Čabar, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Čabar, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
NAVIGACIJA LEKSIKONA ČABAR
ŠČITOMIR VILHAR
VILHAR, ŠČITOMIR, (Planina - Slovenija, 1840. – Prezid, 10.6.1904.),  industrijalac. Sin Aleksandra, poštara iz Planine i Karoline Margoni. Aleksandar  je 1858. godine od Velastija kupio parnu pilanu u Prezidu, koja je izgrađena  1847. godine i najstarija je u Gorskom kotaru. Godine 1864. Aleksandar predaje  pilanu sinu Ščitomiru. Ovaj nije bio samo dobar poduzetnik nego je bio jako  angažiran u društvenom i političkom životu. Godine 1883. inicirao je izgradnju  prvog vodovoda u ovim krajevima. Tri godine kasnije bio je jedan od suosnivača  dobrovoljnog vatrogasnog društva u Prezidu. Imao je bogatu obiteljsku knjižnicu,  a knjige je posuđivao svojim radnicima i njihovim obiteljima. U nekoliko navrata  bio je načelnik općine Prezid i među prvim članovima Matice hrvatske. Bio je  vatreni panslavist. Okušao se je i u pjesništvu po uzoru na strica Miroslava,  poznatog slovenskog pjesnika. Ščitomir je posao proširio izgradnjom pilane u  Gerovu, koju nakon Ščitomirove smrti naslijedio sin Dušan, a prezidansku sin  Aleksandar. Zauzimao se je i za izgradnju željezničke pruge Rakek – Babno Polje.  Realizaciju tog projekta osujetili su kirijaši. U Prezidu ima obitelj Ščitomira  Vilhara nadgorbni spomenik koji je dobro očuvan.
Priredio: Slavko Malnar
FRANJO ŽAGAR ŠPETNAK
ŽAGAR, FRANJO ŠPETNAK, industrijalac (Prezid, 10.10.1855 – Opatija, 26.6.1916.) Sin Antuna i Marije rođene Hutter. Prvo je kupio pilanu u Markovcu kod Starog Trga u Sloveniji, a 1907. izgradio je parnu pilanu na Milanovom Vrhu. Na pilani, sječi i dopremi trupaca zapošljavao je preko 200 radnika. Milanov Vrh je nastalo radničko naselje s blizu 30 kuća s trgovinom (kantinom), gostionicom, čitaonicom. Za vrijeme ljetnih školskih praznika organizirao je na Milanovom Vrhu školu. Bio je pobornik izgradnje želejzničke pruge Rakek – Babno polje jer bi time znatno smanjio troškove prijevoza konjskom i volovskom zapregom. Dvije godine iza njegove smrti umro i sin Franjo pa je pilanom upravljala Špetnakova nevjesta uz asistenciju drugog muža i sinova. Godine 1938. pilana je izgorjela. Kao uzrok se navodi političko usmjerenje jednog od Špetnakovih potomaka, no za takvu tvrdnju nema realnog tumačenja. Naselje Milanov Vrh potpuno je uništeno u srpnju 1942. kad ga je zapalila talijanska okupatorska vojska.
Priredio: Slavko Malnar
FLORIJAN MALNAR lugar, poslovođa
Florijan MalnarRodio se u Gornjim Žagarima kraj Čabra 21. siječnja 1909. godine a u rodnom mjestu je i umro 1985. godine. Sin Ferdinanda i Katarine rođ. Lakota. Osnovnu školu završio je u Čabru a zatim je postigao VKV kvalifikaciju za lugara. Do Drugog svjetskog rata radio je u područnim čabarskim šumarijama. Bio je sudionik NOR-a a od 1945. godine do umirovljenja obnašao je dužnost poslovođe u Šumariji Tršće.

