Skrad, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Main menu:

Skrad, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
Marijan Paver (Fužine 6.12. 1929. -17. 2. 2004. Skrad)

Rođen je u obitelji Vinka i Josipe Paver, rođ.Kučan. Otac mu je bio samostalni  obrtnik, postolar, a umro je kad je Marijan bio mladić. U Fužinama je završio  četiri razreda osnovne škole. Realnu gimnaziju polazi pred 2.svjetski rat u  Senju, a završava u Delnicama. U Rijeci pohađa Tehničku školu, elektro smjer.  Zaposlenje je pronašao kod Hidroelektre te radio u Lokvama, zatim na izgradnji  HC Gojak. Od 1954. do 1961.radio je u Tvornici stolica Vrbovsko u elektro  struci, a od 1961. do 1991.u današnjem HEP, Elektroprimorju Rijeka, Pogon Skrad  od kuda je otišao u mirovinu. Uz rad završava Višu školu za organizaciju rada u  Zagrebu te radi na mjestu tehničkog direktora u Elektroprimorju Rijeka, pogon  Skrad. Obilazi cijeli Gorski kotar te zainteresirano prati događaje na  elektrifikaciji, ali i šire u smislu razvoja Gorskog kotara kao cjeline. Od  mladosti bavio se fotografijom i novinarstvom. Svojim fotoobjektivom zabilježio  je brojne trenutke razvoja Skrada. Bio je član uredništa te autor mnogobrojnih  fotografija i tekstova u Vjesniku Elektroprimorja, te suradnik raznih tiskovina  koje su izlazile u Gorskom kotaru, a i šire. ( Goranski Novi list, Drvosječa,  Kolekcionar, Sušačka revija i dr.) Još kao srednjoškolac,od 1947.godine pisao je  za tadašnji Riječki list. U skoro šest desetljeća bavljenja novinarstvom, bio je  dopisnik Novog lista tijekom kojih je izvještavao o svim događajima u Skradu i  okolici. Bio je kroničar života u Skradu i Gorskom kotaru. Pratio je težak život  običnog goranskog čovjeka sa svim iznenađenjima koje život donosi. Intervjuirao  je mnoge poznate i nepoznate osobe, pratio razvitak malih i velikih goranskih  mjesta, sudjelovao kao novinar u svim kulturnim, sportskim, društvenim,  političkim te kasnije ratnim zbivanjima Gorana i Gorskog kotara, posebice  Skrada, od šezdestih godina 20.stoljeća do svoje smrti. Godine 1980. dobio je  „Zlatno pero“ Gradskog sindikalnog vijeća Grada Rijeke za dopisničko novinarski  rad. Aktivno je živio u zajednici te je sedamdesetih godina 20.st. bio  predsjednik Turističkog društva Skrad, za što je posthumno nagrađen poveljom  Turističke zajednice uz 100 godina turizma u Skradu 2014.godine. Autor je i  nekoliko motiva na razglednicama Skrada koje su tiskane za potrebe TD Skrad. Kao  dopisnik Novog lista iz Skrada posthumno je nagrađen Poveljom Općine Skrad,  2004.godine. Od samog osnutka Radio Delnica1969.godine, danas Radio Gorski  kotar, bio je njihov stalni dopisnik iz Skrada, a javljao se i u programima  Radio Rijeke. Odlaskom u mirovinu još se aktivnije zainteresirao za povijest  Gorskog kotara, Skrada, kulturnu i etno baštinu sakupljajući foto dokumentaciju  i razglednice goranskih mjesta. Suautor je knjižice Pedeset godina Turističkog  društva Skrad, Skrad 1964., suradnik pri izradi monografije Gorski kotar,  Delnice 1981.,Fond knjige „Gorski kotar“-Delnice, na temu :Elektrifikacija,  177-181.str., urednik publikacija 50 godina Elektroprimorja Skrad i HE Zeleni  Vir,Rijeka 1971.godine 50 godina Elektroprimorja, Rijeka 1997., te autor vodiča  Zeleni vir, Skrad 2004., Hrvatske šume, UŠP Delnice, Šumarija Skrad.

