Lokve, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Main menu:

Lokve, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
Rudolf Strohal
Rudolf Strohal se rodio u Lokvama 5. travnja 1856. godine. Njegov otac Petar Strohal, inženjer građevinarstva, i majka Tekla rođena König, rodom su iz sjeverne Moravske u Češkoj Republici. U Lokvama je Strohal završio trorazrednu (Trivialschule ) Pučku školu koja je osnovana 9. studenoga 1857. Rado se sjećao svog učitelja delničkog pjesnika i pisca za djecu Jakova Majnarića. Kraljevsku višju gimnaziju je završio u Rijeci, a u prvoj generaciji studenata i Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, studij klasične filologije te stekao akademsku naobrazbu klasičnog filologa, kroatista i slavista. Najveća mu je želja bila učiti djecu. Kao srednjoškolski profesor službovao je u Osijeku, Rijeci, Karlovcu, a kao ravnatelj u Bjelovaru i Karlovcu. 1908. godine je bio prerano umirovljen, a onda 1920. ponovo pozvan na službovanje do 1924. godine.

Javno prosvjetno i kulturno djelovanje Strohalovo pada u vrijeme kada je hrvatski narod proživljavao osobito burne trenutke svoje povijesti na političkom i gospodarskom planu. 1935. godine objavio je svoju knjigu «Uz Lujzinsku cestu» i u njoj opisao svako naselje na toj cesti, a s posebnom ljubavlju svoje rodne Lokve gdje se uz Lujzijanu rodio, prohodao i progovorio.

Umro je na prvi dan proljeća 1936. godine i pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj nakon što je mnogo toga prošao, vidio, čuo i doživio. Grob mu nosi broj 44, a nalazi se na polju broj 11 A, razredu II / 1. Strohal se bavio proučavanjem indoeuropske skupine jezika te je na tu temu objavio svoje radnje u vrijeme kada je radio kao profesor u riječkoj gimnaziji šk. god. 1880./81. Proučio je i objavio radnje o povijesti hrvatskoga jezika i njegovih narječja. Govore kraja u kojem je službovao temeljito je proučavao: riječki, stativski, lokvarski, delnički, dijalektične osobine Vrbovskoga, ravnogorski govor, oštarijski i govor Broda na Kupi. Govore mjesta na otoku Krku proučio je u tadašnjim oblicima i usporedio s govorom u prošlim stoljećima. Proučavao je hrvatske glagoljske zapise i stare knjige pisane goticom.

Rudolf Strohal je proučavao povijesnu građu, stare hrvatske spomenike i o tome objavljivao radnje u Vjesniku Hrvatskoga arheološkog društva: Baščansku ploču, stara hrvatska književna djela, priče i legende iz glagoljskih rukopisa i kronike. Proučavao je hrvatske pravne spomenike i objavljivao radnje u Mjesečniku pravničkoga društva: Vinodolski zakon, Veprinački zakon i čitav niz starohrvatskih isprava.

1886. godine Rudolf Strohal je objavio Narodne pripovijetke iz sela Stativa knjiga I., Narodne pripovijetke iz grada Karlovca, sela Lokava, Delnica i trgovišta Vrbovskog knjiga II. 1901. u Karlovcu I. izdanje pa 1912. u Pittsburgu II. izdanje, Narodne pripovijetke iz grada Rijeke, trgovišta Mrkoplja i Ravne Gore te sela Broda na Kupi i Oštarija 1904. godine.

U znanstvenom i publicističkom radu Rudolfa Strohala razlikuju se dva razdoblja: 1.Od početka do odlaska iz Karlovca i 2. Zagrebačko razdoblje.Opsežan opus njegovih radova od ukupno 350 jedinica sadrži djela iz područja jezikoslovlja, izdavanja hrvatskih glagoljskih spomenika, hrvatskog folklora i etnologije, opisivanja hrvatskih mjesta, školskih udžbenika, rasprava i članaka povijesnoga i književno—poučnog karaktera. Od svih publikacija 25% ih je iz područja jezikoslovlja i hrvatske glagoljistike.
Obiteljski život Rudolfa Strohala i Anastazije rođene Hudela bio je skladan i blagoslovljen potomstvom: 6 kćeri i sin Petar. Kćeri su se udale, sin se oženio, obitelj se širila brojnom unučadi. I danas su oni za njih legendarni likovi, i danas njihova brojna praunučad među sobom prepričavaju uspomene. Strohal nije zaboravljen u mjestima gdje je službovao i živio, nije zaboravljen u rodnim Lokvama u kojima Osnovna škola od 2009. godine nosi njegovo ime i u kojima se održava manifestacija Dani Rudolfa Strohala od 21. ožujka do 5. travnja u sadržajima kojih se istražuje i javnosti prezentira istraživački rad o životu i radu Rudolfa Strohala.
Sastavila: Mirjana Pleše
Mijo Radošević
Mijo Radošević je rođen u Lokvama 10. studenoga 1884. godine na kućnom broju 72.  Kazivači, koji se sjećaju te obitelji, spominju obitelj pod nadimkom Herlene. I otac mu je bio Mijo, ili u matičnim školskim knjigama Miško, imućan  trgovac,posjednik i drvotržac a majka Katarina Radošević rođena Margitić u  Bakru, stoga je do danas ostao toj obitelji i nadimak Primorkene. Bio je prvo  njihovo dijete. Upisan je u Glavni imenik (maticu) školskih polaznika pod imenom  Miško Radošević te u Izpitno izvješće o napredku učenika Obće pučke škole u  Lokvah školske godine 1891/92. pod imenom Miha Radošević.Te školske godine  polazio je I. razred i bio veoma pohvaljen, vrlo marljv, završio i I. i II.  poljeće s odlikom. Otpušten je iz škole 27. lipnja 1896. godine. Dobio je  polaznicu i polazio Opetovnicu u Kočevju u Kranjskoj. Poslije je završio  gimnaziju na Sušaku i pravne znanosti u Zagrebu te je postao doktor prava. On je  onaj poznati Mijo Radošević, dr. prava, Kamovljev najbolji prijatelj i suprug  lokvarske učiteljice Josipe Gazvode.

Mijino prijateljevanje s poznatim sušačkim pjesnikom Jankom Polićem Kamovim  počelo je 1900. godine kada su se upoznali u Sušačkoj gimnaziji u kojoj su išli  u isti razred. U društvu su bili i Mijina sestra Katarina i Mato Malinar, svi  troje iz Lokava. Mato je pohađao razred više, a Katarina dva razreda niže.Te je  godine Janko Polić kao đak Sušačke gimnazije osnovao revolucionarno-anarhističku  skupinu Cefas kojoj je pripadao i Mijo Radošević (Miško).Mijo je postao  književnik i doktor prava, jedan od najboljih Kamovljevih prijatelja, autor  romana «Karikature» (Zagreb, 1908.),u vlastitoj nakladi 1921. godine knjige  «Marksizam, panslavizam i jugoslavenstvo», političke studije o Franu Supilu  (1930.) i brojnih drugih naslova. Oženio se lokvarskom učiteljicom Josipom  Gazvoda, poslije i književnicom za djecu i političkom aktivisticom. Kumovi na  vjenčanju bili su im Janko Polić i Mato Malinar, a sve ih je Josipa upoznala u  Lokvama. Mijo i Josipa su imali dva sina, Mladena i Mišu.

