Brod Moravice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Main menu:

Brod Moravice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
Burić Antun

Kulturni radnik, antropolog, ornitolog (Gornji Kuti, 28. 1. 1906. - Rijeka, 3. 3. 1992., sahranjen u Brod Moravicama). Rođen je u obitelji oca Antuna i majke Barbare, rođene Piršić. Djetinjstvo i mladost proveo je u Gornjim Kutima kraj Brod Moravica. Osnovnu školu završio je u Brod Moravicama, a građansku u Srpskim Moravicama (danas Moravice). Od 1924. do 1928. pohađao je kiparski odsjek Kraljevske akademije za umjetnost i obrt u Zagrebu. Zatim je otišao u Francusku, nadajući se usavršavanju na Académie des Baux Arts u Parizu. Zbog nedostatka novaca nije mogao nastaviti studij već je dvije godine radio u Strasbourgu, a dvije u Parizu, mijenjajući poslove i tvornice. Najčešće je radio na poslovima oblikovanja i izrade namještaja. U Parizu završio dopisnu školu građevinarstva – odsjek za pomoćnog inženjera arhitekture, odnosno višeg tehničara. Nakon povratka iz Pariza odslužio je vojni rok 1933./34. godine u školi rezervnih oficira u Sarajevu. Zaposlio se 1934. godine pri željeznici na gradnji savskog željezničkog mosta u zagrebu. Godine 1939. premješten u Delnice na održavanje pruge. Koncem 1943. odlazi u partizane gdje je obnašao nekoliko viših dužnosti pri NOO-u Delnice, OZNA-i u ZAVNOH-u. Poslije Drugog svjetskog rata radio je u Zagrebu kao načelnik Građevinskog odjela Ravnateljstva željeznica, 1946. prelazi u Osijek, a 1948. u Beograd. Sa željeznice je prešao na Višu školu civilne zaštite i radio kao nastavnik u Beogradu i Zemunu te obnašao visoke dužnosti u SSUP-u i DSNO-u. Godine 1939. oženio se Marijom Naglić. S njom je imao tri sina i kćer. Poslije umirovljenja 1967. Burić se stalno nastanio u Rijeci te se počeo baviti poviješću i baštinom Gorskog kotara. Rezultati terenskog istraživanja su popis ptica gnjezdarica Gorskog kotara i poznata goranska povijesna antroponimija koja je doživjela dva izdanja. Burić je bio suosnivač i višegodišnji predsjednik i potpredsjednik Društva za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara. Društvo je osnovano 1973. godine, postiglo je značajne uspjehe u valorizaciji kulturnih vrednota Gorskog kotara, a zamrlo je nakon Burićeve smrti. Uređivao je izdanja koja je to Društvo tiskalo i sam objavljivao članke u tisku. Najznačajniji njegov kulturni doprinos je volonterski rad za Hrvatsku čitaonicu sela Kuti, čije je osnivanje potaknuo i organizirao. Tijekom pedeset godina, kao njezin predsjednik, poticao je i koordinirao njezine akcije i projekte. Rad čitaonice održao je na zavidnoj stručnoj razini te sam za nju napravio posebnu klasifikacijsku tablicu. Hrvatska čitaonica sela Kuti i danas radi na volonterskoj bazi, ustrojena kao udruga građana. Djela: Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438-1975 : goranska prezimena kroz povijest. Rijeka: Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, 1983. Prva partizanska škola u selu Kuti na području Gorskog kotara u Od učiteljskih kursova do Pedagoškog fakulteta. Pula: Pedagoško društvo Pula, Pedagoški fakultet u Rijeci – OOUR Nastavne djelatnosti Pula, 1981., str. 129-139. Rukopisna ostavština: Rječnik kočkega govora, brodskokupskog tipa, kajkavskog narječja, hrvatskog jezika u Gorskom kotaru, Etnici i ktetici naselja Mjesne zajednice Brod Moravice, Nadimci Gorskog kotara u imenima III. determinacije. Kiparska djela su izgorjela u dva požara Burićeve kuće u Gornjim Kutima. Literatura: Delač-Petković, Karmen. Selo Gornji Kuti i njegova “Hrvatska čitaonica”. Brod Moravice: Hrvatska čitaonica sela Kuti, Općina Brod Moravice, Matica hrvatska Viškovo, 2009. Burić, Anton u Hrvatski biografski leksikon. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 1989., sv. 2, str. 519. Biografija autora u Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438-1975 : goranska prezimena kroz povijest. Rijeka: Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, 1983., str. 405.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković
Vilko Golubić

