Vrbovsko, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Main menu:

Vrbovsko, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
IVAN GORAN KOVAČIĆ, hrvatski pjesnik, esejist, pripovjedač, novinar…
Ivan Kovačić rodio se na prvi dan proljeća 21. ožujka 1913. godine u Lukovdolu od oca Ivana i majke Ruže a svom imenu dodao je ime i Goran 1935. godine. Ne zna se sigurno dan njegove pogibije, niti okolnosti smrti, pa niti gdje se nalazi njegov grob. Stradao je od četničkog noža u 31. godini života a vjeruje se da se to zbilo 12. srpnja 1943. godine u Avdovoj dolini na Kruščićkom brdu, na desnoj obali Drine kod sela Banovi, nedaleko Foče.

Pučku školu završio je u Lukovdolu od 1919. do 1923. godine. Tri školske godine polazio je Realnu gimnaziju u Karlovcu, a u Zagrebu Drugu mušku realnu gimnaziju u trajanju od šest školskih godina. Ispit zrelosti – veliku maturu položio je 1932. godine. Za školskih dana 1929. u srednjoškolskom listu „Omladina“ objavio je pjesmu u prozi „Ševina tužaljka“ a godinu potom i prve pjesme na kajkavskom jeziku. Sa dvojicom mladih pjesnika J. Hitrecom i V. Jurčićem objavljuje 1932. godine zajedničku zbirku pjesama pod nazivom „Lirika“. U njoj je objavljeno 19 Goranovih pjesama. Iste godine Goran se upisao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – na slavistiku gdje se upoznao i sprijateljio s pjesnikom Dragutinom Tadijanovićem. Godine 1936. napušta studij jer je morao zarađivati za život zaposlivši se u Zagrebačkom listu „Hrvatski dnevnik“ gdje je radio kao korektor, te urednik više različitih rubrika na kojim poslovima ostaje do 1940. godine. U predratnom razdoblju od 1933. do 1936. godine objavljuje svoje napise u više zagrebačkih časopisa i iz tiska mu izlazi knjiga „Dani gnjeva“ . Bila je to prva i jedina Goranova samostalna knjiga u životu. U Ljubljani na književnim večerima 1940. godine sprijateljio se sa Vladimirom Nazorom a potom 27. srpnja iste godine uposlio se u listu „Novosti“ kao urednik kulturne rubrike u kojem listu objavljuje mnoge članke i polemike o teškim uvjetima života na hrvatskim prostorima. Dan uoči proglašenja Nezavisne države Hrvatske, 9. travnja 1941. godine ostaje bez posla. Teško je proživljavao događaje nakon sramotne kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, okupacije i fašizacije zemlje a osobito domovine Hrvatske. U ta mračna doba prvih godina Drugog svjetskog rata mnogo prevodi englesku liriku te sređuje svoju poeziju i prozu za tisak: pjesme na književnom jeziku, zbirku pjesma na lukovdolskom kajkavskom „Ognji i rože“ i izbor od 18 kritičkih proza.

Krajem 1942. godine donio je odluku o odlasku u partizane pozvavši i svog pjesničkog učitelja Vladimira Nazora, koju je odmah prihvatio. Dugo su čekali vezu te 29. prosinca iste godine odlaze iz Zagreba, preko Kupe Banijom, na oslobođeno područje u Slunju. Novu godinu 1943. dočekali su u Slunju a na svečanoj akademiji 5. siječnja u Bihaću priređenoj u čast dolaska Vladimira Nazora u partizane, Goran je održao govor i na kraju pročitao svoju pjesmu „Leševi putuju“ napisanu 1942. godine u Zagrebu. Od Bihaća do Vrbnice nedaleko Foče , od siječnja do srpnja 1943. godine, Goran je prošao strahote četvrte i pete neprijateljske ofanzive izgladnio, iscrpljen ponovnim turbekuloznim procesom na plućima i ranjene noge. Od kotarskih četnika koji su pretraživali ovaj kraj i ubijali partizane izgubio je svoj život.

Iz Goranovog književnog stvaralaštva bilježi se da je u vrijeme svog književnog početništva bio tematski vezan za svoj rodni Lujkovdol. Poznate su mu zavičajno utemeljene književne crtice i reportažno – novinski članci „Moj prvi lov na srne“ iz 1930. godine a 1931. godine objavljuje „Djeca“, „Židovska hiža“, „Sni djetinjstva“, „Pred crkvom“ i „Mlinari“. Godinu dana potom objavljuje pjesme u časopisima, listovima i zbornicima: „Vihor“, „Evolucija“, „Hrvatska revija“, „Hrvatsko kolo“ i „Hrvatski list“ izdanja u Osijeku. U razdoblju od 1933. do 1936. u Lukovdolu i Vrbovskom piše novele koje objavljuje u knjizi „Dani gnjeva“. Iz tog vremena poznate su mu novele „Mrak na svijetlim stazama“, „Sedam zvonara majke Marije“, „Smrt u čizmama“, „Veliki osvetnik“, „Novela s ratnim dopisnicima“, „Vlak harmonika i „Probuđeni djedovi“. Tih godina napisao je i nekoliko proza u Gorskom kotaru „Vječni grob“, „Mladi proroci“ , „Brod na početku „ i Sveti psovač“. U istom razdoblju objavljuje i kraće proze: „Kraljevstvo zlatnih brežuljaka“, „Čelična krila“, „Spasonosni smiješak“, „Vaga savjesti“, „Farizej“ i mnoge druge.

Kao književni kritičar i esejist radio je is stvarao u razdoblju od 1932. do 1940. godine. Eseje objavljuje u zagrebačkom dnevniku „Novosti“ te u časopisima „Hrvatska revija“, „Književni tjednik“, „Suvremenik“ i drugima. Djelovao je i kao publicist i novinar, filmski kritičar i prevoditelj. Prevodio je pjesme iz francuskog, poeziju s engleskog a manje s ruskog. U prvim godinama Drugog svjetskog rata u Zagrebe objavljene su mu pjesme „Lastavice“, „Bdijenje“ i „Noćni vlak“. Goran je i u partizanima nedugo nakon što je spjevao „Jamu“ napisao i osam pjesama za knjigu „Hrvatske pjesme partizanke. Napisao je i malu lirsku komediju „Kremenjača“. Surađivao je i s kompozitorom Nikolom Hercigonjom koji je uglazbio njegovu pjesmu „Legla orla, vučje staze“.
Uz pjesnikovu tragičnu smrt 1943. godine tragično se i doima pjesma „Jama“. Cijela pripovijest odnosno radnja ove pjesme temelji se na dubokim ljudskim duševnim porivima u ogromnim rasponima – od zla i zločina – do dobra, supatnje, sućuti i junaštva. Goranova „Jama“ je najbolja umjetnička osuda fašizma.

Njemu u čast svake godine u njegovom rodnom Lukovdolu održava se pjesnička manifestacija „Goranovo proljeće“. Godine 1979 o Ivanu Goranu Kovačiću snimljen je film a njegov lik tumačio je Rade Šerbeđija. Dvije godine potom u TV seriji „Nepokoreni grad“ jedna epizoda bila je posvećena njegovom i Nazorovom odlasku iz Zagreba u partizane a u njoj je Gorana tumačio pjesnik Enes Kišević. Godine 1993. u povodu 60. obljetnice Goranova rođenja njemu u čast izdana je posebna poštanska marka.
Izvori: Hrvatski biografski leksikon Zagreb. Knjižnica Matice Hrvatske Zagreb. Monografija „Gorski Kotar“ iz 1981. godine
Sastavio: Željko Laloš
BOGDAN MAMULA, narodni heroj
Rodio se 17. travnja 1918. godine u selu Gomirje kraj Vrbovskog a umro je 2002. godine u Beogradu gdje je sahranjen u Aleji narodnih heroja na Novom beogradskom groblju.

Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Bio je komandant Trinaeste primorsko – goranske udarne brigade „Rade Končar“ i načelnik Štaba 35. ličke divizije. Kraj rata dočekao je na dužnosti načelnika Štaba XIII primorsko – goranske udarne brigade. Po završetku drugog svjetskog rata obnašao je više zapovjednih dužnosti u JNA u Rijeci, Ljubljani, Novom Sadu i Beogradu. Školovao se u Komandno – štabnoj „Frunze akademiji“ u Sovjetskom Savezu. Bio je u razdoblju od 1953. do 1957. vojni ataše u Ambasadi FNRJ u Moskvi a povratkom u zemlju obnaša dužnost načelnika Štaba vojvođanskog korpusa i načelnika Vojne akademije kopnene vojske – VA KOV u Beogradu. Objavio je više knjiga – monografija o ratnim jedinicama i ratnim operacijama na području Like, Korduna, Banije i Gorskog kotara ( „Treća primorsko – goranska udarna brigada“ i „ Prvi proleterski bataljun Hrvatske“). Umirovljen je u činu general – potpukovnika JNA. Mamula je nositelj: Partizanske spomenice 1941., Ordena narodnog heroja ( za narodnog heroja proglašen je 20. prosinca 1951. godine ) , Ordena narodnog oslobođenja, Ordena bratstva i jedinstva, Ordena ratne zastave, Ordena narodne armije, Ordena zasluge za narod i Ordena za vojne zasluge.
Izvori: Narodni heroji Jugoslavije Beograd 1975. Arhiva Općinskog komiteta SKH Delnice.
Sastavio: Željko Laloš
VLADIMIR ABRAMOVIĆ
ABRAMOVIĆ, VLADIMIR, rudarski inženjer (Vrbovsko 14.III.1922.-Zagreb 19.III.2013.). Osnovnu školu polazio je u Vrbovskom i Zagrebu. Gimnaziju i studij završio je 1948. u Zagrebu. Po završetku svjetskog rata radio je na obnovi rada u rudokopima, a zatim se zaposlio u Istarskim rudokopima „Raša“. Od 1952. radi kao asistent na rudarskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Od 1961. do 1971. docent je na Rudarsko-geološkom-naftnom fakultetu u Zagrebu, a zatim izvanredni, a od 1980. je redovni profesor na istom fakultetu. Doktorirao na Rudarsko-geološkom-naftnom fakultetu u Zagrebu 1979. disertacijom Analiza utjecaja intervala paljenja mina na tehnološka unapređenja i sigurnost rada u metanskim ugljenokopima. U razdoblju 1959. do 1963. projektira i izvodi radove oko postavljanja rudarskog odjela (rudnika) u tehničkom muzeju u Zagrebu. Izradio je mnogobrojne projekte i studije otvaranja i eksploatacije rudnika, bavio se problematikom tehnike miniranja, tehnike sigurnosti i službe spašavanja u rudnicima, eksplozivnosti ugljene prašine te odvodnjavanja tehničkog pijeska. Napisao udžbenik Projektiranje u rudarstvu (1996.) sa suautorom Borislavom Perićem. Bio je državni prvak u atletici 1939/40. i 1947.

