa Svenom Medvešekom u glavnoj ulozi. U ovom filmu postoje mnogi elementi fantastike što je bila novina u tadašnjoj kinematografiji. Duga stanka u režiranju bila je uvjetovana i Golikovim radom na Akademiji dramske umjetnosti (profesor režije od 1978.) Od publike se oprašta još jednom suradnjom s Mladenom Kerstnerom na seriji Dirigenti i Muzikaši (1991.) Brojne nagrade potvrđuju vrijednost Golikova rada – Vladimir Nazor za životno djelo (1983.), Kristalna medalja RTZ (1986.), Priznanje Jadran filma za životno djelo (1992.), Vjesnikova nagrada Jelen (1995.)
Rodio se 3. prosinca 1918. godine u Fužinama a umro je 15. listopada 1972. godine od posljedica srčanog udara u Beogradu i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom beogradskom groblju. Učesnik je NOB-a, narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953. godine da bi u razdoblju od 1970. do 1972. godine obnašao dužnost načelnika Generalštaba JNA.
Osnovnu školu završio je u Delnicama a srednju građevinsko – tehničku školu u Zagrebu 1937. godine. Kao građevinski tehničar radio je na izgradnji putova i Hidro – elektrane Vinodol. Godine 1936. postaje članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije a od 1939. godine članom KPJ. Krajem 1940. godine završio je u Pančevu školu rezervnih vojnih oficira – pilota.
Od kolovoza 1941. godine obnaša dužnost sekretara parijske ćelije a već u rujnu iste godine postaje članom Okružnog komiteta KP Hrvatske za Hrvatsko primorje. Nakon talijanske provale u partijsku organizaciju u Kraljevici u kojoj su se tiskali bilteni i ostali materijal namijenjen partijskim organizacijama, Bubanj odlazi u Ličku partizansku četu. Godine 1941. i 1942. učestvuje u mnogim uspješnim diverzantskim akcijama. Postaje komandir voda pa čete a od svibnja 1942. na dužnosti je komandanta Prvog primorsko – goranskog partizanskog odreda. Bilo je to u vrijeme kada je sa svojim odredom učestvovao u napadu na ustaški garnizon na Kordunu i zauzimanju ustaškog uporišta u Blagaju. U jesen 1942. godine imenovan je na dužnost komandanta Šeste udarne primorsko – goranske brigade a od 1943. komandantom Četrnaeste primorsko – goranske udarne brigade.
U ožujku 1944. odlazi sa grupom mladih pilota u Sovjetski savez na obuku. Obuku provodi na vojnim borbenim zrakoplovima. Po povratku u zemlju 1. svibnja 1945. godine postavljen je za političkog komesara novoformiranog 254. Zrakoplovnog lovačkog puka. Krajem 1946. Imenovan je na dužnost Načelnika štaba Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva a po završetku Više vojne akademije 1954. godine na dužnosti je komandanta avio – korpusa u Zagrebu. Postaje i pomoćnikom državnog sekretara za narodnu obranu. Od svibnja 1964. do siječnja 1970. godine nalazio se na dužnosti komandanta Ratnog zrakoplovstva i Protuzračne obrane. U to vrijeme obnašao je i visoke dužnosti u CK SKJ. Bio je glavni planer i rukovoditelj velikog vojnog manevra „Sloboda ’71“.
Od visokih vojnih činova pukovnikom postaje 1946. godine a čin general – majora dobio je 1949. godine, general – potpukovnika 1955. a general – pukovnikom postaje 1965. godine. Nosilac je partizanske spomenice 1941. I drugih visokih jugoslavenskih i stranih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 1953. godine.
Sa suprugom Marijom Car imao je troje djece kćerke Dunju i Dubravku i sina Gorana. Nakon smrti podignuta su mu poprsja u Novom Beogradu, na riječkom Trsatu i u Aleji narodnih heroja u Delnicama 1981. godine.
Za života objavio je knjige: „Čovjek u prostoru“, „ Treća dimenzija rata“ i „Doktrina pobjede“.
Rođena je u Fužinama 17. siječnja 1923. godine. Tijekom njemačke ofenzive u listopadu 1944. godine, u blizini Broda na Kupi zarobile su je ustaše. Podvrgnuta mučenju i ispitivanju sud u Karlovcu osudio ju je na smrtnu kaznu. U prosincu iste godine obješena je u selu Draganići kraj Karlovca.
Osnovnu školu završila je u Fužinama a zbog nedostatka novčanih sredstava roditelji joj nisu mogli omogućiti daljnje školovanje. Godina 1938/39 završila je esperantski tečaj u Delnicama i postaje članicom SKOJ-a. Po okupaciji Jugoslavije radi na priprema za oružani ustanak skupljajući hranu, odjeću, obuću i naoružanje i postaje članicom Kotarskog komiteta SKOJ-a Delnice. U KPJ primljena je početkom 1942. godine iz kojih razloga biva uhićena po talijanskoj policiji. Po izlasku iz zatvora odlazi u partizane u bataljun „Matija Gubec“. Učestvovala je u akciji oslobađanja Mrkoplja. Radeći na organizaciji i kadrovskoj popuni omladine u partizanskim jedinicama, Primorsko – goranski partizanski odred krajem 1942. godine imao je u svom sastavu četu isključivo sastavljenu od omladinaca s područja delničkog kraja za čije ekipiranje jedna je od najzaslužnijih Ivanka Trohar.
U studenom 1942. godine Ivanka je kao predstavnica omladine Gorskog kotara sudjelovala na Prvom kongresu USAOJ-a. Godine 1943. postala je članicom Kotarskog komiteta za Fužine, članicom Sekretarijata Okružnog odbora USAOH-a, članicom Okružnog komiteta SKOJ-a za Gorski kotar i članicom NOO za Fužine. Narušenog zdravlja 1944. upućena je na liječenje.
Ukazom predsjednika FNRJ Josipa Broza – Tita 24. srpnja 1953. godine proglašena je za narodnu heroinu. Danas se njezino poprsje nalazi u Aleji narodnih heroja u Parku Kralja Tomislava u Delnicama a osnovna škola u Fužinama nosi njezino ime.
Rodio se 8. ožujka 1872. godine u Krapini a umro je 1. veljače 1929. godine u Zagrebu. Učio je u Obrtničkoj školi u Zagrebu, radio kod A. Kuhnea u Beču i kod S. Eberiea u Münchenu. Bio je nastavnik na Akademiji za umjetnost i obrt u Zagrebu. Glavne radove dao je u velikom broju portreta modeliranih rukom iskusnog majstora usmjerenog na realističku karakterizaciju. Izveo je mnoge javne i nadgrobne spomenike. Njegovi dekorativni plastični radovi nalaze se na Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Istaknuo se i kao kulturni i javni radnik a znatne je uspjehe postigao i kao uvaženi likovni pedagog.
Autor je poprsja prvog predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Franje Račkog postavljenog 1928. godine u Fužinama u povodu stote obljetnice rođenja tog našeg velikog povjesničara i narodnog političara rodom iz Fužina.
ŠVRLJUGA, Mate, (Fužine, 1834. – Rijeka, 3. 12. 1894.), kapetan duge plovidbe, začetnik „Jadranske plovidbe“, poduzetnik.
Pučku je školu završio u rodnim Fužinama, a građansku školu u Ogulinu. 1847.g. započeo je pomorsku karijeru na trgovačkom jedrenjaku „Mate“, u vlasništvu ujaka Mate Polića iz Hreljina. Nakon povratka s trogodišnjeg putovanja upisao je pomorsku školu u Bakru i stekao zvanje poručnika. Naredne tri godine proveo je na moru, a 1853.g. promoviran je za kapetana duge plovidbe nakon završene pomorske škole za kapetane u Rijeci.
