Ravna Gora, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Main menu:

Ravna Gora, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
Nikola Majnarić (Niko) – klasični filolog, akademik
Rođen je u Ravnoj Gori 18. rujna 1932. god. a umro je u Zagrebu 18. listopada 2010. godine. Bio je hrvatski jezikoslovac, književni povjesničar, akademik, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za filološke znanosti. Velik je njegov doprinos u proučavanju povijesti hrvatskoga književnog jezika, osobito stvaranja u svim hrvatskim zemljama od 15. do 19. stoljeća.

Osnovnu školu i niže razrede gimnazije završio je u Požegi , a Više razrede gimnazije u Zagrebu gdje je i završio Filozofski fakultet studijske grupe VIII. (Narodni jezik i književnost) i IX. (Ruski jezik i književnost) . Od 1956. do 1960. god. bio je korektor i lektor u Školskoj knjizi, a 1960. god. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postaje asistentom na Katedri za povijest hrvatskog jezika i hrvatsku dijalektologiju. Na istom fakultetu je proveo gotovo čitav radni vijek ( 1960. do 1999.).

Predavao je povijest hrvatskoga jezika i hrvatsku dijalektologiju. U razdoblju od 1976. do 1978. god. bio je prodekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 1992. do 1999. god. predstojnik katedre. Predavao je i u Rijeci i Osijeku. Uz to bio je lektor hrvatskoga jezika u Kölnu, Rennesu i Mannheimu, gost profesor u Kölnu i u Zürichu. Rad u HAZU započinje 1977. god. Bio je pomoćnik direktora Zagrebačke slavističke škole, predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, od 1991. god. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U HAZU bio je od 1997. god. tajnikom Razreda za filološke znanosti, jednim od urednika IV. sveska velike edicije Hrvatska i Europa, marljivim suradnikom raznih izdanja, npr. časopisa Filologija ili serije Stari pisci hrvatski. U Matici hrvatskoj bio je izvršni urednik biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, za tu je kolekciju priredio djela Frana Krste Frankopana i kao poseban prilog napisao Tekstološka načela za pisanu baštinu pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza, Zagreb, 1997., i 2006. Nagradu Božidar Adžija primio je 1989. god. Umirovljen 1. 10. 1999. god. Njegov znanstveni rad započeo je rano.

Objavljivao je u časopisu “ Jezik” već 1952. do 1953. god. 1955. god. u “ Radovi Staroslavenskog instituta “ obradio četiri glagoljske listine iz Like (15.- 16. st.). Doktorirao je 1956. disertacijom “ Jezik Požežanina Antuna Kanižića”, autora poeme Sveta Rožalija. Dugi niz profesorovih radova pojavljuje se od 1967. god. kada je pisao o Reljkovićevoj gramatici i o njegovu Satiru, o najslavnijoj Lucićevoj pjesmi “ Jur nijedna na svit vila”, o prvom licu jednine prezenta u hrvatskih pjesnika 15. i 16. st. Objavljuje velik broj priloga o kajkavskim piscima, ozaljskom krugu, jeziku starih Dubrovčana, Splićana, Zadrana, jezikom dopreporodnih i preporodnih hrvatskih pisaca. Prinose skupio je u knjigama Analize starih hrvatskih pisaca, Split, 1977., Jezično-povijesne rasprave, Zagreb 1979., Jezična baština ,Split,1988. Objavljuje Korijeni Krležina Kerempuha , Zagreb, 1991., Preporodni jezični temelji, Zagreb, 1993. Velik je velik Vončinin priređivački rad. Za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti u jednoj je knjizi priredio djela P. Zrinskoga, F. K. Frankopana i P. Rittera Vitezovića, za Stare pisce hrvatske, Split, 1977., djela P. Hektorovića i P. Zoranića (s F. Švelcem). Priredio je i djela A. Kačića Miošića i M. A. Reljkovića, pisao popratne rasprave uz pojedine pretiske itd. Stvorio je opus koji spaja hrvatski jezik, hrvatsku povijest i razne stilizacije.
Izvor: LISAC, Josip: Hrvatski filolog Nikola Majnarić (1885–1966), Kolo1, 2005.,
Ogledi Napisala : Gordana Podobnik
Josip Vončina – jezikoslovac, književni povijesničar, akademik
Rođen je u Ravnoj Gori 30. studenoga 1885., a umro je 4. lipnja 1966. u Zagrebu. Bio je akademik, hrvatski klasični filolog. Bavio se grčkom modalnom sintaksom, interpretacijom djela grčkih pisaca pronađenih u novije doba, grčkom metrikom, rimskim piscima, poviješću hrvatske klasične filologije, leksikografijom, udžbeničkim radom, grčkom filozofijom, prijevodima, i recenzijama.