Znanstvene radove objavio je u stručnim časopisima: Vjesnik rada (1958.), Zborniku radova rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1964., 1970., 1973., 1979.), Sigurnost u rudnicima (1972., 3; 1974., 9). DJELA: Eksplozije i požari u Rudnicima (u suradnji s Aleksandrom Zambellijem), Zagreb 1953.
Izvor: Hrvatska enciklopedija 2 str. 14.
Priredio: Ivan Mitrović
NIKOLA BLAŽEVIĆ
BLAŽEVIĆ, NIKOLA, (Moravice, 8. XII. 1939. – Zagreb 07. III. 2008.). Diplomirao 1963. kemijsko tehnološkom smjeru Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Zatim radi na Elektrotehničkom institutu „Rade Končar“ (1963. – 1965.) i tvornici lijekova „Krka“ (1965. – 1968.) u Novom Mjestu. Od 1968. asistent na Farmaceutskom-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. doktorirao. Usavršava se na Sveučilištu Michigan (1972.-1973 u Ann Arbor (SAD) i na farmaceutskom institutu Sveučilišta u Bonnu 1973.-1974. kao stipendista Humboldtove stipendije. Habilitira se 1975. iz područja farmaceutske kemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Od 1987. u Zavodu za ispitivanje i kontrolu lijekova SRH, vodio je Laboratorij za farmakopeje i nove metode te organizirao Centar za kontrolu dopinga sportskih natjecatelja. U tvornici „Cromos“ radi od 1984. na razvoju i proizvodnji mirisa i arome. Istraživanjima na području sanitetske organske kemije, posebno je pridonio razradi heksaminske metode u sintezi lijekova iz grupe 1,4 - benzodiazepina. Sintezirao je i druge heterocikličke biološki aktivne spojeve. Od 1983. istražuje različite supstancije prisutne u lijekovima i aromatskom bilju naše zemlje, posebno komponente eteričnih ulja kao moguće sirovine u industriji mirisa i arome. U razdoblju 1969.-1987. objavio je s navedenih područja više radova u časopisima Journal of Heterocycilc Cemistitry (Albuquerque 1970.-1975.,1977., 1981., 1984.; Journal of Natural Producis Cincinnati 1970.- 1973.), Sythesis (Stuttgart 1979.), Naturwissenschften (Berlin 1983.), Acta pharmacutica Jugoslavica (1969., i 1975.-1976., 1978.-1982) i Kemija u industriji (1977., 1981.).
Izvor: Hrvatski biografski leksikon br. 2 ,str.36.-1989.).
Priredio: Ivan Mitrović
JURAJ BOŽIĆEVIĆ
BOŽIĆEVIĆ, JURAJ, kibernetičar (Vrbovsko, 7. X. 1935.). Gimnaziju je završio u Karlovcu 1954., studije na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1961. Doktorirao 1981. temom Prilagodljivo unapredno vođenje procesa. Najprije radio kao stručni suradnik Zavoda za regulacijsku i signalnu tehniku pri Elektrotehničkom fakultetu te bio nastavniku u Srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu (1961.-1964.). Od 1963. asistent, od 1967. docent pri Tehničkom fakultetu u Zagrebu u odjelima u Sisku. Godine 1972. imenova je docentom istoga fakulteta u Zagrebu, a 1981. redovnim profesorom. Od 1975. djeluje u njegovom Institutu za procesno-kemijsko inženjerstvo, gdje je predstojnik Zavoda za mjerenje i automatsko vođenje procesa. Predavao također u Višoj kemijskoj školi u Zagrebu (1965.-1967.), na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (od 1972.), Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (od 1975.) i dr. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova iz područja mjeriteljstva i automatskog vođenja procesa. Težište je njegovih istraživanja u razvitku mjernih osjetila inteligentnih mjernih pretvornika različitih veličina. Objavljivao je u zbornicima pojedinih stručnih organizacija (UIREMA, JUKEM) te u publikacijama Elektrotehnika (1966., 1972.), Metalurgija (1968.-1969., 1972.), Elektrotehničar (1969.), Nafta (1970.), Kemija i industrija (1972.), Matematičko-fizički list (1976.-1977.), Automatika (1982.-1983.), Interdisciplinarnost (1982.), Strojarstvo (1983.), Adaces in Measurement and Instrumentation Education (Graz 1984.) i dr. Suradnik je za područje automatizacije pri Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu SR Hrvatske (od 1977.), predsjednik I.O. Jugoslavenskog udruženja za mjerenja, regulaciju i automatizaciju (JUREM), član Glavnoga savjeta međunarodne konfederacije u mjerenju (IMEKO), predsjednik njezina Tehničkog komiteta 11 za razvoj mjeriteljstva u zemljama u razvoju. Autor je četiri patenta. Radio je na usustavljenju hrvatskog stručnog nazivlja iz područja mjerenja (Jezik, 1983-84; Hrvatsko nazivlje zakonskog meriteljstva, Zagreb,1983.): suautor je i redaktor hrvatskog djela u Glossary of Terms and Definitions Recommended for Use in Technical Diagnostics and Condition Based Maintenance (London, 1983.). Dobio nagradu IMEKO-a za prinos međunarodnoj razmjeni znanstvenih i tehničkih informacija. Djela: Tehnika mjerenja i automatskog reguliranja ( sa suradnicima), Zagreb 1969.-Automatsko vođenje procesa. Zagreb 1971..- Mjerenje pomaka sile (suautor M.V. Nemet). Sisak 1974. -Survey of Measurement Transducers Principles, Design and Operation, Trondheim 1977. - Temelj automatike, 1. Zagreb, 1978., 1986.; 2, 1887.; 3, 1985. - The Application of Mocrocomputers in Measurement ( sa suradnicima ). Zagreb 1981. - Maintenance and Calibration of Instruments in Industry. Zagreb 1983. - Napredak teorije i primjene vođenja procesa (sa suradnicima). Zagreb 1986. - Intrduction in Measurement, Sensors and Transducers. Manila 1987.
Izvor: Hr. Biografski leksikon br. 2 str. 228).
Priredio: Ivan Mitrović
ANTE BRKAN
BRKAN, ANTE, umjetnički fotograf (Veliki Jadrč kod Severina na Kupi, 09. 09. 1918. - 25. 04. 2004. Zadar) Završio gimnaziju u Messini 1936. Bio je fotoreporter Novog lista u Zadru od 1958. do umirovljenja 1983. Prije II svjetskog rata počeo se amaterski baviti fotografijom (izlaže od 1935.). Prvim poratnim godinama izradio je niz dokumentarnih snimaka porušenog Zadra te njegovih kulturnih spomenika. Ti snimci, reproducirani u mnogim periodima, u ono su vrijeme bili najautentičnije dokumentacija i prilog za upoznavanje grada koji je konačno vraćen domovini. Godine 1961. dobiva naslov majstora umjetničke fotografije Jugoslavije i umjetnika FIAP-a 1967. ( Federation internationale de l.art photographique ), a 1967. ekscelencije FIAP-a. Izlagao je skupno, najviše s bratom Zvonimirom, na izložbama umjetničke fotografije u domovini i inozemstvu ( dobio je više od 70 priznanja, među njima „Veliku nagradu grada Milana“ 1061.), te samostalno (s bratom do 1979.) u Zadru (1054., 1956., 1959., 1961., 1979.), Zagrebu 1954., 1956., 1980.), Šibeniku (1956.), Splitu 1956., 1985.), Malom Lošinju (1986.), Osijeku (1988.). Braći su objavljene zajedničke knjige fotografija : u Zadru 1956. i 1979. te u Beogradu 1981. Brkan nalazi motive u svijetu svakodnevnice; snimanje kakva neobična detalja kreira novu kompoziciju koja često prelazi u metaforu. Godine 1982. dobio je nagradu „Tošo Dabac“, a 1988. nagradu Foto-kino saveza Jugoslavije za životno djelo. LIT.: M. Onussen: I passrotti di Ante Brkan. Cinema / Roma), 1938. - Bojot: „Zadarski motivi“, umjetničke fotografije braće Brkan. Glas Zadra, 5 (19549 3. VII, str. 2. – J. Budak: Izložba umjetničkih fotografija braće Brkan. Ibid; 7 (1956) 7. VII, str. 3.- Putar: Fotografije braće Brkan. Čovjek i prostor, 3 /1956) 1.IX, str. 8. –E. Croci: Ante e Zvonimir Brkan. Fotografija Milano 1957, br. 5. – J.; Braća Brkan „U.S. Cameri“. Narodni list (Zagreb), 15.(1959) 6. II, str. 4; - „Albert Hitchcock“ Ante Brkan u Almanahu – U.S Camera Annual Narodni list (Zadar 101, (16) (1965), 17, VII. Str. 5.- A. Travirka: Likovno stvaralaštvo u Zadru 1944-1978. Zadarska revija, 27 (1978) 5/6 str. 434-435, 437-438, 440.- T.M. Bilosnić: Portret bez zadrške-braća Brkan. Oko, 6 (1979) 4-18.X str. 12. – L. Stipić: 20 godina reporterskog rada Ante Brkana. Svijetlost u mreži kristala. Narodni list (zadar), 117/29 (1979 1.V str. 12-13. – Ista: Retrospektivna izložba braće Brkan. Ibid; 23.VI str. 7. – L.C. Lemagny: Photographes yougoslavens ( u katalogu: Triennale internationale. Charleroi (1980).- A. Seferović: Brkanov svijet čuđenja Slobodna Dalmacija, 41(1985), 31.VIII str. 14-15. – V. Srhoj: Igre očuđavanja. Vjesnik, 45 (1985) 20.IX, str. 9. – S. Mustajbegović: Jedan od sto ( i daleko više). Narodni list (Zadar), 127/37 ( 1988) 5. XI , str. 8.
Izvor: (Hr. Opća ensciklopedija br. 2, str. 326).
Priredio: Ivan Mitrović
IVICA ČANDRLIĆ
ČANDRLIĆ, IVICA, (Moravice, 25. IX. 1930. - Osijek, 28. III. 1993.). Gimnaziju završio 1950. u Osijeku, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1956. i obranio 1975. disertaciju Korelacija vremena dijagnostike malignih benignih neoplazmi rektuma i ostaloga dijela kolona s obzirom na seosko i gradsko stanovništvo, mjesta stanovanja i zanimanja. Od 1957. radi u Osijeku kao stažist i liječnik opće prakse, a 1961. prelazi na Interni odjel Opće bolnice u Osijeku. Bavio se dijagnostikom i terapijom bolesti probavnih organa, napose jetre, te patologijom crijeva, osobito ranim otkrivanjem tumoroznih procesa kolona. Bio je voditelj osječke Opće bolnice.

