Brod Moravice

Burić Antun

Kulturni radnik, antropolog, ornitolog (Gornji Kuti, 28. 1. 1906. – Rijeka, 3. 3. 1992., sahranjen u Brod Moravicama). Rođen je u obitelji oca Antuna i majke Barbare, rođene Piršić. Djetinjstvo i mladost proveo je u Gornjim Kutima kraj Brod Moravica. Osnovnu školu završio je u Brod Moravicama, a građansku u Srpskim Moravicama (danas Moravice).
Od 1924. do 1928. pohađao je kiparski odsjek Kraljevske akademije za umjetnost i obrt u Zagrebu. Zatim je otišao u Francusku, nadajući se usavršavanju na Académie des Baux Arts u Parizu. Zbog nedostatka novaca nije mogao nastaviti studij već je dvije godine radio u Strasbourgu, a dvije u Parizu, mijenjajući poslove i tvornice. Najčešće je radio na poslovima oblikovanja i izrade namještaja. U Parizu završio dopisnu školu građevinarstva – odsjek za pomoćnog inženjera arhitekture, odnosno višeg tehničara. Nakon povratka iz Pariza odslužio je vojni rok 1933./34. godine u školi rezervnih oficira u Sarajevu. Zaposlio se 1934. godine pri željeznici na gradnji savskog željezničkog mosta u zagrebu. Godine 1939. premješten u Delnice na održavanje pruge. Koncem 1943. odlazi u partizane gdje je obnašao nekoliko viših dužnosti pri NOO-u Delnice, OZNA-i u ZAVNOH-u. Poslije Drugog svjetskog rata radio je u Zagrebu kao načelnik Građevinskog odjela Ravnateljstva željeznica, 1946. prelazi u Osijek, a 1948. u Beograd. Sa željeznice je prešao na Višu školu civilne zaštite i radio kao nastavnik u Beogradu i Zemunu te obnašao visoke dužnosti u SSUP-u i DSNO-u. Godine 1939. oženio se Marijom Naglić. S njom je imao tri sina i kćer. Poslije umirovljenja 1967. Burić se stalno nastanio u Rijeci te se počeo baviti poviješću i baštinom Gorskog kotara. Rezultati terenskog istraživanja su popis ptica gnjezdarica Gorskog kotara i poznata goranska povijesna antroponimija koja je doživjela dva izdanja. Burić je bio suosnivač i višegodišnji predsjednik i potpredsjednik Društva za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara. Društvo je osnovano 1973. godine, postiglo je značajne uspjehe u valorizaciji kulturnih vrednota Gorskog kotara, a zamrlo je nakon Burićeve smrti. Uređivao je izdanja koja je to Društvo tiskalo i sam objavljivao članke u tisku. Najznačajniji njegov kulturni doprinos je volonterski rad za Hrvatsku čitaonicu sela Kuti, čije je osnivanje potaknuo i organizirao. Tijekom pedeset godina, kao njezin predsjednik, poticao je i koordinirao njezine akcije i projekte. Rad čitaonice održao je na zavidnoj stručnoj razini te sam za nju napravio posebnu klasifikacijsku tablicu. Hrvatska čitaonica sela Kuti i danas radi na volonterskoj bazi, ustrojena kao udruga građana. Djela: Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438-1975 : goranska prezimena kroz povijest. Rijeka: Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, 1983. Prva partizanska škola u selu Kuti na području Gorskog kotara u Od učiteljskih kursova do Pedagoškog fakulteta. Pula: Pedagoško društvo Pula, Pedagoški fakultet u Rijeci – OOUR Nastavne djelatnosti Pula, 1981., str. 129-139. Rukopisna ostavština: Rječnik kočkega govora, brodskokupskog tipa, kajkavskog narječja, hrvatskog jezika u Gorskom kotaru, Etnici i ktetici naselja Mjesne zajednice Brod Moravice, Nadimci Gorskog kotara u imenima III. determinacije. Kiparska djela su izgorjela u dva požara Burićeve kuće u Gornjim Kutima. Literatura: Delač-Petković, Karmen. Selo Gornji Kuti i njegova “Hrvatska čitaonica”. Brod Moravice: Hrvatska čitaonica sela Kuti, Općina Brod Moravice, Matica hrvatska Viškovo, 2009. Burić, Anton u Hrvatski biografski leksikon. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 1989., sv. 2, str. 519. Biografija autora u Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438-1975 : goranska prezimena kroz povijest. Rijeka: Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, 1983., str. 405.
Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