Tijekom Krimskog rata, 1855.g., prevozio je francuski ratni materijal iz Marseillesa na Krim. Od 1856.g. zapovijedao je brodom „Barica P“ s kojim je bio i zarobljen od strane Francuza tijekom austrijsko-francuskog rata 1859.g. u grčkom arhipelagu nedaleko otoka Tenedosa. Nakon oslobađanja i puštanja kući, 1861.g. oženio se Katom Polić iz Bakra te je u tom braku dobio sedmero djece.
U karijeri dugoj 31 godinu oplovio je sva mora svijeta na svojim brodovima „Barici P“, „Nettunu“ i „Kraljevici“. Iz pomorskog života povukao se 1878.g., ali je rad nastavio kao poduzetnik osnovavši 1884.g. parobrodarsko društvo „M. Švrljuga i drugovi“ koje je svojim parobrodima održavalo stalne linije iz Rijeke do Opatije, Krka, Cresa, Pule, Zadra i dalmatinskih otoka. 1892.g. udružio je svoje parobrodarsko društvo sa senjskim društvom „Krajač i drugovi“ u ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo „Ungaro-Croata“.
Mate Švrljuga bio je prvi ravnatelj tog društva koje se pod njegovima ravnateljstvom razvilo u najveće brodarsko društvo obalne plovidbe u Austro-Ugarskoj Monarhiji i kasnije preraslo u „Jadransku plovidbu“. Na taj je način Mate Švrljuga bio nezaobilazan čimbenik u pomorskoj politici nekadašnje monarhije.
Rodio se u Fužinama 1915. godine a umro je u Zagrebu 1984. godine i sahranjen je na groblju Mirogoj. Sin strojarskog radnika i kovača, poslije završene pučke škole u Vratima i četverogodišnje građanske škole u Delnicama, otišao je u Zagreb gdje se od 1930. godine školovao za majstora klesara u Državno obrtničkoj školi „Zagreb“. Vrlo rano uključio se u revolucionarni omladinski pokret da bi 1934. godine postao članom SKOJ-a. Zbog naprednog rada u omladinskom pokretu uhićen je 1936. godine i interniran u Fužine. U Fužinama , liču i Vratima radio je na formiranju skojevskih organizacija, jezgre budućih partizanskih jedinica. Članom KPJ postaje 1940. godine. Godine 1941. u pripremama i organizaciji ustanka u Gorskom kotaru Vinko Švob bio je jedan od čelnih vojno – političkih rukovodioca u svom kraju. Iste godine na jesen odlazi u partizane a kasnije u Ličko – fužinsku četu. Rastući onako kao su rasle i partizanske jedinice , on je stalno bio na njihovom čelu, od političkog komesara čete, bataljuna i II primorsko – goranskog odreda da bi od jeseni 1943. godine obnašao dužnost političkog komesara XIII primorsko – goranske udarne divizije. U borbama je dva puta bio ranjen.
U proljeće 1944. otišao je u Moskvu, kao zamjenik šefa prve vojne misije nove Jugoslavije gdje boravi do jeseni 1945. godine. Po povratku u zemlju imenovan je za pomoćnika načelnika Političke škole uprave JNA. Godine 1947. ponovo odlazi u SSSR na školovanje i obnaša dužnost partijskog sekretara organizacije jugoslavenskih polaznika Vojne akademije u Moskvi. U srpnju 1948. vraća se u zemlju u svojstvu političkog komesara Više vojne akademije JNA, načelnika Odjeljenja za vojne škole u Generalštabu i radi na usavršavanju rukovodećih vojnih kadrova prema odabiru njihova poziva. Armiju je napustio 1960. godine i vratio se u Zagreb, gdje organizira izgradnju Savske luke. Za Vinka Švoba akademik dr. Dušan Bilandžić je napisao citirano „ Oni koji su poznavali Vinka Švoba znaju da je on pripadao onim revolucionarima koji svoja uvjerenja nisu žrtvovali nekoj neposrednoj koristi, stjecanju materijalnog ili karijeri. Svi ljudi koji su s njim radili ili ga poznavali kažu da ga je krasila moralna čistoća i poštenje. Mnogo više se zalagao za druge nego za sebe. Bio je čovjek tolerancije i drugarstva, a klonio se izazova autokratske moći. Njegovu skromnost, ljudsku toplinu i nenametljivost neki su uzeli kao razlog da ga zaustave u napredovanju. On se uvijek osjećao obveznim da pruži pomoć drugima – svojim suradnicima, svojoj obitelji, često i nepoznatim ljudima, a rijetko kad je to isto tražio od drugih.“
Godine rada i osobna materijalna sredstva uložio je u prikupljanje podataka i svjedočanstava o narodnooslobodilačkoj borbi u Gorskom kotaru, Primorju i Istri. Rezultat tog ustrajnog rada su, osim niza članaka i dvije knjige: „Drugi odred Primoraca, Gorana i Istrana 1942. godine“ ( suautor Mahmud Konjhodžić ) i „Gorani i primorci pod crvenom petokrakom“ u izdanju 1975. godine SUBNOR-a – Općinskog odbora Delnice.
Rodio se u Fužinama 1899. godine a umro je 1975. godine kao umirovljeni major. Medicinski fakultet i doktorat u Grazu završio je 1922. godine. Bio je kotarski liječnik u Brinju i Delnicama. U desetljeću pred Drugi svjetski rat u Delnicama liječničku ordinaciju imao je u Amerikanskoj ulici. Za službovanja u Delnicama obnašao je i dužnost sudbeno – liječničkog vještaka pri Kotarskom sudu Delnice na čijem je čelu bio dr. Franjo Stanković. Tijekom službovanja u Delnicama pisao je za list „Goranin“ – polumjesečnik koji je izlazio u Delnicama 1935. – tih godina a uređivao ga je profesionalni novina Vladimir Ognjenović. Tjednik je tiskao na vlastitom tiskarskom stroju a isti je više puta plijenjen i zabranjivan odlukom delničkog načelništva radi otvorenog ili tendencioznog i prikrivenog pisanja u krajnje ljevičarskom pravcu. Godine 1938. list nije izlazio šest mjeseci, a od 1939. godine izlazi povremeno. Poznati su Forembaherovi napisi u „Goraninu“ iz 1937. godine naslova „Kakvo je zdravstveno stanje u Delničkom srezu“, „ Delnice i pridolazak tuberkuloznih bolesnika“ i „Stanje pitke vode u srezu Delnice“. Doktor Forembeher od 1932. godine ispred Općinskog turističkog odbora Delnice bio je član Saveza za unapređenje turizma na Gornjem Jadranu.
Godine 1942. po nalogu Kotarskog suda u Delnicama izvršio je sudbeno – liječnički očevid ustaškog zločina u Delnicama nad Delničanima Ivanom Plešeom i Matijom Plenkom. Njih su pojedinci iz zloglasnog ustaškog taborišta – oružničke ustaške postrojbe pod zapovijedanjem Osječanina Alojzija Schena u veljači 1942. Mučili, izmasakrirali i ubili u zgradi stare općine u Delnicama na početku Zdolanjskog kraja. Plešeu su ustaše živom rezale pojedine dijelove tijela a raskomadani leš bacili su pored ceste između Delnica i Marija Trošt. Tijelo Plenka sasječeno je na komade i spaljeno da ga nije mogao identificirati niti dr. Milan Forembehar.