Znanstvene i stručne radove, sam ili s drugima, objavljivao u časopisima i zbornicima Medicinski pregled (1965., 1968.), Alcoholism (1967.-1969.), Zbornik radova internista Slavonije (1969.-1971., 1974.-1975., 1980.-1981., 1983., 1988.), Acta medica (1971.), Novija iskustva u gastroenterologiji (Subotica 1971.), Libri oncologici. Zbornik radova III kongresa kancerologa Jugoslavije (Zagreb 1972.), Zbornik na trudovite od II kongresa na gastroenterolozite na Jugoslavia (Ohrid 1972.), IV simpozij o bolestima i ozljedama šake (Opatija 1974.), Medicinski vjesnik (1977., 1979., 1986., 1988.-1989.), Liječnički vjesnik (1986.) i Acta medica Iugoslavica (1989.). Dobitnik je Nagrade Medicinske akademije u Zagrebu „Pavao Čulumović“ 1978. i Diplome Gastroenterološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske 1979.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon br. 3, 1993., str. 22
Priredio: Ivan Mitrović
ARTUR DUBRAVČIĆ
DUBRAVČIĆ, ARTUR, (TURE), nogometaš i nogometni sudac (Vrbovsko, 15. IX. 1894. - Zagreb, 14. III. 1969.). Gimnaziju polazio u Karlovcu, a završio u Zagrebu 1914. Nogomet počeo igrati u klubu „Barun Trenk“ u Karlovcu, gdje 1908. osniva Đački športski klub „Olimpija“, u kojem je kapetan momčadi do 1911., a potom nastavlja igrati u zagrebačkoj „Concordiji“ (1911.-1924.), s prekidom u ratnim godinama 1914.-1918. Bio je kapetan momčadi u reprezentaciji Zagreba, zagrebačkog Podsaveza i Jugoslavije. Na VII. olimpijskim igrama u Antwerpenu (1920.), kapetan je prve jugoslavenske nogometne reprezentacije. Savezni je i međunarodni nogometni sudac (1923.-1930.). Bavio se je i atletikom, posebno bacanja diska. Kao atletski reprezentivac Jugoslavije nastupa na Masaryvim igrama u Pragu. Sportski je suradnik Plitike (1925.- 1941.), Novosti (1927.-1941.) i Jugoslavenske sportske revije (1939.).
Izvor: Hr. Biografski leksikon br. 3, str. 645.
Priredio: Ivan Mitrović
VLADIMIR DVORNIKOVIĆ
DVORNIKOVIĆ, VLADIMIR, ( Severin na Kupi, 28. VII. 1888. - Beograd 1956.).  Osnovnu školu pohađao je u Drežniku i Zemunu, a gimnaziju u Sarajevu. Već je u  III. razredu gimnazije počeo se baviti s književnošću. Uređivao je časopis  (Golub) ispunjen uglavnom njegovim pjesmama, pričama, prijevodima. Studira u  Beču gdje je doktorirao 18. VI. 1911. godine. Od 13. X. 1910. suplent je na  Velikoj realci u Sarajevu, u istom Zavodu od 1. IX. 1913. pravi je učitelj. Od  1. II. 1917. profesor Velike gimnazije u „egzilu bihaćkom“. U Bihać je  premješten, zapravo „prognan“ od austrijske vlasti. Od 13.VIII. 1918. profesor  je Kraljevske muške učiteljske škole u Zagrebu. Habilitirao se 21.II.1919.  godine, a iste godine 29. III. dobiva venia docendi. Drži habilitaciono  predavanje na temu Filozofija i nauka. Teze su mu bile: 1) „nema nauke bez  filozofije; 2) „filozofija ne može bez nauke“; 3) „potreba naše autohtone  filozofije“. Tragajući za vlastitom filozofijom sučelio se s vladajućom školskom  filozofijom ne pristajući uz „suvremenu filozofiju“, ali njegova Suvremena  filozofija prvi je sustavni prikaz te filozofije u nas. Na fakultetu predaje od  1919.-1926. godine, a redovnim profesorom Filozofskog fakulteta postaje 8. IV.  1925. Umirovljen je 14. I. 1926. godine. Nakon odlaska s fakulteta održao je  preko 400 javnih predavanja u svim krajevima Jugoslavije, u Beču, Pragu i  Zürichu. Objavljivao je rasprave, studije, eseje, članke, prikaze, kritike,  prigodne napise, bilješke u čitavom nizu naših i stranih stručnih časopisa,  zbornicima, revijama i dnevni listovima.. Volio je slikati.
Gl. Djela: Oba osnova tipa filozofiranja (die beiden Grundtiypen des  Philosophierens, 1918.), Suvremena filozofija ( I 1923.; II, 1924.), T.G.  Masaryk kao filozof i sociolog (1927.),Borba ideja (1937.), Karakterologija  Jugoslavije (1939.), studije za Psihologiju pesimizma (I, 1923.; II; 1924.).
Izvor: Hrvatska enciklopedija III DA-FO str.324.
Priredio: Ivan Mitrović
MARIJA FABEK
FABEK, MARIJA – rođena MAJER u Moravicama 8. IX 1937., pjesnikinja , publicistkinja. Gimnaziju je završila u Zagrebu 1955., diplomirala studij engleskog jezika 1982. i laičke teologije 1990., te financijske znanosti 1993. pri Mohwk Wkcollege u Hamiltonu (Kanada). Kao gimnazijalka bila je članica Pionirskog kazališta Maksimir. Godie 1958. odlazi u Njemačku i posvećuje se crtanom filmu. Radi za II program TV u Meinzu i ¨Münchenu potom reklame i nastavne filmove u Wiesbadenui Münchenu. Pri odlasku u Kanadu 1978. radi uglavnom za Studio F u urlingtonu (Stoney Creek) i za „Nelvana film“ u Torontu (1982.-1992.) te bila honorarnom nastavnicom i vjeroučiteljicom u hrvatskim školama. Bila je urednica lista za školsku djecu „Luč“ u Hamiltonu, urednica i voditeljica kulturne emisije radijskog programa „Zvuci Hrvatske “ te urednica rubrike kulturni odrazi mjesečnika Hrvatski put uTtoronto. Pjesmama, prozom , osvrtima i kritikama surađivala u Hrvatskoj reviji (Munchen-Barcalona 1983.-1984., 1988.-1989., 1991.), Hrvatskom katoličkom glasu (Chicago 1989.), Hrvatskom putu (Toronto 1989.-1990). U knjizi Na Ličkom kamenu (1985.), u novelama, pjesmama i pjesmama u prozi, pisanih ikavicom, niže sličice Like s ugaslim ognjištima, običajima i iseljenim ljudima. U pjesničkoj zbirci Vječna majka (1988.) sklapa tri hrvatska govora-ikavski, kajkavski i književni štokavski-oko motiva hrvatske žene majke i domovine majke. Autorica je povijesnog prikaza 65 godina crtanog filma u Hrvatskoj (1991.), suradnica zbornika 25 godina Hrvatske katoličke župe sv. Križa Hamilton (1983.). Služi se šiframa „Mar“ i „M.F.“

Djela: Na Ličkom kamenu, Toronto 1985. -Vječna majka, Toronto 1988. -1965. godina crtanog filma u Hrvatskoj, Toronto 1991.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon br. 4 str. 196.
Priredio: Ivan Mitrović
ZVONIMIR GLAD
GLAD, ZVONIMIR, slikar rođen u Moravicama, ( 20. XII. 1925 – Iševici, kraj Broda na Kupi, 20. V. 1952.). U Brodu na Kupi naukovao je kod mjesnoga fotografa. Nakon što mu je talijanska okupaciona vlast 1942. godine ubila oca, odlazi u partizane. Iz toga su vremena njegovi impresivni crteži s prizorima ljudskog stradanja. Studira od 1945. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomira 1950. (M. Denoni), poslije je nastavnik u Karlovcu i Rijeci. U kratkom stvaralačkom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata slika krajolike iz doline Kupe i s područja Rijeke te portrete (Iz Gorskog kotara, riječke pejzaže, autoportreti, Djevojka šije); radio je crteže s temom izgradnje željezničkih pruga. Izlagao je na izložbama umjetnikapartizana NOB-a (Šibenik, Zadar, Ljubljana, Rijeka, Zagreb, 1945-47.); posmrtno mu je posvećena retrospektivna izložba 1953. u Zagrebu. Gladova likovna djela-realističko, iskreno i jednostavno u izrazu-dokument je drame vremena i osobnog života rano prekinutog teškom bolešću.