Vilko Golubić

Karlovac, 1860. – Zagreb,16. veljače 1935. godine, sahranjen na zagrebačkom Mirogoju). Nemamo podataka o obiteljskim prilikama i školovanju. Kao učitelj početnik postavljen je 1879. na školu u Brod Moravicama koja je bila njegovo prvo radno mjesto. Tu je ostao punih 40 godina, do kraja svog radnog vijeka. Pola toga razdoblja službovao je na školi posve sam, pa je bio istovremeno i jedina “učiteljska sila” i “ravnajući učitelj”. Nakon toga mu se u školi pridružila učiteljica Anka Pavlović. Detaljnih podataka o radu škole nemamo jer je školska zgrada, a s njom i školska spomenica, izgorjela u ratu 1945. Međutim, Golubić je u narodu ostao zapamćen kao “pravi gospodin”, dobar čovjek i sposoban i predan učitelj. Prilike u kojima su goranski učitelji radili na prijelazu 19. u 20. stoljeća bile su iznimno teške. Da bi se oslobodili siromaštva i unaprijedili poučavanje, goranski učitelji su 13. rujna 1883. u Brodu na Kupi osnovali Učiteljsko društvo Gorskog kotara, čija su pravila odobrena od vlasti 4. veljače 1884. Jedan od petorice inicijatora toga projekta bio je i učitelj Golubić koji je postao i prvi predsjednik društva. Na tom je mjestu Golubić živo surađivao s kolegama iz čitavog Gorskog kotara i javno protestirao protiv sramotno niskih učiteljskih plaća. Nastojao je ujediniti učitelje pa im je 1911. uputio javni Proglas – poziv na borbu za učiteljska radnička prava. Golubić je običavao javno reći što ga tišti pa je bio nadaleko poznat kao vrstan govornik i rodoljub, član Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Unatoč životnim nedaćama, učitelj Golubić je zadržao vedru narav i bio nadaleko poznat kao vrlo otvoren, društven i duhovit čovjek. Njegov neposredan i topao pristup priskrbio mu je mnogo prijatelja, ali ga je doveo i u brojne neobične životne situacije pa se anegdote o učitelju Golubiću prepričavaju do današnjih dana. Golubić je Brod-Moravice doživio kao svoj dom jer je tu, s obitelji, proživio veći dio života. Imao je sedmero djece iz dva braka, a dvije su kćeri – Darinka i Danica – i same postale vrsne učiteljice. Učitelj Golubić je jako volio svoj posao pa je, 1923. godine, umirovljen protiv svoje volje kao politički nepoćudan starojugoslavenskim vlastima. Narod ga je, po umirovljenju, izabrao za načelnika općine i taj je posao obavljao sve do smrti svoje supruge, a onda se preselio u Zagreb gdje je, nakon kratkog bolovanja, umro u 75. godini života. Djela: Sačuvano je malo pisane dokumentacije. Literatura: Delač-Petković, Karmen. Brodmoravički učitelj Vilko Golubić. Školske novine, str. 29. Brod-Moravice : 150-godišnjica osnovne škole 1818-1968 : 100-godišnjica školske zgrade 1869-1969/uredio Viktor Jurković, [Brod Moravice]: Osnovna škola Brod Moravice, 1969., str. 46-71.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

IVAN BRAJDIĆ, (pseud. GORAN)