Odlaskom u narodnooslobodilačku borbu u vojnu partizansku drežničku bolnicu dolazi krajem ožujka 1943. godine da zamjeni bolesnog dr. Weissa i radio je kao upravnik bolnice do jeseni 1943. godine. Zajedno s njime u bolnicu je došla i Delničanka Micika Johana Pleše. Po završetku Drugog svjetskog rata ostao je neko vrijeme raditi u liječničkom pozivu a potom odlazi u mirovinu.
Rodio se Fužinama 26. siječnja 1842. godine a umro je u Đakovu 11. kolovoza 1917. godine. Po završetku školovanja na Gospodarsko šumarskom učilištu u Križevcima 1864. godine zaposlio se na vlastelinstvu Đakovačke biskupije gdje je radio do 1882. godine. Potom prelazi u Zagreb u svojstvu šumarskog nadzornika i radi u Kraljevskom šumarskom nadzorništvu sve do umirovljenja 1904. godine.
U Zagrebu je položio viši državni ispit za samostalno vođenje šumskog gospodarstva na hrvatskom jeziku. Do tada taj se ispit jedino mogao polagati na njemačkom jeziku i to u Mariabrunnu u Austriji.
Svojim radovima prvi puta se javlja po završetku školovanja 1866. godine u tadašnjem „Gospodarskom listu“ i dnevniku „Pozor“. Bili su to programski napisi od kojih u „Pozoru“, listu liberalne Narodne stranke, poziva na pretplatu i potporu tiskanja „Prve šumarske knjige na hrvatskom jeziku“ a u „Gospodarskom listu“ objavljuje članak o „Važnosti lučbe“ ( kemije ) u šumarstvu. O aktualnoj problematici u šumarstvu pisao je u listu „Naše šume“ gdje je predlagao da se u istočnim predjelima Hrvatske provede segrecija šuma i nova organizacija stručnih službi od općine do vlade. U zapadnim krajevima zemlje predlagao je intenziviranje poljodjelstva ( ratarstvo ) smatrajući da stoka zbog nedovoljne proizvodnje krmiva koristi lišće drveća i tako iz šume iznosi „onu tvar koju je sama priroda odredila za stvaranje zemlje crnice“. Rački je pravilno i uočavao da se očuvanje šuma i unapređenje šumskog gospodarenja ne može temeljiti na zabranama, nego na uklanjanju uzroka nepovoljnog stanja. U svojim napisima progovorio je o „važnosti lučbe u šumarstvu“ ističući da je „lučba duša poljodjelstva i šumarstva“. Lučbom se u ono vrijeme nazivala kemija a za Račkoga je predstavljala – obuhvaćala ishranu bilja i poznavanje svojstva tla. Rački je u tadašnje vrijeme uzgajanje šuma temeljio na znanstvenoj metodologiji. Godine 1870. iz tiska mu je zašla knjiga „O sječenju i gojenju šuma“ a dvije godine potom poznata knjiga „Lučba u šumarstvu“ prvo tiskana u Sisku a potom u Zagrebu. U to vrijeme objavio je i veći broj stručnih napisa i članaka. Vatroslav Rački bio je jedan od osnivača „Hrvatsko – slavonskog šumarskog društva“ i autor „Prvih društvenih pravila“ te pokretač „Šumarskog lista“ čiji je uz manje prekide bio višegodišnji urednik. Godine 1897. preuzeo je izdavanje i uređivanje „Hrvatskog šumarskog kalendara“ sve do umirovljenja 1904. godine. Godine 1895. Rački je postao i prvim urednikom „Lugarskog vjesnika“.
U „šumarskom listu“ iz 1895. godine Rački je navodio da je dvanaest godina radio na „Rječniku šumarskog nazivlja“. Bibliografija to ne bilježi a niti su poznati rukopisi ili građa za nj. Prema Račkome isti je trebao poslužiti ujednačavanju stručno šumarske terminologije ali i biti dokazom da se i na hrvatskom jeziku može pisati stručna terminologija. Inače bio je prvi Goranin koji je stručno zvanje stekao na tadašnjem tek osnovanom Gospodarsko – šumarskom učilištu u Križevcima. Kao šumarski praktičar, plodan šumarski stručni pisac onog doba i društveni djelatnik, ukupnim je svojim radom dao značajan doprinos podizanju ugleda šumarskoj struci i razvoju hrvatskog šumarstva.
Najpoznatiji su mu radovi: „O sječenju i gojenju šuma“ ( 1870.), „Lučba u šumarstvu“ ( 1872. ), „Odlomak za povjest osnutka hrv. – slavonskog šumarskog družtva“ (1884. ), „Hrvatski šumarski kalendar“ ( 1885. ), „Šuma ili drveće u narodnom pjesništvu i prozi“ ( 1887. ), „Pfisterov postupak kod napajanja drva“ ( 1887. ), „Tobolac pobiraka za šumara“ ( 1888. ), „ Tobolac za lugare“ (b1889. ), „O nekoj raznoj skladnosti običnika s postotkom prirasta“ ( 1889. ), „ O uzrocima udaranje munje u šumsko drveće“ ( 1892. ), „Veteran hrvatskih šumara“ ( 1893. ) a objavi je i „Hrvatski šumarski kjalendar“ za 1897., 1898., 1899., 1900. I 1902. godinu.
Rodila se u Fužinama 25. kolovoza 1927. a umrla je u Rijeci 13. siječnja 2010. godine. Diplomirala je 1951. i doktorirala 1977. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Jedna je od utemeljiteljica 1961. i profesorica Ekonomskog fakulteta u Rijeci, bila je pokretačica osnivanja Ekonomskog instituta u Rijeci i njegova prva direktorica u razdoblju od 1964. do 1969. godine i do sada jedina riječka gradonačelnica.
Godine 1963. obnašala je dužnost potpredsjednice Kotarske skupštine Kotara Rijeka i poslanice Kulturno – prosvjetno vijeća Savezne skupštine. U razdoblju od 1974. do 1978. godine bila je zastupnica Republičkog vijeća Sabora SRH u kojem je i obnašala dužnost predsjednice vijeća te predsjednica ekonomista Hrvatske. Godine 1989. obnašala je dužnost prve dekanice Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvo u Opatiji.
Prof. dr. sc. Neda Andrić bila je gradonačelnica Rijeka od 1969. do 1974. godine. U vrijeme njezina mandata vršila su se velika ulaganja u promet, turizam i industriju. Sudjelovala je u osnivanju Ekonomskog, Pravnog i Hotelijerskog fakulteta na riječkom području i bila je autorica niza brojnih znanstvenih radova. Iz toga doba bilježi se izgrađeno više desetaka školskih i športskih objekata, Zračna luka „Rijeka“, Lučki – kontejnerski terminal, Tvornica motora za brodove u „3. Maju“, više tisuća stanova, Robna kuća „Korzo“ ali i kontroverzna Koksara Bakar.
Grad Rijeka u vrijeme gradonačelnice Andrić postao je prvi grad u SFRJ koji je davao besplatne udžbenike učenicima osnovnih škola a pokrenuta je bila akcija stavljanja žute marame prvoškolcima u svrhu njihove sigurnosti u prometu koja se kasnije proširila na cijelu zemlju.
Vezano uz Gorski kotar poznati su joj radovi: „Turistički promet u Istri, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru 1953. i 1954. godine“ iz 1955. godine „Turizam Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara“ ( 1955. ), „O turizmu Gorskog kotara“ ( „Turizam“ 1956. ), „Turistički promet u razdoblju od 1960. do 1964. godine na području Turističkog saveza Kotara Rijeka“ iz 1965. godine i „Sport i Turizam – Trofej Platak ’67.“ Iz 1967., godine.