Za svoj rad i brojne društvene aktivnosti primio je više priznanja i odličja: Medalju za hrabrost u Drugom svjetskom ratu, Orden zasluge za narod ( u tri navrata ), Orden rada, Orden za požrtvovani rad Narodne fronte, Plaketu Republičke konferencije Hrvatske i plaketu općine Čabar.
Izvor: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
JOSIP ŠTIMAC dipl. inž. drvne industrije
Josip ŠtimacRodio se 2. ožujka 1944. godine u Novoj Rači a umro je 25. srpnja 1999. godine u Zagrebu. Sin Josipa i Vilme rođ. Muhvić, rodom iz Malog Luga. Otac mu je bio trgovac a majka kućanica. Osnovnu školu završio je u Bjelovaru a u bjelovarskoj Realnoj gimnaziji diplomirao je 1962. godine. Na Šumarskom fakultertu u Zagrebu diplomirao je 2. travnja 1969. godine na DI odjelu. Pripravnički staž odradio je u DIK –u „Papuk“ Pakrac a od 1972. godine obnašao je dužnost tehnologa u DI „Goranprodukt“ Čabar. Ubrzo je postao i direktor tog sektora. Uvelike je pridonio tehnološkom razvoju proizvodnje čabarske drvne industrije i bio je autor plana investicija u njezinom nadolazećem četverogodišnjem razdoblju rada. Godine 1976. izabran je za generalnog direktora DIK – a „Papuk“ Pakrac a 1985. godine imenovan je direktorom izvoza „Export drva“ Zagreb. Sve do 1997. godine obnašao je dužnost direktora Finalnog sektora, koji je pod njegovim rukovođenjem ostvarivao zavidne rezultate u plasmanu hrvatskog namješta diljem svijeta. Za glavnog direktora „Export drva“ Zagreb imenovan je 31. siječnja 1997. godine i tu dužnost obnašao je do nenadane i prerane smrti 1999. godine.

Bio je član Izdavačkog savjeta časopisa „Drvna industrija“ i vanjski istraživač na znanstvenim projektima. Uspostavio uspješnu suradnju s Institutom za drvo i Šumarskim fakultetom u Zagrebu, posebno sa Zavodom za istraživanja u drvnoj industriji. Pomogao u obnovi crkve Sv. Ane u Malom Lugu.
Izvori: Hrvatski leksikon drvnih tehnologa. Sastavio: Željko Laloš
JULIJE BÖNEL šumarski i lovni stručnjak
Rodio se u Lazcu kraj Gerova 1868. godine a umro je 3. siječnja 1935. godine u Đakovu. Otac mu je bio vlastelinski šumar pri gospoštiji Čabar. Pučku školu polazio je u Tršču i Prezidu a gimnaziju u Rijeci. Diplomirao je na GŠU Križevcima 1890. godine. Po završetku školovanja kratko je vrijeme službovao kod Čabarskog vlastelinstva. Godine 1891. napustio je Gorski kotar i otišao raditi u Slavoniju postavši šumar kod vlastelinstva u Đakovo sa sjedištem u Drenju. Uz šumarske poslove godinama je obnašao i dužnost vlastelinskog lovnika. Nakon šest godina 1896. prelazi u službu kod grofa Gustava Normanna u Bizovac, radeći kao vlastelinski šumar u Poganovcima. Godine 1910. vratio se u đakovačko vlastelinstvo gdje je 1932. dočekao mirovinu. Rado je navraćao u svoj rodni kraj, posebno u iseljeni Lazac. Umro je nakon kratke i teške bolesti u 67. godini života u Đakovu.

Bio je predan lovački pisac i istraživač. S rođakom Viktorom Bönelom pokrenuo je široku istraživačku akciju naziva „ Ima li u Hrvatskoj risova ili nema“. U suradnji u „Lovačko – ribičkom viestniku“ u razdoblju od 1901. do 1927. godine uz ostalo bio je autor zapažene brošure „Trovanje lisica otrovnim pilulama“ objavljene u Đakovu 1919. godine.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
BARTOL PLEŠKO kotarski šumar Čabra
Rodio se 14. kolovoza 1870. a umro je 28. kolovoza 1958. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Šumarstvo je apsolvirao 1893. godine na Višem odjelu Gospodarsko šumarskog učilišta u Križevcima. Bio je poznati šumar – uzgajivač. U razdoblju od 1893. do 1896. godine službovao je u Križevcima, Vrbovcu, Pisarovini i Zagrebu. Godine 1896. dekretom bana K. Hedervarija bio je premješten na službovanje u Pakrac. Od 1899. pa narednih sedam godina bio je kotarski šumar u Čabru, Jastrebarskom, Čazmi, Pisarovini i Ogulinu. Od 1906. godine obnašao je dužnosti kotarskog šumara i šumarskog nadzornika na području Krapine, Pregrade i Klanjca, te dijela Zlatara. Tada je zavolio Maceljsku goru i njezine šume u kojima je proveo ( službovao ) sve do 1945. godine. Umirovljen je na poslovima u Direkciji državnih šuma u Zagrebu 1947. godine. Bio je predsjednik ispitnih povjerenstava za lugarsku i lovno nadzornu službu u Varaždinu a sa LPV surađivao je u razdoblju od 1901. do 1911. godine.