BRAJDIĆ, IVAN (pseud. GORAN), profesor, književnik, prevoditelj i glazbenik-amater (16. lipnja 1924. Gornji Kuti, kraj Brod Moravica – 5. lipnja 2008., Zagreb, sahranjen u Brod Moravicama). Rođen je u imućnijoj obrtničko-seljačkoj obitelji zanatlije Jakova Brajdića i kućanice Francike Stanke r. Kavran. Imali su devetoro djece od kojih je četvero umrlo u dječjoj dobi. Jakov Brajdić je 1927. s obitelji odselio u Zagreb, a 1932. u Dugo Selo pa je Ivan osnovnu školu završio 1935. u Dugom Selu, a klasičnu gimnaziju 1943. u Zagrebu. Antifašističkom pokretu priključio se već 1942. godine, a NOB-i je aktivno sudjelovao od lipnja 1943. do svibnja 1945. godine. Godine 1952. oženio se Fanikom r. Štajduhar. Nisu imali djece.

Brajdić je počeo pisati i objavljivati kao gimnazijalac u Jutarnjem listu, a kraj rata dočekao je kao dopisnik zagrebačkog okruga i član redakcije više omladinskih listova. Istaknut je njegov publicistički rad. Kao novinar i/ili urednik radio u listovima Narodni vojnik, Narodna Armija, Omladinski borac, Za domovinu, Studentski list, Jutarnji list. Mladost, Slobodni dom, Ilustrirani vjesnik, Izvor, Studentski list, Vidici, Kaj, Dugoselska kronika, a kritike o slovenskoj književnosti objavljuje u Telegramu, Vjesniku, Forumu i 15 dana.
Godine 1951. na osobni zahtjev izašao iz JNA da bi mogao upisati studij slavistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1956. i kraće vrijeme zaposlen kao prof. u zagrebačkoj IV gimnaziji. Tijekom studija radio kao urednik Zagrebačkog tjednika te novinar i urednik Studentskog lista. Od 1957. radi kao scenarist i dramaturg Jadranfilma. Godine 1963. prelazi u status slobodnog umjetnika, a 1968. postaje suosnivač nakladničkog poduzeća August Cesarec i jedan od njegovih urednika, lektor i književni kritičar. Godine 1971. posvećuje se prevođenju sa slovenskog jezika i ponovo prelazi u status slobodnog umjetnika.

Umirovljen je 1975., ali se i nadalje bavi književnim radom i prevođenjem. Najviše objavljuje od sredine sedamdesetih do devedesetih godina. Posljednjih godina života mnogo je pisao, ali manje objavljivao. Amaterski se bavio glazbom i slikanjem (pejzaži, portreti, mrtve prirode) te je sudjelovao na više zajedničkih izložbi.

Brajdić je pisao pjesme, pripovijetke i romane. Književnim kritikama i prikazima trudio se revalorizirati rad manje poznatih književnika Jakova Majnarića, Josipa Zorića, Milana Dobrovoljca Žmigavca, Slavka Vurića, Đuke Kosaka, publicista Josipa Predavca, liječnika Josipa Štajduhara i drugih. Temama svojih djela vezan je za Gorski kotar, kojemu je uvelike pomagao u svakoj prilici, kao član zagrebačkog Društva Gorana i samostalno. Podupirao je mlade goranske pisce u prvim književnim nastojanjima.

Zaslužan je kao vrstan prevoditelj sa slovenskog jezika (A. Ingolič, I. Potrč, I. Kopirivec, M. Mihelič, K. Kovič, P. Zidar, E. Kocbek, V. Zupan, J. Javoršek, F. Šetinc i dr. autori). U gotovo pedeset godina prevoditeljskog rada na hrvatski je jezik preveo više od 30 literarnih i drugih djela iz suvremene slovenske književnosti, redom objavljenih u zasebnim knjigama. Njegov prijevod Ingoličeve Gimnazijalke doživio je šest hrvatskih izdanja.

