Menu
Rodio se 2. veljače 1915. godine u Pragu a umro je u Rijeci 25. siječnja 1997. godine. Njegov otac bio je tršćanski Slovenac a majka Čehinja. Kao dječak sa roditeljima dolazio je u Dalmaciju gdje se iz hobija bavio slikarstvom. U tehnici akvarela naslikao je Split i Dioklecijanovu palaču. Realnu gimnaziju završio je u Mariboru a arhitekturu je studirao u Ljubljani kod Jože Plečnika poznatog majstora sececijske arhitekture i učenika znamenitog bečkog arhitekte Otta Wagnera. Pod Pečnikovim mentorstvom Sila je radio na projektu Sveučilišne knjižnice u Ljubljani, vrlo važne zgrade za slovensku arhitekturu čija se slika nalazila i na novčanicama tolara.
U Rijeci radio je u Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje, predavao na Tehničkom i Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Bavio se urbanističkim i prostornim planiranje ( urbanistički planovi Poreča, Rovinja, Rapca, Crikvenice i Raba ), pejzažnom arhitekturom i oblikovanjem interijera. Autor je i koautor više spomenika ( memorijalni spomenik oslobođenja Rijeke na Delti 1955. godine, spomenik smrznutim partizanima na Matić Poljani iz 1969. ) Pisao je i objavljivao veći broj članaka pretežito o pejzažnoj arhitekturi. Godine 1990. dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Zdenko Sila autor je Spomen područja „26. smrznutih partizana“ na Matić poljani kraj Tuka i Begovog Razdolja u Gorskom kotaru. Spomen područje 1969. godine je uređeno u čast 26 boraca II brigade XIII primorsko – goranske brigade koji su se uslijed ekstremno niskih temperatura tijekom marša u noći 19. na 20 veljače 1944. smrznuli. Druga brigada XIII primorsko – goranske brigade probijala se s područja Drežnice preko Jasenka i Mrkoplja na maršu dugom 52 kilometara. Uslijed ozeblina preminulo je 26 partizana a približno 150 ostalih je preživjelo noć ali s trajnim posljedicama od ozeblina. Veliki broj njih je kasnije umro u stacionarima i bolnicama od posljedica hladnoće i smrzavanja.
Matić Poljana je travnata visoravan široka oko 300 metara a dugačka oko 3 kilometra. U središnjem dijelu prema idejnom rješenju arhitekta Zdenka Sile nalazi se originalni spomenik nastradalim borcima na način da je u pravilnom nizu postavljeno 26 vapnenačkih monolita koji simboliziraju kolonu partizana u kojoj se njih dvadeset šestero smrznulo. Idejno rješenje spomen područja nagrađeno je 1969. godine ispred Grada Rijeke kao najbolje likovno ostvarenje te godine. Od 1962. godine na Matić poljani održava se Memorijal“26. smrznutih partizana“, koji je 2004. Preimenovan u „Memorijal mira“.
Rodio se 1909. godine u mjestu Sunger nedaleko Mrkoplja gdje je i proveo život u šumama Mrkovca, Bitoraja, Presike i Široke drage radeći kao radnik drvosječa,lovac i ratar. Početkom Drugog svjetskog rata iz svog rodnog Sungera kao prvoborac odlazi u partizane no spletom okolnosti put ga je odveo u Njemačku gdje je i umro tijekom rata.
Slikarska ostavština Joakima Polića je izrazito heterogena. Izvornost i originalnost slika pribavila mu je određeno mjesto u naivi koja je na tim prostorima nadirala 1930. – tih godina. Kroz životnu zbilju zapaženog i doživljenog, na platno je prenosio na sebi svojstven način viđenu šumu, cvijeće, kuće i ljude, sve ono što je goransko. Najbrojniji su mu bili crteži s šumskim i lovnim prizorima zbog čega ga likovni kritičari svrstavaju u vrlo nadarenog pučkog umjetnika izvornih sklonosti i mogućnosti. Likovni kritičari su još 1955. – tih godina zapazili da Joakim Polić na određeni način odudara od koncepcije sve prisutne hlebinske slikarske škole obzirom da je proširio registar naivnog umjetničkog izraza u nas. Ipak, ova tvrdnja ne odnosi se na njegov cjelokupan rad. Neke slike i crteži odveli su ga na domak amaterizma a neki do profesionalnog slikarstva. Naivni realizam Joakima Polića je najsugestivniji i najčistiji na slici „Boris Matejčić na odru“. Likovni kritičari složili su se u ocijeni da se na njoj vidi „strog osjećaj za odnose, jednostavan raspored i simetrična dispozicija koja odgovara dosljednom opisu pojedinosti koje su dodane ali ipak podređene cjelini. U toj goranskoj sobi pribiva onaj posljednji red u kojemu nema više promjena. U kristalnoj atmosferi te slike je bjelina i mekoća nestajanja“.
Kroz Poličeve „Dnevnike“ u pisanoj riječi proteže se zbilja o svakodnevnom radu šumskih radnika, o životu u prirodi, ljudima i generacijskoj prolaznosti vremena. Pisao je o svom svakodnevnom životu i radu podno goranskog podneblja gdje za goransku šumu kaže „da je hraniteljica i mučiteljica drvosječa i kirijaša“. Za njegov stvaralački opus može se reći da je za života kroz riječi, boje, crteže i glazbu nastojao oblikovati svoja saznanja i razmišljanja o svakodnevnom životu goranskog čovjeka.