Karlovac, 1860. – Zagreb,16. veljače 1935. godine, sahranjen na zagrebačkom Mirogoju). Nemamo podataka o obiteljskim prilikama i školovanju. Kao učitelj početnik postavljen je 1879. na školu u Brod Moravicama koja je bila njegovo prvo radno mjesto. Tu je ostao punih 40 godina, do kraja svog radnog vijeka. Pola toga razdoblja službovao je na školi posve sam, pa je bio istovremeno i jedina “učiteljska sila” i “ravnajući učitelj”. Nakon toga mu se u školi pridružila učiteljica Anka Pavlović. Detaljnih podataka o radu škole nemamo jer je školska zgrada, a s njom i školska spomenica, izgorjela u ratu 1945. Međutim, Golubić je u narodu ostao zapamćen kao “pravi gospodin”, dobar čovjek i sposoban i predan učitelj. Prilike u kojima su goranski učitelji radili na prijelazu 19. u 20. stoljeća bile su iznimno teške. Da bi se oslobodili siromaštva i unaprijedili poučavanje, goranski učitelji su 13. rujna 1883. u Brodu na Kupi osnovali Učiteljsko društvo Gorskog kotara, čija su pravila odobrena od vlasti 4. veljače 1884. Jedan od petorice inicijatora toga projekta bio je i učitelj Golubić koji je postao i prvi predsjednik društva. Na tom je mjestu Golubić živo surađivao s kolegama iz čitavog Gorskog kotara i javno protestirao protiv sramotno niskih učiteljskih plaća. Nastojao je ujediniti učitelje pa im je 1911. uputio javni Proglas – poziv na borbu za učiteljska radnička prava. Golubić je običavao javno reći što ga tišti pa je bio nadaleko poznat kao vrstan govornik i rodoljub, član Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Unatoč životnim nedaćama, učitelj Golubić je zadržao vedru narav i bio nadaleko poznat kao vrlo otvoren, društven i duhovit čovjek. Njegov neposredan i topao pristup priskrbio mu je mnogo prijatelja, ali ga je doveo i u brojne neobične životne situacije pa se anegdote o učitelju Golubiću prepričavaju do današnjih dana. Golubić je Brod-Moravice doživio kao svoj dom jer je tu, s obitelji, proživio veći dio života. Imao je sedmero djece iz dva braka, a dvije su kćeri – Darinka i Danica – i same postale vrsne učiteljice. Učitelj Golubić je jako volio svoj posao pa je, 1923. godine, umirovljen protiv svoje volje kao politički nepoćudan starojugoslavenskim vlastima. Narod ga je, po umirovljenju, izabrao za načelnika općine i taj je posao obavljao sve do smrti svoje supruge, a onda se preselio u Zagreb gdje je, nakon kratkog bolovanja, umro u 75. godini života. Djela: Sačuvano je malo pisane dokumentacije. Literatura: Delač-Petković, Karmen. Brodmoravički učitelj Vilko Golubić. Školske novine, str. 29. Brod-Moravice : 150-godišnjica osnovne škole 1818-1968 : 100-godišnjica školske zgrade 1869-1969/uredio Viktor Jurković, [Brod Moravice]: Osnovna škola Brod Moravice, 1969., str. 46-71.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković
IVAN BRAJDIĆ, (pseud. GORAN)
BRAJDIĆ, IVAN (pseud. GORAN), profesor, književnik, prevoditelj i glazbenik-amater (16. lipnja 1924. Gornji Kuti, kraj Brod Moravica – 5. lipnja 2008., Zagreb, sahranjen u Brod Moravicama). Rođen je u imućnijoj obrtničko-seljačkoj obitelji zanatlije Jakova Brajdića i kućanice Francike Stanke r. Kavran. Imali su devetoro djece od kojih je četvero umrlo u dječjoj dobi. Jakov Brajdić je 1927. s obitelji odselio u Zagreb, a 1932. u Dugo Selo pa je Ivan osnovnu školu završio 1935. u Dugom Selu, a klasičnu gimnaziju 1943. u Zagrebu. Antifašističkom pokretu priključio se već 1942. godine, a NOB-i je aktivno sudjelovao od lipnja 1943. do svibnja 1945. godine. Godine 1952. oženio se Fanikom r. Štajduhar. Nisu imali djece.

Brajdić je počeo pisati i objavljivati kao gimnazijalac u Jutarnjem listu, a kraj rata dočekao je kao dopisnik zagrebačkog okruga i član redakcije više omladinskih listova. Istaknut je njegov publicistički rad. Kao novinar i/ili urednik radio u listovima Narodni vojnik, Narodna Armija, Omladinski borac, Za domovinu, Studentski list, Jutarnji list. Mladost, Slobodni dom, Ilustrirani vjesnik, Izvor, Studentski list, Vidici, Kaj, Dugoselska kronika, a kritike o slovenskoj književnosti objavljuje u Telegramu, Vjesniku, Forumu i 15 dana.
Godine 1951. na osobni zahtjev izašao iz JNA da bi mogao upisati studij slavistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1956. i kraće vrijeme zaposlen kao prof. u zagrebačkoj IV gimnaziji. Tijekom studija radio kao urednik Zagrebačkog tjednika te novinar i urednik Studentskog lista. Od 1957. radi kao scenarist i dramaturg Jadranfilma. Godine 1963. prelazi u status slobodnog umjetnika, a 1968. postaje suosnivač nakladničkog poduzeća August Cesarec i jedan od njegovih urednika, lektor i književni kritičar. Godine 1971. posvećuje se prevođenju sa slovenskog jezika i ponovo prelazi u status slobodnog umjetnika.