Znao je svirati nekoliko instrumenata pa je u mladosti nastupao kao glazbenik-amater i pisao tekstove za pjesme (Stara klet). Kao slikar-amater sudjelovao je na više zajedničkih izložbi.
Bio je član većeg broja strukovnih udruga, član Društva hrvatskih književnika i vanjski član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je više nagrada za književni i prevodilački rad. U rukopisu je ostavio veći broj neobjavljenih literarnih tekstova, članaka, recenzija i prijevoda sa slovenskog jezika. Brajdićeva književna ostavština čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Njegov prevodilački rad veoma je cijenjen u Sloveniji, a u Hrvatskoj njegovo djelo još nije dovoljno poznato i priznato.
Djela: Posljednji juriš Jačine Kamana (1970), Spaljene duše I-II (1977), Posrtanje po mraku (1981), Tuđin postadoh braći svojoj (1982), Oborovo (1984), Čežnja zavičajna (1986), Dugoselska kronika 1945. (1989), Suza u oku i Propali snovi (1991), Nasred sela zvonik (1995), Na te mislim (1998), Bajke o vitezovima domovinskog rata (1999), Susret sa sjenama prošlosti (2002), Goranske priče (2002), Hod po mukama (2004), Trešnjevačke noći (2004), Bizonsko doba (2007), Labuđi pjev Filipa Malnara (2008). Posthumno je objavljena zbirka Pjesme i proza iz moje mladosti (1938.-1945.) (2009).

Literatura: K. Delač-Petković: Ivan Brajdić. Biografija, Udruga za očuvanje brodmoravičkih starina i dr., Brod Moravice, 2010. te Ivan Brajdić u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., sv. 1, str. 211.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

RUDOLF CRNKOVIĆ

Glazbenik, skladatelj, glazbeni aranžer, graditelj tamburica (Gornji Kuti, 16. 11. 1889. – Bradley, 19. 8. 1967., sahranjen na groblju Elmwood u mjestu Wayland u Michiganu, SAD). Rudolfovi roditelji Matija (Matias) Crnković i Agneza (Agnes) r. Šporčić vjenčali su se 1889. u Brod Moravicama, a živjeli su u Gornjim Kutima. Rudolf im je bio najstarije dijete, a poslije njega imali su još tri kćeri i sedam sinova. Obitelj je bila glazbeno nadarena te su Rudolf i njegov brat Mirko – Nikola Crnković (koji je umro već u dvadesetoj godini) bili vješti u sviranju i gradnji tamburica. Rudolf je pučku školu završio u Brod Moravicama gdje se, kod poznatog učitelja Vilka Golubića, isticao svojim odličnim uspjehom. Osim tamburice, svladao je sviranje i nekoliko drugih instrumenata. Godine 1905., kao šesnaestogodišnjak, iselio se, u potrazi za poslom, u SAD. Najprije je radio u čeličanama Pittsburgha, ali se ubrzo potpuno posvetio tamburaškoj glazbi. Godine 1913. pristupio je tamburaškom društvu “Zvonimir” i s njim tijekom pet godina proputovao Sjedinjene Američke Države. Završio je trogodišnje glazbeno školovanje na University Extension Conservatory u Chicagu (harmonija, kontrapunkt i orkestralno aranžiranje), stekavši teorijsku glazbenu osnovu koja će mu kasnije pomoći u skladanju. Prikupio je i aranžirao više od tisuću glazbenih komada: narodnih pjesama, valcera, polki, kola, drmeša, potpurija, koračnica, fantazija, izvadaka iz opera te onda vrlo popularnih rumbe, sambe i bluza. Notnim je materijalom vrlo uspješno trgovao u SAD-u i širom svijeta. I sam je skladao veći broj kompozicija za tamburicu i klavir. Skladbe su u rasponu od vrlo jednostavnih, za djecu, pa do vrlo složenih orkestralnih kompozicija. Napisao je i uspješno prodavao veći broj knjiga o sviranju tambura te svojim tamburaškim i životnim iskustvima. Potkraj života napisao je autobiografiju koja, izgleda, nije sačuvana. Pisao je jednostavnim, tečnim i privlačnim stilom pa je stekao mnogo čitatelja. Snimio je i veći broj ploča (vinil) s narodnim i svojim kompozicijama. Posjedovao je i manju tvornicu tamburica te je uspješno trgovao instrumentima. Godine 1923. je tvornicu, zbog narušenog zdravlja, prodao svome nećaku Johnu Arbanasu. Mnogo se selio po Sjedinjenim državama, a umirovljenje (1960.) je dočekao u Bradleyu gdje je jedanaest godina radio kao direktor poštanskog ureda. Živio je sa suprugom Annom, kućanicom, r. Vanusic, kćerkom hrvatskih imigranata. Anna i Rudolf nisu imali djece, a višekratno su posjetili Hrvatsku šezdesetih godina 20. st. Anna je preminula 1979. i sahranjena je na istom groblju.