Za službovanja u Čabru i Gorskom kotaru bavio se lovstvom pritom objavivši više stručnih napisa u“ LR vjesniku“. Za Gorski kotar vezani su mu radovi: „Nenadani lov na kurjaka“ ( 1901. ), „ Ogromna vučica“ ( 1901. ), „Zakašnjeli pjev tetrijeba u Lividragi“ (1901. ) i „Lovišta upravnog Kotara Čabar! ( 1902. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
MARIJAN DOMINIK KOVAČ
Marijan KovačRođen je 27.listopada 1943. godine u Plešcima, u obitelji Ivana i Marije rođene Zbašnik. Tu je završio niže razrede osnovne škole, a one više u Čabru. 5. razred gimnazije pohađao je u Vinkovcima, te 6 razred u Zagrebu gdje je nastavio školo na Teološkim studijima koje je uspješno tavršio. Za svećenika je zaređen 31.ožujka 1968. godine u Zagrebu. Službovao je u Zagrebu, Molvama, Vinkovcima, Kukuljanovu i Škrljevu, a od 1980. do 2006.. godine bio je voditelj Hrvatske katoličke misije u Hanau, odakle se vratio u domovinu.

Bavio se novinarskim i spisateljskim radom, a u različitim crkvenim novinama i časopisima objavio je preko 1200 članaka s tematikom iz života svetaca, slavljima sakramenata, pastoralnim susretima s vjernicima, hodočašćima i posjetima brojnim svetištima diljem Hrvatske te reportažama iz hrvatskih crkava i župa. Autor je desetak knjiga, a posebno je vrijedna «Stare slave djedovina» objavljena 1993. godine posvećena župama i svetištima u Gorskom kotaru. U povodu 30-te godišnjice Hrvatske katoličke misije Hanau, Fulda, Marburg 2001. godine priredio je i objavio opsežno monografsko izdanje. Rado se vraćao u svoj Gorski kotar i rodne mu Plešce, koje nikada nije zaboravljao.. Bio je veliki donator obnove sakralnih objekata, a posebno se pamti po brojnim i kontinuiranim donacijama pomoći Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata. Posredstvom patera Kovača tijekom Domovinskog rata na područje grada Čabra pristiglo je preko 100 tona razne robe i drugih potrepština, a zajedno sa supružnicima Ružicom i Gundorfom Behrentz u Hrvatsku je poslao još oko 200 tona pomoći Hrvatskoj. Osim Čabra odredišta su bila Zagreb, Vinkovci, Varaždinske toplice, Skrad, Kraljevica, Rijeka, Delnice, Škrljevo, Cetingrad, Marija Bistrica. Za svoj humanitarni rad primio je brojna priznanja i zahvalnice, a posebno je cijenio Zahvalnicu grada Čabra te Hrvatskog Crvenog križa. Bio je godinama sponzor nabavke potrošnog materijala za dječji vrtić «Buba Mara» Čabar za što je izdvojio više tisuća njemačkih maraka. Svojim je prilozima pomagao obnovu sakralnih objekata poput crkvice sv. Ane u Malom Lugu, crkve na Svetoj Gori, crkvice u Zamostu a posebice je vrijedna njegova donacija od 16.500 Eura za župnu crkvu Presvetog Trojstva u Plešcima. Zahvaljujući njemu Gradska knjižnica u Čabru dobila je iz Đakova 200 naslova biblioteke «U pravi trenutak». Umro je 19. ožujka 2008. godine u Zagrebu.
Napisao: Željko Malnar
ANTUN BROSIG vlastelinski šumar
Rodio se 1814. godine u Zakopanima ( Galicija ) u Poljskoj a umro je u Čabru 8. studenog 1887. godine. Podaci o njegovom školovanju nisu poznati. Iz privatne šumarske službe u poljskoj Galiciji, u Hrvatsku je došao 1857. godine gdje je imenovan šumarom I razreda kod Otočke krajinske pukovnije. Godine 1861. napušta krajinsku službu i postaje upraviteljem šumarstva čabarskog vlastelinstva da bi godine 1870. prešao na rad u Kr. zemaljsku službu kao županijski nadšumar Riječke županije.