Sastavila: Dijana Arbanas
Milka Jauk-Pinhak -indindologinja, jedna od začetnica hrvatske indologije i zagrebačke orijentalistike
(Skrad, 14. prosinca 1939. - Zagreb, 5. veljače, 2013.) Polazila je gimnaziju u Delnicama i tamo maturirala s odličnim uspjehom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je francuski jezik i književnost kao prvi i njemački kao drugi glavni predmet. Od druge godine studija polazila je tečaj sanskrta i kolegije iz poredbene indoeuropske lingvistike. Tako je kao jedini slušač na Filozofskom fakultetu sudjelovala na prvim seminarima iz čitanja starih indijskih tekstova.

Položila je ispite iz sanskrta i osnova indoeuropeistike, a još za vrijeme studija zainteresirala se za indoeuropsku lingvistiku. Od 1963. radila je kao asistent na Katedri za indologiju Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Taj Odsjek je osnovan tih godina i na njem je počeo redovit studij indologije. Zbog potreba nastave bila je odmah intenzivno angažirana u radu sa studentima. Istovremeno je samostalno učila hindski i bila prvi voditelj hindskoga tečaja na studiju indologije.

Nakon izbora za docenta (1977.) postala je pročelnikom Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije pošto je dotadašnji pročelnik i osnivač Odsjeka prof. Radoslav Katičić otišao u Beč. Na toj je dužnosti ostala dva mandatna razdoblja (do 1981.). a od 1977. do 1990. bila predstojnik Katedre za indologiju. Uža područja bavljenja su joj bili vedski jezik, povijest indijskih jezika (posebno prakrti), staro indijsko jezikoslovlje, povijest indologije (posebno Filip Vezdin) i orijentalistike, veze Istoka i Zapada i hindski. Održavala je predavanja za širu javnost, pripremila mnoge emisije na temu indologije i surađivala u enciklopedijskim izdanjima Leksikografskog zavoda. Ulagala je velike napore u razvoj nastave na Katedri za sinologiju, kojoj je 1979. izabrana za predstojnika, pa je i kasnije potpomogla da ova Katedra oblikuje i samostalni studij. U to se vrijeme zalagala i za osnivanje informatičkih studija koji su se za njena pročelništva u Odsjeku za lingvistiku osamostalili u poseban Odsjek za informatičke znanosti. Isto su tako uspješnim ishodom bili okrunjeni i njeni napori da se utemelji hungarologija, za koju je izradila nacrt plana i programa studija, te je od 1994. vodila Katedru za hungarologiju, koja će poslije prerasti u samostalan studij. Uspjesi zagrebačke hungarologije izazvali su znatnu pažnju u Mađarskoj i dobili vrijednu potporu s mađarske strane, a dr. Milka Jauk-Pihak odlikovana je za zasluge za osnivanje hungarologije ordenom Kiss kereszt 1998. Dr. Jauk – Pinhak je zaslužna i za uvođenje sadržaja japanologije u ponudu Odsjeka što će također poslije prerasti u samostalan studij. Posebice treba istaknuti da je od 1994. do 1998. dr. Jauk-Pinhak bila prodekanica za nastavu na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Posebno se angažirala na suradnji, koja se uspostavljala preko Ministarstva znanosti sa zemljama koje šalju lektore i profesore goste na Filozofski fakultet. Za njena prodekanstva uspostavljeni su brojni hrvatski lektorati u sredinama koje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu imaju ili studije ili lektorate. To su: rumunjski, bugarski, nizozemski, novogrčki, japanski, turski, perzijski, hebrejski, albanski, a obnovljen je kineski lektorat. Bila je član Odbora za lektorate Ministarstva znanosti i tehnologije koji se brine za lektore hrvatskoga u svijetu i za strane lektore u Hrvatskoj. Bila je član međunarodnoga Izvršnoga odbora koji organizira Dubrovnik International Conference on the Sanskrit Epics and Puranas, svjetski indološki skup koji se dosad održao 1997. i 1999. u Dubrovniku. Zbog takva zalaganja izabrana je za predsjednika povjerenstva za nove studije na Filozofskome fakultetu.