Crnkovićeva glazbena ostavština donirana je, prema njegovoj izričitoj želji, Sveučilištu Doquesne, gdje se njeguje sviranje tamburica i pri kojem djeluju nadaleko poznati Doquesne University Tamburitzans. Crnković je u SAD-u visoko cijenjen zbog svojih glazbenih postignuća pa je 1973. posmrtno uključen u Dvoranu Slavnih (Hall of Fame) Tamburaške udruge Amerike. Glazbenici i etnolozi širom svijeta visoko vrednuju Crnkovićev rad koji u Hrvatskoj nije dovoljno poznat.

Djela: Junačka koračnica, Jagoda polka, Trešnja polka, Majčina pjesma, Cvjetni valcer, Goranska polka i dr.; knjige: Tamburaška škola, Tamburaški priručnik, Tamburaški savjetnik, Američki sistem tambura, Novi sistem akorda za bugariju, Uvođenje usavršenog sistema tambura, Kratka povijest tambure, Sa “Zvonimirom po Americi: Zapisci 5 godišnjeg tamburaškog putovanja (aut. izdanje iz 1933. i reprint iz 2014.)

Izvori:
Brajdić, I. Hrvatska tamburica u Americi. Hrvatsko slovo. 3, 101(28. 3. 1997.), str. 23.
Delač-Petković, K. Tamburaštvo u Kutima // Selo Gornji Kuti i njegova “Hrvatska čitaonica” / Brod Moravice: Hrvatska čitaonica sela Kuti, Općina Brod Moravice, Matica hrvatska Viškovo, 2009., str. 2013-231.

Former Bradley Postmaster Makes Musical Hall Of Fame. The Wayland Globe, 88, 11(6. 11. 1973.)
Kolar, W. W. A History of the Tambura: vol II The Tambura in America. Pittsburgh : Doquesne University Tamburitzans, Institute of Folk Arts, 1975.

March, R. A. D. The Tamburitza Tradition. Ph. D. dissertation, Indiana University, 1983.

Miholić, I. Priča o tamburi. Iseljenički zbornik 2004.., Hrvatska matica iseljenika, 2003, str. 63-69.

Sremac. S. Hrvati i tambura u Sjedinjenim Američkim Državama. // Etnološka tribina : godišnjak Hrvatskog etnološkog društva. 32, 25(2002.), str. 57-74.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

FRANJO KURETIĆ (FRANK KURTIS)

Dizajner i konstruktor automobila (25. 1. 1908., Crested Butte, Colorado – 17. 1. 1987., Glendole, Kalifornija, sahranjen na groblju Forrest Lawn Memorial Park u mjestu Hollywood Hills, Kalifornija). Otac Franjo Kuretić, zvani Francika, rođen je u selu Razdrto, općina Brod Moravice u Gorskom kotaru. Krajem 19. st., zajedno s bratom Mihovilom (Mijom), imao je kovačnicu u Radigojni, a kasnije u Razdrtom. Budući da je posao, zbog ekonomske krize, slabo išao, Franjo je, kao i njegova četverica braće, spas od neimaštine našao u iseljeništvu. Već 1902. iselio je u SAD. Tu se ubrzo oženio Marijom Apolonijom, također američkom imigranticom podrijetlom iz Siverića kraj Knina. Imali su četvoro djece: Frank (r. 1908.), Mary (r. 1914.), Anne (r. 1915.) i Andy (r. 1921.).
Franjo nije namjeravao zauvijek ostati u Americi pa je djecu učio hrvatskom jeziku. Konačno se 1913. s obitelji vratio u Razdrto. Znamo da je 1914. živio u Radigojni. Međutim, početak Prvog svjetskog rata nagnao ga je da se ponovo imigrira u SAD, ovaj put zauvijek. Godine 1920. obitelj seli u Kaliforniju.