Mijo Radošević je postao aktivni i istaknuti politički djelatnik, do  dvadesetih godina prošloga stoljeća prijateljevao je s Miroslavom Krležom, a  onda se sukobio s njim i Stjepanom Radićem. U politici je često mijenjao  ideološke pozicije: najprije je bio nacinalista, pa liberal, pa komunista, pa  simpatizer diktature kralja Aleksandra da bi konačno tragično stradao u logoru u  Staroj Gradiški.

Od početaka poznanstva aktivno je podržavao svoju suprugu u pokretu za  emancipaciju žena. Nakon preseljenja u Zagreb živio je s Jankom Polićem na  Josipovcu, nastavio se družiti s Milutinom Polićem, sudjelovao je u političkim  raspravama kritizirajući i crkvu, i austro-ugarski režim, i roditeljsku  strogoću, i odnos muškaraca i žena, surađivao svojim književnim uradcima u  omladinskom listu Pobratim (Zagreb).

Boravio je s Jankom Polićem Kamovim u Rimu 1908. godine i sudjelovao u  raspravama s mladim Talijanima snujući novu budućnost. Kamov je u svoj roman  «Isušena kaljuža» unio i osobu Mije Radoševića oblikujući lik Marka.
O uglednom bivšem učeniku njegova supruga Josipa Radošević rođena Gazvoda  završava svoj životopis: «...a 1942. svršio je tragično u Staroj Gradiški otac  moje djece dr. Mijo Radošević. Likvidirali su ga ustaše. Nitko ne zna gdje mu je  grob i nitko ne spominje njegovo ime akoprem je toplo volio svoj narod i svu  svoju muku je mnogo radio za njegovo nacionalno i socijalno oslobodjenje.Ništa  zato što je istupio iz soc. partije.On je svejedno ostao socialan što se  najbolje vidjelo na velikom ustaškom procesu protiv korupcije. Pričali su mi da  su ljudi slušajući njegov govor u sudnici – plakali. Kad je prišao novim  drugovima to je sigurno učinio zato što je osjetio da je u njega nacionalni  osjećaj jači od socijalnoga. Sve razumjeti znači i sve oprostiti. A Lokve će mu  sigurno odati počast za ono sve što im je u prošlosti dao.»
Sastavila: Mirjana Pleše
Josipa Gazvoda
U lokvarskoj školi ugledna učiteljica Josipa Gazvoda, koja je udajom za Lokvarca  Miju Radoševića postala Lokvarka, službovala je od 1896. godine do 1908. godine,  a ustanova se tada zvala Niža pučka škola u Lokvama.

Josipa Gazvoda je rođena u Praputnjaku 25. XI. 1872. godine , u hrvatskom  Primorju gdje je njen otac Josip Gazvoda službovao kao željeznički činovnik  (računovođa) na Meji.Bio je Slovenac, a majka Srpkinja iz porodice Rajačića koja  je bila u srodstvu sa velikim patrijarhom Josipom Rajačićem.Toj krvi je Josipa  bila zahvalna za nasljeđenu predanost borbi za ideale za slobodu svog naroda.

Učiteljsku školu, preparandiju, svršila je s odličnim uspjehom u samostanu  čč. ss. Milosrdnica.Otac joj je umro mlad (u 33. godini života) pa je njena  majka u teškoći odgajala kćeri Josipu i Milu.Sa zahvalnošću govori o majci s  kojom je došla na službovanje u Lokve 1896. godine.Tu je našla «...prekrasnu  prirodu, dobar i radin narod, i vrlo milu i dobru djecu koja su joj bila  povjerena». Čitajući velike ruske pisce tu se u njenom srcu rodila «...živa  želja da i ona radi za nacionalno i socialno oslobodjenje svoga zarobljenog i  razdijeljenog bijednog naroda».

Bile su to godine i njenog aktivnog sudjelovanja u političkim zbivanjima.  Vodila je dnevnik i u njega bilježila sva značajna dnevna zbivanja pa saznajemo  što se dogodilo u Lokvama početkom svibnja 1903. godine:»...u Lokvama se na  svakom koraku osjećala napetost, zbunjenost, ljudi su nervozni, kao da se nešto  zbiva ili se treba dogoditi. Znala sam da su u Zagrebu, a poslije i u Zaprešiću,  bile demonstracije protiv mađarona i njihova ugnjetavanja hrvatskog naroda.  Nisam, ni u snu, slutila da se nešto takva treba zbiti u mojim Lokvama.»

Odmah je bila omiljena među Lokvarcima, bila je učiteljica i pjesnikinja,  družila se s mladim obrazovanim i naprednim Lokvarcima: Mijom Radoševićem i  njegovom sestrom Katarinom, s Matom Malinarom i njihovim školskim kolegom, koji  je često i rado dolazio k prijateljima u Lokve, pjesnikom Jankom Polićem  Kamovim. Tih je godina bila i svjedokom strastvene i nesretne ljubavi svoje  prijateljice Katarine Radošević i Janka Polića Kamovog.
Lokvarska učiteljica Josipa je bila s grupom naprednih mladih i obrazovanih  Lokvaraca ne samo politički angažirana na buđenju i njegovanju hrvatske  nacionalne svijesti već i aktivna u ženskom pokretu, aktivna feministkinja i  suradnica časopisa «Ženski svijet» koji se poslije 1919. godine zvao  «Jugoslavenska žena».

Učiteljica Gazvoda se po odlasku iz Lokava 1909. godine 19. lipnja udala za  uglednog Lokvarca Miju Radoševića rođenog u obitelji imućnog trgovca i šumarnika  Mije Radoševića koji je ponio ime svog oca i djeda i postao književnik i doktor  prava, autor romana «Karikature», objavljenog 1908. godine, i brojnih političkih  studija. U braku su Josipa i Mijo imali dvoje djece, sinove Mladena i Mišu.  Vjenčani kum im je bio Janko Polić Kamov.
Učiteljica Josipa Gazvoda je bila obrazovana i napredna mlada žena, u Lokvama  se kretala u krugu istomišljenika, aktivno djelovala na području obrazovanja i  kulture, u radničkom i nacionalnom pokretu. Poslije Lokava učiteljevala je u  Cresu pa potom u Zagrebu. Tiskala je nekoliko knjiga za djecu ( «Majčini  zapisci», «Za svoju kućicu»...)

Njene edicije izdao je «Hrvatski pedagoški književni zbor» u Zagrebu, u  Jugoslaviji prijevod romana «Tora» od Gustava Geijerstana. Radila je s mužem i  za socijalističke listove pod pseudonimom «Vjera». Kao Dobroslava pisala je  svoje početne radove, a sve drugo kao Josipa Radošević. Kad je njen suprug kao delegat Socijalističke stranke otišao na konferenciju  u Stockholm, a poslije u Rusiju, služila je kao namjesna učiteljica u  turopoljskom selu Odranskom Obrežu gdje su njeni sinovi Mladen i Mišo proveli  lijepo djetinjstvo. Kad joj se suprug vratio iz Rusije, preselile su majka i  Josipa u Zagreb, ali već 1934. u Sloveniju u selo blizu Rimskih toplica. Neko  vrijeme radila je u Zagrebu kao učiteljica kod suda za mladež u bivšem Kr.  Sudbenom stolu, pa na Josipovcu u Sirotištu. Umirovljena je 1935. godine. Naglo joj je slabio vid te je teško pisala i nikako čitala što joj je teško  palo.