Njegov otac Nikola bio je općinski bilježnik, a majka Marija Prettner, bila je ravnogorska učiteljica. Ujak je Branimira Markovića.

Osnovnu školu završio je u Ravnoj Gori. Gimnazijsku naobrazbu završio je u Senju 1904. položivši ispit zrelosti. Sedam semestara studirao je klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a osmi semestar završio je u Beču. Godine 1908. položio je profesorski ispit iz pomoćnih predmeta (hrvatski, talijanski), a 1909. iz glavnih predmeta (grčki, latinski). Kao srednjoškolski profesor uglavnom je radio na zagrebačkoj Donjogradskoj gimnaziji (i Gornjogradskoj) do Prvog svjetskog rata.

1914. godine promoviran u doktora na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom Paratetičke relativne rečenice kao finalne u Homera. Studija Poraba vremena i načina u poredbama Homerovima (Rad JAZU, 227, 1923, 231–331) omogućila mu je habilitaciju iz gramatike grčkog jezika i grčke epske poezije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1922), što mu je kao privatnom docentu zaposlenom na gimnaziji osiguralo uvjete za pojačano znanstveno djelovanje. 1925. God. postao je izvanredni profesor grčke klasične filologije. Studijski boravak u inozemstvu utjecao je na njegovu karijeru. Posjećuje lingvističke kongrese u Pragu, Rimu, Sofiji, Carigradu. Od 1927. predaje i latinski jezik, a 1930. postaje redoviti sveučilišni profesor.

Predan i plodan znanstveni rad omogućio mu je stalno napredovanje. 1945. god postao je povjerenik Ministarstva prosvjete Narodne Republike Hrvatske na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1946. god. postaje dekanom Filozofskog fakulteta u Zagrebu . Od 1948. do 1952. urednik je biblioteke “ Grčki i rimski klasici” , član je uprave Matice hrvatske. 1949. postaje dopisni, pa pravi član JAZU.

1956. godine je umirovljen, no time ne završava njegov znanstveni rad. 1957. god. Znanstveno društvo u Ateni proglašava ga počasnim članom. Nakon umirovljenja još se predanije posvetio znanstvenom radu, publicirao je u skopskom časopisu "Živa antika", kojem je Majnarić od pokretanja 1951. pa sve do smrti bio urednikom. Odbio je prijedlog za nagradu “ Božidar Adžija” za životno djelo.