Lit: Umro mladi slikar Zvonimir Glad, Vjesnik, 13 (1952.) 13. VI. str. 5. – Izložbe u Narodnoj Republici Hrvatskoj, Bulletin JATU, 1 (1953.) 33/4, str. 45 – S. Mateljan: Likovna umjetnost u NOB Hrvatske (katalog izložbe); Zagreb 1974. - Umjetnost hrvatskog antifašističkog otpora, izložbe, Zagreb 1994.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon br. 4, str. 715.
Priredio: Ivan Mitrović
DANILO JAKŠIĆ
JAKŠIĆ, DANILO, (Jakšići, Moravice 1715. -Plaški 1771.) od oca Milete i Stojane. Školovao se u manastiru u Gomirju i drugih škola nije pohađao. Rukopoložen je l734., a za episkopa Karlovačkog vladičanstva izabran je 3. VI. 1750., a posvećen 4. XI. 1751. i instaliran 19. VIII. 1752. godine u Plaškom. U vrijeme njegovog života i vođenje Karlovačke eparhije bila su teška vremena za pravoslavnu crkvu i žitelj pravoslavne vjere i svojom mudrošću znao se je nositi u tom vremenu. Znao je smiriti svoje vjernike i onda kada su se pobunili protiv Austrijske vlasti i onda kada je trebalo braniti svoje vjernike. Stekao je na taj način veliki uglede kod vlasti, njemu se može zahvaliti da nisu svi pravoslavci protjerani sa ceste Karoline (1764.). Ima velike zasluge za otvaranja škola i izgradnji crkvi u Karlovačkom vladičanstvu. Godine 1769. bio je predložen i izabran s većinom glasova za Metropolita, ali nesklonost nekih vojnih lica, nije taj izbor potvrđen.
Izvor: Milan Radeka, „Danilo Jakšić i njegovo Vrijeme“ 1966. Beograd.
Priredio: Ivan Mitrović
DUŠAN JAKŠIĆ
JAKŠIĆ, DUŠAN, planinar i športski djelatnik (Moravice, 14. XII. 1898. - Beograd, 8. I. 1975.). Službenik u Direkciji željeznica u Zagrebu do 1941., potom u Generalnoj direkciji željeznica u Beogradu do umirovljenja 1955. Za I. svjetskog rata počeo se baviti planinarstvom i alpinizmom. Triglavsku stijenu prepenjao 1927.; prvi hrvatski planinar koji je bez vodiča bio na Mont Blancu 1930. ( s Franjom Draženovićem) i na Matterhornu 1931. Uredio je prve hrvatske džepne kalendare (Zagreb 1924.-1925.). Kao botaničar amater skupio je bogatu herbarijsku zbirku. Bio je predsjednik Hrvatskoga turističkog kluba „Sljeme“ i njegove skijaške sekcije te skijaški sudac.

Lit. Hrvatski planinar, 21 (1925.) 1, str 20. - M. Gjivoje: Dušan Jakšić-osvajač vrhova. Željeznički vjesnik, 9 (1963.) 11, str.247. - Poljak: Hrvatski planinarski časopisi. Hrvatski planinar, 90 (1998) 5, str. 132-134.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon br.3, str. 28.
Priredio: Ivan Mitrović
DRAGUTIN LIHL
LIHL, DRAGUTIN, (Carl, Karl), novinar i publicist (Lukovdol, prosinac 1848. - Zagreb 12.veljače 1900.). U Zagrebu do 1864. položio nižu gimnaziju, potom izučio knjigovodstvo. Radio u tiskarama u Trstu, Beču, Münchenu , Stuttgardu, Gothi, Leipizgu i Pešti, a nakon povratka u Zagreb 1873.- 1879. u tiskari L. Hartmana. God. 1879.-1893. bio je administrator i član uredništva u listu Agramer Zitung, 1893.-1897. ravnatelj Okružne bolničke potporne blagajne, od 1897. do kraja života gradski izvjestitelj u Narodne novine. Isprva socijaldemokrat, iz Pešte 1872. pomagao u organizaciji štrajka zagrebačkih tipografa, 1874. uređivao njemački dio lista Radnički prijatelj- Arbetrfreund, 1876.-1880. bio prvi predsjednik tipografskoga PD Sloga te priredio katalog hrvatskih izložaka na tipografskoj izložbi u Budimpešti (Zagreb 1878.). Njegovo slovo na čast i spomen-svečanosti Gutenberga i petogodišnjice timografičkog društva-govor iz 1875. s povijesnim pregledom tiskarstva u nas-objelodanjeno je (Zagreb s.a.). Autor je pripovijetke Kovačeva Barica (Zagreb 1886.), priručnik Novi novci (Zagreb 1892., dva izd.) i vodiča Agram und saineUmgebung (Darmstat s.a.; 1897.).Člancima gospodarskosocijalne tematike, surađivao u Agramer Zitung (1888), Obćinaru (1888.-1890., 1892.-1893.) i Obrtniku (1888.-1889.). Tajnik Hrvatskog planinarskog društva 1889.-1900.