ŠVRLJUGA, Šime (Fužine, 1838. – Zagreb, 15. veljače 1910.), predsjednik Sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije (1878.-1880.), fizik grada Zagreba, zdravstveni radnik.
Šime Švrljuga rođen je u Fužinama 1838.g. Nakon završenog studija medicine u Beču, imenovan je nadliječnikom njemačke banatske pukovnije u Petrovaradinu. Tijekom rata u Italiji dodijeljeno mu je odličje Franje Josipa I. za brigu o ranjenicima i bolesnicima. 1870.g. imenovan je privremenim fizikom grada Koprivnice (fizik je bio organ gradskog poglavarstva koji je nadzirao zdravstvo grada), a godinu dana kasnije ravnateljem i primarnim liječnikom bolnice u Kraljevici. 1874.g. stupio je na dužnost fizika grada Zagreba koju je obavljao narednih 35 godina. Zaslužan je za izgradnju groblja na Mirogoju i kanalizacije u zagrebačkim bolnicama. Bio je član brojnih povjerenstava (npr. povjerenstva za ispitivanje primalja, za ispite ljekarnika, za ispitivanje vina), a od 1895.g. i član kraljevskog zemaljskog zdravstvenog vijeća.
Šime Švrljuga bio je jedan od osnivača Sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije, njegov vrlo aktivni član, potpredsjednik, član časnog suda, a od kolovoza 1878. do kolovoza 1880.g. i predsjednik Sbora. Umirovljen je 1909.g. kada je i odlikovan viteškim redom Franje Josipa I. za dugogodišnji savjestan rad. Umro je u Zagrebu 15. veljače 1910.g.
Njegova je obitelj iznjedrila brojne poznate hrvatske liječnike – brat Ljudevit Švrljuga bio je ravnatelj bolnice u Karlovcu, nećak Alberto Longhino bio je liječnik u Dugoj Resi, a drugi nećak znameniti Fran Mihaljević bio je osnivač suvremene infektologije u Hrvatskoj.
MIHALJEVIĆ, Fran (Pula, 7. siječnja 1900. – Zagreb, 19. kolovoza 1975.), liječnik, sveučilišni profesor, utemeljitelj suvremene infektologije u Hrvatskoj.
Fran Mihaljević rođen je 1900. godine u Puli, gimnaziju je završio u Trstu, a Medicinski fakultet je polazio u Zagrebu i Beču. Nakon završetka studija i vojnog roka počeo je 1926. godine raditi u tada Kužnoj bolnici, današnjoj Klinici za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević”, gdje je ostao sve do odlaska u mirovinu 1970. godine. Godine 1946. postaje sveučilišni docent pri Katedri za zarazne bolesti Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1949. izabran je za izvanrednog, a 1954. godine za redovnog profesora Medicinskog fakulteta. Položaj dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu preuzeo je od Andrije Štampara 1957. godine. Bio je dugogodišnji stručni ravnatelj Bolnice, osnivač i dugogodišnji predstojnik Katedre za zarazne bolesti Medicinskog fakulteta u Zagrebu, ideolog i tvorac suvremene infektologije, osnivač Infektološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske. Dobio je Nagradu grada Zagreba 1966. za djelo Opća klinička infektologija i za uzornu organizaciju Bolnice za zarazne bolesti u Zagrebu te mnogobrojna druga odličja. Umirovljen je 1970.g., no i dalje je nastavio raditi kao stručni savjetnik Klinike. Zbog širokih pogleda i velikog smisla za suvremene probleme prof.dr. Fran Mihaljević smatra se osnivačem moderne infektologije u Hrvatskoj, a od godine 1978. Klinika za infektivne bolesti dobiva ime prema njemu.
Fran Mihaljević potjecao je fužinarske obitelji Švrljuga koja je dala veći broj liječnika. Franovi su ujaci bili Šime Švrljuga (predsjednik Sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije i gradski fizik grada Zagreba) i Ljudevit Švrljuga (ravnatelj bolnice u Karlovcu), a bratić Alberto Longhino (liječnik u Dugoj Resi).
Franjo Švrljuga (Fužine, 13.9.1844. – Celovec, 8.5.1921.), predsjednik Hrvatske eskomptne banke, bankar i poduzetnik.
Franjo Švrljuga rodio se u Fužinama 13. rujna 1844.g. Školovao se u Ljubljani gdje je i maturirao, da bi zatim nauk nastavio na Trgovačkoj akademiji u Beču. Radio je u nizu trgovačkih tvrtki u Rijeci, Grazu i Innsbrucku. Odmah nakon osnutka Hrvatske eskomptne banke 1868.g. stupio je u nju i već sljedeće godine postao njen ravnatelj. Ravnateljsku dužnost obavljao je do 1918.g. kada je imenovan predsjednikom iste. U Hrvatskoj eskomptnoj banci djelovao je 50 godina. Umirovljen je na vlastiti zahtjev 28. travnja 1921.g. zbog poodmakle dobi i narušena zdravlja, a umro je svega nekoliko dana kasnije, 8. svibnja 1921.g. Iza sebe je ostavio suprugu Stanku (kćer Matije Mrazovića, hrvatskog odvjetnika i zagrebačkog gradinačelnika), četiri kćeri i sina Stanka (očeva nasljednika u Hrvatskoj eskopmtnoj banci i 1929.g. ministra financija Kraljevine Jugoslavije).
Zasluge Franje Švrljuge u gospodarskom razvoju Hrvatske zaista su velike. Hrvatskoj eskomptnoj banci podao je nov, moderan smjer, staru „šoštarsku“ industriju u Novoj Vesi u Zagrebu uzdigao je u jednu od najmodernijih i najvećih tvornica kože toga doba, a upravo je zahvaljujući Švrljugi na svjetski glas došla tvornica suhomesnatih proizvoda Gavrilović iz Petrinje. Franjo Švrljuga smatra se jednim od prvaka zagrebačkog privrednog života.
Golik, Julije (Fužine,7.4.1866. – Zagreb, 1.12.1924.), hrvatski latinist i sveučilišni profesor. Rektor Zagrebačkog Sveučilišta (1917.-1918.)
Diplomirao je na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu (Filozofskom) u Zagrebu. Znanstvenu karijeru počeo je kao gimnazijski nastavnik. 1904. godine postaje prvi predsjednik Društva srednjoškolskih profesora, udruge za poboljšanje materijalnog položaja nastavnika i reformu nastave i programa u srednjoškolskoj nastavi.
Od 1898. djeluje na katedri za klasičnu filologiju Mudroslovnog fakulteta u Zagrebu kao docent, a 1909. postaje redovni profesor klasične latinske filologije na fakultetu.Bavi se pitanjima latinskog jezika i rimske književnosti, prevodi s latinskog, piše udžbenike i priručnike, vodi studente na putovanja po Italiji.
1917. Julije Golik postaje rektor Zagrebačkog Sveučilišta, a za vrijeme njegovog mandata utemeljuje se Medicinski fakultet. Julije Golik u siječnju 1918. drži uvodnu riječ prvom predavanju iz anatomije profesora Drage Perovića na novootvorenom Medicinskom fakultetu. Iste godine Medicinski fakultet dobiva zgradu bivše gimnazije na Šalati i zemljište za daljnju izgradnju. Sljedeće nastavne godine (1919.) Golik obnaša dužnost prorektora. Od 1919.-1922. predsjednik je Udruženja visokoškolskih nastavnika.