Bila je član Odbora za nastavu Sveučilišta u Zagrebu. Kao takva je sudjelovala u organizaciji Smotre Sveučilišta i u predstavljanju Filozofskoga fakulteta na njoj 1997. i 1998. Angažirana je i na problematici učenja stranih jezika na Sveučilištu.
Znanstveni rad dr. Milke Jauk-Pinhak obuhvaća tridesetak jedinica, a ponajvažniji i njoj najdraži je temeljito obrađeno djelo i djelovanje Filipa Vesdina, Hrvata iz Doljnje Austrije, poznatijega po redovničkom imenu Paulinus a Sancto Bartholomaeo koji je na prijelazu iz 18. u 19. st. bio preteča europske indologije, utemeljitelj poredbene indoeuropske lingvistike, sanskrtolog, promotor hinduizma u europskoj znanosti kao i cjeline orijentalistike. Značajan je i autoričin rad "Vedska recitacija i njena živa predaja", sustavna obrada načela žive predaje u starih sakralnih indijskih tekstova. Gramatičkim se problemima bavila u radovima "O inkongruenciji formalne i semantičke strukture ličnih glagolskih oblika u hindskom", o "Engleskim elementima u hindskom jeziku", o "Povijesti i istraživanju romskoga jezika u svijetu".Na razini književne interpretacije izanalizirala je doktorsku disertaciju Ivana Merza o liturgijskom utjecaju na francuske pisce.
Značajan je njezin rad u obradi desetaka natuknica iz buddhaizma i orijentalistike u Religijskom leksikonu.

Od 1990. godine je članica suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za filološke znanosti. Bila je tajnica Odbora za orijentalistiku Razreda za filološke znanosti od njegova osnivanja. Aktivno je sudjelovala u izradi Deklaracije o znanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Izvor:hr.wikipedija-slobodna enciklopedija, http://hrcak.srce.hr/file/172308
Pripredila: Dijana Arbanas
Antun Štefančić ( 1931.-2014.)
Antun Štefančić rođen je 12. lipnja 1931.u selu Lešnica (općina Delnice), a nakon umirovljenja živio je u selu Planina kraj Skrada. Odrastao je i školovao se u Kočevju u Sloveniji. Još u gimnaziji u Kočevju pisao je pjesme – na slovenskom jeziku i objavljivao u gimnazijskom i omladinskom časopisu. Radio je širom bivše države kao službenik Saveza geodetske uprave i Ureda za katastar u Delnicama. Nakon umirovljenja 1974.godine počinje pisati prozu.

Napisao je romane Demon goranskih šuma, Hajduci s Lujzinske ceste, Krvava granica, Na obali Kupice, Divlji dječak, Vjetar sa planina, Osveta u Vražjem prolazu, Usud, Ljetni odmor i druge romane u kojima opisuje ljude i zbivanja s obje strane rijeke Kupe u prošlim i nedavnim vremenima. Bio je član Matice hrvatske, ogranak Delnice. Osim pisanja volio se i likovno izražavati.

Tiskani su mu sljedeći romani: roman Demon goranskih šuma prvobitno je izlazio u Novom listu, a zatim tiskan je u 8 djelova u Rijeci 1978. godine, a deveti dio tek 1996. godine. Hajduci s Lujzinske ceste, Delnice 1982.godine tiskan također u tri dijela, a pretisak tiskan u Rijeci 2006.u jednom dijelu, Krvava granica, Zagreb 1997.i Osveta u Vražjem prolazu, Delnice 1999.godine.