Popis njegovih lingvističkih radova je impozantan. Velik je broj priloga : Prilog nauci o finalnim rečenicama u grčkom jeziku , Zagreb 1928., Najnovija tumačenja Homerovih poredaba promatrana s formalne i sintaktičke strane, Zagreb, Šišićev zbornik, 1929., Izuzetni slučajevi kod pomijeranja načina u Homera, Skopje, Živa antika 1966. Zanimanje za grčke pisce urodilo je važnim raspravama o Sofoklovim Sljednicima, Zagreb, 1932., i o Menandrovim Parničarima , Rad JAZU, 246, 1938)., prilog Edalijska ploča, Skopje, 1961. Izdao je priručnik Grčka metrika , Zagreb, 1948. Osobit smisao imao je Majnarić za razmatranje metričkih problema, pa je tako jedan od radova Prijevodni dvanaesterac Kolomana Raca , Skopje, 1966. Prevodio je i obrađivao Leukipa, Demokrita, Heraklita, Teofrasta, Aristotela itd. Za nastavu priredio Musićevu ” Grčku gramatiku”, i izradio “Grčko-hrvatski riječnik” u suradnji s Otonom Gorskim. Bavio se latinskom filologijom, obrađivao je Cezara, Kvinta Horacija, Flaka, kao i rad hrvatskih klasičnih filologa. Bio je vrstan znalac hrvatskoga jezičnog standarda, a povezanost sa zavičajem rječito je potvrdio trima raspravama o ravnogorskom govoru. Objavio članke: Jedna zanimljiva sinaktička pojava u ravnogorskom narječju« (Južnoslovenski filolog, 3, 1922–1923, 35–40) , Jedno rovtarsko narječje u Gorskom kotaru (Južnoslovenski filolog, 17, 1938– 1939, 135–149) “Neke sintaktičke pojave u ravnogorskom narječju” (Ivšićev zbornik, Zagreb, 1963. Surađivao je u listovima Gorski kotar i Goranin, te se bavio poetskim i dramskim radom na ravnogorskom govoru - Šternkuker. Poznata je njegova pjesma Tam ki rodu vitr piha koju je uglazbio ravnogorski učitelj Florijan Ćulig, kao i prijevod Preradovićeve pjesme Putnik.
Izvor: 1. ) LISAC, Josip: Josip Vončina (1932–2010), Vrhunski jezikoslovac, Vijenac 434, 2010. 2.) wikipedija
Napisala: Gordana Podobnik
FERDINAND BABIĆ
BABIĆ, Ferdinand, rođen je u Ravnoj Gori 29. svibnja 1827. god., gdje je i umro 26. kolovoza 1894. godine. Pisac, kapelan, župnik, biskupov tajnik. Pristaša ilirizma. Potpisivao se F. B-ć, F. B. b. ć i služio pridjevkom Ravnogorski. Dugo gotovo nepoznat pisac. Završio je pučku školu u Vrbovskom 1838. god., gimnaziju u Rijeci 1846. god., a bogosloviju u Senju 1850. god. U Senju je radio kao đakon i prezbiter, tajnik biskupa Ožegovića 1868. god., u Bakru kao kapelan, a ravnogorski župnik bio je od 1868. do 1893. god. Za dobrobit rodnog kraja proveo je brojne dobrotvorne akcije. Njegovom zaslugom, zahvaljujući doprinosima građana i župljana, u Staroj Sušici je 1874. godine sagrađena crkvica s tornjem na mjestu nekadašnje kapele. U Spomenici Opće pučke škole u Ravnojgori upisano je da je biran za miestnog školskog nadzornika, bio je član školskog odbora, dobrotvor škole koj svake godine nekoliko knjiga dobroj i marljivoj školskoj djeci razdijeli.

Uvjeti za proučavanje tog pisca, čija su djela bila razasuta u nizu časopisa, stvoreni su tek objavljivanjem djela Sabrana djela Ferdinanda Babića, Rijeka 1995., urednici Milan Nosić i Mladen Urem. Osim ovog autorskog tima, njegov rad proučavali su A. Šuljić, D. Babić, G. Kalogjera. 1991. god. Matica hrvatska izdala je spjev Spomenik grada Bakra s transkripcijom rukopisa i prerađenim pjevanjima do tada objavljenim u Nevenu 1854. god ( 1. pjevanje) i Danici ilirskoj 1863. god ( 3. pjevanje) koje je njegovo najopširnije pjesničko djelo. U tom spjevu odaje osobu koja voli grad, koja duboko živi s hrvatskim narodom, koja je iskreno moralna i pobožna. Objavljen je i tekst rukopisa balade Šajkaš, te još nešto priloga. Rukopis spjeva Spomenik grada Bakra čuva Arhiv JAZU. Preveo je s njemačkog odlomke iz djela Tome Kempenca De imitatione Christi, te ih širio u obliku letaka. Svoj prvi rad, pjesmu Molitva griešnika, objavio je u Dragoljubu 1850. god., a u istom časopisu objavio je i posljednji rad, pripovijetku Ribar 1885. god.

U razdoblju svojega književnog djelovanja bio je suradnikom brojnih novina i časopisa: Zagrebački katolički list 1850., 1851., 1854., 1855., Jadranski Slavjan 1850., Glasnik dalmatinski 1850., Danica ilirska 1853., 1863.- 1865, Neven 1854., Glasonoša 1862., Slavonac 1864., 1865, Karlovački viestnik 1866 ., Vila 1867., Slavjanski jug 1868., Dragoljub 1870., 1873., 1885. i Prosvjeta.