U Sloveniji je doživjela 2. svjetski rat i njemačku okupaciju i živjela sve  do oslobodjenja .Za to vrijeme nije vidjela svoje sinove. 1942. godine njen  suprug Mijo svršio je tragično u Staroj Gradiški. O tome je Josipa  zapisala:“Likvidirali su ga ustaše. Nitko ne zna gdje mu je grob. Kad je prišao  novim drugovima, to je sigurno učinio zato što je osjetio da je u njega  nacionalni osjećaj jači od socijalnoga. Sve razumjeti znači i sve oprostiti. A  Lokve će mu sigurno odati počast za ono sve što im je u prošlosti dao.»
Od g. 1946. o njoj se brinuo njen mladji sin Mišo dok je Mladen bio zaposlen  u Zagrebu.U sreći njene djece bila je i njena sreća.
Umrla je u Zagrebu u dubokoj starosti.
Sastavila: Mirjana Pleše
Ivan Kalić
Ivan Kalić je ugledni Lokvarac koji se rodio u Lokvama 20.lipnja 1852.godine od oca Josipa i majke Marije rođene Crnković. Ivan se 28. kolovoza 1872. godine oženio Lokvarkom Natalijom Cenčić rođenom 24. prosinca 1848. Imali su sinove Ivicu i Matiju.Ivica se oženio Francikom Radošević iz obitelji uglednog Mije Radoševića te imao jedno dijete, kćer Mariju rođenu 12. listopada 1905. godine. Matija je izučio krojački zanat, ali je nakon pada po stepenicama ostao invalid, teško je obolio, umro mlad i nije zasnovao obitelj. Marija Kalić se udala za Petra Magdića, željezničkog činovnika, i imala tri kćeri: Nevenku, Zrinku i Mariju. Danas u Lokvama nema prezimena Kalić.

Ali i danas stoji ponosno Kalićeva kuća, nekada gostiona „Zagreb“, izgrađena na mjestu stare izgorjele kuće. Imala je prostranu salu u kojoj su se priređivali balovi, bila je konačište za gospodu, prostrani ugodni vrt i kuglanu, u sobama gostionice „Zagreb“ igrao se preferans i plesala kvadrila, tu je svoj smještaj odabirao Frano Supilo za svojih boravaka u Lokvama.

Do Ivanove smrti kod Kalića su visjele slike Davida i Ante Starčevića. Bio je jedan od povjerenika Hrvatske stranke prava kome su braća Sirovatka dostavljala propagandne materijale burne 1903. godine. U svom putopisu „Kopnom i morem na Plitvička jezera“ saznajemo da je Ivan Nepomuk Jemeršić za svog boravka u Lokvama godine 190* bio smješten u „...ponositoj kući dičnog gorskog sokola i prijatelja Ivana Kalića“. Dva puta je bio Americi gdje je također aktivno djelovao u Calumetu na osnivanju Hrvatske bratske zajednice i Udruge svetoga Roka po uzoru na Stari kraj.

22.listopada 1913. godine Dekretom Kraljevske županijske oblasti u Ogulinu Ivan Kalić je imenovan predsjednikom Obćinskog školskog odbora i mjesnim školskim nadzornikom Niže pučke škole u Lokvama za trogodište : 1913., 1914. i 1915. godinu.Zapisano je da je „....dužnosti svoje vršio savjesno te je postignuta svrha Pučke škole u Lokvama u svakom pogledu.“ Umro je 1932. godine te je sahranjen u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju u Lokvama.
Sastavila: Mirjana Pleše
Ilonka Golik, medicinska sestra
Rođena je u Lokvama 1918. godine a poginula je 1943. godine u bolničkom odjeljenju Vojno – partizanske bolnice Drežnica u Stajnici spašavajući dvojicu ranjenih partizana kada ih je na stepenicama odjeljenja u Stajnici pokosio njemački rafal.

Pučku školu završila je u Lokvama da bi po završetku srednje medicinske škole stekla zvanje medicinske sestre. U godinama pred Drugi svjetski rat bila je članica Esperantskog kluba „Delnice“ a za potrebe delničke Narodne čitaonice, kao njezina članica od 1935. godine, ilegalno je dostavljala knjige Marksa, Engelsa i Lenjina i drugih u ti vrijeme zabranjenih pisaca goranskim radnicima i seljacima koji su se borili za pravdu i bolji život ljudi na ovim prostorima. Godinu dana potom postaje članica SKOJ-a. Ilonka Golik – ILčika početkom Drugog svjetskog rata obnašala je dužnost sekretara Mjesnog komiteta KPH za Delnice. Bila je i suradnica lokvarskog lista „Sloboda“ koji je izlazio u Lokvama u desetljeću pred drugi svjetski rat. U vojno – partizanskoj bolnici Drežnica radila je sukladno svojoj struci zajedno sa kolegicama i kolegama iz Gorskog kotara – bolničarkom Antonijom Briški rođenom 1901. godine u Delnicama, Verom Malnar bolničarkom iz Gerova, Micikom (Johana ) Pleše rođenom 1917. godine bolničarkom iz Delnica, Boženom Trohar bolničarkom iz Čabra, Ivanom Tomac bolničarom iz Delnica, Stjepanom Janež studentom medicine iz Čabra, Vilmom Tomić bolničarkom iz Mrkoplja i Zorom Mikulić – Marač bolničarkom i instrumentalkom iz Ravne Gore. Prema Ilonki Golik nosila je jedno vrijeme i naziv Gimnazija u Delnicama.
Izvor: Općinski komitet SKH Delnice Arhiva Esperanto kluba „Delnice“.
Sastavio: Željko Laloš
Katarina Radošević
Katarina Radošević se rodila 11. listopada 1888. godine, od oca trgovca Mije Radoševića i majke Katarine Margetić na kućnom broju 72 kao četvrto Mijino dijete, kako piše u Matičnoj knjizi učenika. Ona je kćer Mije Radoševića, šumarnika, upisana u Pučku Školu u Lokvama kao Kata Radošević, kako su je zvali njeni ukućani, 1.9.1895. godine. Završila je opetovnicu i pokazala da je zadovoljila dužnosti svoje uspješno te je otpuštena 28.6.1900. godine.
Poslije je počela polaziti Višu djevojačku školu.

Završavajući Sušačku gimnaziju objavljivala je u riječkom Novom listu 1906. i 1907. prijevode Tolstoja (s ruskog) i Maupassanta (s francuskog).
Poslije se preselila se u Zagreb i udala za Matu Malinara. Katarina je s Matom Malinarem imala dva sina: Veljko je bio sudac Okružnog suda u Zagrebu, a Anđelko, rođen 1909. u Lokvama, bio je doktor prava i tajnik Miroslava Krleže. Umro je u Zagrebu 1982. godine.