Za svoje romane istraživao je, surađivao sa stanovnicima i slušao usmene predaje, ali i istraživao u državnim i privatnim knjižnicama i arhivima. Za najpoznatiji roman Demon goranskih šuma surađivao je sa dr.Milanom Kruhekom, povjesničarom iz Zagreba te Alojzom Crnićem iz Mrkoplja. Roman je pisao 1976./77.godine. te je tada i dijelom izlazio - u nastavcima Novog lista. Radnja se događa u 16. i 17.stoljeću, a glavni lik je Jakov, Črni Japa, koji odbjegavši iz Karlovca ostaje u Gorskom kotaru i postaje Goranin. Ispreplečući maštu i stvarnost, stvarne događaje sa nestvarnima, u romantičnom, ali i čvrstom, grubom prikazu ljudi i zbivanja on zapravo prikazuje onu vječnu borbu Goranina protiv svih nedaća koje ga vjekovno ugrožavaju-od gospodara, prirode, bogataša, vojnika, silnika. Kako kaže Alojz Crnić u monografiji Gorski kotar 1981.: „On povezuje čitav veliki prostor i mnoge ličnosti, neumoran i neuništiv,kao da ima stotinu života, pa je on zapravo i idealizirao utjelovljenje samog naroda.“ Goranskog naroda.
Radnja romana Hajduci s Lujzinske ceste smještena je u 19.stoljeće uz novu cestu Lujzijanu sa svim svojim problemima i zbivanjima koje nosi cesta te ljudi s obje strane zakona. Osveta u Vražjem prolazu roman je u kojem je Skrad pozornica, mjesto radnje sa stanovnicima koji su tu živjeli u vrijeme 2.svjetskog rata, a Štefančić vješto upliće izmišljene događaje u stvarna zbivanja.

Za svoj neobjavljeni roman Prokletstvo alkohola dobio je nagradu Društva književnika Rijeka krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Volio je povijest, a nadasve svoj kraj, a imao je toliko dara da svojim pričama zagolica maštu i potakne radoznalost prvo u dječjim, a kasnije i u odraslim glavama. Čitajući, istražujući, razmišljajući o povijesnim suhoparnim podacima riječima je jednostavno, na svakom razumljiv načim istkao priče kroz koje doznajemo o naseljavanju Gorskog kotara, izgradnjama sela i mjesta, imenima i prezimenima ljudi, ratovima. Ispripovijedao nam je upravo toliko da tek tada, gladni podataka i dalje krenemo u istraživanja o svom zavičaju. Samo onaj tko u sebi ima ljubavi prema svom kraju mogao je na takav način pripovijedati o njemu. Iz starih dokumenata prepunih škrtih bilježaka, suhih statističkih podataka te kronologija događaja, dodao je priče, dotakao legende i ponio naš kraj u književnu maštu. Ostavio je svoja književna djela, ali i svoju ljubav prema zavičaju svojem sinu i kćeri i oni je i dalje nastavljaju širiti na njegovom i svom kraju.

I kao što je tiho živio, tako je tiho i otišao, otišao živjeti u svoje goranske šume, ostavljajući nama da i dalje uživamo u njegovim riječima čitajući i uvijek nanovo i dublje istražujući goransku povijest. Sjetit ćemo ga se još nebrojeno puta i tako će Demon goranskih šuma živjeti zauvijek.
Dijana Arbanas
ISMET MUJEZINOVIĆ, likovni umjetnik
Rodio se u Tuzli 2. prosinca 1907. godine u vrijeme Austrougarske uprave u Bosni. Likovnu akademiju završio je u Zagrebu 1929. godine gdje specijalizira zidno slikarstvo kod Joze Kljakovića. Prvu samostalnu izložbu priredio je u Sarajevu 1926. godine a u Beogradu prvi puta izlaže 1930. godine. Potom odlazi u Francusku gdje pohađa tečaj historije umjetnosti na Sorboni u razdoblju od 1931. do 1933. godine. Nakon povratka iz Francuske, zadržava se u Zagrebu, na Akademiji 1933. godine i u Splitu 1935. godine. Od 1936. stalno boravi u Sarajevu. Učesnik je NOB-a 1941. godine.