Prof. FRANJO STARČEVIĆ (Mrkopalj,16.V.1923. – Rijeka-Mrkopalj, 30.4.2011.) Bio je pedagog, humanist, borac za ljudska prava, mirotvorac, književnik. Vjernik s osobito izraženim smislom za kritička promišljanja.
U obitelji Josipa i Anđuline od devetoro rođene djece preživjelo je njih četvoro, Franjo je bio najmlađi između njih. Poslije 4-godišnje osnovne škole u Mrkoplju kao siromašno a darovito i vjerski odgojeno dijete s preporukom mrkopaljskog svećenika daljnje školovanje nastavlja u Senju. Nakon završetka gimnazije s odličnim uspjehom 1942. upisuje se na Bogoslovni fakultet u Sarajevu kojeg nakon prve godine prekida, da bi u doba NDH postao pripadnikom KNOJ-a i završio u partizanima. 1945. upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu te nakon 5 godina diplomira na čistoj filozofiji sa psihologijom. Prvo radno mjesto dobit će na Učiteljskoj školi u Osijeku, da bi 1954. došao u Rijeku predavati studentima VSPŠ-e te VIPŠ-e do 1971. godine (danas Filozofski fakultet). Izvrstan je i vrlo slušan predavač psihologije, oženjen i otac jednog djeteta, mišlju i srcem trajno zavezan za mrkopaljsku rodnu grudu. Radi te istinske zavičajne pripadnosti uz rad na školi i svesrdnu podršku mlađeg sumještanina i prijatelja Alojza Crnića angažirano sudjeluje i u društvenom životu svoga Mrkoplja. Prvi veliki projekt (cjeloživotni jednome i drugome) im je, uglavnom oslonjen na tradiciju skijanja u mrkopaljskom kraju, vezan uz priredbe sastavljene od kulturnih i sportskih događanja unutar Memorijala 26-torice smrznutih partizana (od 1990. Memorijal mira). Čuvena je to priča o stradanju partizanskih boraca u snježnom maršu preko Matić poljane 19. na 20. veljače 1944. godine koja podržava skijanje i ideju o gradnji zimskog sportsko-rekreacijskog centra Hrvatske na tom području. Kasnije će se ideji priključiti i čuveni riječki arhitekt Zdenko Sila podigavši spomenik stradaloj partizanskoj koloni na Matić poljani, u spomen kamen mrkopaljski će učenici upisati ratnu istinu na što se sve do danas nadovezuje stvaralački pokret mladih nastavljača tradicije na stvarnim povijesnim temeljima. Priča je to kako Mrkopaljci već od 1963. biju bitku za opstanak svoje drvne industrije, razvoj poljoprivrede, stočarstva i turizma. Doduše neujednačeno složno, pa nedovoljno snažno. Aktivno u svemu sudjelujući profesor Starčević se posvećuje pisanju te s kolegama radi na knjizi Fakulteta i Zavoda za zapošljavanje koja će, kad bude izašla, „prešutjeti“ njegovo autorstvo. Jer, u vrijeme 1970./’71., dajući podršku svojim studentima na pragu Hrvatskog proljeća, na traženje vrha KPH, ostaje bez posla, bez prava na javno izražavanje mišljenja i govorenja, egzistencijalno ovisan o svojoj obitelji.
Nakon dvije teške godine, zahvaljujući svom bivšem studentu, dobiva mjesto psihologa i odgajatelja mentalno retardiranoj populaciji u Đačkom domu „Podmurvica“. Malo je reći kako je silno zavolio taj posao, naučio njemački jezik i počeo izučavati literaturu, te pisati članke i radove o problematici s kojom se suživio. Bilo je to ulaženje u novi 10-godišnji ciklus preodgoja, izučavanja, borbe za prava djece koja iz različitih razloga stječu stigmu manje vrijednih članova zajednice.