Lit.: (Nekrolozi): Agramer Zeintug, 75/1900.) 13 II, str. 4; Hrvatski planinar, 3 (1900.) 3, str. 44-45; Narodne novine , 66 (1900.) 13.II str. 3-4. -A. Krbanac: Spomenspis o četrdesetgodišnjici života i rada Društva 1870. -1910. (Zagreb) 1910.,62, 70, 96-97. V. Cećić:Historija organizacije i političke borbegrafičkih radnika Hrvatske 1870. -1955., 75, 79, 81, 84. - M Gross: Pčeci radničkoga pokreta u Zagrebu. Historijski zbornik, 8 (1955) ¼ str. 16, 25 – M.Marković Biografije planinara. Naše planine , 13 (1961.) 5/6, str. 137-M. Despot: Industrija i trgovina građevinske Hrvatske 1873.-1880. (Zagreb, 1879., 278-279).
Izvor: Hrvatski biografski leksikon br.8 str. 674.
Priredio: Ivan Mitrović
STANKO MAJETIĆ
MAJETIĆ, STANKO, rođen u Chicagu (1897. - Vrbovsko,1962.), roditelji su otišli kao ekonomski emigranti iz Vrbovskog u Ameriku. U Americi završava dva razreda osnovne škole, a po povratku u Vrbovsko, završava osnovno školovanje. U Zagrebu završava Kraljevsku mušku učiteljsku školu, a prvu službu dobiva u Domašincu u Međumurju 1918. koje je te godine pripojeno Hrvatskoj. Tu prvu službu samovoljno napušta radi lošeg odnosa ljudi koji su bili pomađareni i gledali s nepovjerenjem naše ljude. Kasnije se zapošljava kao razredni učitelj u Grižanima u Hrvatskom primorju iz kojih na vlastitu molbu bude premješten u Vrbovsko (1921.) gdje radi kao pomoćni učitelj na Pučkoj školi u Senjskom ( dio naselja Vrbovskog). Godine 1924. polaže ispit u Gospiću za stalno namještenje na nižoj Pučkoj školi na kojoj radi. Neumorno je radio punih 40 godina u istoj školi i s puno ljubavi prema mladeži koju odgaja i uči pismenosti, poštenju kako bi bili na ponos svojoj domovini. Umirovljen je 1961. godine. Za svoj neumorni i uspješni rad više je puta nagrađivan. Odmah nakon njegove smrti (1962.), Skupština općine Vrbovsko na svojoj sjednici od 19. veljače 1962., donijela je Odluku da se Osnovna škola u Senjskom nazove „Stanko Majetić“.
Izvor: Spomenica Pučke škole Senjsko.
Priredio: Ivan Mitrović
LAZAR MAMULA
MAMULA, LAZAR, hrvatski general (Gomirje 22. V. 1795. - Beč, 12. I. 1878.). God. 1815. završio Inženjersku vojnu akademiju u Beču. Sudjelovao u izgradnji obalnih utvrda na Visu i Hvaru (1831.) kao i utvrda u Slitu, Padovi, Mantovi i Komarnom. God. 1847. postao je potpukovnik, a 1848. načelnik glavnog vojnog stožera u Hrvatskoj. Za zasluge u ratu s Mađarima i očuvanje reda u Slavoniji bio je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije i Reda sv. Leopolda (1849.) te naslovom baruna. Od 1850. bio je general bojnik i zapovjednik garnizona u Dubrovniku i Kotoru, od 1853. tajni savjetnik bana J. Jelačića u Zadru. Od 1859. do 1865. bio je guverner i zapovjednik Dalmacije, a zatim je umirovljen u činu generala topništva.
Izvor: Hrvatski Biografski leksikon br. 2, str. 59.
Priredio: Ivan Mitrović
MIROSLAV MANCE
MANCE, MIROSLAV, astronom, političar ( Vrbovsko, 25. VI. 1872. - Zagreb, 18. IX. 1943.), od oca Mihovila i majke Vjekoslave (sestra povjesničara F. Račkog). Nakon završene gimnazije u Zagrebu, Visoku školu završava u Gracu. Već 1899. godine živi u Dugom Selu kao činovnik, a ubrzo kao i upravitelj Pučke štedionice u Dugom Selu sve do Prvi svjetski rat kad se preselio u Zagreb. Zarana su ga počele zanimati astronomske znanosti pa je ubrzo kupio „osrednji durbin“ da promatra ljepote zvjezdanog neba. Prva njegova promatranja astronomskih pojava započela su na Prozorju iznad Dugog Sela, tu je napisao prvu svoju astronomsku radnju „Opažanja o Borellyevu kometu 1903. godine. Kao astronom amater aktivno je radio u tek otvorenoj Zvjezdarnici na Popovom tornju u Zagrebu; bio je blagajnik Prirodoslovno društva 1907-1911. godine. Tijekom tih godina objavio je nekoliko astronomskih članaka u Glasniku Hrvatskog prirodoslovnog društva. Bio je politički angažiran, član je mlade Hrvatske napredne stranke od 1904. godine koja je 1905. bila potpisnica Hrvatsko-srpske koalicije. Godine 1911. nalazi se na listi kandidata ove koalicije za zastupnika dugoselskog kotara u Hrvatskom saboru. Tih godina bio je bio član „društva hrvatskih i srpskih mislilaca Slobodna misao i jedan od pokretača glasila tog društva /Slobodna misao, 1910.-1911.). O njegovom životu i radu u Zagrebu ne zna se mnogo. U nekrologu navodi se kao „gradski činovnik“; 30-tih godina živi u Pribislavecu, pored Čakovca gdje je bio upravitelj štedionice. tijekom druge polovice 30-th godina napisao je više članaka o Franji Račkom (ujaku), J.J. Štrossmayeru i S. Radiću (Hrvatski dnevnik).
Izvor: Mirosloav Mance-Dugoselski astronom, nakladnik: Gradska knjižnica Dugo Selo.
Priredio: Ivan Mitrović
BRANKO PETROVIĆ
PETROVIĆ, BRANKO, (Moravice, 4. III. 1896. - Zagreb, 12. III. 1971.), diplomirao je građevinarstvo 1919. na odjelu Visoke škole u Pragu. Inženjersko praksu počeo je u Sekciji za održavanje željezničkih pruga u Karlovcu, a 1926. osniva vlastitu građevinsku tvrtku u kojoj je projektirao izvodio značajne objekte visokogradnje kao što su pošta u Sisku, bolnica u Gospiću i niz drugih značajnih objekata. Poslije II svjetskog rata direktor je građevinskog poduzeća „Temelj“ u Karlovcu, od 1950. glavni je inspektor u Ministarstvu građevine u NRH u Zagrebu te samostalni savjetnik u Odjelu za investicije Izvršnog vijeća Sabora u Zagrebu. Posebno se isticao prevođenjem brojnih tekstova iz strane tehničke i filozofske literature s njemačkoga, francuskog, engleskog i talijanskog jezika.
Izvor: Hrvatski leksikon građevinarstva str. 602.
Priredio: Ivan Mitrović
GAJO PETROVIĆ
PETROVIĆ, GAJO, hrv. filozof (Karlovac, 2. III. 1927. - Karlovac, 13. VI. 1993.). i ako je rođen u Karlovcu njegovi su korijeni iz Moravica. Studira filozofiju u Zgrebu, Lenjingradu i Moskvi, doktorira 1956. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je bio profesor teoretske filozofije i logike 1956.- 1993. Glavni urednik časopisa Praxsi. Pertović se u filozofiji bavio novom interpretacijom temeljeći ju na „ranom Marxu“, gdje se u filoz. teoriji emancipacije čovjeka i društva ono revolucionarno nalazi u radikalnoj promjeni čovjeka i društva, uz uvjet da je čovjek shvaćen kao slobodno biće prakse. Pisao je radove iz ontologije, logike i marksizma, posebno o problemu alijamcije (otuđenja), slobode i prakse. Kritizirao je dogmatsku ideologiju komunizma u bivšoj Jugoslaviji. Kao gostujući profesor predavao je u Berlinu, Kolnu, Parizu, New Yorku i dr; prevodio s njemačkog, engleskog i ruskog jezika. Gl. Djela: Engleska empirijska filozofija (1955.), Logika (1963.) Od Licekea do Ayera (1964.), Filozofija i marksizam (1965.), Čemu praxis (1972.), Filozofija i Revolucija (Philosophie und Rvolution (1972.), Mišljenje revolucije (1978.), Suvremena filozofija (1979.), Prolegomena za kritiku Heideggera (1986.), U potrazi za slobodom (1990.). Objavljenena su mu Odabrana djela u 4 SV. (1986.).
Izvor: Hrvatska enciklopedija br. 8, str. 440.
Priredio: Ivan Mitrović
JANKO KOVAČEVIĆ
KOVAČEVIĆ, JANKO, ( Kovacevich Joe), (Severin na Kupi 12. V. 1864. - ?). Polazio gimnaziju u Karlovcu, tri godine je bio časnik u austro-ugarskoj vojsci, potom službenik u Mariji Bistrici. Iz političkih razloga iselio u SAD 1890., te je u Južnoj Dokoti sudjeluje u ratu protiv Indijanaca Sioux. Potom živi u Chicagu, gdje je pet mjeseci u 1892, bio vlasnik i izdavač jedne od najranijih hrvatski novina u SAD-u Hrvatska zora. Te godine s publicistom N. Polićem ondje utemeljuje hrvatsko dobrotvorno društvo „Strossmayer“, a s Mirkom Cvetićem Hrvatsko podupiruće društvo Crvenog križa br. 1 i bio mu je predsjednik. Poslije se bavio krojačkim obrtom.Objavio je Pjesma jednog iseljenika s autobiografskim elementima. Prema navodima literature, 1921. još je živio u Chicagu.