Zanimljivo je i pitanje: Je li sestra Kamovljeva prijatelja Mije Radoševića, poslije i supruga Kamovljeva prijatelja Mate Malinara, je li ona Kamovljeva Kitty, je li ona njegova ljubav?
I Mijo je govorio da Janka Polića u Lokve nije vodila misao da se susretne s drugovima, nego da vidi onu koju spominje u pjesmi „Kitty“.
Sastavila: Mirjana Pleše
Mijo Radošević (stariji)
Mijo Radošević, šumarnik, rođen u Lokvama 1849. godine, sin Mije Radoševića lokvarskog posjednika i drvotršca rođenog 1820. Šumarstvo je apsolvirao na Šumarskoj akademiji u Tharandtu (Saska, Njemačka). U struci je počeo raditi kao šumarski vježbenik kod Kraljevskog državnog šumarskog ureda u Fužinama. Od 1873. do 1880. radio je kao procjenitelj, te kao nadšumar i privremeni upravitelj Gospodarstvenog ureda u Vinkovcima. 1880. vraća se na očevinu u Lokve, gdje se bavio šumsko - trgovačkim poslovanjem, nastojeći pospješiti gospodarski razvitak toga kraja, poglavito drvorezbarske kućne radinosti. U tu svrhu osnovao je posebnu školu za drvorezbarstvo, pletarstvo i tokarstvo. God. 1882. s bratom je podigao parnu tvornicu za okrugle palice.

God. 1883. povjerena mu je, kao šumarniku, uprava Kutjevačkoga vlastelinstva. Svoju je stručnost pokazao i uređivanjem paviljona toga vlastelinstva na jubilarnoj Gospodarsko -šum. izložbi u Zagrebu 1891. Odlike njegovog rada bile su prirođena ljubav za prirodu, šumu i šumarstvo, čvrsta volja i velika odlučnost. Držao se načela da dužnost i savjest nalažu šumaru da se brine kako za prvu tako i za sve sljedeće generacije šumovlasnika. Bio je dugogodišnji suradnik Šumarskog lista (1877.- 1900.), suradnik u tadašnjim dnevnicima o temama znakovitim za razvitak hrvatskoga šumarstva . U Šumarskom listu objavio je oko 40 članaka i priloga iz raznih područja šumarstva (uzgajanje i iskorišćivanje šuma, entomologija, trgovina i industrija, uređivanje šuma, povijest šumarstva). U članku "Pabirci za povijest..." (ŠL 1891, 1892.) objavio je vrijedne podatke o stanju iskorišćivanja šuma. prerade drva i stanju trgovine u Hrvatskoj u XIX. stoljeću (pilane, bačvarska građa, izvoz drva, drvarsko oruđe).

Bio je član HSŠD od obnove god. 1876. i Obćeg hrv. društva za gojenje lova i ribarstva u Zagrebu. Bio je aktivan u radu Upravnog odbora i društvenih skupština HSŠD. Jedan je od pokretača izgradnje Šumarskog doma. God. 1895.-96. otvorio je u Zagrebu privatni šumarski taksacijski ured. Od 1897. do 1900. služio je kao šumarnik kod plemenitog Komposesorata turopoljskog u Velikoj Gorici. God 1904. vraća se u Lokve i radi na njihovom unapređenju. Zaslužan je za osnivanje zadružne mljekare i sirane te udruge za paljenje vapna. Nastojao je da se sve zemljišne zajednice Gorskoga kotara udruže u jednu imovinsku zadrugu koja bi otkupila veliki šumski posjed kneza Thurn – Taxisa. .Posljednje dvije godine života (1906.-1908.) obnašao je službu šumarnika Čabarskoga vlastelinstva. Umro je u Zagrebu 1. VIII. 1908., gdje je i sahranjen.

Svojim je ukupnim radom zaslužan za unapređenje hrvatskog šumarstva. Za naš goranski kraj, za život gorskog težaka u Lokvama značajni su njegovi radovi: 1880: Amerikanska pila 1882: Izlet na Risnjak i koješta o šumarskom obrtništvu u hrvatskoj Švici. 1882: Kako da dignemo svoje bačvarstvo 1884: Javor sa hrvatsko-švicarskoga kraja. 1884: Plodomjer. 1885: Nuzgredni užitci i njihova važnost.. 1885: Tvorenje palica.. 1886: Još jedna o plodomjeru 1887: Predstavka na predsjedničtvo hrv.-slav. šumarskoga družtva glede tamanenja grabežljive zvjeradi.. 1888: Nješto o procjeni žira. 1889: Žirovina i prodaja svinja u god. 1889./90 1890: Šumarski dom 1890: Šumska sjetva 1891: Pabirci za šumarsku poviest hrvatsko - srbskih šuma.. 1892: Pabirci za šumarsku povjest hrvatsko-srbskih šuma. 1893: V. Razvitak drvarskog obrta, trgovine i industrije 1893: II. Lovstvo 1893: III. Nekoji važniji šumski nuzužitci 1894: Prometna sredstva. M. M. R. 1894: Izbojna snaga listačah. 1895: Procjena šumskog ploda. 1898: Prociene hrastovine za prodaju. 1900: Šumska žirovina i žiropaša (rov).
Sastavila: Mirjana Pleše
JOSIP POLJAK znanstvenik
Rodio se u Orahovici 1882. godine a umro je u Zagrebu 1962. godine. Bio je poznati hrvatski geolog, speleolog, znanstvenik i planinar. Geologiju je doktorirao u Zagrebu specijalizirajući se kao stručnjak za geologiju krša i speleologiju. Obnašao je dužnost direktora Geološko – paleontološkog muzeja u Zagrebu radeći istovremeno na popularizaciji narodnih znanosti. Uređivao je 1914. godine list „Hrvatski planinar“ u kojem je u razdoblju od 1922. do 1929. napisao više članaka među inima i „Nova špilja u Gorskom kotaru“, „Spilja Kuštrovka“, „Nove pećine u području Velike Paklenice“, „Nekoje pećine Zagrebačke i Samoborske“ i „Lokvarska pećina“ da bi godine 1929. napisao Planinarski vodič po Gorskom kotaru. Od radova vezanih za Gorski kotar najpoznatiji su mu napisi „ Skrad i okolica“ objavljen u „Hrvatskom planinaru“ 1926. godine, „Bijele i Samarske stijene“ objavljen u časopisu „Priroda“ 1925. godine, „Nova špilja u Gorskom kotaru“ ( O špilji Lipa ) objavljen u časopisi „Vijenac“ 1912. godine, „Izvještaj o istraživanju pećina u godini 1912. za „Vijesti“ Geološkog povjerenstva za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, „Pećine hrvatskog krša“ ( Pećine okoliša Lokvarskog i Karlovačkog ) za potrebe prirodoslovnog istraživanja Hrvatske i Slavonije 1913. godine, „Lokvarska pećina“ napis objavljen u „Hrvatskom planinaru“ 1935. godine i „Nova pećina kraj Fužina u Gorskom kotaru objavljen u časopisu „Priroda“ 1950. godine.
Izvori. Hrvatski speleološki savez. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Sastavio: Željko Laloš
Andrija Loušin
Andrija Loušin, rođen je u Lokvama 29. srpnja 1879. gdje je proveo dio djetinjstva dok mu se roditelji nisu odselili u Fužine. Gimnaziju i studij teologije završio je u Senju. Za svećenika se zaredio 1903. Prije dolaska u Lokve 1922.godine bio je župnik grobnički, a poslije do smrti lokvarski u Riječko-senjsko-modruškoj biskupiji. Među Lokvarcima je bio omiljen, vrlo angažiran u društvenom životu, neumorni pastoralni radnik. I danas ga se spominje kao seoskog uglednika, župnika, člana Uprave DVD-a Lokve 1921. godine, a poslije i dugogodišnjeg predsjednika.

U Lokvama je prije 2. svjetskog rata bilo mnogo mladih komunista koji su odlazili u Španjolski građanski rat. Župnik Loušin je to vrlo dobro znao i tu činjenicu bolno doživljavao te ih u propovijedima pozivao da ne odlaze u rat, da ne ruše raspela i ne devastiraju kapelice na putevima i raskrižjima. Neki su mladići odustali od puta u Španjolsku pa ga je Partija osudila na smrt.