Od 1923.-1924. na čelu je Pučkog sveučilišta u Zagrebu (danas Pučko otvoreno učilište). Napisao je i uredio mnoge udžbenike i priručnike i preveo s latinskoga Veliku didaktiku J. A. Komenskoga (1900). Osim latinskih, pisao je i pedagoška djela. Glavna su mu djela : „O Vergilijevoj Eneidi“, 1894., „Nauk o uzgoju s osobitim obzirom na psihologiju“ ; 1895., „Koncentracija obuke“, 1897., „Uzgojne prilike u drevnom Rimu“, 1903.
Julije Golik umro je u Zagrebu 1.12. 1924. gdje je i pokopan. 2001. godine općina Fužine postavila je spomen – ploču na njegovu rodnu kuću.
Izvori za leksikografsku jedinicu : Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu / [glavni urednik Jaroslav Šidak ; predgovor Ivan Supek ; pogovor Jaroslav Šidak]
Rodio se 1857. godine u Šleskoj a umro je u Zagrebu 28. listopada 1927. godine. Završio je Moravsko – Šlesku šumarsku školu u Eulenburgu a stručni ispit položio je u Brnu. U Hrvatsku dolazi 1879. godine gdje je u Gospiću do 1884. godine obavljao poslove šumarskog praktikanta da bi godinu dana potom bio premješten u Šumarski odjel u Ogulin u svojstvu vježbenika. Godine 1886. postavljen je za kr. dr. šumara u Fužinama, gdje se isticao radom na uljepšavanju mjesta, posebno na uređenju parka, što do tada niti jedan šumar prije njega to nije uradio u tom goranskom mjestu. Od 1894 do 1898. godine bio je upravitelj Nadzorništva za pošumljavanje primorskog krša u Senju u koje je vrijeme osnovan i rasadnik Sv. Vida u Senju. Osnivač je i prvog gradskog senjskog parka. Nakon više od 17. godina provedenih u šumarskoj službi na kršu, premješten je u Ravnateljstvo šuma u Zagreb. Godine 1909. dodijeljen mu je naslov kr. šum. savjetnika čemu je prethodilo dodijeljeno mu odličje 1897. godine „Zlatni križ s krunom“. Uživao je međunarodni ugled u stručnim šumarskim krugovima. Od 1886. godine bio je član HSŠD.
Rodio se 20. svibnja 1934. godine u mjestu Vrata ( općina Fužine ). Umro je 13. srpnja 2016 godine a sahranjen je 15. srpnja iste godine u Rijeci na groblju Kozala. Osnovnu školu završio je u Vratima, a gimnaziju, nakon prva razreda u Ogulinu, u Zagrebu 1954. godine, u IV Realnoj gimnaziji. Na Šumsko – gospodarskom odsjeku Šumarskog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 18. lipnja 1960. godine. Iste godine uposlio se u Šumariji Crni lug Šumskog gospodarstva Delnice. Nakon jednogodišnjeg pripravničkog staža imenovan je za zamjenika upravitelja šumarije i samostalnim referentom za poslove uzgoja i zaštite šuma i lovstva. Svojim radom isticao se na obnovi prorijeđenih fondova krupnih vrsta divljači koju su pratili počeci lovnog turizma na ovom području te je neposredno u radu surađivao je sa Institutom za šumarska i lovna istraživanja. Godine 1963. objavio je svoj prvi stručni rad o lovištu „Risnjak“ te osniva i vodi Aktiv za zaštitu ptica „Sjenica“ u Crnom lugu. Godine 1966. položio je stručni šumarski ispit a godinu potom imenovan je referentom za lovstvo Uprave Šumskog gospodarstva Delnice. Izradio je više od 30 – ak elaborata lovno – gospodarskih osnova za potrebe lovačkih društava s područja današnje Županije primorsko – goranske. Bio je stalni član stručnih komisija HLS a u razdoblju od 1970. do 1973. godine obnašao je dužnost predsjednika Jug. Sekcije za zaštitu ptica Savezne podružnice za zaštitu prirode.
Godine 1969. među prvima u Hrvatskoj položio je ispit za ocjenjivača lovačkih trofeja, bio je član Redakcijskih odbora zbornika „Deset godina razvitka ŠG Delnice“ ( 1970. ), monografije „Gorski kotar“ ( 1981. ) te inicijator pokretanja pojedinih internih glasila ( „Naš glasnik“, „Drvosječa“, „Goranski list“ ). Na regionalnim lovačkim izložbama Gorskog kotara (kasnije Hrvatskog primorja i Istre ) bio je redoviti član organizacijskih odbora. Dužnost predsjednika Komisije za praćenje populacije risa Republičkog zavoda za zaštitu prirode počeo je obnašati 1982. godine. Postaje i članom redakcijskog odbora i suradnikom na izradi Velike enciklopedije lovstva ( Beograd 1987. ) i članom stalne Komisije za ocjenjivanje lovačkih trofeja. Bio je jedan i od suinicijatora izrade LRV te je surađivao s velikom brojem stručnih listova i časopisa. Uz pisanu riječ bavio se i lovačkom fotografijom te su neki od njegovih uspjelih snimaka krajolika i divljači objavljeni u domaćim i stranim publikacija.
Na stručnom i znanstvenom radu bavio se trima predatorima – medvjedom, vukom i risom. Na sjednici Izvršnog odbora HLS 25. lipnja 1993. godine, izabran je za eksperta Hrvatskog lovačkog saveza u komisiju za praćenje krupne divljači „Conseil International de la Chasse et de la Conservation du Gibier ( CIC )“ te članom Upravnog odbora NP „Risnjak“. Sudjelovao je u radu na više međunarodnih kongresa biologa divljači u Moskvi ( 1969. ), Stockholmu (1973. ) i Krakowu ( 1987. ).
U lipnju 1993. godine bio je premješten u Direkciju JP „Hrvatske šume“ Zagreb na poslove stručnog suradnika za lovstvo a od 1. srpnja 1995. godine obnašao je dužnost savjetnika za lovstvo u Direkciji, u uredu direktora.
Za života prinio je više zapaženih priznanja i odličja. U povodu 75. obljetnice „Lovačkog vjesnika“ od LSH 1968. godine odlikovan je „Lovačkim odličjem II reda“ a Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije dodijelio mu je povelju za uspješnu stručnu suradnju. Od LSH primio je i posebnu plaketu za razvoj i unapređenje lovstva a LSJH uručio mu je 1983. godine u Beogradu „Srebrni orden“. Godine 1987. LSH dodijelio mu je „Odličje I reda“ a LSJ 1989.“Zlatni orden“. Za suradnju u Reviji „Lovec“ Lovska sveza Slovenije dodijelila mu je 1979. godine brončanu plaketu a 1993. godine ista revija na svečanosti u Ljubljani „Srebrnu plaketu .. Bio je i dugogodišnji član Lovačkog društva „Srnjak“ Lkove – Fužine.
Objavi je 379 knjiga ( brošura ) te više od 380 članaka, prikaza, referata, recenzija, napisa, izvješća….
Rodio se 8. rujna 1902. godine u Fužinama od oca Franje i majke Darinke rođ. Stipanović. Umro je 1974. godine. Kao mašinostrojar u desetljeću prije Drugog svjetskog rata radio je u pilani Mrkopalj. Već od 1930. godine aktivno je sudjelovao u radničkom pokretu Gorskog kotara poglavito na delničkom i fužinskom području. Od 1935. godine postaje članom KPJ. Bio je organizator oružane borbe od 1941. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata obnašao je dužnosti političkog komesara čete i bataljuna te zapovjednika Goranskog vojnog područja 1943. I 1944. godine. Bio je vijećnik AVNOJ-a. Po oslobođenju zemlje radio je u Vladi NRH i u Vladi SFRJ. Godine 1949. uhićen je u svezi s rezolucijom Informbiroa i osuđen u dva navrata na osam godina zatvora. Po izdržanoj zatvorskoj kazni radio je do umirovljenja u „Elektroprimorju“ Rijeka.