Umirovljen je 1975., ali se i nadalje bavi književnim radom i prevođenjem. Najviše objavljuje od sredine sedamdesetih do devedesetih godina. Posljednjih godina života mnogo je pisao, ali manje objavljivao. Amaterski se bavio glazbom i slikanjem (pejzaži, portreti, mrtve prirode) te je sudjelovao na više zajedničkih izložbi.

Brajdić je pisao pjesme, pripovijetke i romane. Književnim kritikama i prikazima trudio se revalorizirati rad manje poznatih književnika Jakova Majnarića, Josipa Zorića, Milana Dobrovoljca Žmigavca, Slavka Vurića, Đuke Kosaka, publicista Josipa Predavca, liječnika Josipa Štajduhara i drugih. Temama svojih djela vezan je za Gorski kotar, kojemu je uvelike pomagao u svakoj prilici, kao član zagrebačkog Društva Gorana i samostalno. Podupirao je mlade goranske pisce u prvim književnim nastojanjima.

Zaslužan je kao vrstan prevoditelj sa slovenskog jezika (A. Ingolič, I. Potrč, I. Kopirivec, M. Mihelič, K. Kovič, P. Zidar, E. Kocbek, V. Zupan, J. Javoršek, F. Šetinc i dr. autori). U gotovo pedeset godina prevoditeljskog rada na hrvatski je jezik preveo više od 30 literarnih i drugih djela iz suvremene slovenske književnosti, redom objavljenih u zasebnim knjigama. Njegov prijevod Ingoličeve Gimnazijalke doživio je šest hrvatskih izdanja.

Znao je svirati nekoliko instrumenata pa je u mladosti nastupao kao glazbenik-amater i pisao tekstove za pjesme (Stara klet). Kao slikar-amater sudjelovao je na više zajedničkih izložbi.
Bio je član većeg broja strukovnih udruga, član Društva hrvatskih književnika i vanjski član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je više nagrada za književni i prevodilački rad. U rukopisu je ostavio veći broj neobjavljenih literarnih tekstova, članaka, recenzija i prijevoda sa slovenskog jezika. Brajdićeva književna ostavština čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Njegov prevodilački rad veoma je cijenjen u Sloveniji, a u Hrvatskoj njegovo djelo još nije dovoljno poznato i priznato.
Djela: Posljednji juriš Jačine Kamana (1970), Spaljene duše I-II (1977), Posrtanje po mraku (1981), Tuđin postadoh braći svojoj (1982), Oborovo (1984), Čežnja zavičajna (1986), Dugoselska kronika 1945. (1989), Suza u oku i Propali snovi (1991), Nasred sela zvonik (1995), Na te mislim (1998), Bajke o vitezovima domovinskog rata (1999), Susret sa sjenama prošlosti (2002), Goranske priče (2002), Hod po mukama (2004), Trešnjevačke noći (2004), Bizonsko doba (2007), Labuđi pjev Filipa Malnara (2008). Posthumno je objavljena zbirka Pjesme i proza iz moje mladosti (1938.-1945.) (2009).