U Babićevim poetskim radovima pretežito su zastupljene vjerske teme ( Molitva jednog kerstjanina), prigodne ( Slavljenje Mirka Ožegovića biskupa), rodoljubne ( Gdje je dom moj) , refleksivne ( Grižnja savjesti, Oholost) i povijesne teme ( Vitez Ivo Smertdieljević godine 1688.). Sve te pjesme tematski se uklapaju u opća obilježja hrvatske romantične poezije. Pjesme su mu okarakterizirane od razine stihoklepačkih konstrukcija do prirodnog daha prave poezije i poetske spontanosti npr. Na blagdan sv. trih Kralja. Pisao je i balade te pučke pripovijesti iz primorskog života ( Brodolomlje, Molitva ribara). Osim pjesama, objavljivao je i članke s kulturno-povijesnom i pedagoškom tematikom. Bavio se i novinarskim radom, objavio je šest dopisa u Hrvatskom katoličkom listu 1851. i 1852. god. tematski vezanih za crkvene događaje, u kojima on uz iznošenje činjenica daje svoj osobni ton. Kao pripovjedač je moralist, svećenik, poučavatelj, savjetodavac, prosvjetitelj, vješt pripovjedač, dočarava atmosferu, opisuje dramatičnost trenutaka, ima komplicirane zaplete, mnoštvo likova bez psihološkog nijansiranja, a likovi su u službi njegovih poruka. Pružio je publici djelo na način koji je tada bio uobičajen. U pripovijetkama Prvi i posliednji prestupak, Šest godinah na Špicbergu, Obiteljska tajna, Sreća u nesreći, Nagrada ima romantičarsko- realistični pristup obradi zgoda i događaja, a u posljednjoj pripovijetci Ribar najbliži je realizmu. Ostavio je iza sebe djela iz kojih i na temelju kojih možemo upoznati jedno vrijeme, i po temama i po stilu, a njegov moral i njegove poruke o pobjedi pravde, o ljudskoj dobroti, o ljubavi kao pokretaču svih životnih djela i temelju čovjekove sreće nisu ni najmanje izgubile na aktualnosti.
Izvor : hrcak.srce.hr/17880 / Zlata Derossi, Senjski kanonik i književnik F. Babić, Senj, 2003. ( Senjski zbornik 30, 377.- 400.) Napisala: Gordana Podobnik
BRANIMIR MARKOVIĆ utemeljitelj naše atomske i laserske fizike
Rodio se u Ravnoj Gori 15. veljače 1917. godine a umro je 31. srpnja 1973. godine. Osnovnu školu završio je u Ravnoj gori koja po njemu danas nosi ime. Matematičko – fizičku grupu diplomirao je 1939. godine. Od 1940. godine bio je asistent na Geofizičkome a od 1942. godine u Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta, gdje je i doktorirao na temu „Mikroseizmološki nemir“ . Godine 1964. Postao je redoviti profesor Visoke industrijske – pedagoške škole u Rijeci kasnije Fakultetu industrijske pedagogije u kojem je bio dekan u dva mandata 1964. i 1968. godine. Vodio je laboratorij za nuklearna i atomska istraživanja na području primjene lasera. Zajedno sa suradnicima konstruirao je plinski HE – NE laser samo dvije godine nakon njegova otkrića u SAD-u. Bio je to prvi laser konstruiran u laboratorijskoj izvedbi.

Kao znanstvenik Branimir Marković proučavao je oscilacije i valne pojave u prirodi te istraživao svijetlost kao fizikalni fenomen koji se pojavljuje kao val i kao čestica. Svoja istraživanja objavljivao je u Glasniku matematičara, fizičara i astronoma Hrvatske a kasnije i u časopisu „Američkog optičkog društva“. Njegova istraživanja imala su širok odjek na druga područja nauke o valovima. Dokazao je određeno svojstvo interferencije svijetlosti glede čega je kasnije J. P. Wild, konstruktor do tada najvećeg radio – teleskopa u svijetu postavljenog u Australiji, koristio rezultate Markovićevih istraživanja. Njegove radove citirali su mnogi inozemni znanstvenici kao Mark J. Beran i George B. Parent u knjizi „Theory of Partal Coherente“ te Prentice – Hale MC New York. U razdoblju od 1950. do 1970. godine svoj znanstveni rad Marković je vezao za Institut „Ruđer Bošković“, kjojeg je u suradnji s nekoliko drugih znanstvenika osnovao. Boraveći jedno vrijeme u laboratoriju profesora Rasmussena u Kopenhagenu istraživao je tzv. hiperfinu strukturu gdje se upoznao i istraživao utjecaj atomskih jezgri na energiju svijetlosti. U to vrijeme u svijetu dolazi do novih dostignuća u razvoju proučavanja atomske fizike, što je bilo rezultat pojave lasera. Marković na prtimjeru svojih istraživanja pokazao je utjecaj magnetskog polja na apsorciju svijetlosti. Takva istraživanja izvršio je i kasnije ponovio pokus prof. Kastler u Parizu.