O smrti župnika Loušina Zdravko Herljević, unuk svećenikova brata piše: “Dana 10. travnja, subota navečer, župnik je po običaju otišao u posjet jednoj obitelji u blizini na večeru, dok je njegova kuharica bila slobodna, tako da je župni stan bio zaključan. Tu večer navodno su dvojica od tih mladića provalili i ušli kroz prozor u župni stan i tu ostali čekati do dolaska župnika. Drugi dan ujutro (nedjelja) 11. travnja 1937. misa je trebala početi, ali kako nije bilo župnika, pošao je mladi svećenik Vjenceslav Vukonić, koji je došao iz Amerike u posjet svojoj rodbini, u župni stan misleći da je župnik zaspao. Nakon zvanja i kucanja morali su provaliti vrata. Našli su župnika kako leži na podu pokraj kreveta već ukočenog vrata, bez znakova života. Bio je to udarac u glavu s dubokom povredom lubanje. Ogorčenje puka bilo je veliko. Istraga je vođena, no nikada nije dala rezultate. Mrtvozornik dr Forenbacher iz Delnica izdao je nalaz“... udarac glavom u krevet prilikom nesvjestice i ustajanja.“ Grupa mladića je poslije toga događaja otišla preko Francuske u Španjolsku gdje su neki od njih poginuli.“

Sahranjen je na mjesnom groblju u Lokvama. Stariji Lokvarci i danas ga spominju i pamte po dobru koje je ostavio u nasljeđe Lokvama i Lokvarcima.
Sastavila: Mirjana Pleše
Anđelko Malinar
Anđelko Malinar, sin lokvarske učiteljice Josipe Gazvoda Radošević i uglednog pravnika Mate Malinara, prijatelja Janka Polića Kamova i Mije Radoševića. Leksikograf, prevoditelj i pravnik, rođen je u Lokvama na Poclemenu 23. kolovoza 1909. godine. Bio je prijatelj Ivana Gorana Kovačića kojem je on prije odlaska u partizane dao na čuvanje svoje rukopise i koji je poslije II. svjetskog rata organizirao prevođenje „Jame“ na francuski jezik i njeno tiskanje 1948. godine u Parizu. Malinar i Krleža postali su prijatelji poslije 1937.godine.

Svi Malinari su imali dobre kontakte s pariškim kulturnim krugovima. Anđelko Malinar se zauzeo za tiskanje „Jame“ u Francuskoj, s prijateljima je uspio organizirati da je Pablo Picasso napravio ilustraciju za naslovnicu „Jame“. Nakon Rezolucije Informbiroa cijeloj se nakladi zameo trag. Jedini primjerak „Jame“ tada tiskane čuva se u Hrvatskom pomorskom muzeju, u Ogranku u Lukovdolu.

Po završetku rata Anđelko Malinar je radio u Prezidiju Sabora NR Hrvatske, potom je bio urednik u Leksikografskom zavodu i dobar suradnik Miroslava Krleže i Mate Ujevića. Malinar je bio Krležin i osobni tajnik, redaktor svih Krležinih djela. Sve zahvate u tekstovima Malinar je radio uz Krležin pristanak, a Krleža je bio zahvalan svom točnom, odanom i obaviještenom suradniku. Obitelj Malinarje bila ugledna obitelj intelektualaca koja je dala zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi.

Anđelko Malinar je umro u Zagrebu 3. kolovoza 1982. godine.
Sastavila: Mirjana Pleše
Martin Malinar
Martin Malinar, je rođen u Lokvama 1850. godine od oca Mate Malinara i majke Neže rođene Čop. Oženio se Margaretom rođenom Beljan s kojom je imao 18 djece. Najmlađi je bio Jerolim (Jeronim) rođen u Vratima 1897. godine, gdje je obitelj živjela otkada im se otac zaposlio na Mađarskim državnim željeznicama. Odslužio je vojsku kao domobranski pješak u 80. i 88. bataljunu u Ogulinu 12 godina i 2 mjeseca u skladu sa Zakonom propisanoj domobranskoj obrambenoj obveznosti. Od djetinstva i u mladosti osjetio je težinu života u goranskim uvjetima među poštenim i radinim ljudima. Njegova braća i sestre stoga su odlazili iz Lokava, iz Gorskog kotara u Slavoniju, Karlovac, Liku, Dubrovnik,USA. Odgojio je i za dobar život pripremio svoje potomke, sinove (Mato Malinar) i unuke (Anđelko).

Obitelj Malinar u tim generacijama bila je ugledna, svi su redom bili intelektualci te su dali zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi.

Martin Malinar je umro u Vratima 1920. godine.
Sastavila: Mirjana Pleše
MILIVOJ MAJNARIĆ šumar, prvi upravitelj Šumarije Lokve
Rodio se 7. srpnja 1911. godine u Lokvama gdje je i umro 15. veljače 1978. godine. Otac Ljudevit bio mu je poštanski činovnik a majka Emilija r. Radošević domaćica. Osnovnu školu završio je 1922. godine u Lokvama a gimnaziju na Sušaku, maturiravši 1930. godine na Državnoj realnoj gimnaziji. U jesen 1930. upisao je studij šumarstva na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za vrijeme studija bio je na praksi kao volonter kod Privremene državne uprave ekspropriranih šuma Delnice, pretežito kod Šumarske uprave u Lokvama. Apsolvirao je šk. god. !933/34. a diplomirao na Šumarskom odjelu u studenom 1935. godine. Državni šumarski ispit položio je 1940. godine.

Provevši u vojsci ( Bileća ) samo tri mjeseca, prvo zaposlenje dobiva kao honorarni tehnički dnevničar kod Privremene državne uprave u Delnicama svibnja 1936. godine, radeći na utvrđivanju drvnog fonda i taksacijskim poslovima. Dvije godine potom u rujnu 1938. godine obnaša dužnost zamjenika šefa ekspropriranih šuma u Čavlima kraj Rijeke gdje je radio i na izgradnji nove lugarnice na Platku obzirom da je stara bila izgorjela. Rješenjem Ministarstva šuma i rudnika od 20. rujna 1939. premješten je u Direkciju šuma Sušak, gdje u okviru „Građevnog odjeljka“, a kao šumarski vježbenik, radi na trasiranju ceste Crna Rijeka – Plitvički Leskovac – Kameniti vrh – Rudopolje – Široka Draga – Mošune. U razdoblju od 16. svibnja 1940. do 20. rujna 1944. bio je upravitelj Šumarije Fužine, pa šumarski referent NO Fužine ( 21. rujna 1944. – 5. svibnja 1945. ) i upravitelj Šumarije Mrkopalj ( 15. kolovoz 1945. – 10. travanj 1947. ). Potom, u novo ustrojenom Šumskog gospodarstvu „Gorski kotar“ Delnice postavljen je na mjesto referenta za uzgoj i čuvanje šuma.