U čabarsko vlastelinstvo vratio se 1873. godine gdje je imenovan šumarnikom i u tom svojstvu umro je 1887. godine u 73. godini života. Za života u „Šumarskom listu“ objavljivao je stručne napise ( 1879., 1883. i 1885. ). Obnašao je i dužnost povjerenika za više državne šumarske ispite. U braku sa Sofijom rođ. Halbsch imao je sinove Ljudevita i Eduarda ( Slavoljub ) koji su završili u Križevcima GŠU ( 1865. odnosno 1876. godine ). I sin Rudolf bio mu je šumar. Sva trojica mu sinova radila su u struci u Hrvatskoj s time, što se Rudolf kasnije vratio u Češku.
Izvori: hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
MILJENKO MALNAR, PROF. DR. AKADEMIK
Miljenko MalnarRođen je 17. prosinca 1920. godine u Tršću, sin Milice i Leona. Majka Milica Zobunđija bila je učiteljica u Tršću od 1913.-1921. godine a otac Leon Malnar sudac u Zagrebu i bio je jedan od voditelja Tamburaškog sastava u Tršću. Miljenko je osnovnu školu završio u Tršću, gimnaziju u Zagrebu, a Filozofski fakultet VII Kemijsku grupu nauka također u Zagrebu. Već za vrijeme studija vršio je dužnost demonstratora i vodio vježbe iz analitičke kemije. Diplomirao je poslije rata na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu. Krajem 1945. godine započeo je raditi sintezama insekticida u „Plivi“ a potom se zaposliuo na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu, gdje je uz nastavu i znanstveni rad sudjelovao u osnivanju Zavoda za organsku kemiju. Prelaskom na Prirodoslovno matematički fakultet sudjeljuje u nastvanom i stručnom radu iz područja preparativne organske kemije i biokemije. Doktorirao je 1960. godine na Prirodoslovno matematičkom fakultetu i stekao titulu doktora kemijskih znanosti. Gosine 1963. prešao je na Farmaceutsko biokemijski fakultet gdje je niz godina predavao biokemiju I i II, vodio praktikume iz oba kolegija, izdao nekoliko udžbenika iz područja organske kemije. Izradio je Nastavni plan i program iz organske kemije za gimnazije. Biran je nekoliko puta za dekana Farmaceutsko biokemijskog fakulteta , bio je prvi predsjednik Komisije pri polaganju maturalnih ispita u Čabarskoj gimnaziji. Napisao je i objavio brojne znanstvene radove i knjige.

Akademik prof. dr.Miljenko Malnar umro je u Zagrebu 16.03.1998. godine.
Napiosao: Željko Malnar
LJUDEVIT MALNAR
Ljudevit MalnarRođen je 1895. godine u Hribu kod Gerova. Do male mature bio je u gimnaziji na Sušaku a zatim je završio Učiteljsku školu u Zagrebu. Prvo učiteljsko mjesto bilo mu je u Goračima od 1915.-1925. godine, kada preuzima školu u Tršću (do 1928.g.). Godine 1928. stupa u rad osnovne škole u Čabnr gdje je bio upravitelj škole. Izvan nastavni rad: u crkvi sv. Antuna Padovanskog uz orgulje koje je svirao imao je i mali zbor pjevačica. Nakon formiranja limene glazbe, a nakon odlaska profesionalnog voditelja i sam je preuzeo vođenje limena glazbe. Škola je u ono vrijeme bila u svakom pogledu uzorna, a školski tim sačinjavali su Mladen Koritnik i gospođa Ivka Karneluti učiteljica. U vrijeme učitelja Malnara, postojala je i Građanska škola, a direktor je bio Ljudevit Rajman. 1935. godine napušta Čabar zbog školovanja svoje djece i premješta se na učiteljsku službu u Vidovce, a zatim u Resnik kraj Zagreba, gdje je vodio vrlo dobro uvježbani tamburaški sastav sa izvođenjem na mnogo mjesta Zagreba i okolice. I nakon umirovljenja još je godinama orguljaš u crkvi u Sigetu u Zagrebu. U njihovoj obitelji bilo je petero djece, tri sestre i dva brata. Sestre su završile srednju školu i radile do umirovljenja, Anka u pravosuđu, Olga u RTZ kao službenik a Nevenka kao medicinska sestra u Bolnici. Željko je završio Učiteljsku školu u Zagrebu, a zadnje radno mjesto bilo mu je u osnovnoj školi Trnsko u Zagrebu. Umro je 1988.g. u Zagrebu u 68 godini. Sin Josip završio je medicinski fakultet i godinama je radio kao liječnik u Čabru. Umro je u Zagrebu 1983.godine u dobi od 88 godina.
Izvor: Sjećanja sina dr.Josipa Malnara Napisao: Željko Malnar
MILAN KRASOVIĆ
Milan - Stjepan Krasović rođen je u Tršću 10. travnja 1871. godine a kršten je 16. travnja u rimokatoličkoj župi sv. Andrije u Tršću, kao zakoniti sin Jakova Krasovića učitelja u školi Tršće od 1866 do 1872. godine i supruge Tereze Auguste rođene Lipovac iz Tršća 30. Kod imena roditelja u dokumentima se spominje "učitelj" .Tadašnju četverogodišnju osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a osmorazrednu gimnaziju na Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Rijeci gdje je bio maturant 1890/1891. godine. Nakon završenih sveučilišnih studija u Zagrebu prihvatio je odluku prosvjetnih vlasti da radi u Rijeci, Vinkovcima, kao profesor na gimnaziji u Senju (1897.-1909.g.) i Koprivnici, gdje je bio upravitelj od 1909.-1910. godine jer nije želio pauzirati i čekati posao i pri tome biti na teret roditeljima u Tršću. Čini se da mu podravski mentalitet nije odgovarao. Bio je sretan zbog ponovnog premještaja na gimnaziju u Senju, gdje je bio od 1911.-1913. upravitelj gimnazije. Imponirala mu je ta čuvena, zanimljiva, za hrvatsku povijest važna gimnazija. Kada nije imao nastavu sređivao je starodrevne arhivalije a zajedno s kolegom dr. Livadićem, sredio je i stručno katalogizirao golemu knjižnicu u kojoj je bilo inkunabula (prvotisaka) još iz Dominisovih vremena te su zajednički izdali prvi štampani katalog učiteljske knjižnice senjske gimnazije. No na drugom mjestu spominje se da je zajedno s kolegom Branimirom Viznerom sredio i svrstao 1898. godine knjige u profesorskoj knjižnici po strukama i objelodanio katalog učiteljske knjižnice Kraljevske realne gimnazije u Senju u školskom izvještaju za god. 1898./1899. Kao direktor ponovno je obratio svoju pažnju na tu valjda najbogatiju biblioteku i zajedno s prof. Rivosekom ispisao katalog učiteljske knjižnice čijim bi se bogatstvom i veći zavodi izvan naše domovine mogli ponositi.