Dvije godine nakon pojave lasera u svijetu Branimir Marković je konstruirao prvi plinski laser u našoj zemlji što je bilo razlogom da 1967. godine kao dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti , u Zagrebu, dobije republičku nagradu „Nikola Tesla“. Svoja istraživanja na području sudara atoma i međudjelovanja zračenja atoma s mikroskopskom rezonantnom šupljinom objavio je u“Interaction Patentias of Second Order Collisions“ i u „Resonant Seattering of NE Metastables on Argon“. Branimir Marković bavio se i problemima interferencijskih filtra i reflektora koji su se koristili u laserskoj tehnici. S vremenom se njegov rad i interes javljao u potrebi za istraživanjima i rješavanju praktičkih problema u laserskoj fizici. Za života bio je i istaknuti pedagog i metodičar nastave fizike. Svoju pedagošku aktivnost započeo je 1948. godine na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu. U 25 godina pedagoškog rada objavio je 17 različitih naslova i tekstova za nastavu fizike u srednjim školama i fakultetima. Punih 16 godina uređivao je „Matematičko – fizički list“ glasilo Društva matematičara i fizičara Hrvatske. Poznat i priznat u našoj zemlji i inozemstvu po svom bogatom i uspješnom znanstvenom radu, spada u red velikana nauke.
Izvori: „Matematičko – fizički list“. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Priredio: Željko Laloš
ANTE ABRAMOVIĆ, viši šumarski savjetnik Kraljevsko – banske uprave u Zagrebu
Rodio se 1889. godine u mjestu Vetovo kraj Požege a umro je 1967. godine . Gimnaziju je završio u Požegi a šumarstvo je studirao na Šumarskoj akademiji u Zagrebu u trajanju od 8 semestara i apsolvirao je 1912. godine.

Službovao je kod kotareva u Podravskoj Slatini, Vrbovskom i Samoboru, kod Ravnateljstva šuma u Vinkovcima, Zagrebu i Sušaku, kod Ministarstva šuma i ruda u Beogradu i kod Banskih vlasti u Zagrebu. Najdulje je službovao u Vrbovskom od 1914. do 1929. godine. Tamo je vodio intenzivno Šumsko gospodarstvo, trasirao je i izradio ceste u šumama zemljišnih zajednica Vrbovskog, Ravne Gore , Starog laza i Moravica. Izradio je gospodarske osnove za šume zemljišnih zajednica Ravne Gore i za šume vlastelinstva Severina na Kupi. Osnivao je šumske vrtove i izvodio opsežne kulturne radove. Nastojao je da se za pokrivanje kuća koristi crijep, a ne krovne daske, da se u Vrbovskom izgradi vodovod i nova općinska zgrada, a u ravnoj Gori vodovod i nova školska zgrada i da se u mjestu provede elektrifikacija. U Vrbovskome Abramović je organizirao osnivanje kulturnih društava i bio im predsjednik ili tajnik te je osnovao Hrvatski sokol, bio dirigent pjevačkog društva i osnivač Hrvatskog doma.

Takav njegov rad nije se sviđao vlastima pa je premješten na Sušak a zatim 1938. godine od Kotarskog načelstva na Sušaku u Samobor. Tijekom Drugog svjetskog rata po osnivanju NDH bio je na čelu Odjela za šumarstvo kao odjelni predstojnik i jedan od najbližih suradnika ministra šuma i ruda inženjera Ivice Frkovića. Po osnivanju Hrvatskog šumarskog društva biran je za njegovog prvog predsjednika.