Od 16. veljače 1948. godine do 31. prosinca 1954. godine u DIP-u „Delnice“ je obnašao dužnost šefa šumske manipulacije u Lokvama, pa kao planer u pogonima Vrata, Mrkopalj i Lokve. Osnivanjem Šumarije Lokve, kao ustanove sa samostalnim financiranjem, 1. siječnja 1955. godine imenovan je njenim prvim upraviteljem. Novom reorganizacijom šumarstva, nakon ukidanja Šumarije Lokve 30. lipnja 1960. godine, sa 1. srpnja iste godine prelazi u Radnu zajednicu Zajedničke službe novo osnovanog Šumskog gospodarstva „Delnice“. Radi na poslovima referenta eksploatacije šuma. Do umirovljenja 1972. godine najviše je radio na kategorizaciji šumskih sječina i godišnjim inventurama drvnih sortimenata.

Za svog službovanja u Lokvama dipl. ing. Milivoj Majnarić zaslužan je što je Šumski predjel „Golubinjak“ proglašen park – šumom a spilja „Lokvarka“ uređena i otvorena za javnost. Trasirao je i izgradio ceste i mostove na širem području Lokvarskog jezera, osnovao je šumski rasadnik u Homeru i podigao vrijedne kulture uz Križ potok.
Izvor: Hrvatski šumarski životopisni leksikon.
Sastavio: Željko Laloš
Jerolim Malinar
Jerolim Malinar je rođen 30. rujna 1897. godine u malom goranskom mjestu Vrata gdje su se roditelji preselili iz Lokava i gdje su otac i starija braća radili na željeznici. Bio je osamnaesto dijete majke Margarete (rođene Beljan) i oca Martina, rođenih Lokvaraca, u obitelji u dijelu Lokava Pocleme.

Bio je bliski prijatelj i suradnik bl. Ivana Merza, profesora francuskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu koji je cijeli svoj kratki život posvetio Crkvi i katoličkom odgoju mladeži. Merz je bio uzor Jerolimu Malinaru koji je također postao istaknuti i aktivni javni katolički djelatnik angažiran u brojnim katoličkim i humanitarnim akcijama. Jerolim je kao mladić 1913. godine otišao na naukovanje u Zagreb u školu Mađarskih državnih željeznica gdje se poslje i zaposlio.

Od dolaska u Zagreb Jerolimov se život odvijao pod okriljem crkve i svećenika isusovaca. Razumljivo je stoga što je on sebi postavio za životni cilj da svojim trajnim djelovanjem kroz čitav svoj život bude od pomoći i koristi onima koji teško žive, koji su na bilo koji način ugroženi. Stoga se odmah svim svojim bićem uključio u karitativni rad i postao vrlo aktivnim članom katoličkih organizacija. Već 1919. godine član je Hrvatskog omladinskog katoličkog društva "Kačić".

Početkom 1920. godine Jerolim je osnovao Katoličko djetićko društvo “Eckert”, prihvat i prenoćište za katoličku mladež (šegrte i kalfe), koja je dolazila iz provincije da bi naukovala zanate u Zagrebu. Posvetio se društvenom radu i pisanju. Već 1921. godine bio je odgovorni urednik glasila hrvatske katoličke mladeži "Mladost", tajnik Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza od njegova osnivanja u kolovozu 1922. Krajem 1923. godine, kao najbliži suradnik dr. Ivana Merza i dr. Ivana Protulipca, sudjelovao je u osnivanju i organiziranju samostalnog Hrvatskog katoličkog orlovskog saveza (ujedinjenjem Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza s Orlovskim pod-savezom). U nizu raznih hodočašća obišao je Brno, Prag, Rim, velik broj svetišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bio je uvijek skroman, neobično radin i uporan, odličan organizator, goranski pošten i dosljedan, ozbiljan i smiren, odan crkvi i domovini.

Jerolim je bio ozbiljan, smiren, izuzetno radin i poznat po svojem poštenju, u radu je bio neumoran i neobično savjestan. Vjenčao se 7. svibnja 1927. s veselom i živahnom Verom Jesensky te su živjeli u uzornom katoličkom braku punom ljubavi i međusobnog poštivanja. Obzirom na dotadašnja iskustva i njegovu sklonost knjigama odlučili su otvoriti knjigovešku radnju u kojoj su uvezivali i i radili zlatotisak na svim knjigama i molitvenicima koje je izdavala Družba Isusova (Isusovci) i Društvo svetog Jeronima.
Jerolim i Vera imali su petero djece, opremali su i i razvijali svoju knjigovešku radnju. Zahvaljujući njegovom neumornom radu, organizatorskim sposobnostima i hrabrosti da ulazi u sve veće investicije, njegova obitelj je sve bolje živjela. Jerolim je 1935. godine otkupio zemljište sa šumom (djedovinu) u Lokvama u od svog bratića Šimeta. Danas je to lokvarska obitelj Malnar, Šimovi. U kući brojne obitelji Šime i Pauline Malinar ljetovala je Vera Malinar s djecom 1935. Tih su godina na Poclemenu u hotelu Jerolimovog brata Josipa ljetovali turisti. Sjećaju ga se Lokvarci kao vile „Gorica“, a danas je ostao jedini njen trag - šternja. 1936. izradio je skicu izgleda pročelja buduće Vile „Vera“, a sljedeće godine već su u njoj ljetovali prvi turisti. Danas je to obiteljska kuća nasljednika iza Antonije, pokojne kćeri Šimuna i Pauline Malinar. Te jeseni Jerolim pristupa izradi velikih Božićnih jaslica: jednih za svoju obitelj, a drugih kao dar crkvi sv. Katarine Aleksandrijske u Lokvama.

Tih godine počeo se baviti filatelijom i numizmatikom. Jerolim je tada imao najveću zbirku odlikovanja i medalja u Zagrebu i u Hrvatskoj koju su dolazili razgledati dobitnici visokih hrvatskih i njemačkih odlikovanja. Ljeti 1938. godine organizirao je veliko logorovanje katoličke organizacije Križara u Lokvama.

1940. godine Jerolim je posjedovao velik broj strojeva, imao je tada zaposleno dvadesetak radnika. On je tada osim izdanja Družbe Isusove i Društva svetog Jeronima preuzeo uvezivanje i zlatotisak prve Hrvatske enciklopedije i Hrvatske omladinske enciklopedije koje počinju izlaziti početkom 2. svjetskog rata i izlaze do kraja rata. Jerolimova knjigoveška radnja tada je najmodernije opremljena u gradu Zagrebu i druga je po veličini i opremljenosti strojevima.

10. travnja1940. njemačka je vojska ušla u u Zagreb, a Hrvatska je proglasila samostalnost od Kraljevine Jugoslavije Tih dana stvaranja nove Hrvatske države Jerolimu su, kao istaknutom katoličkom djelatniku i organizatoru, te kao poštenom, pouzdanom i istinskom Hrvatu, ponuđene neke više političke funkcije u Ustaškom pokretu i u državnoj vlasti nove države, no on ih je odbio. Ipak, u to vrijeme Jerolim je prihvatio da uz redovni posao u svojoj knjigovežnici volonterski radi posao koji voli, a to je da bude od koristi siromašnima i onima bez skrbnika. Tako je postao Pobočnik za socijalnu skrb u Ustaškom Taboru za Črnomerec, koji obuhvaća cijeli zapadni dio grada Zagreba.