Umro je u Zagrebu 27. siječnja 1926. godine i pokopan na groblju Mirogoj, a u tu su pokopane i Marija Krasović (1876.-1965.) te Štefanija Krasović (1881.-1964.).
Napisao: Željko Malnar
VJEKOSLAV ĆOP – pedagog i pisac
Vjekoslav Čop, pedagog i pisac rodio se u Gerovu 11. veljače 1866. godine. Učiteljsku školu završio je u Zagrebu, a potom radio kao učitelj u Ozlju i Novom Vinodolu. Godine 1896. dolazi u Karlovac gdje radi u Višoj djevojačkoj školi, a od 1917. godine bio je ravnatelj niže i više djevojačke škole, zatim osnivač i od 1919. godine ravnatelj dvorazredne trgovačke škole te istodobno od 1920. godine oblasni školski nadzornik. Godine 1924. postao je inspektor Gradskog načelništva, a ubrzo i Primorsko krajiške oblasti.

Pored redovnog učiteljskog i ravnateljskog posla bavio se i pisanjem pripovjesti moralno poučnog sadržaja, namijenjene mladeži, te prozom povijesno pustolovnog žanra. Književne radove i članke iz pedagogije objavljivao je od 1895. godine u „Smilju“, „Školi“, „Narodnom glasu“ i „Hrvatskoj slobodi“. Njegova djela su „Ruže i trnje-pripovijesti za mladež“ (Karlovac1899.g. Naklada knjižare Ivana Sagana), „Plemenita osveta“ pripoviest iz doba švedsko-poljske unije, po A.Pogowitzu (Karlovac 1903. godine), „Izabrane priče“ (Karlovac 1909. godine, Naklada I. Sagan), „Zlatareva kćerka“ (na dva se mjesta spominje Gerovo)-Karlovac knjižara A.Sagan 1911.godine, „Razvitak obrta u gradu Karlovcu“ (Karlovac, knjigotiskara M.Fogina1932. godine).

Imao je četvero djece, tri sina i jednu kćerku. Najstariji sin bio je Rudolf, koji je radio kao odvjetnik, Branko je bio inženjer i direktor plinare Zagreb, Vladimir je studirao u Pragu i bio je inženjer građevinarstva dok je kćerka Dragica bila vrsna pijanistica.

Umro je u Karlovcu 13. travnja 1932. godine i pokopan u obiteljskom grobu na Gradskom groblju u Karlovcu.
Napisao: Željko Malnar
FRANCISKA POJE- časna sestra
Franciska (Franjka) Poje, poznatija pod imenom sestra milosrdnica Angela, rođena je u Čabru 1837. godine. Djevojčica je zarana pokazivala iznimne umne i karakterne sposobnosti pa je poslana na školovanje u Zagreb gdje je postala i časna sestra u Družbi svetog Vinka Paulskog. Te su sestre, kojima je drugi naziv milosrdnice, osnovale u Zagrebu 27. prosinca 1851. godine preparandiju (učiteljsku školu) u kojoj bi se ua učiteljsku službu imale školovati prvenstveno same časne sestre a onda i svjetovne djevojke sklone učiteljskom pozivu. Franjka Poje, koja je kao redovnica dobila ime Angela, već je s navršenih dvadeset godina postala nastavnicom na toj preparandiji. Sedamdesetih godina XIX. stoljeća došlo je do širenja njezine družbe. Širom svijeta osnivane su podružnice, pa je valjalo birati među najnadarenijim sestrama, među koje je spadala i Angela, buduće poglavarice novih središta Družbe. Angela je poslana čak u Tursku, u grad Edirne (poznat i kao Drinopolje, Edirne ili Adrianopol) na ušću Tundže u Maricu, u europskom dijelu Turske a utemeljio ga je još rimski car Hadrijan. Edirne je poznat u svijetu po čuvenoj Sinanovoj džamiji Selemiji s četiri visoka trokatna minareta.