Izlagao je u više gradova u zemlji i inozemstvu i jedan je od osnivača Škole likovne umjetnosti grupe „Collegium Artisticum“ i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine ( ULUBIH ). Godine 1953. vraća se iz Sarajevu u Tuzlu gdje živi i stvara do smrti 7. siječnja 1984. godine. Za svoj umjetnički rad nagrađen je „Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva“.

Izlagao je u više gradova u zemlji i inozemstvu i jedan je od osnivača Škole likovne umjetnosti grupe „Collegium Artisticum“ i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine ( ULUBIH ). Godine 1953. vraća se iz Sarajevu u Tuzlu gdje živi i stvara do smrti 7. siječnja 1984. godine. Za svoj umjetnički rad nagrađen je „Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva.“

Poznatija su mu djela „Užina na radilištu“, „Portret Marije“, „Portret Romana Petrovića“, „Kurir“ – crtež perom – tuš, „Portret Maršala Tita“ – linorez u boji, „Prijelaz preko Neretve“, „Proboj“, „Nošenje ranjenika“ te crtež „Prsa u prsa“.
U razdoblju od 1927. do 1930. godine dolazio je i boravio u Skradu na poziv Skrađanina Viktora Grgurića koji se obratio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu s molbom da preporuči mladog slikara koji bi se posvetio goranskim motivima. Grgurić je u svrhu unapređenja skradskog turizma zamislio da se izrade umjetničke slike na temelju kojih bi se u Beču umnožile razglednice u boji. Mujezinovićev „Zeleni vir“ je nakon drugog svjetskog rata umnožen.

Iz Mujezinovičevog stvaralaštva u vrijeme boravka u Skradu ostala su signirana ulja u vlasništvu obitelji Viktora Grgurića: „Portret starca Belobrajdića“, „Loka“ – motiv iz Skrada, „Portret dječaka Slavka Matkovića“, „Planinski raj“, „Kuželjska stena“, „Skrad“ – četiri slike istog naziva, „Kuće kraj stanice“, „Portret Viktora Grgurića“, „Portret zidara Marića“, „Kuća Viktora Grgurića i Željeznička stanica Skrad“, „Zeleni vir“, Crkva sv. Antuna u Skradu“, „Kuća Viktora Grgurića“, „Pejzaž iz Skrada“, „Panorama prema Sloveniji“, „Kuća susjeda“, „Portret Melanije kćerke Viktora Grgurića“i „“Crkva sv. Ante“ . Kod obitelji Lončarić u Skradu ostala su ulja na platnu „Majka sa sinovima“, „Skrad“, „Portret majke Lončarić“, „Portret oca Lončarića“ i „Kuća Lončarić u Skradu“.
Izvori: Galerija radova Ismeta Mujezinovića. Odsjek za povijest Umjetnosti Filozofskog fakulteta u zagrebu. Likovna akademija U Zagrebu. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Sastavi. Željko Laloš
ZVONKO GLAD likovni umjetnik
Rodio se 1925. godine u Skradu a umro je u 27. godini života 1952. godine. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, bio učesnik NOB-a u razdoblju od 1942. do 1945. godine a potom je radio kao nastavnik na gimnaziji u Karlovcu i Učiteljskoj školi u Rijeci. Ostavio je slikovne zapise iz vremena narodnooslobodilačke borbe i platna koja su govorila o njegovim mogućnostima i likovnom usmjeravanju. Najpoznatiji mu je slikovni rad „Strijeljanje“. Susretljivošću Muzeja revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu objavljeni su najbolji Gladovi radovi ( crteži ) iz narodnooslobodilačke borbe. Iako nije stvarao djela s goranskim motivima ipak mu pripada istaknuto mjesto među likovnim umjetnicima Goranima. Zbog prerane smrti ovaj se slikar nije dospio potvrditi niti razvijati nesumnjivo velike umjetničke mogućnosti.
Izvori: Arhiva Učiteljske škole Rijeka
Sastavio: Željko Laloš
MATO MOĆAN nadšumar
Rodio se u Dobri kraj Skrada 1866. godine a u umro je u Brinju ( Lika ) 23. veljače 1906. godine. Šumarstvo je apsolvirao 1884. godine na Gospodarsko šumarskom učilištu u Križevcima.