Rodio se 1860. godine u Fužinama a umro je 14. travnja 1909. godine u Zlataru gdje je i sahranjen. Po završetku pet razreda gimnazije pohađao je Gospodarsko šumarsko učilište u Križevcima u kojem je 1879. godine završio šumarstvo. Godine 1880. imenovan je za kotarskog šumara križevačke imovne općine u Sv. Ivanu Zelini. Od 1890. godine obnašao je dužnost kotarskog šumara za urbarske općine sa sjedištem u Delnicama, gdje je 1896. godine pri Kotarskoj oblasti imenovan kotarskim šumarom. U Kotarsku oblast na Sušaku odlazi 1900. godine a zatim u Zlatar. Za života posebno se bavio geodetskim poslovima. Omeđašio je šume zemljišnih zajednica kojima je upravljao. Bio je član Hrvatsko – slavonskog šumarskog društva. Surađivao je sa tiskom i stručnim časopisima.
Rodio se u Fužinama 25. studenog 1828. godine a umro je 13. veljače 1984. godine u Zagrebu. U Senju i Varaždinu stekao je gimnazijsko obrazovanje. Studij teologije završio je 1852. godine u Beču gdje je i doktorirao teologiju 1855. godine. Bio je profesor crkvene povijesti i kanonskog prava te nadstojnik i profesor u senjskom duhovnom sjemeništu. U mladosti prihvatio je ideje ilirskog pokreta a nakon 1848. godine odnosno nakon uvođenja Bachova apsolutizma, zastupao je ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Pešte, Beča, Italije i Carigrada. Kao čovjek svjetskog znanstvenog i društvenog ugleda biran je osam puta za redom za predsjednika Jugoslavenske akademije i znanosti ( kasnije HAZU ) osnovane u Zagrebu 1866. godine, na čijem je čelu bio punih dvadeset godina. Zajedno sa J. J. Strossmayerom smatra se utemeljiteljem akademije.
Kao povjesničar još kao mlad profesor u Senju organizirao je po kvarnerskim otocima skupljanje glagoljskih listina. U Baškoj na otoku Krku precrtao je od slova do slova glasovitu Baščansku ploču s ciljem da otkrije tajnu tog pisanog spomenika. Iz tih godina njegovog rada i djelovanja potječu djela „Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na Sv. Pismo i liturgijske knjige“ iz 1856. godine a godinu potom izlazi njegovo prvo veće djelo „ „Viek i djelovanje sv. Ciryla i Methoda slovjenskih apoštolov“. Iz Senja Rački je 1857. godine premješten u Rim. Kao član Zavoda sv. Jeronima do 1860. godine po rimskim i vatikanskim arhivama ( pismohranama ) proučavao je i prepisujući sve ono što se odnosili na povijest njegove domovine pritom polazeći tečajeve paleografije ( istraživanje starih rukopisa ). Neko je vrijeme radio i istraživao u napuljsko arhivi proučavajući građu iz doba anžuvinskog vladanja, koja mu je kasnije poslužila da objavi djelo „Pokret na slavenskom jugu“ po kome je kasnije August Šenoa napisao poznati roman „Kletva“ a Franjo Marković dramu „Karlo Drački“. Radeći u rimskim arhivima osobitu pozornost posvetio je izučavanju života bogumila da bi petnaest godina poslije objavio djelo „Bogumili i Patareni“ koje se smatra jednim od najvrjednijih objavljenih djela na tu temu do danas. Kod rimske kurije zalagao se za službu Božju na starocrkvenoslavenskom a mnogobrojne članke objavljuje u hrvatskim časopisima a mnoge pisane studije renesanse i humanizma imale su utjecaja na svekoliki život ljudi na ovim prostorima.
Povratkom u domovinu uz đakovačkog biskupa Josipa Jurja Stossmayera postaje jedan od prvaka Narodne stranke biran 1861., 1868. I 1872. godine za saborskog zastupnika u kojem se nalazio sve do 1875. godine. U svojim istupima borio se i branio hrvatsku samostalnost, pozivajući se na hrvatsko – državno povijesno pravo. Nakon što je svečano otvorena JAZU i Rački izabran za njezinog predsjednika, pokrenuo je izdavanje akademijinih izdanja: „Rad starine“, „Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium“, „Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae, et Slavoniae“. Bio je i suosnivač velikog akademijinog Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika. Ovim akademijinim izdanjima prethodio je 1864. godine Račkovo suradništvo s stranačkim glasilom „Pozor“ ( poslije „Obzor“ ) te pokretanje povijesno jezičnog časopisa „Književnik“. Njegov najznačajniji rad kao je postao zagrebački kanonik vezan je uz 1871. godinu kada se navršavalo dvjesto godina kako je Bečki dvor bio pogubio Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana. Tako je nastalo opsežno djelo „Isprave o uroti bana P. Zrinskog i kneza Fr. Frankopana“. U to vrijeme bavio se i objavljivanjem druge arhivske građe. U akademijinom časopisu „Starine“ ( uredio je 26 svezaka toga časopisa ), uz ostale objavljeni su radovi „Prilozi za poviest bosanskih Paterena“, „Dubrovački spomenici, „Gradja za poviest hrvatsko – slovenske seljačke bune g. 1573.“, „prilog za poviest hrvatskih uskoka“ i drugi.
Nakon dugotrajnog rada i priprema Rački je 1877. godine izdao svoje veliko životno djelo „Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia“ ( „Isprave iz najstarije hrvatske povijesti“ ). Izdavanju ovog djela prethodilo je njegovo znanstveno djelo „Nutarnje stanje Hrvatske prije XII stoljeća“ gdje je obradio proces formiranja hrvatskog naroda, teritorijalni opseg Hrvatske države i sastav društva, položaj crkve, gospodarsku strukturu zemlje, prosvjetne prilike, umjetnost i umjetni obrt. Ovo djelo bilo je kamen temeljac čitave kasnije hrvatske povijesne znanosti. Vrijedno je i njegovo djelo objavljeno 1894. godine „Historia Salonitana“.
Kao prosvjetar Rački je dao veliki doprinos na kulturno – prosvjetnom polju djelovanja. Neko vrijeme bio je školski nadzornik Zemaljske vlade ali tek kao predsjednik Akademije postaje prosvjetar u punom značenju riječi. Mnogi kipari i slikari stvarali su djela za potrebe Akademije poput Quiquereza, Bukovca i Rendića a za književnike is tudente Rački je iznalazio rješenja tiskanja njihovih djela ili odobravanja stipendija za školovanje.