Poznatiji su mu radovi: „Proglas predsjednika H.Š.D. članovima“ ( 1940. ), „VI zasjedanje Odbora međunarodne središnjice za šumarstvo“ ( 1942. ), „Pitanje rasa šumskog drveća u Hrvatskoj“ ( 1943. ), Povećanje proizvodnje uzgoja stabala šumskog drveća izvan šumskih površina“ ( 1943. ) i „VIII sastanak Odbora međunarodne središnjice za šumarstvo“ ( 1943. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon.
Sastavio: Željko Laloš
ŠIMUN ŠEPIĆ lovnik
Rodio se u Jablanu kraj Rijeke 17. listopada 1924. godine. Umro je 23. listopada 2002. godine u Jablanu. Sin Šimuna i Marije rođ. Mance. Osnovnu školu završio je u rodnom Jablanu a srednje je polazio i Bjelovaru i Zagrebu. U Komorskim Moravicama završio je Građansku školu. Pretežno je radio kao lovnik u Šumariji Ravna Gora poznat po zbirci lovačkih trofeja i ulazi u krug najpoznatijih ravnogorskih lovnika. Prije umirovljenja 1985. godine na istim poslovima radio je u šumarijama Vrbovsko i Skrad.
Izvor: HŠŽL Sastavio Željko Laloš
ZDRAVKO ČADEŽ dipl. inž. drvne industrije
Zdravko ČadežRodio se 26. rujna 1916. godine u Ravnoj Gori a umro je 19. listopada 1987. godine u Rijeci. Sin Josipa i Marije rođ. Prokšelj. Potječe iz poznate obitelji goranskih pilanara. Nakon osnovne škole u Ravnoj Gori i završene gimnazije studirao je u Zagrebu šumarstvo i diplomirao 1940. godine. Ne postoje iz njegovog radnog životopisa podrobniji zapisi osim da je iza Drugog svjetskog rata radio u Zagrebu u struci. Početkom 1970. – tih godina radio je u Rijeci kao direktor Regionalnog zavoda za unapređenje proizvodnje, nakon čega odlazi na rad u inozemstvo u Italiju i Švicarsku. Deset godina kasnije vratio se u Rijeku zaposlivši se u „Drvu“ Rijeka export – import. Govorio je više stranih jezika ( njemački, talijanski, francuski i sve slavenske jezike ). Radio je u vanjskoj trgovini na izvozu jelove građe na strana tržišta.

Bio je lovac i objavio je desetak članaka u „lovačkom vjesniku“ a napisao je i knjižicu „Tehnologija proizvodnje daščica za olovke“ ( Zagreb 1954. ) te članak „Olovke za šum. enciklopediju 2“ ( 1983. ). Uz bogatu suradnju u zagrebačkom LRV autor je elaborata „ O umjetnom uzgoju vidrice“.

Najpoznatiji su mu radovi: „O lovu fotografskom kamerom, sokolima, lasicama i psima“ ( 1940. ), „Jedan historijski način lovljenja medvjeda u Ravnoj Gori“ ( „Lovački vjesnik“ 1940. ), „Ravna Gora upozoruje“ ( o akciji spašavanja srna u snijegu – „Lovački vjesnik“ 1955.), „Kooperacija u lovu i turizmu“ ( 1958. ), „Umjetni uzgoj plemenitih krznaša“ ( 1963. ) i Literarni nihilizam u našem lovstvu“ ( 1969. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Leksikon drvnih tehnologa. Sastavio: Željko Laloš
MARIJAN MAJNARIĆ inž. šumarstva
Rodio se u Ravnoj Gori 9. kolovoza 1890. godine a umro je 1971. godine. Šumarstvo je apsolvirao 1914. godine na četverogodišnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Šumarsku je službu započeo kao šumarski vježbenik kod Đurđevačke imovne općine u Bjelovaru. Kao šumarski inženjerijski pristav 1919. godine imenovan je za upravitelja Šumarije Ravna Gora Šumarskog ravnateljstva u Zagrebu.