Tu je u vrlo osjetljivim prilikama sposobna Goranka iz Čabra postala poglavaricom. Njezine su sestre bile pretežito bugarske narodnosti a razvile su i znatan kreativni i prosvjetni rad. Franciska Poje kao sestra Angela tu je djelovala sve do svoje smrti 1892. godine. Bila je prva i jedina učiteljica Hrvatica na Djevojačkom učilištu kako bješe nazvana ženska preparandija, a tu je u vremenu od 1857. do 1881. godine odgojeno 490 učiteljica. U Drinopolju je uredila prvu podružnicu zagrebačkog samostana i uzornu hrvatsku školu. Kao predstojnica drinopoljskog samostana uživala je veliku ljubav i poštovanje katoličkog i pravoslavnog naroda, stekla je i zadovoljstvo turskih poglavara.
Napisao: Željko Malnar
ZDRAVKO TURK dipl. inž šumarstva, redovni sveučilišni profesor, rukovoditelj Šumske uprave Čabar
Zdravko TurkRodio se 19. travnja 1904. godine u mjestu Novi Kot kod Čabra a umro je u Ljubljani 14. ožujka 1991. godine. Studirao je na Gospodarsko šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 1930. godine u Šumarskom odjelu. Državni stručni ispit položio je u Beogradu 1935. godine. U šumarskoj operativi počeo je raditi 1932. godine u veleposjedu u Lividragi u Gorskom kotaru. U razdoblju od 1932. do 1942. godine bio je rukovoditelj Šumske uprave u Čabru gdje se poglavito bavio poslovima na uređivanju šuma. Godine 1942. otišao je u partizane ali je u razdoblju sve do 1944. bio odveden u internaciju. Nakon što je pobjegao iz internacije do kraja Drugog svjetskog rata obnašao je dužnost minerskog instruktora. Po završetku rata postaje upraviteljem u Gorici i Črničima u Trnovskom gozdu. U razdoblju od 1947. od 1948. godine bio je načelnik Odsjeka pri Upravi Šumskog gospodarstva u Ljubljani a zatim pomoćnik direktora i direktor u GG Novo Mesto i Ljubljani. Potom je obnašao više odgovornih dužnosti u tadašnjem Ministarstvu odnosno generalnoj direkciji za šumarstvo i drvnu industriju u Ljubljani. Godine 1952. uposlio se u Institutu za gozdno i lesno gospodarstvo u Ljubljani u kojem je kasnije bio i predstojnik Odsjeka za iskorišćivanje šuma. Na Biotehničkom fakultetu u Ljubljani postao je 1953. docent, 1958. izvanredni a 1963. godine redovni profesor. Dužnost dekana obnašao je na Šumarskom odjelu u razdoblju od 1963. do 1965. godine i predstojnik Fakultetskog savjeta od 1972. do 1973. godine. U dva navrata bio je na stručnom usavršavanju ( specijalizaciji ) u Austriji a bio je i sudionik brojnih međunarodnih stručnih znanstvenih skupova. Velike zasluge pripadaju mu za visoki stupanj suradnje između slovenskog i austrijskog šumarstva. Umirovljen je 1975. godine.

Profesor Zdravko Turk uspješno je djelovao na više stručnih područja rada. Predavao je na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju. Svoje rezultate mnogih stručnih istraživanja objavljivao je u brojnim stručnim publikacijama. Napisao je više od 150 stručnih članaka, prikaza, recenzija i referata. Bio je aktivan u Društvu inženjera i tehničara Slovenije. Prvi je organizirao tradicionalne sastanke Sekcije za iskorišćivanje šuma Zajednice sveučilišta bivše Jugoslavije. Za svoj rad primio je više priznanja i odličja: „Orden zasluga za rad 3. Reda“ (1949. ), „Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem“ ( 1963.) i „Jesenkovo priznaje“ (BF-1975.). Jedan od najpoznatijih mu je radova: „Praktični i stručni ispit šumarskih inženjera i tehničara“ ( 1960. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Priredio: Željko Laloš
JURAJ MATIJEVIĆ župnik, žrtva ratnog zločina
Juraj MatijevićRodio se u Rijeci ( Sušak ) 19. listopada 1900. godine a život je izgubio krajem listopada 1943. i sahranjen je na trsatskom groblju u Rijeci. Bogosloviju je završio u Senju a za svećenika je zaređen 1931. godine. Prvu Svetu misu služio je u svibnju iste godine u Prizmi kod Senja. Bio je kapelan na Jelenju, upravitelj župe u Ribniku, Bilaju, Sv. Jurju i Podlapcu da bi sredinom lipnja 1943. godine bio imenovan za župnika u Gerovu.

Nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine, na gerovskom području po nekoliko dana zadržavale su se partizanske postrojbe. Pripadnici tih postrojbi u razgovoru sa mjesnim stanovništvom bili su upoznati o tijeku ratnih zbivanja na ovom području te o ulozi pojedinaca koji jesu ili nisu dali potporu NOP – u. Za župnika Matijevića bilo je rečeno da se bez obzira na kratko vrijeme njegova službovanja zbližio sa mještanima - vjernicima ovog kraja. Isto tako bilo je rečeno da je i veliki Hrvat i veliki ustaša što je on i javno govorio. Biti po uvjerenju ustaša nije prolazilo kod pripadnika partizanskih postrojbi tim više kad se znalo kakva zlodjela nad narodom pojedinci iz ustaških postrojbi rade. Kako se župnika Matijevića nije moglo proglasiti krivim za bilo kakvu vrstu zlodjela prema ljudima, nije stoga postojalo niti naređenje o njegovom uhićenju. Noću, krajem listopada 1943. godine, nekoliko pripadnika iz partizanske postrojbe odvelo je župnika Matijevića u obližnju šumu i ubilo. Ubrzo je otkriveno koji su pojedinci to učinili pravdajući se da su ubili ustašu. Protiv njih je pokrenuta istraga koja nikad do kraja nije provedena niti su isti kazneno procesuirani. Sve navodi da je župnik Matijević žrtva ratnog zločina.
Izvori: Riječka nadbiskupija, Arhive OK SKH Delnice/ Čabar. Priredio: Željko Laloš
ZDRAVKO LESKOVIĆ dipl. inž. šumarstva , upravitelj Šumarije Gerovo
Zdravko LeskovićRodio se u Zagrebu ( 24. siječnja 1927. - ? ). Sin Blaža i Mace rođene Kluković. Otac mu je bio dimnjačarski obrtnik a majka kućanica. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Maturirao je na IV muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu 1946. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu Sveučilišta u zagrebu. Apsolvirao je šk. god. 1949/50. A diplomirao je na šumarskom odjelu – Šumsko uzgojnog odsjeka 1952. godine.

Po završetku studija uposlio se 1. srpnja 1952. u Šumskom gospodarstvu „Viševica“ Rijeka. Pripravnički staž u zvanju referenta završio je u Šumariji Ravna Gora da bi 1. studenog 1953. godine bio premješten u Šumariju Gerovo na radno mjesto v.d. upravitelja šumarije. Tu funkciju obnašao je u razdoblju od 1954. do 1958. godine a potom kraće vrijeme u razdoblju od 2. srpnja do 31. prosinca iste godine obnašao je i dužnost upravitelja spomenute šumarije. Ustrojem Centralne šumarije za tadašnji Kotar Čabar, sa sjedištem u Gerovu, nepunu je godinu dana bio zamjenik upravitelja te šumarije. Dana 1. studenog 1959. Godine na osobni zahtjev napušta Gorski kotar i honorarno se uposlio u zagrebačkom „Sljemenu“, ustanovi za upravljanje Park šumama Grada Zagreba.