Započeo je raditi kod Ogulinske imovne općine kao šumarski vježbenik. Godine 1892. kod iste općine obnašao je dužnost u svojstvu šumarskog pristava. U međuvremenu položio je državni ispit i premješten na dužnost upravitelja Šumarije Rakovica a potom je premješten za upravitelja Šumarije Plaški, koja je gospodarila površinom od 24.ooo hektara isto imovne općine. Godine 1908. obnašao je dužnost upravitelja Kotarske šumarije u Brinju gdje ga jer zatekla smrt u 44. godini života. Bio je član Hrvatsko – slavonskog šumarskog društva 1888. godine.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
MIJO SMOLČIĆ računarski oficijal
Rodio se u Dobri kraj Skrada 1872. godine a umro je 2. svibnja 1904. godine. Šumarstvo je apsolvirao 1891. godine u GŠU Križevci. Od 1898. do 1904. godine radio je kod Gospodarskog ureda Brodske imovne općine u Vinkovcima. Radio je kao računarski oficijal i bio je jedan od rijetkih Gorana šumarsko – računarskog poziva.
Sastavio: Željko Laloš
DRAGUTIN OŽANIĆ nadlugar
Dragutin OžanićRodio se 19, srpnja 1905. godine u Zalesini a umro je 20. travnja 1953. godine u Skradu. Naknadno su po želji supruge Francike Dragutinovi posmrtni ostaci preneseni na Gradsko groblje „Mrtvice“ u Delnicama. Osnovnu školu završio je u Skradu a Lugarsku u Ogulinu na kojoj je 28. veljače 1931. godine položio s vrlo dobrim ispit za šumarsko – čuvarsku odnosno šumarsko – tehničku službu. Zaposlio se u Šumariji Ravna Gora u svojstvu lugara i lovočuvara u Staroj Sušici gdje je radio do završetka Drugog svjetskog rata. Općinski NOO Skrada rješenjem od 18. siječnja 1944. godine ( br.84/44 ) a u svrhu organiziranog snabdijevanja novootvorene tvornice ( pogona ) za proizvodnju drvenih klinaca u Skradu bio je ovlastio Dragutina Ožanića za glavnog snabdjevača sirovinom toga pogona. Prema rješenju na raspolaganju je imao sve područne lugare kao i sav šumski posjed na skradskom području za eksploataciju potrebnih sirovina, uključujući i posjede područnih zemljišnih zajednica.