Suprotstavljajući svoje stavove tadašnjim uvriježenim shemama o toj djeci ponovno upada u prijepore tako da 1983. biva ranije umirovljen. Odmah seli u svoj Mrkopalj gdje je započeo gradnju kuće, pisanje svoje prve knjige posvećene Gorskom kotaru, priključuje se daljnjoj organizaciji Memorijala 26-torice, radu u Mjesnoj zajednici i Općini. 90-ih je predsjednik Savjeta i Kriznog štaba MZ Mrkopalj, osnivač Društva za nadarenu djecu Gorski kotar, u nastalim nemirima nudi svoju pomoć čelnicima delničke općine govoreći da treba, da želi, obilaziti srpsko stanovništvo uokolo – od Vrbovskoga, Moravica, Gomirja, Ljubošine, Ponikava do Ogulina i Jasenka, te Drežnice. S njima će utanačiti dogovor da budu mirni, da se ne predaju tlapnjama pridošlica i da oružje (ako ga imaju) ostave po strani. – Valja nam preživjeti, tvrdi im i poziva da zajednički grade „aktivan mir“. Vezano na to usred rata osniva u Mrkoplju Školu mira koju su polazila djeca miješanih nacionalnosti te djeca iz Italije i Austrije, predlagatelj otvaranja Škole mira u Mostaru. U njoj će se – kroz druženje i kreativne sadržaje – preventivno otklanjati mogući međusobni sukobi, konflikti i učiti abeceda tolerancije. Zalagao se za to da Mrkopalj postane ekumenski centar, te za ekološki pristup razvoja u Gorskom kotaru. Istina o jedinstvenoj školi mira naišla je na odličan odjek u susjednim zemljama pa otuda stižu i sredstva za edukacije mladih: iz Udruge Pax Christy Graz, Sveučilišne zajednice Klagenfurt, Vijeća Europe, Švicarske zajednice Općine zajedno, Alpen-Adria-Alternativ Austrija te IFL-a, Međunarodne lige prijateljstva iz Njemačke. Od domaćih čimbenika Školu mira pomagali su i Primorsko-goranska županija, Otvoreno društvo i još neke zajednice, pa i sama HV. Uz održavanje Škole mira u Mrkoplju se počeo razvijati boravišni turizam, održavali su se Dani Alojza Crnića (kultura), Svibanjski dani mira (ekologija), Ekumenski susreti (1996.), kampinzi Podmlatka Hrvatskog Crvenog križa itd.
Franjo Starčević bio je veliki pobornik pisane riječi, njenog odjeka, ljepote i varijacija. Nakon „Mrkopaljca“ 1963. javlja se s bezbroj članaka u dnevnom tisku /Novi list, Vjesnik, VUS/, te u periodici /Riječka revija, Naše teme, Dometi, Kamov/, reagira na dnevno-političke, kulturne i znanstvene događaje. Objavio je knjige „U potragu za goranskom dušom“, „1971. i oko nje“, „Književna ostavština Alojza Crnića“, još je u rukopisu njegova „Ispovijest“. Franjo Starčević je za svoje djelo dobio nekoliko nagrada i priznanja: Plaketu Općine Delnice 1993., Priznanje Alpe-Adria 2002., Nagradu za životno djelo Primorsko-goranske županije 2003., Plaketu Općine Mrkopalj za kulturno djelovanje 2007., a Priznanje Srpskog narodnog vijeća za mirotovorno djelovanje 2008. godine.
Rodio se u Sungeru kraj Mrkoplja 23. veljače 1906. godine a umro je u Zagrebu 1. rujna 1982. godine i sahranjen je na groblju Mirogoj. Pučku školu završio je u Sungeru a gimnaziju u Zagrebu. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Apsolvirao je 1928/29. a diplomirao 13. Veljače 1930. godine.
Prvo radno mjesto dobiva u Upravi šuma Thurn – Taxisa-a a po njezinom prestanku rada u Privremenoj upravi ekspropriranih šuma u Delnicama. Radeći u svom Gorskom kotaru naročiti uspjeh postigao je na uređenju šuma a poglavito detaljnom mjerenju i utvrđivanju drvne mase i prirasta bivših veleposjedničkih šuma. Tu se upoznao s Josipom Majnarićem, dr. Žarkom Miletićem, Antunom Jovancem i drugim tada vrsnim šumarskim stručnjacima s kojima je surađivao.
Slijedi njegov premještaj u Odjel šumarstva Banovine Hrvatske u Zagrebu gdje ga je zatekao Drugi svjetski rat. Vrača se u rodni kraj i pridružuje narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon rata vratio se u Zagreb s više goranskih šumarskih stručnjaka. Radeći na uspostavi organiziranog šumarstva postaje načelnikom Odjela za plan Ministarstva šuma. Kao vrsni stručnjak znao je tada podmiriti tadašnje goleme potrebe za drvom a da šume ne budu upropaštene. Pod njegovim rukovodstvom u vrlo kratkom vremenu izvršena je invertarizacija šuma i tako ustvrdilo stanje šumskog fonda na temelju kojeg su se izrađivali planovi sječa
Svoju plodnu šumarsku karijeru, kao načelnik Ministarstva šumarstva i pomoćnik ministra šuma, Josip Radošević nastavio je na Šumarskom fakultetu, najprije kao direktor novog Šumskog gospodarstva Poljoprivredno – šumarskog fakulteta ( 1951. ) i voditelj terenske nastave, a zatim kao aktivni nastavnik iz predmeta organizacije šumarstva i uređivanja šuma. Duže je vrijeme bio i predsjednik ispitnog Državnog povjerenstva za stručne ispite za samostalno vođenje šumskoga gospodarstva, predsjednik Šumarskog društva NRH ( 1950. – 1953. ) i njegov član. Najpoznatiji mu je predratni znanstveni rad „Prilog proučavanju taksacionih elemenata u prebirnim šumama“ iz 1939. godine.
Rodio se 1. siječnja 1858. Godine u mjestu Kbel kraj Plzena u Češkoj a umro je 24. travnja 1922. godine u Vinkovcima.