Literatura: K. Delač-Petković: Ivan Brajdić. Biografija, Udruga za očuvanje brodmoravičkih starina i dr., Brod Moravice, 2010. te Ivan Brajdić u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., sv. 1, str. 211.
Autorica: dr. sc. Karmen Delač-Petković
RUDOLF CRNKOVIĆ
Glazbenik, skladatelj, glazbeni aranžer, graditelj tamburica (Gornji Kuti, 16. 11. 1889. – Bradley, 19. 8. 1967., sahranjen na groblju Elmwood u mjestu Wayland u Michiganu, SAD). Rudolfovi roditelji Matija (Matias) Crnković i Agneza (Agnes) r. Šporčić vjenčali su se 1889. u Brod Moravicama, a živjeli su u Gornjim Kutima. Rudolf im je bio najstarije dijete, a poslije njega imali su još tri kćeri i sedam sinova. Obitelj je bila glazbeno nadarena te su Rudolf i njegov brat Mirko – Nikola Crnković (koji je umro već u dvadesetoj godini) bili vješti u sviranju i gradnji tamburica. Rudolf je pučku školu završio u Brod Moravicama gdje se, kod poznatog učitelja Vilka Golubića, isticao svojim odličnim uspjehom. Osim tamburice, svladao je sviranje i nekoliko drugih instrumenata. Godine 1905., kao šesnaestogodišnjak, iselio se, u potrazi za poslom, u SAD. Najprije je radio u čeličanama Pittsburgha, ali se ubrzo potpuno posvetio tamburaškoj glazbi. Godine 1913. pristupio je tamburaškom društvu “Zvonimir” i s njim tijekom pet godina proputovao Sjedinjene Američke Države. Završio je trogodišnje glazbeno školovanje na University Extension Conservatory u Chicagu (harmonija, kontrapunkt i orkestralno aranžiranje), stekavši teorijsku glazbenu osnovu koja će mu kasnije pomoći u skladanju. Prikupio je i aranžirao više od tisuću glazbenih komada: narodnih pjesama, valcera, polki, kola, drmeša, potpurija, koračnica, fantazija, izvadaka iz opera te onda vrlo popularnih rumbe, sambe i bluza. Notnim je materijalom vrlo uspješno trgovao u SAD-u i širom svijeta. I sam je skladao veći broj kompozicija za tamburicu i klavir. Skladbe su u rasponu od vrlo jednostavnih, za djecu, pa do vrlo složenih orkestralnih kompozicija. Napisao je i uspješno prodavao veći broj knjiga o sviranju tambura te svojim tamburaškim i životnim iskustvima. Potkraj života napisao je autobiografiju koja, izgleda, nije sačuvana. Pisao je jednostavnim, tečnim i privlačnim stilom pa je stekao mnogo čitatelja. Snimio je i veći broj ploča (vinil) s narodnim i svojim kompozicijama. Posjedovao je i manju tvornicu tamburica te je uspješno trgovao instrumentima. Godine 1923. je tvornicu, zbog narušenog zdravlja, prodao svome nećaku Johnu Arbanasu. Mnogo se selio po Sjedinjenim državama, a umirovljenje (1960.) je dočekao u Bradleyu gdje je jedanaest godina radio kao direktor poštanskog ureda. Živio je sa suprugom Annom, kućanicom, r. Vanusic, kćerkom hrvatskih imigranata. Anna i Rudolf nisu imali djece, a višekratno su posjetili Hrvatsku šezdesetih godina 20. st. Anna je preminula 1979. i sahranjena je na istom groblju.

Crnkovićeva glazbena ostavština donirana je, prema njegovoj izričitoj želji, Sveučilištu Doquesne, gdje se njeguje sviranje tamburica i pri kojem djeluju nadaleko poznati Doquesne University Tamburitzans. Crnković je u SAD-u visoko cijenjen zbog svojih glazbenih postignuća pa je 1973. posmrtno uključen u Dvoranu Slavnih (Hall of Fame) Tamburaške udruge Amerike. Glazbenici i etnolozi širom svijeta visoko vrednuju Crnkovićev rad koji u Hrvatskoj nije dovoljno poznat.

Djela: Junačka koračnica, Jagoda polka, Trešnja polka, Majčina pjesma, Cvjetni valcer, Goranska polka i dr.; knjige: Tamburaška škola, Tamburaški priručnik, Tamburaški savjetnik, Američki sistem tambura, Novi sistem akorda za bugariju, Uvođenje usavršenog sistema tambura, Kratka povijest tambure, Sa “Zvonimirom po Americi: Zapisci 5 godišnjeg tamburaškog putovanja (aut. izdanje iz 1933. i reprint iz 2014.)

Izvori:
Brajdić, I. Hrvatska tamburica u Americi. Hrvatsko slovo. 3, 101(28. 3. 1997.), str. 23.
Delač-Petković, K. Tamburaštvo u Kutima // Selo Gornji Kuti i njegova “Hrvatska čitaonica” / Brod Moravice: Hrvatska čitaonica sela Kuti, Općina Brod Moravice, Matica hrvatska Viškovo, 2009., str. 2013-231.

Former Bradley Postmaster Makes Musical Hall Of Fame. The Wayland Globe, 88, 11(6. 11. 1973.)
Kolar, W. W. A History of the Tambura: vol II The Tambura in America. Pittsburgh : Doquesne University Tamburitzans, Institute of Folk Arts, 1975.

March, R. A. D. The Tamburitza Tradition. Ph. D. dissertation, Indiana University, 1983.

Miholić, I. Priča o tamburi. Iseljenički zbornik 2004.., Hrvatska matica iseljenika, 2003, str. 63-69.

Sremac. S. Hrvati i tambura u Sjedinjenim Američkim Državama. // Etnološka tribina : godišnjak Hrvatskog etnološkog društva. 32, 25(2002.), str. 57-74.
Autorica: dr. sc. Karmen Delač-Petković
Back to content | Back to main menu