Lit: M.D. Naši u tuđini. Hrvatski list, 13 (1932) 215, str. 3. – Early Crovatian Newspapers in America.- Americian Croatian Historical Review (Woungstown), 1 (1946) 2 , str. 14-15- LupisVuikić; Janko Kovačević- Nikola Polić: Matica, 3 (1953) 9, str. 211.-I. Čizmić: Jugoslavenski iseljenički pokret u SAD i stvaranje jugoslavenske države 1918. Zagreb 1974; Hrvati u životu Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb 1982, 101- 102.- J. Prpić: Hrvati u Americi, Zagreb 1997.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon br. 7 str. 767.
Priredio: Ivan Mitrović
OTMAR TRAUSMILLER
TRAUSMILLER, OTMAR, hrvatski liječnik (Vrbovsko, 21. VII. 1893. - Zagreb, 16. XI. 1972.). Medicinu je studirao u Grazu i Pragu (diplomirao 1920.). Od 1923. bio je voditelj Stalne bakteriološke stanice u Kraljevici, a od 1926.-1930. upravitelj novoosnovanog Doma narodnog zdravlja u Sušaku. Godine 1930. prešao u Odjel za medicinsku zoologiju osnovan u okviru Higijenskog zavoda u Zagrebu, te do 1962. vodi Parazitološki odjel. Utemeljio katedru parazitologije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Napose se bavio malariologijom te 1920im na otoku Krku prvi u nas primijenio biol. metodu uništavanja ličinki malaričnog komarca s pomoću ribice gambuzije; pridonio je konačnom iskorjenjivanju malarije u nas. Od 1951. bio je dopisni član JAZU.

Djela: Medicinska mikrobiologija i Parazitologija Beograd-Zagreb 1957. (Suautor zajedno s P. Tomašić i D. Filipović).
Izvor: Hrvatska enciklopedija br. 11 str. 21.
Priredio: Ivan Mitrović
RADE RAJNOVIĆ dipl. inž. šumarstva, športski djelatnik
Rodio se 3. srpnja 1956. godine u Moravicama a umro je 9. prosinca 2003. godine kraj Vrbovskog. Otac Petar mu je bio lugar, čuvar šuma i šumski kontrolor a majka Jovanka rođ. Dokmanović kućanica. Osnovnu školu završio je 1971. godine u Moravicama a gimnaziju 1975. godine u Ogulinu. Šumarstvo je studirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 18. listopada 1984. godine iz područja uređivanja šuma – dendrometrija. Obranio je diplomski rad „ Primjerne površine u invertarizaciji šuma“ Po završetku studija 15. studenog 1984. godine upošljava se u Šumskom gospodarstvu Vrbovsko. Uz pripravnički staž Rajnović je bio uključen u radove na sumiranju i obradi podataka za izradu jedinstvenih normativa sječe i izrade preborne šume Katedre za organizaciju šuma Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Osnivanjem Goransko – primorskog šumskog gospodarstva Delnice, 1985. godine prešao je na radno mjesto rukovoditelja RJ šumarstvo OOUR – a za iskorištavanje šuma Vrbovsko a uspostavljanjem „Uprave šuma“ Delnice obnašao je od 1991. godine dužnost revirnika u Šumariji Vrbovsko. Od 1. prosinca 1992. godine prešao je na dužnost upravitelja Šumarije Gomirje na kojoj se dužnosti nalazio i početkom 1999. godine. Tragično je stradao u prometnoj nesreći na autocesti Rijeka – Zagreb kod Vrbovskog 9. prosinca 2003. godine.

Bio je istaknuti športski djelatnik i dugogodišnji predsjednik Nogometnog kluba „Željezničar“ iz Moravica te u dva mandata član Skupštine Nogometnog središta za Gorski kotar. Dao je veliki doprinos popularizaciji i razvoju nogometnog športa na području Moravica i Gomirja.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Arhiva Nogometnog središta za G. kotar. Sastavio: Željko Laloš
VASILIJE MATIĆ dipl. inž. šumarstva, sveučilišni profesor
Vasilje MatićRodio se u Moravicama 12. travnja 1906. godine a umro je u Sarajevu 20. kolovoza 1981. godine. Nakon završene 1926. godine gimnazije u Ogulinu, studirao je šumarstvo na Gospodarsko – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 10. listopada 1930. godine. Dana 12. svibnja 1932. uposlio se u Direkciji šuma na Sušaku a godinu potom prelazi u Direkciju šuma u Sarajevu. Tu ostaje do 1937. kada je premješten u Direkciju šuma Tuzla i nakon svega godinu dana vraća se na Sušak i preuzima dužnost rukovoditelja Šumarije Jasenak u Gorskom kotaru gdje radi do početka Drugog svjetskog rata. U razdoblju od 1941. do 1945. proveo je kao ratni zarobljenik u Njemačkoj. Nakon rata vraća se u domovinu i preuzima dužnost rukovođenja poslovima šumarstva u Okružnom NO Delnice. Na traženje Vlade NR BiH 1946. premješten je u Sarajevo u Ministarstvo šumarstva i drvne industrije. Početkom 1950. izabran je za izvanrednog a 1958. godine za redovnog profesora na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Sarajevu za predmet uređivanje šuma kao voditelj katedre. Bio je i načelu Instituta za njegovanje šuma pri Institutu za šumarstvo u Sarajevu. Ubrzo, izabran je za prodekana a potom dekana sarajevskog Poljoprivredno – šumarskog fakulteta te kasnije za dekana osamostaljenoga Šumarskog fakulteta.

Bio je aktivan član SITŠID SR BiH i jedno vrijeme predsjednik tog saveza. Dobitnik je nagrade „Veselin Masleša“ a odlikovan je „Ordenom rada sa zlatnim vijencem“ i „Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom“. Objavio je veći broj knjiga, znanstvenih radova, studija i publikacija.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
BRANKO MATIĆ dipl. inž. šumarstva, nositelj partizanske spomenice 1941.
Rodio se u Donjim Vučkovcima ( Gorski kotar ) 1916. godine a umro je 8. prosinca 1978. godine u Zagrebu. Sin Mihajla. Potječe iz napredne goranske obitelji. Osnovnu školu završio je u Moravicama a realnu gimnaziju 1938. godine na Sušaku. U jesen iste godine upisao se na Poljoprivredno – šumarski fakultet u Zagrebu a početkom rata uključio se u rad studentskog revolucionarnog pokreta da bi 1942. godine otišao u partizane. Demobiliziran je kao rezervni pukovnik i po okončanju rata obnaša0 je razne odgovorne dužnosti, diplomiravši na Šumarskom odjelu Šumarskog fakulteta u Zagrebu 25. lipnja 1948. godine.

Tijekom svoje šumarske karijere bio je na odgovornim dužnostima u Ministarstvu šumarstva Hrvatske a obnašao je i dužnost direktora Glavne uprave za šumarstvo Hrvatske i direktora „Export - drva „ Zagreb. Nositelj je partizanske spomenice 1941. Odlikovan je s više ratnih i mirnodopskih odlikovanja.
Izvori: „Učesnici NOB – a s područja Vrbovskog“, monografija „Općina Vrbovsko - njena prošlost i sadašnjost“, Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
VILIM HIBLER dipl. inž. šumarstva
Vilim HiblerRodio se u Vrbovskom 23. lipnja 1918. godine a umro je 2003. godine. Sin Ivana i Pauline rođ. Tomac. Otac mu je bio trgovac a majka kućanica. Osnovnu školu završio je 1929. godine u Vrbovskom a Državnu realnu gimnaziju 1937. na Sušaku. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 1954. godine.

Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao crtač – nadničar u Glavnom ravnateljstvu za šumarstvo NDH ( 12. siječnja – 30. srpnja 1943. ). Od 1. kolovoza 1943. godine do 9. svibnja 1945. bio je u domobranstvu NDH. Po završetku rata imenovan je upraviteljem Šumarije Vrbovsko gdje obnaša dužnost u razdoblju od 5. srpnja 1945. do 31. prosinca 1951. godine a potom nešto više od pola godine bio je na dužnosti referenta za šumarstvo NO Kotara Delnice. U drugoj polovici 1952. godine postavljen je za čelnika Poljoprivredne zadruge u Vrbovskom. Od 1. siječnja 1953. obnašao je u dvogodišnjem mandatu dužnost predsjednika Općine Vrbovsko a zatim u razdoblju od 1. veljače 1955. do 31. ožujka 1963. godine bio je upravitelj Šumarije Novi Vinodolski. U međuvremenu tri mjeseca 1961. godine boravio je u Torinu ( Italija ) na stručnom usavršavanju za uzgoj brzorastućih četinjača , te suzbijanju borovog četnjaka biološkim putem. Od proljeća 1962. do 31. svibnja 1964. godine bio je direktor DIP – a Novi Vinodolski. Zatim je postavljen za šumarskog inspektora za općine Crikvenica, Krk, Senj, Rab i Pag koju je dužnost obnašao do 30. studenog 1965. godine.

Nakon toga bio je interni šumarski inspektor u Šumskom gospodarstvu Senj ( 1. prosinac 1965. – 31. srpanj 1971. )a potom do 1976. bio je komercijalni direktor u istom gospodarstvu. Zadnje radio je na mjestu šumarskog inspektora u Zajednici općina Rijeka za područje Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara ( 1. studeni 1976. – 30. studeni 1980. ). Umirovljen je 1. prosinca 1980. godine. Bio je član Šumarskog društva Senj.
Izvori: hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
ALEKSANDAR PERC – ŠANDOR nadšumar
Rodio se u Vrbovskom 1857. godine a umro je u Karlovcu 15. travnja 1913. godine. Otac mu je bio liječnik. Šumarstvo je apsolvirao 1875. godine na Gospodarsko šumarskom učilištu u Križevcima. Godine 1879. zaposlio se kod Čabarskog vlastelinstva, odakle je prešao u zemaljsku službu kod podžupanije u Sisku. Od 1882. godine obnašao je kod Otočke imovne općine, kao nadšumar, dužnost upravitelja Gospodarstvenog ureda u Otočcu, gdje je 1909. godine imenovan nadšumarnikom. Godine 1912. proslavio je 30. Obljetnicu službovanja u svojstvu upravitelja. Dužnost upravitelja obnašao je do svoje smrti 1913. godine. Umro je u Karlovačkoj bolnici na povratku iz Hrvatskog primorja gdje je boravio radi upoznavanja tadašnjih trgovačkih odnosa.

Radeći više od 30 godina u Otočcu stekao je veliku popularnost među ljudima pa je bio biran za odbornika u Općinskom vijeću i Županijskoj skupštini. Obnašao je i dužnost kulturnog vijećnika, predsjednika Povjerenstva za lugarske ispite i predsjednika Hrvatske čitaonice Otočac. Bio je član HSŠD a u razdoblju od 1889. do 1892. godine objavio je više stručnih članaka u „Šumarskom listu“.
Izvori: HŠŽL Sastavio: Željko Laloš
DEJAN KAPŠ magistar - inženjer zootehnike
Dejan KapšRodio se 27. travnja 1979. godine u Ljubljani. Osnovnu i srednju školu završio je u Sloveniji a 2006. godine diplomirao je na Biotehničkom fakultetu u Ljubljani i stekao zvanje diplomiranog inženjera šumarstva ( gozdarstva ). Živio je u Blaževcima uz rijeku Kupu kraj Vrbovskog. U šumariji Vrbovsko zaposlio se 16. lipnja 2006. godine u svojstvu pripravnika a od 1. studenog 2007. godine zaposlen je na neodređeno vrijeme. Bio je strastveni lovac i po tome bio je poznat diljem lovišta u Hrvatskoj i Sloveniji. U Osijeku 11. studenog 2012. godine obranio je magistarsku radnju magistriravši u zvanje magistar inženjer zootehnike. Bio je član više lovačkih društava u Hrvatskoj i Sloveniji, a kao iskusan lovac i kinolog bavio se potragama za ranjenom divljači te je u Vrbovskom odgojio više lovačkih pasa tragača s kojima je vršio potrage za ranjenom divljači. Na žalost 26. kolovoza 2016. godine u svojoj zadnjoj potrazi za ranjenom divljači, nesretan hitac lovnog pratitelja prekinuo je njegov život. Sahranjen je u Vrbovskom 29. kolovoza 2016. godine.
Izvori: Šumarija Vrbovsko Sastavio: Željko Laloš
VLADIMIR HAJDIN dipl. Inž. drvne industrije
Rodio se u Moravicama 4. siječnja 1942. godine a umro je u Vrbovskom 29. prosinca 2000. godine. Sin Mihajla i Ruže rođ. Matić. Otac mu je bio trgovac a majka kućanica. Osnovnu školu završio je u Moravicama a gimnaziju u Ogulinu. Diplomirao je 30. lipnja 1969. godine na Šumarskom fakultetu u Zagrebu na DI odjelu.

Dana 1. rujna 1979. uposlio se u DI „Vrbovsko“ na mjestu voditelja tehničke pripreme rada za potrebe proizvodnje a potom obnaša dužnost tehnologa strojne obrade stoličane i stolarije te voditelja proizvodnje. Od 24. rujna 1997. godine imenovan je pomoćnikom direktora u OJ Tvornici pokućstva DI „Vrbovsko“. Kao mladi stručnjak dao je veliki doprinos u ukupnom tehnološkom razvoju proizvodnje. Njegova prerana smrt bila je nenadoknadivi gubitak za DI „Vrbovsko“.
Izvori: Hrvatski leksikon drvnih tehnologa Sastavio: Željko Laloš
MIJO BALAIĆ pristav Sreskog načelstva Vrbovsko
Mijo BalaićRodio se u mjestu Petrijouca kraj Varaždina 25. srpnja 1901. a umro je 1975. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu a srednju u Varaždinu. Završio je i Hochschule für Wezthāndezu u Beču.

Studirao je na Šumarsko poljoprivrednom fakultetu u Münchenu i Beogradu na kojem je diplomirao 19. svibnja 1928. godine. Specijazirao je uzgoj šuma. Stručni ispit za šumarsku struku položio je 14. svibnja 1932. godine i potom se zaposlio u Direkciji šuma u Vinkovcima. Godinu potom premješten je u Direkciju šuma u Skopje pa iste 1933. u Peč na Kosovo. Godine 1934. obnmašao je dužnost šumarskog referenta za uzgoj šuma u Zlatar Bistrici a od 1935. imenovan je za kotarskog šumara Kotara Vrbovsko gdje je ostao sve do 1939. godine. U međuvremenu kod Sreskog načelstva u Vrbovskom u svojstvu pristava vodio je Stručnu šumarsku upravu u sekvestriranim šumama vlastelistva Sušica. Pred Drugi svjetski rat zbog potrebe službe premješten je za upravitelja Šumarije Krasno.

U tijeku Drugog svjetskog rata u razdoblju od 1941. do 1944. godine bio je upravitelj Šumarije u Podravskoj Slatini a zatim od 1944. do 1945. godine obnašao je dužnost referenta šumarstva Okružnog NOO Orahovica. Od 1945. do 1949. godine bio je referent za šumarstvo Kotarskog NOO Virovitica gdje je 1950. godine postavljen za upravitelja Šumarije Virovitica. Potom je obnašao dužnost direktora ŠG „Bilogora“ iz Virovitice, šumarskog inspektora na području istog šumskog gospodarstva te do umirovljenja direktora Srednje drvno industrijske škole u Virovitici.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
NAVIGACIJA LEKSIKONA
Back to content | Back to main menu