Češke narodnosti, vrlo mlad dolazi u Hrvatsku i počinje 1. Ožujka 1874. godine službovati u Zagrebu. Nisu poznati podaci o njegovom školovanju u Češkoj i službovanju do 1884. godine. Godine 1885. dolazi u Gorski kotar i obnaša dužnost kraljevskog državnog šumara u Begovom Razdolju kraj Mrkoplja gdje se nalazio sve do 1893. godine. Kada odlazi u šumariju Ogulin na dužnost kraljevskog šumarskog nadšumara. Od 1901. do 1921 službovao je na području Kraljevskog nadšumarskog ureda odnosno od 1918. godine u Direkciji šuma u Vinkovcima kao šumarski nadinženjer.
Svoju je novu domovinu Hrvatsku volio i cijenio pa ga je zbog njegovih osvjedočenja progonila mađarska uprava državnih šuma, koja ga je 1917. godine umirovila. Nakon sloma Austrougarske preuzima Upravu šumarije Nova Gradiška i nadzor nad upravama u Jasenovcu, Lipovljanima i Novskoj. Godine 1919. dolazi u Direkciju šuma u Vinkovce gdje kao državni šumarski savjetnik ostaje do umirovljenja 1921. godine.
Bio je poznati šumarski stručnjak. U vrijeme službovanja u Begovom Razdolju od 1885. do 1893. godine objavio je više stručnih radova: „Naše lugarsko osoblje i pitanje ustrojstva lugarnice“ ( 1885. ), „O šumskih prodaja u obće, a napose o prodaja sa naknadnom premjerbom“ ( 1885. ), „Jedna o trovanju zvjeradi strihninom“ ( 1885. ), „K nacrtu osnove novog šumskog zakona“ (1886. ) i „Naši bukvici, i njihova uporaba i unovčenje“ ( 1886. ). Napisao je i više radova o načinu gospodarenja u šumama, unošenju četinjača jele i smreke kao vrjednijih vrsta u goranske šume, o bukovim sortimentima i načinu njihove izrade u šumi te o proizvodnji bukovog ugljena u goranskim šumama. Svoje stručne napise objavljivao je i u stranim časopisima. Bio je član HSŠD.
Rodio se 1858. a umro je 1932. godine. Bio je jedan od prvih planinarskih vodiča u Hrvatskoj. Obnašao je dužnost lugara u Kr. šumske uprave mrkopaljske. Nakon osnovnog školovanja i dopunskog stručnog obrazovanja, u službu čuvara šuma i lovišta primljen je 1885. godine . Bio je pasionirani lovac. Zajedno sa mjesnim lugarom Karlovićem, u lovu slijedeći medvjeda, otkrio je put do Bijelih stijena. U znak zahvalnosti na otkriću prvog planinarskog prilaza Bijelim stijenama, kao i mnogim drugim vrhovima Gorskog kotara, Odbor kapelskog planinarskog puta u Zagrebu, podigao je planinarsko sklonište na prisojnim padinama Bjelolasice, iznad Vrbovske poljane, davši mu ime Planinarsko sklonište „Jakoba Mihelčića“, izgrađeno 1968. godine.
Rodio se 1. svibnja 1893. godine u Sungeru kraj Mrkoplja a umro je tragičnom smrću 24. prosinca 1941. godine. Sahranjen je 27. prosinca na mjesnom groblju u Sungeru u nazočnost studenata Teološkog fakulteta u Zagrebu čiji je dolazak organizirao Zvonko Kezele i sam student istog fakulteta. Po završetku pučkog obrazovanja u Senju je završio gimnaziju a u Budimpešti studij Bogoslovije. Za svećenika zaređen je 1915. godine. Bio je kapelan u Fužinama, Ogulinu i Rijeci, upravitelj župe u Lađevcu i u Vagancu a od 1934. godine imenovan je župnikom i kanonikom u Delnicama.
U razdoblju od 1936. do 1938. godine omogućio je Delničanu – studentu Teološkog fakulteta u Zagrebu Zvonku Kezele, da se u dijelu arhive Župnog ureda crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama upozna i izuči sve bitne podatke i sadržaje iz prošlosti ove župe od njezina postojanja od 1600. godine do tada. Župnik Šporer i sam je pridavao veliku važnost sačuvanoj arhivi koju je ovdje pohranio župnik Matija Majnarić – Jegetov. Šporer je 18. srpnja 1937. godine napisao „Vid’msko groblje u Delnicama je za naraštaje mnogih Delničana spomenik vremena u kojem se živjelo. Treba ga sačuvati u svim njegovim izvornostima, a nova rješenja što je moguće više prilagoditi tim izvornostima pazeći da se u taj prostor ne unose oni sadržaji koji mu nikada nisu pripadali“.
Godine 1939. župnik Šporer organizirao je euharistijski kongres u Delnicama čime je produbio vjerski život među pučanima. U jutarnjim satima 24. prosinca 1941. godine župnika Šporera usmrtio je u hodniku Župnog stana u Delnicama, hicima iz pištolja, Franjo Pleše – Severinac. Očevid tragičnog događaja izvršili su oficiri Talijanske komande u Delnicama sa talijanskim prevoditeljem, zapovjednik ustaške satnije u Delnicama Alojzije Schen koji je i rukovodio očevidom sa svojim zamjenikom Cetinom i dr. Milan Forembaher medicinski vještak suda u Delnicama. Spis očevida pohranjen je u spisohrani Talijanske komande u Delnicama.