On se opet prihvatio onoga što je radio i u mladosti, a to je baviti se humanitarnim radom i u teškim ratnim vremenima, koja ubrzo nastupaju, pomoći svima onima kojima je ta pomoć potrebna bez obzira na njihovu nacionalnost i vjeru.
U teškim ratnim vremenima 2. svjetskog rata on je svu svoju energiju i sve svoje slobodno vrijeme posvetio spašavanju ugroženih ljudi bez obzira na njihove političke stavove, vjeroispovijest i uvjerenja. Od početka 1944. velika napetost i strah u Jerolimovu stanu. Nakon nekoliko godina uspješnog poslovanja, odmah po dolasku partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. godine, Jerolimu i njegovoj obitelji oduzeta je knjigoveška radnja i sva imovina i prije sudske odluke o konfiskaciji, a Jerolim je , poput tolikih hrvatskih rodoljuba, strijeljan 15. srpnja 1945. na nepoznatom mjestu i do danas mu se ne zna za grob.

U Lokvama na Poclemenu danas žive potomci prvih lokvarskih Malinara, oni su sada obitelj Malnar, a obiteljski nadimak im je Šimovi.
Izvori : Malinar, Jeronim : HRATSKA ODLIKOVANJA. Tiskana kao poseban prilog katoličkog godišnjaka DANICE, Društvo svetog Jeronima, Zagreb, 1943. Bozanić, Antun : BISKUP MAHNIĆ - PASTIR I JAVNI DJELATNIK HRVATA. KRČKI ZBORNIK, sv. 22, Zagreb-Krk, 1991. Nagy, Božidar : HRVATSKO KRIŽARSTVO ; Pregled osnivanja, razvoja i obnove Križarske organizacije u Hrvatskoj. Križarska organizacija. Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza, Zagreb, 1995. Matković, Hrvoje : POVIJEST NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb, 1994. Priredila: Mirjana Pleše
Nikola Lepinski
Rođen je u Osijeku 1934. godine. U rodnom gradu je završio gimnaziju, a diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu na Odsjeku za likovne umjetnosti. Kasnije je završio Studij za animatore kulture pri Pedagoškom fakultetu u Rijeci.

S obitelji je došao u Lokve 1963. godine gdje se zaposlio u Osnovnoj školi Lokve na radnom mjestu tajnika, pa je potom radio kao učitelj Likovnog i Fizičkog odgoja, a od 1971. do 1978. kao direktor te ustanove. Tih se godina hrabro okušao i u filmskoj umjetnosti. Nabavio je kameru i snimao dokumentarne kadrove. Autor je dokumentarnog filma “Prvo svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji, Lokve 1973.” Angažirano je za boljitak i na promidžbi Lokava djelovao i poslije: suradnik je i likovni urednik “Spomenice” tiskane povodom 140. obljetnice osnovnog školstva u Lokvama (1857.-1997.). Neposredno po dolasku, s puno volje i neumoran u aktivnostima , a mnogima i inicijator, uključio se u život i rad mjesta kao aktivni član mnogih lokvarskih udruga. Stoga ga po dobroj volji i kao omiljenog u društvu pamte mnoge generacije Lokvaraca.

Utemeljitelj je Goranske kiparske radionice koja je održala prvi Saziv 1979. godine. Radionica je zahvaljujući utemeljitelju i njegovim istomišljenicima uspjela opstati, opravdati značenje svoga postojanja i sačuvati status najstarije likovne kolonije na otvorenom prostoru u Hrvatskoj. Prvotna je ideja Nikole Lepinskog bila razmjestiti drvene skulpture na otvorenom po košenicama, pašnjacima, proplancima i lazevima oko Lokava. Brzo su drvene skulpture razmještene prostorom Gorskog kotara kao jedinstvena poveznica goranskog duha i prirode, a zahvaljujući upornosti, entuzijazmu i ustrajnosti Nikole Lepinskog. Oduševljeno je oko sebe okupljao istomišljenike, nadarene pojedince i kulturnjake u vjeri da radi nešto vrijedno i važno što će Gorskom kotaru donijeti drukčiju budućnost, budućnost koja će u njegovu svakodnevicu unijeti tijekove suvremene likovne misli. Od početka Lepinski je imao svoj koncept: uvijek se radilo o ozbiljnom i zrelom izboru. Ništa se nije događalo bez temeljitog i ozbiljnog promišljanja: od odabira autora do smještaja skulpture.

Drvo kao materijal je postalo i ostalo kao logični izbor, a Gorski kotar je postao radionicom i otvorenim izložbenim prostorom. Goranska kiparska radionica je brzo postala međunarodna, a njen utemeljitelj, Goranin i Lokvarac.
Nikola Lepinski je angažirano radio na podizanju razine sportskog, kulturnog i turističkog života Lokava i Gorskog kotara. Tih, miran, a snažan čovjek, pedagog, kipar, autor skulpture „Dva monolita“, blage, svestrane i konstitutivne prirode, prijatelj mlađima, vršnjacima i starijima. Umro je u Lokvama tiho i trpeći 4. prosinca 1999. godine. Sahranjen je na mjesnom groblju u Lokvama u kojima mu je bilo lijepo i dobro živjeti.
Izvori: Pismohrana Goranske kiparske radionice i sjećanja prijatelja i suradnika Priredila: Mirjana Pleše
Branko Cenčić, Jerbičev
Cenčić, Branko se rodio 15. veljače 1913.godine u Lokvama od majke Marije i oca Vinka U Lokvama je završio osnovnu školu, a poslije je izučio za zanimanje trgovac.

Kod svoje majke udovice, trgovkinje mješovitom robom u Lokvama, obavio je naukovanje ukupno od 3 godine (1930. do 1932. godine) te tako u mladenčkoj dobi pokazao svoje odlike: marljivost i odgovornost. Upravo stoga je već 1931. u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu pri Seljačkom sveučilištu dobio Svjedočanstvo u kojem je opisano da je upoznao vrijednosti socijalne svijesti, obrazovanosti i socijalnih vrlina te da je nastojao upoznati svoje dužnosti prema porodici, selu, općini i državi. Poslije je radio kao trgovački pomoćnik 4 godine.

1936. i 1937. je radio u poduzeću Narodne šume, a već 1937. godine od Sreskog načelstva u Delnicama dobio je Ovlašćenje da u svojoj radnji u Lokvama može obavljati trgovinu gorivim i građevnim drvom. Aktivno je sudjelovao u naronooslobodilačkom pokretu i radu KP Jugoslavije od 1943. do 1945. godine.Tako je 1944. godine na zahtjev Okružnog NOO imenovan za načelnika trgovine i opskrbe sve do 1945. Nakon ukidanja tog NOO Branko Cenčić je od Zemaljskog šumskog poduzeća Hrvatske Podružnice Sušak imenovan pročelnikom tog odjela, a poslije 1946. godine upraviteljem Manipulacije u Lokvama sa koje dužnosti je 1948. razrješen na vlastiti zahtjev, a nakon pohvale i nagrade Ministarstva šumarstva NRH. Od osnutka Drvoindustrijskog poduzeća Delnice do umirovljenja ostao je na raznim dužnostima, a Lokvrcima i Lokvarkama u sjećanju kao upravitelj Pogona Lokve koji je o svakom zaposlenom skrbio, posebno o mladima, te intezivno radio na podizanju kvalietete života u Lokvama.

Zalagao se za zaštitu šuma i uspio velikim naporima postići da se u lokvarskom pogonu DIP-a obavljala i stolarska djelatnost, proizvodnja građevne stolarije. Otvorena su nova radna mjesta u proširenom i moderniziranom pogonu, otvoren je pogon za preradu jelinih i smrekinih iglica i češera (uljara).