Nakon položenog državnog stručnog ispita 1920. godine, imenovan je šumarskim inženjerom u kojem svojstvu, ali sada kao šumarski savjetnik, od 1929. godine obnašao je dužnost upravitelja ravnogorske šumarije. Godine 1934. prelazi u Direkciju šuma u Zagrebu a od 1943. u Ravnateljstvo šuma u Zagrebu. Bio je član 1940. godine ispitnog povjerenstva pri državnim stručnim ispitima i dugogodišnji član JŠU kasnije HŠI.
Izvor: HŠŽL Sastavio: Željko Laloš
VILIM PIRŠIĆ inž. šumarstva
Rodio se u Begovom Razdolju kraj Mrkoplja 9. lipnja 1882. godine a umro je 1973. godine. Šumarstvo je apsolvirao 1905. godine na trogodišnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu. U šumarstvu je započeo raditi 1. Listopada 1905. godine kao šumarski vježbenik kod Kotarske oblasti u Virovitici a zatim u razdoblju od 1906. do 1928. godine radio je kod Ogulinske imovne općine gdje je 1926. unaprijeđen u zvanje šumarskog nad savjetnika. Državni stručni ispit položio je 1907. godine u Zagrebu. Od 1928. do 1934. godine radio je u Direkciji šuma u Zagrebu a od 1934. do 1937. godine radio je kao viši šumarski savjetnik u Odjeljenju za šumarstvo Ministarstva šuma i rudnika u Beogradu. Od 1937. do 1939. Iznova radi kao inspektor rada u Direkciji šuma u Zagrebu i ubrzo je iznova vraćen u Ministarstvo u Beograd. Krajem 1939. godine postavljen je za direktora Direkcije šuma u Vinkovcima a zatim za ravnatelja banovinskih šuma u Vinkovcima, obnašajući tu dužnost do 1942. godine. Tada je imenovan upraviteljem Ravnateljstva šuma u Ogulinu gdje je 1943. godine umirovljen. Bio je član HSŠD, zatim JŠU a za vrijeme NDH obnašao je dužnost člana obnovljenog Nadzornog odbora HŠD.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
IVAN CRNKOVIĆ – MONDO poslovođa, kontrolor, upravitelj odmarališta u Malom Lošinju
Ivan CrnkovićRodio se u Starom Lazu kraj Ravne Gore 1927. godine a umro je 30. kolovoza 2017. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Rajmonda i Johane rođ. Štefančić. Osnovnu i lugarsku školu završio je u Delnicama. Od 1948. godine radio je u Šumariji Mrkopalj a od 1961. do 1962. U Šumariji Zalesina da bi od 1962. do 1982. godine bio stalno uposlen u Šumariji Delnice. Bio je kontrolor i šumarski poslovođa. U dva navrata ljeti bio je upravitelj Odmarališta u Malom Lošinju Šumskog gospodarstva Delnice ( 1976. – 1985. i 1988. do 1996. godine ).
Izvori: HŠŽL Sastavio: Željko Laloš
RENATO PODOBNIK dipl. inž strojarstva, športski djelatnik
Renato Podobnik
Rodio se 13. kolovoza 1963. godine a umro je 2017. godine i sahranjen je na mjesnom groblju u Ravnoj Gori. Osnovnu školu završio je 1978. godine u Ravnoj Gori a srednju školu smjera matematičar – informatičar u Delnicama. Strojarstvo je studirao na Tehničkom fakultetu u Rijeci na kojem je diplomirao 1989. godine i stekao zvanje diplomirani inženjer strojarstva, smjer termo – tehnika. Po završetku fakulteta zaposlio se u RO „Radin“ Ravna Gora, u njihovom metalnom pogonu proizvodnje ventilacija. Godine 1995. napustio je „Radin“ i postaje direktor i suvlasnik privatnog poduzeća „Ventop“ d. o. o. Ravna Gora.

Veliki dio svoga života posvetio je skijanju i skijaškom trčanju. U radu Trkačkog skijaškog kluba „Ravnogorac“ Ravna Gora učestvovao je od njegovog osnivanja 1997. godine kada je u četiri mandata izabran za dopredsjednika a u razdoblju od 2001. do 2005 godine bio je predsjednik kluba. Bio je član Nordijskog odbora Hrvatskog skijaškog saveza i član Izvršnog odbora Skijaškog saveza Primorsko – goranske županije, aktivni licencirani tehnički delegat natjecanja i mnogo puta sudac ili voditelj skijaških natjecanja svih razina.