Rodio se u Mrkoplju 15. veljače 1915. godine a umro je u Rijeci 1999. godine. Sin Jakova i Marije rođ. Miloš. Pučku školu završio je u Mrkoplju a šumarsku školu u Karlovcu. Bio je najprije lugar Zemljišne zajednice u Mrkoplju. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je aktivan borac NOR – a i društveno – politički djelatnik. U Delnicama je djelovao u Okružnom NOO – u. Poslije rata u Rijeci je bio načelnik SUP – a , a zatim predsjednik Kotara Delnice. Nakon isteka mandata radio je u Oblasnom odboru u Rijeci kao povjerenik za poljoprivredu i šumarstvo. Od 1952. do 1954. godine bio je direktor Šumskog gospodarstva „Viševica“. Na kraju bio je niz godina upravitelj šumarije Rijeka i aktivan u lovačkim društvima. Bio je i četiri godine tajnik Kotarskog odbora saveza boraca i NOR – a. U mirovinu je otišao 1968. godine.
Rodio se u Sungeru 1920. godine kod Mrkoplja a umro je 2002. godine. Osnovnu školu završio je u Sungeru. Nakon položenog internog ispita za lugara zaposlio se kao lugar – čuvar šuma i otpremnik drvnih sortimenata. Cijeli radni vijek bio je djelatnik Šumarije Mrkopalj Šumskog gospodarstva Delnice s čime se može pohvaliti rijedak broj uposlenika te područne šumarije. Cijenjen kao radnik svoja lugarska iskustva a poglavito iskustva oko čuvanja šuma i šumskog fonda prenosio je na mlađe generacije uposlenika.
Rodio se 26. lipnja 1940. godine u Slunju u obitelji sedmero djece a umro je 19. svibnja 2014 i sahranjen je u Slunju. Obred sahrane predvodio je Gospičko – senjski biskup mons. Mile Bogović. U Slunju je proveo djetinjsko i završio osnovnu školu. Gimnaziju i teologiju završio je u Pazinu.. Mladu misu slavio je u Slunju. Prvo je godine 1965. službovao u Brod Moravicama, Podstenama i Završju a dvije godine potom 1967. premješten je u župe Krasno i Kutarevo. Ove župe vodio je do 1970. Godine kada je premješten u Mrkopalj gdje je službovao 27. godina. U Mrkoplju je vršio i službu dekana i bio član prezbiterskog i ekonomskog vijeća gdje je imenovan i za kanonika Senjskog kaptola. Nakon „Oluje“ 1995. godine odlazi iz Mrkoplja u porušene župe Rakovicu, Drežnik, Vaganac i Korenicu gdje radi na poslovima obnavljanja porušenih crkava. Rakovačku župu vodio je od 1995. do 2014. godine.
Za života rado je dolazio na pastoralne susrete ali i športske poput nogometa ili planinarenja. Temperamentan u diskusijama, branio je crkvu i narod od manipulanata svom žestinom. Sanjao je Božji narod, narod koji bi živio od vjere i ljubavi. Istovremeno osjećao bi nelagodu i tugu za svaki oblik ljudskog nemara i ravnodušnosti. Njegovi su izrazi – kovanice ušli u kolokvijalni govor sveučilišnih krugova.
Na grobu pokojnika u Slunju u vrijeme obreda sahrane okupljeni svećenici i narod otpjevali su uskrsnu pjesmu „Kraljice neba raduj se aleluja“. Bila je to najbolja poruka i oproštaj od vlč. Petra Boguta.
Rodio se 22. kolovoza 1931. godine u Murskom Središću a umro je 2002. Godine u Delnicama i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Sin Josipa i Katarine rođ. Novak. Potječe iz poljodjelske obitelji. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću 1941. godine a Šumarsku školu u Karlovcu 1950. godine. Kao šumarski tehničar zaposlio se 1. kolovoza 1950. godine u Šumskom gospodarstvu „Viševica“ Rijeka, kasnije Šumarski inspektorat Rijeka, radeći na geodetskim poslovima sve do 1. listopada 1954. godine. Šumarstvo je studirao na Šumarsko – poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 26. rujna 1960. godine. Pripravni staž odradio je u Šumskom gospodarstvu Delnice – šumariji Gerovo a potom u razdoblju od 1. lipnja 1961. do 1. lipnja 1962. godine obnašao je dužnost zamjenika upravitelja Šumarije Prezid, kad prelazi u Šumariju Mrkopalj gdje je radio 23 godine . Do imenovanja upraviteljem Šumarije Mrkopalj pretežito je radio na poslovima eksploatacije šuma. 1. studenog 1985. godine premješten je u Radnu zajednicu zajedničkih službi ŠG Delnice na poslove komercijale a zatim na mjesto savjetnika upravitelj „Uprave šuma“ Delnice. Umirovljen je 22. kolovoza 1992. godine.
Za vrijeme službovanja u Mrkoplju šumarija je prosječno godišnje sjekla 54.ooo m³ drvne mase pa je izgradnja šumskih prometnica, kamionskih cesta i vlaka bila prioritetan zadatak. Redovito se godišnje puštalo u promet 4 – 5 kilometara cesta. Neke su od njih bile asfaltirane o trošku šumarije kao cesta prema Širokoj dragi i Mrzlim dolcima te Brestovoj Dragi. Spomenik 26. – orici smrznutih partizana na Matić poljani, po nacrtu riječkog arhitekte Zdenka Sile, sagradio je uz ostale donatore kolektiv šumarije Mrkopalj i sve to u vrijeme dok je upravitelj šumarije bio Stjepan Varga.