Kao političar bio je zastupnik u Hrvatskom saboru gdje se bilježi doneseni glasoviti član 42. o prekidu državno – pravnih veza s Ugarskom 1861. godine, koji je dobrim djelom bio njegovo djelo. Osim što je bio jedan od prvaka Narodne stranke godine 1880. zajedno sa Mrazovićem osnivač je „Neovisne narodne stranke“. Ne samo to što je bio prvi predsjednik Akademije bio je i predsjednik Odbora koji je upravljao književnim radom „Matice Hrvatske“, pridonio je i osnivanju književnog časopisa „Vijenac“ i mnogih kulturno – prosvjetnih ustanova. U arhivi HAZU-a gdje se danas nalazi njegova prepiska, sačuvano je oko tri tisuće i pol pisama, mnoga njegova tiskana djela, nekoliko stotina adresanata i adresata iz mnogih zemalja te je, pored Strossmayerove, najbrojnija sačuvana prepiska u nas. Dopisivao se gotovo sa svim istaknutijim povjesnicima svojega vremena: Monsenom, Wattenbachom, Buryem, Theinerom, Thalloczyem, Lefairom, Legerom, d’Avrillom, Kulakovskim, Kčanovskim, Uspenskim Šafařikom i mnogim domaćim. Između Račkoga i hrvatskih znanstvenika postojala je velika znanstvena povezanost primjerice, samo od pravnog povjesnika Baltazara Bogošića sačuvano je oko 170 pisama. Ne manje su i važna pisma od hrvatskih političara i javnih djelatnika. Ona oslikavaju mnoge pojedinosti teške i neravnopravne borbe hrvatskog naroda protiv prevlasti Beča i Pešte. Osnovni zadatak hrvatske politike 19. stoljeća bilo je ponovno sjedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Na njemu su Rački i Strossmayer radili cijelog života o čemu govori mnogobrojno pisano svjedočanstvo. Kada su Dalmatinci poveli beskompromisnu borbu protiv talijanaša za pohrvaćenje dalmatinskih općina, na tome je radio i surađivao Rački.
Dr. Franjo Rački sav svoj dugi stvaralački život posvetio je istraživanju povijesti Hrvata u veoma širokom vremenskom i prostornom okviru a sa J. J. Strossmayerom trajno je obilježio političku misao vremena u kojem je živio, radio i stvarao. Jasnih i obuhvatnih nacionalnih shvaćanja, bavio se cijeli život uz druge hrvatske velikane idejom o ostvarenju povijesne istine o hrvatskim prostorima, koju je istražio i dokazao kao znanstvenik, da se stoljećima ugnjetavana i tlačena Hrvatska ujedini nacionalno, prostorno i gospodarski. Za napredak hrvatske kulture učinio je isto toliko mnogo – kao pisac mnogih kapitalnih znanstvenih djela, kao pokretač i osnivač znanstvenih i umjetničkih izdanja i kao organizator i zaštitnik hrvatskoga prosvjetnog i umjetničkog života. Time je svoju domovinu Hrvatsku trajno ugradio u europsku povijest i kulturu.
Rodio se 1899. godine u Fužinama a umro je u Rijeci 1972. godine. Pučku školu završio je u Fužinama a lugarsku u Rijeci. U Kotarskom NO Delnice u razdoblju od 1951. do 1960. godine radio je kao nadzornik šuma – čuvar šumskog fonda. U šumariju Fužine stupio je na posao 30. lipnja 1960. godine u svojstvu lugara Zemljišne zajednice gdje je ostao do umirovljenja 28. veljače 1962. godine. Umro je desetak godina kasnije u riječkoj bolnici. Bio je i poznati i priznati lovac vodeći računa o fondu divljači i brinući se za ishranu divljači zimi postavljanjem mnogih hranilišta.
Rodio se u Fužinama 1870. godine a umro je u Bjelovaru 1907. godine nakon duge i teške bolesti obnašajući dužnost kraljevskog šumarskog vježbenika. Pučku školu završio je u Fužinama. Šumarstvo je apsolvirao 1896. godine na GŠU u Križevcima. Godine 1897. bio je šumarski vježbenički kandidat u Fužinama. Za vrijeme školovanja u Križevcima godine 1895. bio je knjižničar „Pluga“ društva slušatelja učilišta. Osobno je poznavao i surađivao o knjižničarskim poslovima sa prvim delničkim knjižničarem Lovrom Šnajdarom.
Rodio se u Fužinama 26. siječnja 1899. godine gdje je i umro 6. siječnja 1974. godine. Sin Antona i Julijane rođ. Štanfel. Osnovnu četverogodišnju školu završio je u Fužinama a kasnije je položio internu kvalifikaciju za nadzornika šuma. Godine 1932. položio je lugarski ispit u Zagrebu. Bio je jedan od vodećih lugara Zemljišne zajednice Fužine. U Šumariju Fužine došao je iz Kotarskog šumskog gospodarstva Fužine.
Rodio se u Fužinama 1896. godine gdje je i umro 1954. godine. Sin Stanka Švasta. Osnovnu školu u trajanju od četiri godine završio je u Fužinama, zatim je položio lugarski ispit te radio kao lugar između I i II svjetskog rata u Šumariji Fužine. U istoj šumariji – Lugarije „Viševica“ radio je od 1945. do smrti 1954. godine ne dočekavši umirovljenje. Između dva svjetska rata bio je poznati goranski lovac na vukove, skupljač ljekovitog bilja , gljivar i lovac na puhove od kojih je dobivao puhovu mast traženu u pučanstvu.
Rodio se 26. lipnja 1888. godine u Liču kraj Fužina gdje je i umro 28. kolovoza 1958. godine. Sin Juraja i Ane rođ. Pavlić. Pučku školu u trajanju od četiri godine završio je u Liču a lugarsku školu u Karlovcu nakon čega je položio ispit za državnog nadlugara. Od 1912. do 1914. godine bio je državni lugar pri Kotarskoj oblasti Glina a u razdoblju od 1919. do odlaska u mirovinu 1947. godine radio je u Šumariji Fužine , gdje je pretežito obnašao dužnost lugara za revir Bitoraj – Viševica. Bio je cijenjen kao vrlo savjestan i nepodmitljiv u službi.
Rodio se u Župi Car kod Dervente 14. lipnja 1952. godine a umro je 29. rujna 2016. godine. Sahranjen je na groblju Pešćenica – Lekenik ( Zagreb ). Bio je svećenik Vrhbosanske biskupije koji je svoju službu dugi niz godina do umirovljenja vršio u župama Riječke nadbiskupije u Prezidu, Lokvama, Razlogama i Liču. Umirovljen je 2015. godine.
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1980. godine. U Prezidu je bio župnik 17. godina, da bi 2002. godine bio premješten u Župu Sv. Katarine dj. i mč. u Lokvama i ujedno preuzeo je Župu Sv. Petra i Pavla u Crnom lugu. Uz navedene župe opsluživao je i Župu Razloge te povremeno Mrzle Vodice. Od 2005. do 2009. godine bio je župnik Župe Sv. Juraja vt. i mč. u Liču. Za njegova župnikovanja Župa lič bila je naglašeno materijalno i duhovno uzdignuta. Podržavao je inicijative vjernika te surađivao sa mjesnim i lokalnim vlastima, udrugama i društvenim organizacijama.
U njegovo vrijeme obnovljeni su pokrajni oltari, izmijenjena cjelokupna stolarija na župnoj crkvi i kapeli Sv. Križa, provedena je hidroizolacija crkve te u potpunosti obnovljena sakristija. Nabavljen je i veliki broj novog inventara. Podignut je novi središnji križ na župnom groblju a od središta mjesta do župne crkve i groblja napravljene su nove pristupne stepenice.
U pastoralnom smislu za njegova službovanja u Liču zabilježe su mnoge aktivnosti. Organiziran je „Križni put“ na Veliki Petak, uvedeno je slavljenje blagdana Sv. Marka, početak školske godine obilježen je misom zaziva Svetog Duha a uvedena je i misa za blagoslov plodova zemlje. Župnik Barišić bio je i obnovio tradiciju zahvale za plodove zemlje i obnovio tradiciju Tijelovske euharistijske procesije, a uz proslavu 400 godina BDM Snježne, izdao je 2009. godine prigodni plakat i letak o povijesti župe.