Dobitnik je 2008. godine godišnje nagrade Općine Ravna Gora za zasluge u razvoju skijaškog trčanja, bio je 2008/ 2009. godinu najbolji skijaški djelatnik u Primorsko – goranskoj županiji a 2014/2015. najuspješniji športski djelatnik Zajednice sportova PGŽ.
Izvori: Trkački skijaški klub „Ravnogorac“ Ravna Gora Priredio: Željko Laloš
IVO SERTIĆ st. dipl. inž. šumarstva, šumarski savjetnik
Rodio se u mjestu Krnjeuša kraj Bosanskog Petrovca ( BiH ) 2. travnja 1913. godine a umro je u Karlovcu 16. svibnja 1993. godine. Sin Ivana i Marijete rođ. Sertić.

Osnovnu školu završio je 1924. godine u Stajnici a realnu gimnaziju na Sušaku 1932. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 20. lipnja 1938. godine. Prvo radno mjesto dobiva u Direkciji šuma Slunjske imovne općine Karlovac 15. kolovoza 1939. godine. Nakon pola godine rada u direkciji upošljava se u Direkciji šuma na Sušaku i nakratko obnaša dužnost upravitelja Šumarije Mrkopalj a potom imenovan je za upravitelja Šumarije u Ravnoj Gori koju dužnost je obnašao u razdoblju od 13. svibnja 1941. do 23. lipnja 1947. godine. Potom odlazi za upravitelja Šumarije Skrad ( 23. ožujak 1947. – 6. travnja 1948. ).

Nakon šumarstva upošljava se u drvnoj industriji, najprije u PODIŠ – u Sušak pa u ŠIP – u Novi Vinodolski i potom i DIP – u Ravna Gora u kojima je punih osam godina ( 16. travanj 1948. – 17. travanj 1956. ) obnašao dužnost upravitelja manipulacije, tehničkog direktora ili šefa eksploatacije šuma.

Sa reputacijom vrsnog stručnjaka za eksploataciju šuma, 18. travnja 1956 prelazi u DIP Karlovac za upravitelja Uprave za iskorišćivanje šuma a potom za upravitelja DIP – a. Na toj je dužnosti ostao do 20. ožujka 1960. kada prelazi na rad u Šumsko gospodarstvo Karlovac na mjesto šefa Odjela za eksploataciju šuma. Od početka 1969. pa do umirovljenja 1978. godine bio je savjetnik u Operativno – koordinacijskoj službi ŠG Karlovac. Bio je član HŠD.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
HERMAN BOLLÉ hrvatski arhitekt njemačkog podrijetla, projektirao gradnju crkve Svete Terezije Avilske u Ravnoj Gori
Herman BolleRodio se u Kölnu 18. listopada 1845. a umro je u Zagrebu 17. travnja 1926. godine. Po završetku Graditeljske obrtničke škole ( 1864. – 1867. ) radio je u ateljeu H. Wiethasena u Kölnu a od 1872. Za F. von Schmidta u Beču.

U Bečkoj akademiji studirao je arhitekturu. Za boravka u Italiji upoznao je biskupa Strossmayera i I. Kršnjavoga te je 1876. preuzeo gradnju đakovačke katedrale i nadzor nad restauracijom zagrebačke crkve Sv. Marka prema Sshmidtovim planovima. Zbog izuzetne arhitektonske aktivnosti koju je započeo u Hrvatskoj, arhitekt Bollé 1878. godine nastanio se u Zagrebu. U Hrvatskoj je izgradio više značajnih objekata te se smatra jednim od najplodnijih i najuglednijih hrvatskih arhitekata. Sudjelovao je u svim važnijim odlučivanjima i pitanjima iz urbanističkog života Hrvatske. Ujedno je ostvario brojne projekte na području primijenjene umjetnosti od namještaja do vitraja, nakita i posuđa. Bio je jedan od osnivača Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtne škole ( 1882; 1892 – u njezinu okviru osnovao je Graditeljsku školu koju je vodio do umirovljenja 1913. godine. ) Odgojio je mnoge generacije vrsnih obrtnika a sa učenicima i nastavnicima sudjelovao je na svim većim graditeljskim izložbama u svijetu ( Trst 1882., Budimpešta 1885. i 1886. te Pariz 1900. godine ).

Nakon što je 1905. godine u Ravnoj Gori srušena crkva a koja je bila u ruševnom stanju, nova, današnja crkva Svete Terezije Avilske sagrađena je prema nacrtima arhitekte Bolléa. On je izradio i nacrte za gradnju župne crkve u Tounju ( 1886. – 1897. ).
Izvori: Hrvatska enciklopedija Priredio: Željko Laloš
Back to content | Back to main menu