Rodio se 20. Siječnja 1894. godine u Begovom Razdolju a umro je 9. ožujka 1974. godine u Beogradu. Osnovnu školu polazio je u Mrkoplju a gimnaziju je završio na Sušaku. Na Šumarskoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1919. godine. Naime, tijekom Prvog svjetskog rata bio je u vojnoj službi pune tri godine. Zaposlivši se u šumarskoj struci ( 5. rujna 1921. ), upravljao je državnim šumama u Jasenku i Fužinama.. U Fužine je došao 15. siječnja 1933. i postavljen je za šumarskog savjetnika u V. platnom razredu. Do Drugog svjetskog rata još je radio u Direkciji šuma na Sušaku, a zatim u Šumariji Đurđevac. Kasnije kao iskusni šumar bio je nadzorni stručnjak kod bivših Direkcija šuma na Sušaku, u Mostaru, Zagrebu i Splitu gdje je i umirovljen.
„Svojom biti odudarao je osebujnošću, poput onih javora rebraša ili ikraša s kojima se nekada susretao da se otkrivene glave divi njihovoj teksturi“ ( Zvonimir Perc ).
Rodio se u Mrkoplju 1921. godine gdje je i umro 1980. godine. Sin Juraja Crnića. Osnovnu školu završio je u Mrkoplju a lugarsku školu u Novom Vinodolskom. . Cijelo vrijeme radio je u Šumariji Mrkopalj kao poslovođa za uzgoj šuma – lugar poglavito na sadnji biljaka – pošumljavanju i doznakama. Bio je organizator mnogobrojnih šumsko – uzgojnih radova, njege šuma i pošumljavanja u mrkopaljskim kraju, na čemu se istakao kao vrstan djelatnik.
Rodio se u Mrkoplju 8. siječnja 1922. godine a umro je u Zagrebu 29. travnja 1970. godine i sahranjen je na groblju Mirogoj. Sin Josipa i Emilije rođ. Jakovac. Otac mu je bio šumski radnik a majka kućanica. Osnovnu školu završio je u Mrkoplju a II klasičnu gimnaziju u Zagrebu gdje je maturirao 1940. godine. U godinama Drugog svjetskog rata bio je pričuvni domobranski časnik. Po završetku rata nastavio je studij na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je 7. siječnja 1951. godine diplomirao na Odjelu šumarstva. U državnu službu stupio je 1952. godine kad je imenovan upraviteljem Šumarije Prezid. Dužnost je obnašao je do 1958. godine i njegovim zalaganjem uspješno je okončan sudski spor oko vlasništva granične parcele između tadašnje NR Hrvatske i NR Slovenije kojim tzv. Tomšićeva parcela veličine 60 ha u šumskom predjelu Praprotna draga postaje sastavnicom teritorija NR Hrvatske. Uspostavom suverene Republike Hrvatske taj spor oko granične crte ponovo je aktualizirala Slovenija.
Godine 1958. inženjer Jovanović napušta šumarstvo i prelazi u drvnu industriju. U razdoblju od 1959. do 1961. godine bio je tehnički direktor DIP – a „Čabar“ a od 1962. do 1966. godine obnašao je u Zagrebu dužnost direktora poduzeća „Dren“. Od 1967. do 1970. godine bio je tehnički direktor poduzeća „Drvotokar“ Zagreb.
Rodio se u Mrkoplju 1921. godine a umro je u Rijeci 1979. godine. Od 1963. godine bio je član ULIS – a. Svoje slikarsko obrazovanje stekao je na amaterskoj osnovi kod Aleksandra Tomaševića, Svetolika Lukića, Miloša Bajića i Ivana Radovića. Bio je slikar goranskog krajolika posebice zapažen po većem broju grafičkih ostvarenja s naglašenim goranskim motivima.
Rodio se u Mrkoplju 7. ožujka 1877. godine a umro je u Senju 24. studenog 1934. godine. Isprva, bio je sahranjen na groblju Sv. Vida u Senju da bi 20. rujna 1939. godine njegovi posmrtni ostatci bili preneseni u rodni Mrkopalj i položeni pod glavni oltar župne crkve Majke Božje od Sedam Žalosti.
Biskup Starčević pučku školu pohađao je u Mrkoplju i Senju a preostala četiri razreda od petog do osmog završio je u Rijeci te u Nadbiskupijskom liceju u Zagrebu. Bogosloviju je studirao i završio u Senju i Budimpešti. U Mrkoplju 5. kolovoza 1900. Imao je mladu misu. U senjskim pučkim školama bio je vjeroučitelj, potom profesor na Teološkom učilištu te ravnatelj kancelarije biskupa Antuna Maurovića ( 1895. – 1908. ). Nakon njegove smrti neposredno je surađivao u radu s njegovim nasljednicima biskupom Rokom Vučicom ( 1910. – 1914. ) i biskupom Josipom Marušićem ( 1915. – 1930. ). Nadnevka 28. kolovoza 1932. godine posvećen je za biskupa Senjsko – modruškog ili krbavskog. Introniziran je u Senju 11. rujna iste godine. Njegovo biskupsko geslo bilo je „Ora et labora“ ( „Moli i radi“).Za života na Sušaku je pokrenuo pisanje i izlaženje katoličkog glasnika „Istina“.