Reorganizacijom šumarstva i ustanovljenjem šumskim gospodarstava u Hrvatskoj 1. svibnja 1960. prešao je na rad u Šumsko gospodarstvo Voćin gdje je do kraja 1961. bio upravitelj voćinske šumarije. Od 1. siječnja 1962. do 31. kolovoza 1963. obnašao je dužnost rukovoditelja Ekonomske jedinice Šumskog radilišta Čeralije i bio je njezin prvi upravitelj. U razdoblju od 1. listopada 1963. do 31. kolovoza 1965. godine obnašao je dužnost referenta eksploatacije u Šumskom gospodarstvu „Papuk“ Podravska Slatina da bi u razdoblju od 2. listopada 1965. do 22. veljače 1970. godine bio referent za eksploataciju šuma pogona ŠG u Podravskoj Slatini . Posljednje godine aktivne službe proveo u ŠPP „Slavonska šuma“ Vinkovci u svojstvu savjetnika za eksploataciju šuma u RZZS u Osijeku. Sa tog je radnog mjesta 1. ožujka 1988. godine umirovljen. Za zasluge na organizaciji u unapređenju natjecanja šumskih radnika sjekača bio je nagrađen brončanim i zlatnim odličjem Narodne tehnike Zagreb.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Priredio: Željko Laloš
IVAN ŠTIMAC dipl. inž. šumarstva , zagovornik „Hrvatskog proljeća“, tajnik „Hrvatskog časničkog zbora“
Ivica ŠtimacRodio se 6. kolovoza 1926. godine u Malom lugu kraj Čabra a umro je 2007. godine. Sin Antuna i Ivke rođene Klepac. Osnovnu školu završio je 1937. godine u Smrečju a nižu gimnaziju 1947. u Delnicama a potom 1950. Šumarsku školu u Karlovcu.

Tijekom Drugog svjetskog rata Talijani su mu opljačkali i spalili kuću a oca, braću i sestru s mužem i djecom internirali u logor Kampor na otoku Rabu gdje mu je otac Ivan poginuo 1942. godine. Ivan je tada sa 16 godina stupio u NOB – u a po završetku rata razvojačen je u činu kapetana I klase i radi na školovanju.

Na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 19. svibnja 1955. godine na Biološkom odsjeku.

U Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu radio je od 1. listopada 1945. do 31. ožujka 1946. godine i od 11. siječnja do 3. rujna 1947. godine kada je otišao u Šumarsku školu Karlovac. Za vrijeme ljetnog raspusta radio je na poslovima šumarstva u Šumariji Gerovo ( 1948. – 1955. ).
Po završetku studija uposlio se u Šumariji Dvor na Uni na radnom mjestu upravitelja (1. lipanj 1955. - 31. prosinac 1959. ). Radio je na stručnim poslovima pošumljavanja,, njezi mladila, iskorišćivanju šuma, izgradnji šumskih vlaka, šumskih cesta, zaštiti od bujica, rasadničarstvu i dr. Po njegovom idejnom projektu izrađen je izvedbeni projekt za novu šumariju u Dvoru. Tu je otvorio školu za izobrazbu lugara, manipulanata i lovočuvara. Polaznici su bili iz svih šumarija Banovine.

Od početka 1960. do kraja 1962. godine obnašao je dužnost direktora ŠIP – a Dvor. Za to vrijeme izgrađena je parketara, energana, sušare, proširena pilana, rekonstruirana stolarija te ostali pomoćni objekti. Iz poduzeća gubitaša stvorio je profitabilnu radnu organizaciju. Dvor je napustio početkom 1963. i prešao na rad u ŽTP Zagreb gdje je do 4. svibnja 1978. godine bio direktora Sekcije za zaštitu pruga od erozije, bujica i snježnih nanosa. Radio je i na sanaciji željezničkih pragova, poboljšanju impregnacije drvenih pragova i kontrolirao kvalitetu impregnacije u „Impregnaciji“ Karlovac i „Impregnaciji“ Slavonski Brod. Izradio je i idejni projekt garniture vlaka za uništavanje kemijskim sredstvima korova na prugama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH. Pri Zajednici JŽ, bio je član Povjerenstva za kontrolu rada impregnacija u SFRJ. Više stručnih napisa objavio je u časopisu „Željezničar“.

Dana 5. svibnja 1978. vratio se na rad u šumarstvo. Do 1983. godine radio je u Šumskog gospodarstvu Zagreb OOUR „Hortikultura“. Kako je u međuvremenu bilo otkriveno njegovo aktivno sudjelovanje u „Hrvatskom proljeću“, proglašen je hrvatskim nacionalistom, suspendiran s radnog mjesta i umirovljen 30. lipnja 1983. godine. Kao umirovljenik živio je u Zagrebu.

Tijekom Domovinskog rata radio je na logističkim pitanjima: ustroja brigada, narodne zaštite, kriznog stožera, Hrvatskog časničkog zbora, Udruge hrvatskih ratnih veterana iz Drugog svjetskog rata. Obnašao je dužnost tajnika Hrvatskog časničkog zbora i predsjednika udruge Hrvatskih ratnih veterana. Služio se talijanskim i francuskim jezikom. Za uspješan rad u gospodarstvu primio je više pohvala, priznanja i odličja. Za zasluge na poslovima logistike u Domovinskom ratu uručena mu je „Spomenica domovinskog rata“, zahvalnica i druga priznanja. Bio je član HŠD i HDZ – a.
Sastavio: Željko Laloš
NAVIGACIJA LEKSIKONA ČABAR
Back to content