Po Okružnom NOO za Gorski kotar – Odjelu za poljoprivredu i šumarstvo postavljen je 11. svibnja 1945. godine za v. d. upravitelja Šumarije Skrad, koja je kasnije radila u sastavu Šumskog gospodarstva „Viševica“ Rijeka. Od 1949. godine bio je i član Lovačkog društva Skrad. Na dužnosti upravitelja radio je do 1953. godine gdje ga je zatekla iznenadna smrt. Znakovito je da je nadlugar Ožanić tijekom službe u radu koristio „Šumarsko – lovački kalendar iz 1928. godine autora Đure Nenadića u kojem je vodio bilješke o svim važnijim realiziranim proizvodnim zadacima a koji se danas čuvaju kod njegovog sina Željka Ožanića.
Izvori: Obitelj Ožanić Sastavio: Željko Laloš
TOMO ARBANAS čuvar šuma, vatrogasac
Rodio se 10. travnja 1903. godine u Bukovom vrhu kraj Skrada a umro je u Rijeci 1964. godine. Osnovnu školu završio je u Skradu a lugarsku u Delnicama. Od 1921. godine bio je član DVD – a ( Ognjogasnog društva ) Delnice. U razdoblju od 1923. do 1930. godine bio je voditelj kontrolne postaje „Javornica“, za izmjeru i kontrolu drvne mase, koja se izvozila iz šume izgrađene još 1870. godine na mjestu nekadašnjeg raskršća Lujzinske s goranskom cestom, a koja je vodila u pravcu Crnog luga. Od 1930. do 1945. godine radio je kao čuvar šuma u lugarnici Zelina – Šumarije Crni lug. Nakon završetka rata u razdoblju od 1946. do 1950 radio je u Šumariji Klana a zatim do kraja radnog vijeka u Šumariji Delnice.

Kao ispitani vatrogasac Arbanas je u razdoblju od 1925. do 1930. godine radio na omasovljenju delničkog vatrogasnog društva mladim vatrogasnim ( „ognjogasnenim“) kadrom. Za obuku mladih vatrogasaca koristio je „Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce“, prvu vatrogasnu knjigu napisanu na hrvatskom jeziku od Gjure Deželića iz 1882. godine. U pet godina osposobio je za vatrogasni poziv veći broj mladih vatrogasaca od kojih su neki , kasnije , postali nositelji svih vatrogasnih aktivnosti u DVD – u Delnice.
Sastavio: Željko Laloš
KRUNOSLAV KRANJČEVIĆ dipl. inž. šumarstva
Krunoslav KranjčevićRodio se u Slavonskom Brodu 28. kolovoza 1932. godine a umro je u Skradu 8. studenog 1991. godine. Osnovnu školu završio je u Slavonskom Brodu a gimnaziju u Zagrebu. Na Poljoprivrednom šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1958. godine. Od 1960. godine radio je kao upravitelj Nastavno – pokusnog šumarskog objekta Zalesina ( kraj Delnica) Šumarskog fakulteta Zagreb da bi 1965. godine bio premješten u Šumariju Skrad gdje je obnašao dužnost upravitelja do 1978. godine. Dao je veliki doprinos u ostvarivanju zadaća na uzgoju šuma i njihovom pošumljavanju te otvaranju šuma izgradnjom novih šumskih prometnica i vlaka. Potom je prešao na rad u Radnu zajednicu zajedničkih službi Šumskog gospodarstva Delnice na mjesto referenta za iskorišćivanja šuma. Tu je ostao do 1983. godine kada je zbog bolesti umirovljen.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice. Sastavio: Željko Laloš
OSKAR KOSTELIĆ dipl. inž. šumarstva
Rodio se 2. ožujka 1896. godine u Skradu a umro je 1976. godine. Podaci o osnovnom i srednjem obrazovanju nisu poznati. Šumarstvo je počeo studirati tijekom Prvog svjetskog rata na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kako je kasnije Akademija prerasla u fakultet, studiranje je završio na Gospodarsko šumarskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 6. travnja 1922. godine kao četvrti diplomat šumarstva na novom fakultetu. Inače, tijekom rata, bio je dvije godine i tri mjeseca u vojnoj službi. U struci se zaposlio 5. ožujka 1923. godine a državni stručni ispit položio je 1924. godine u Beogradu. Od 1932. godine radio je u Direkciji šuma imovne Općine Otočac u Lici u zvanju šumarskog savjetnika. Nakon Drugog svjetskog rata radio je na poslovima taksacije u Ministarstvu šumarstva Narodne Republike Hrvatske.
Izviri: HŠŽL Sastavio: Željko Laloš
Back to content | Back to main menu