Rodio se 8. Siječnja 1938. godine a umro je u Viškovu kraj Rijeke 1. Svibnja 2008. godine. Sin Josipa i Ivke rođ. Šporer. Otac mu je bio šumski radnik a majka kućanica. Osnovnu školu završio je 1949. u Sungeru a srednju u Delnicama maturiravši na realnoj gimnaziji 1957. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu na Šumsko gospodarskom odjelu u Zagrebu gdje je diplomirao 1962. godine.
Kao stipendist Šumskog gospodarstva Delnice, krajem 1962. zapošljava se kao pripravnik u Šumariji Gerovo gdje ostaje raditi do 1. travnja 1963. godine kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Vrativši se u Šumsko gospodarstvo Delnice, raspoređen je u Pogon transporta i mehanizacije, gdje ostaje punih 20 godina – prve tri godine kao zamjenik upravitelja a preostalih 17 kao upravitelj pogona. Njegovom je zaslugom razvijene vrlo velika suradnja sa Slovenijom a zatim sa Katedrom za iskorišćivanje šuma Šumarskog fakulteta Zagreb, čiji su studenti redovito svake godine posjećivali Lučice ( sjedište pogona Transporta) sticajući praktičnim znanja o uporabi šumskih transportnih sredstava i mehanizacije u šumarskoj proizvodnji.
Uz uvođenje za ono vrijeme, najmodernijih transportnih vozila, Pogon transporta Šumskog gospodarstva Delnice , usluge prijevoza drvnih sortimenata obavljao je ne samo za matično gospodarstvo, nego i za susjedna pa i u Sloveniji, ostvarujući tako potrebna financijska sredstva ne samo za egzistenciju svojih stotinjak zaposlenika, nego i za obnovu voznog parka i proširenje djelatnosti. Tako je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u krugu pogona u Lučicama izgrađena vlastita benzinska crpka, manja mehanička radionica i stanica za tehnički pregled vozila.
Nakon dva desetljeća rada u Transportu dipl. inž. Polić 1993. godine premješten je u Radnu zajednicu zajedničkih službi ŠG Delnice, na čelo Odjela za iskorišćivanje šuma. Nakon toga odlazi u Klanu, radeći na poslovima iskorišćivanja šuma za šumarije Klana i Rijeka. Ustrojem JP „Hrvatske šume“ p. o. Zagreb UŠ „ Delnice“ imenovan je revirnikom Šumarije Klana da bi 1995. Godine otišao u invalidsku mirovinu. Bio je član HŠD.
Rodio se u Brestovoj dragi kraj Mrkoplja 1913. Godine gdje je i umro 1993. godine. Sin Martina Brukete. Osnovnu školu završio je u Mrkoplju. Cijeli radni vijek radio je u područnoj šumariji kao poslovođa za uzgoj i njegu šuma vodeći pritom brigu o pošumljavanjima. Za radnog vijeka posebice se isticao kao lovac – uzgajivač plemenite divljači po čemu je ostao zapažen u mrkopaljskom kraju. Sačuvane su Bruketine skice nekadašnjeg rasporeda hranilišta za šumsku divljač.
Rodio se 31. srpnja 1934. godine u Velikom Brgudu kraj Voloskog a umro je ne dočekavši mirovinu, nakon kratke i teške bolesti u bolnici u Lovranu 2. siječnja 1975. i sahranjen je na mjesnom groblju Volosko kraj Opatije. Sin Zvonka i Nikice rođ. Dubrović. Roditelji su mu bili prosvjetni radnici.
Četverogodišnju pučku školu završio je 1935. u Svetičkom Hrašću a Državnu mušku realnu gimnaziju 1944. u Karlovcu. Studirao je na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 1951. godine. Iste godine početkom prosinca uposlio se kao tehnički direktor u Tvornici pokućstva u Vrbovskom a od 1. kolovoza 1953. do 30. svibnja 1956. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Mrkopalj kad se nakratko sredinom 1956. zaposlio u Šumariji Koska kod Našica.
Njegov povratak rodnom kraju, njegovoj Učki i obližnjim goranskim šumama, uslijedio je 8. listopada 1956. godine. Nakon jednogodišnjeg rada u Šumariji Opatija, 5. travnja 1957. postavljen je za upravitelja Klana, na kojoj je dužnosti ostao 12 godina. Pod njegovim su nadzorom „ mnoge razgoljene površine pošumljene i osposobljene za šumsku proizvodnju, a do mnogo udaljenog i naoko nedostupnog šumskog kompleksa danas vodi solidna šumska prometnica…“ ( V. Mezlar 1975. ). Kao čelni čovjek Šumarije Klana posebno se bavio uvođenjem mehanizacije u iskorišćivanju šuma o čemu je napisao zapaženu raspravu tiskanu u internom glasilu Šumskog gospodarstva Delnice ( „Drvosječa“ 38/73 i 39 – 40/74 ).