Obilježja tog razdoblja su rast radničkog standarda, viša razina i kvaliteta društvenog života, ulaganja u Lokve, u kulturu, školstvo, sport, turizam, zdravstvo, ugostiteljstvo i tradiciju.Taj znameniti Goranin ostavio je za sobom dobar trag u rodnim Lokvama i širom goranskog zavičaja.

Umro je u rodnim Lokvama 1993. godine okružen svojom užom i širom obitelji i prijateljima, a osamljen od šire zajednice, on koji je brinuo o Lokvama i nastojao pomoći svakome. Kakav je čovjek bio, i koliko mu je bilo stalo do drugih, najbolje govore riječi iz pisma zahvalnosti oamnaestodišnjeg Lokvarca s odluženja vojnog roka; „...Poštovani gospodine Branko...Od kako sam došao u Lokve, tj od ranog djetinjstva, čuo sam vaše ime. Više puta ste mi izašli ususret i pomogli mi u životu kojeg sam tek započeo. Još jednom pozdrav od Miljenka koji vam je uvijek zahvalan.“ Pirot/6.VI.1969. Takvih riječi zahvalnosti bilo je nebrojeno u svim desetljećima života Branka Cenčića Jerbičevog.
Izvori: Monografija „Naše Lokve“, 1997. i obiteljska sjećanja i dokumenti Sastavila : Mirjana Pleše
DARKO ŠTIMAC dipl. inž. drvne industrije
Darko ŠtimacRodio se u Lokvama 27. kolovoza 1929. godine a umro je u Clevelandu USA 15. rujna 1979. godine. Sin Antuna i Marije rođ. Arbanas. Otac mu je bio obrtnik a majka kućanica. Osnovnu školu završio je u Lokvama a srednju u Delnicama. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao na Odjelu DI 20. listopada 1959. godine. Prvo zaposlenje dobio je u DIP – u „DELNICE“, pogonu za eksploataciju šuma i razvoj građevne stolarije Lokve. Tu je u svojstvu pomoćnika upravitelja radio od 1959. do 1963. godine da bi od 1. ožujka 1963. do 31. kolovoza 1966. obnašao dužnost direktora Tvornice pokućstva u Vratima. Nakon toga ( 1. rujna 1966. – 30. lipnja 1969. ) obavlja poslove na tehnološkom unapređenju proizvoda i proizvodnje u DIP – u „DELNICE“. Godinu dana radio je i u zadarskom „Bagatu“. U Šumsko gospodarstvo Delnice dolazi 1. listopada 1970. godine na mjesto upravitelja Tvornice drvenjače u izgradnji Fužine.

Dana 28. travnja 1971. S obitelji odlazi u Cleveland USA zaposlivši se kao diplomirani inženjer drvo prerađivačke struke. Tu ga je zatekla 15. rujna 1978. iznenadna smrt u 49. gdini života. Izvor
Izvor: Hrvatski leksikon drvnih tehnologa Sastavio: Željko Laloš
MARIJAN GRGURIĆ šumski poslovođa, manipulant
Marijan GrgurićRodio se u Lokvama 2. veljače 1909. godine a umro je 17. siječnja 1974. godine i sahranjen je na Mjesnom groblju Lokve. Sin Ivana i Ane rođ. Majetić. Osnovnu školu završio je u Lokvama. Od 1921. do 1941. godine bio je šumski radnik kod Thurn Taxisa i barona Grgurića. Nakon Drugog svjetskog rata bio je manipulant i poslovođa iskorištavanja šuma u Šumariji Lokve i Šumariji Crni lug Šumskog gospodarstva Delnice. U arhivi Šumskog gospodarstva Delnice sačuvani su Grgurićevi zapisi o radu šumskih radnika prije Drugog svjetskog rata koji vjerodostojne govore o teškom životu sjekača i njihovih obitelji i vrijedan su dokument jednog vremena koji govori kako se živjelo na ovim prostorima. Mnogi ga smatraju kroničarem života u lokvarskom kraju prije Drugog svjetskog rata.
Izvori: Šumarski list, Arhiva ŠG Delnice Sastavio: Željko Laloš
MILAN CVITKOVIĆ vlč.
Milan CvitkovićRodio se 3. rujna 1952. godine u Švici ( Otočac ) u brojnoj obitelji s devetero djece. Umro je 17. studenog 2015. godine nakon duge bolesti u bolnici na Sušaku. Bio je župnik u Župi Sv. Katarine Lokve, Sv Filipa i Jakova – grad Grobnik, Sv. Terezije Podvežica te Sv. Josipa Praputnjak. Zadnje godine života proveo je u svećeničkom domu.

Osnovnu školu pohađao je u rodnoj Švici a gimnaziju u Pazinskom sjemeništu. Teologiju je završio u Rijeci. Za svećenika je zaređen u Katedrali Sv. Vida u Rijeci 8. srpnja 1978. godine. Nakon mlade mise kratko je službovao u Gospiću da bi 1. siječnja 1979. godine preuzeo Župe Crni lug i Razloge. U ožujku iste godine nadbiskup Pavlišić dodijelio mu je i Župu Lokve. U tim goranskim župama pastoralno je djelovao 23. godine odnosno do 2002. godine.
Izvori: Riječka nadbiskupija Priredio: Željko Laloš
STJEPAN FRANČIŠKOVIĆ dr. sc., dipl. inž. šumarstva
Rodio se 15. kolovoza 1901. godine u Praputanjaku kraj Bakra a umro je 27. prosinca 1979. godine u Rijeci. Šumarstvo je studirao na Gospodarsko – šumarskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 1924. godine a na istom tada Poljoprivredno – šumarskom fakultetu doktorirao je 1960. godine. Zaposlivši se najprije je surađivao na ukidanju agrarne reforme za veleposjede Thurn – Taxis, Ghyezija i Nenebergera. Prije Drugog svjetskog rata službovao je u Lokvama, Delnicama, Karlovcu i Krapini te u Ministarstvu šuma i rudnika u Beogradu. Nakon rata u razdoblju od 1945. Do 1947. radio je na organizaciji šumarstva u Istri. Do kraja radnog vijeka posvetio se radu u drvnoj industriji . Od 1946. do 1964. godine radio je u Institutu za drvno – industrijskih istraživanja u Zagrebu, odnosno Institutu za drvo a zatim u Ekonomskom institutu u Rijeci ( 1965. – 1970. ). Od 1950. do 1964. godine bio je urednik časopisa „Drvna industrija“. Napisao je veliki broj radova s područja šumarstva i drvne industrije. Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Šume i šumsko vlastelinstvo Thurn – Taxis u zapadnoj Hrvatskoj“ ( 1927. ), „O rentabilnosti bukve“ ( 1928. ), „Tvrdo drvo proizvedeno iz nekih četinjača“ ( 1950. ), „Prirodno sušenje drveta“ ( 1951. ), „Bukovi željeznički pragovi“ ( 1951. ), „Drvna industrija u NR Hrvatskoj“ (1955. ), „Razvoj i uloga željezničkih pragova“ ( 1959. ), „ Razvoj šumskog gospodarstva u zapadno hrvatskom visočju“ ( 1965. ), „Šumsko gospodarstvo čabarskog feuda“ ( 1978. ) i „Mrav kao zaštitnik šuma“ ( posmrtno 1981. ). Za života dr. sc. Stjepan Frančišković objavljivao je stručne napise i članke u velikom broju Šumarskih listova.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Hrvatski leksikon drvnih tehnologa. Sastavio: Željko Laloš
Back to content | Back to main menu