Rodio se 1916. godine u Prigorju ( Zagorje ) a umro je u Fužinama 1989. godine. Sin Martina i jelene rođ. Filipčić. Nakon završene pučke škole u Savskom Marofu u Zagrebu je završio hortikulturu. U Šumariji Fužine u svojstvu lugara i rasadničara radio je od 1. prosinca 1952. do 31. ožujka 1960. godine. Bio je prvi lugar u fužinskom kraju zvanja rasadničar. Glede toga vodio je privremene terenske rasadnike, ustrojene na kraće vrijeme, u svrhu pošumljavanja šumskih površina.
Rodio se u Vratima 9. studenog 1859. godine gdje je i umro 1948. godine. Sin Andrije i Marije rođ. Švob. Djed je dipl. inž. Alojzija Frkovića, našeg nekadašnjeg istaknutog lovnog stručnjaka za lovstvo, urednika Hrvatskog šumarskog životopisnog leksikona i publiciste. Svome unuku djed Teodor ostavio je mnoge zapise i bilješke iz praktičnog iskustva života i rada u šumama ali i zapise o uzgoji i bolesti divljači.
Glavninu radnog vremena proveo je u bjelovarskom kraju u tadašnjim šumarijama Gudovac i Prgomelja ( Draganac i Česma ) i u Gorskom kotaru. Radio je kao lugar i čuvar lovišta. Umro je u dubokoj starosti u Vratima gdje je i pokopan na mjesnom groblju. Bio je član Hrvatsko – slavonskog šumarskog društva i vlasnik većeg broja lovačkih trofeja sa bjelovarskog i goranskog kraja.
Rodio se 15. veljače 1886. godine u Čabru a nestao je u Liču, zajedno sa bratom Slavkom i sestrom Julkom, nakon kapitulacije Italije 8. listopada 1943. godine. Sin Josipa i majke Franjice rođ. Dermulc. Za svećenika zaredio ga je biskup senjsko modruški i krbavski Roko Franjić Lučić 1912. godine. Bio je kapelan u Mrkoplju, Brodu na Kupi i u Grižanima a upravitelj župa Sv. Jakova ( Šiljevica ) Hrib, Kuželj i Prezid da bi 15. kolovoza 1939. godine bio imenovan upraviteljem župe u Liču. Bio je osnivač Katoličke akcije koja je za župu Lič osnovana 7. travnja 1940. godine.
Za službovanja u Liču vlč. Pretner vodio je kroniku iz koje se vidi da se brinuo o popravcima i održavanju crkve. Bio je organizator nabožnih i odgojnih igrokaza koje je s uspjehom izvodila lokalna mladež. Isti su održavani i u susjednim selima a prihod od njih bio je upotrijebljen za nabavku odjeće siromašnoj školskoj djeci. Župnika Pretnera zamijenio je 1943. godine vlč. Franjo Štefančić na zamolbu vlč. Smolkovića ( župnik iz Fužina ) i Ličkog partizanskog odbora. Župnik Štefančić posebno je značajan za Lič jer je dao sastaviti, a sam je uglazbio pjesmu Sv. Jurju.
Prema Spomenici Župe Lič tri su osjetljive posljeice rata ostavile na Liču tužne znakove: 1. Nestanak velečasnog Pretnera 8. 10. 1943. 2. Uništenje Župnog stana od Nijemaca 21. 12. 1943. 3. Uništenje Zavjetne crkve MBS u Polju po Nijemcima 10. 10. 1943. „…… u crkvi je bila roba, municija i ostali partizanski materijal ratni, radi toga su Nijemci bacili u zrak crkvu…..“
Rođen 1907. u Liču, u obitelji općinskog bilježnika Stjepana Sušića i učiteljice Ivke Hauptfeld. Osnovnu školu završava u Mrkoplju, a srednju na Sušaku, u Senju i Ogulinu nakon čega je 1926. započeo studij medicine u Zagrebu kojeg završava 1932. Od 1931. do 1932. bio je asistent na Fiziološkom institutu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a 1933. zapošljava se kao volonter u Bolnici za duševne bolesti Vrapče gdje će na raznim dužnostima ostati sve do 1945.g.
Od 1936.-1937. stručno se usavršava u Parizu, na klinici dr. Lhermittea, a od rujna 1938. do veljače 1939. na Zavodu za istraživanje mozga u Munchenu.
U rujnu 1937. postao je voditelj Neurohistološkog laboratorija bolnice u Vrapču gdje uvodi Patološko-anatomski muzej i Fotografski laboratorij za znanstvene svrhe. U svibnju 1941. počeo je habilitacijski postupak na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i u prosincu iste godine postao privatni docent za neurologiju i psihijatriju.
Od 1942.-1945. dva sata u tjednu predaje psihijatrijsku propedeutiku i medicinsku psihologiju („Nedjelje u Vrapču”). 1944. nakon upada ustaša Ljube Miloša u bolnicu Vrapče uhićen s još pet liječnika i osuđen na 40 dana zatvora zbog protuustaškog rada.
1946. dr. Sušić odlazi u Rijeku gdje u općoj bolnici Braće Sobol reorganizira Psihijatrijski odjel i osniva Neurološki odjel. 28.12.1947. otvoren je jedinstveni Neuropsihijatrijski odjel sa fizikalnom terapijom i vlastitim kliničkim laboratorijem pod ravnateljstvom dr. Sušića. U tom periodu aktivan je u pedagoškom radu – predaje više predmeta u Srednjoj medicinskoj školi i psihologiju u Dramskom studiju kazališta u Rijeci.
1955. postaje prvi nastavnik psihijatrije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu u Rijeci i po drugi put se habilitira na Medicinskom fakultetu u Zagrebu stječući naslov privatnog docenta. Sljedeće godine se usavršava u National Hospital u Londonu, a potom i u Neuropsihijatrijskim klinikama u Zurichu i Munchenu.
9.3.1957. javnim glasanjem bez ijednog glasa protiv izabran je za izvanrednog profesora Medicinskog fakulteta u Rijeci – kolege ističu njegovu stručnost, pedagoški rad i organizatorske sposobnosti. Kao predsjednik Komisije za studentska pitanja uspješno rješava pitanja prehrane, zdravstvene zaštite i smještaja studenata riječkog Medicinskog fakulteta.
Zbog sukoba s pojedinim kolegama u riječkoj bolnici 1959. daje ostavku i na dužnost šefa Neuropsihijatrijskog odjela i na dužnost izvanrednog profesora na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Iste godine počinje raditi u psihijatrijskoj bolnici na otoku Ugljanu kod Zadra.
30.rujna postavljen je za ravnatelja bolnice kojoj unaprjeđuje rad na više polja, organiziravši Školu za bolničare i omogućavajući specijalizaciju liječnika psihijatara. Razvija bolničko poljoprivredno imanje, osniva Odjel za radnu terapiju bolesnica te inicira izgradnju mrtvačnice u kojoj sam obavlja obdukcije preminulih bolesnika. Angažirao se na izgradnji vodovoda do zgrade bolnice sa izvora na samom otoku Ugljanu Jedan je od najzaslužnijih za nagradu grada Zadra koju bolnica dobiva 1966., a u razdoblju od 1966.-1967. bio je i odbornik Skupštine Općine Zadar.
1968. je umirovljen nakon čega se bavi prevođenjem stručnih knjiga i beletristike s čak pet jezika.
Umire u Rijeci 1989.g.
OIB :59100571589
Poslovni račun :
HR7124020061100123086