U svojstvu savjetnika za šumarstvo i lovstvo zadnje zaposlenje dobiva krajem 1968. godine u Poslovnom udruženju drvne industrije i šumarstva „Drvo“ Rijeka. Kako je to udruženje bilo registrirano i za provedbu lovnog turizma, služeći se talijanskim i njemačkim jezikom, osobno je mnogo učinio na promidžbi lovnih mogućnosti članica udruženja, športskih i gospodarskih ovlaštenika prava lova Gorskog kotara i Hrvatskog primorja.
Rodio se u Mrkoplju ( 5. listopad 1922 – ? ) u obitelji Filipa i majke Ružice rođ. Radošević. Otac mu je bio općinski bilježnik a majka kućanica. Osnovnu školu završio je 1933. godine u Mrkoplju a gimnaziju 1941. u Senju. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1954. godine. Nakon Drugog svjetskog rata bio je zatvaran zbog služenja vojske u Hrvatskom domobranstvu. Kad je pušten iz zatvora uposlio se u Radnoj organizaciji „Nasadi“ gdje je radio na uređenju šumskih parkova Grada Zagreba. Potom je u Ustanovi za upravljanje park – šumama Grada Zagreba radio na donjim i gornjim park – šumama Sljemena, sve do osnivanja Šumskog gospodarstva Zagreb. Kako nije bio primljen u radni odnos u novu organizaciju, zaposlio se u Projektnom birou za hortikulturu „Kani“ u okviru „Nasada“ i kasnije „Flore“ a potom kao ovlašteni projektant vrtne arhitekture radio je u Radnoj organizaciji „Perivoj“ na projektiranju i ozelenjivanju hrvatskih autocesta. Nakon toga vodio je Projektnu grupu za hortikulturu u projektnoj organizaciji „Croatiaplan“ i na kraju Projektni biro za hortikulturu „Zrinjevac“.. Tijekom radnog vijeka načinio je mnogo hortikulturnih projekata a pod njegovim nadzorom uređen je veliki broj parkovnih površina. Apsolvirao je poslijediplomski studij iz oblikovanja pejzaža na Poljoprivrednom i Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Biotehničkom fakultetu u Ljubljani, ali zbog smrtnog slučaja u obitelji nije magistrirao. Otišao je u mirovinu 1985. Godine. Bio je član HŠD i Hrvatskog hortikulturnog društva.
Najpoznatiji su mu radovi ( projekti ): – Projekt hortikulturnog građenja naselja Ratkovac u Zagrebu; – Projekt pejzaža Zelene magistrale u Zagrebu; – Projekt hortikulturnog uređenja Gajnice u Zagrebu; – Projekt staze Šestinski logvić – Kraljičin zdenac, te uređenje okoliša Kraljičinog zdenca; Dom grafičara i uređenje njegovog okoliša; Dom „Crvenog križa“ i uređenje njegovog okoliša; Tomislavov dom i uređenje njegovog okoliša; TV – toranj i uređenje okoliša oko TV – tornja; – Projekt uređenja okoliša ceste Šestine – Dom grafičara te uređenje vidikovca prema Zagrebu; – Projekt putne mreže na Medvednici; – Projekt većeg broja planinarskih domova na Medvednici; – Projekt uređenja kamenoloma Markuševac nakon prestanka korištenja; – Projekt uređenja auto – ceste kroz Zagre Ljubljanskom avenijom i Slavonskom avenijom; – Projekt uređenja okoliša Petlje na Slavonskoj aveniji, te uređenje okoliša naselja uz Petlju; – Projekt uređenja okoliša hotela „Plitvice“ i „Bellvue“ na Plitvicama i Projekt uređenja zelenila uz rijeku Plivu u Jajcu.
Rodio se u Mrkoplju 22. veljače 1884. godine a umro je u Zagrebu 6. veljače 1939. godine. Pučku školu završio je u rodnom Mrkoplju. Eduard Radošević prošao je razvojni put od liječnika opće medicine, specijalista stomatologa do nastavnika i istraživača. Studij medicine završio je u Beču a specijalizaciju iz stomatologije u Berlinu. Godine 1922. bila mu je povjerena nastava iz stomatologije i zubarstva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Tim događajem započela je u Hrvatskoj visokoškolska nastava stomatologije za studente medicine u Zagrebu pri čemu je Eduard Radošević utemeljio prvu katedru i stomatološku kliniku. Radošević je zastupao stajalište da se oslanjanjem na temeljne discipline – fizikalnu kemiju, fiziologiju, matematiku i druge prirodne znanosti – može poboljšati istraživački rad u stomatologiji. Godine 1922. objavio je habilitacijski rad Problemi zubarstva u vidu fizikalne kemije“. Tijekom godina povećavala se njegova publicistička djelatnost a vrhunac je doživjela 1935 u životnom djelu Fiziologija i patologija zuba“. Za života veliki dio svojih stručnih istraživanja bio je posvetio karijesu. Posebnu pozornost bio je posvetio istraživanjima vezanim uz klinaste defekte, , životnim pojavama na zubu,, nakupljanjem i značenju zubnog kamenca, slini, hipersenzitivnom dentinu, profilaksi i liječenju karijesa , pulpnim bolestima te ostalim kliničkim problemima. Umro je u 55. godini života.
OIB :59100571589
Poslovni račun :
HR7124020061100123086