Franjo i Apolonija najstarijem su sinu nadjenuli očevo ime (u matičnim knjigama piše Frank Peter Kuretic), ali ga on, još vrlo mlad, radi lakšeg komuniciranja mijenja u Frank Kurtis. Pod tim je imenom poznat u automobilskom svijetu i literaturi.
Otac je zahtijevao da sin također izuči kovački zanat, što je Kurtisu bio temelj budućeg rada u automobilskoj industriji. Zarana se zainteresirao za automobile te je već u 14. godini napustio školu i zaposlio se kao šegrt u radionici Dona Leeja koji je preuređivao automobile holivudskih zvijezda. Mladi Frank radi uz najbolje dizajnere i pohađa večernju školu. Već u to doba, s mlađom braćom Andyjem i Billom, radi prvi automobil na bazi Forda T.
U svijet dizajna ušao je uz Harveya Earla koji je poslije u General Motorsu otvorio prvi dizajnerski odjel na svijetu uopće. Kurtis je poslije prešao k Howardu Dutchu Darrinu i početkom tridesetih godina 20. st. počeo konstruirati male trkaće automobile. Računa se da je izgradio oko 500 vozila i prodao još oko 600 tzv. kitova iz kojih su ih naručitelji sami sklapali. Vozila su imala niže težište i fleksibilniji, mekši ovjes te vrlo privlačan, elegantan dizajn. Tijekom Drugog svjetskog rata vodio je tvornicu alata u Burbanku koja je radila za potrebe američke vojske.

Proslavio se kao konstruktor natjecateljskih automobila u koje je ugradio mnoge inovacije koristeći potpuno nove materijale. Godine 1949. proizveo je novi sportski model koji je mogao razviti brzinu od 230 km/h. Njegove su automobile u Indianopolisu, ravnopravno s Allardima i Ferarijima, vozili i u njima pobjeđivali ponajbolji onodobni vozači. Na utrkama na Indyju sudjelovalo je do 1965. više od 120 njegovih bolida, a 1953. njegovi su bolidi osvojili prvih sedam mjesta na utrci. Kurtisov je automobil vozio i Bill Vukovich iz Fresna, najbolji tadašnji vozač bolida, podrijetlom Crnogorac (pravo ime Vaso Vučurović).

Posjedovao je tvornice Kurtis Kraft Car Company, zatim Kurtis Sports Car Inc. te Frank Kurtis Kompany koje su uspješno poslovale od 1938. do 1956. Kurtis je uveo i moderan način reklamiranja automobila, ali nije štitio svoj dizajn te su konkurentske tvornice preotele mnoga njegova rješenja. Nedostatak smisla za posao bio je razlog što Kurtisova financijska dobit nije bila razmjerna njegovu talentu.

Osim za potrebe utrka, Kurtis je poslije Drugog svjetskog rata redizajnirao i automobile ondašnjega jet-seta. Tipske je limuzine maštovitim dodacima tzv. “agresivnog dizajna” pretvarao u unikatna prestižna vozila visoke estetike, po čemu je bio poznat u filmskom svijetu. Stoga se smatra dizajnerom ne samo trkaćih, već i sportskih automobila. U Kurtisovoj je tvornici zaposlenik Art Ingels napravio 1956. i prvi svjetski go-kart automobil koji je široko prihvaćen i na njemu je izrastao novi sport – karting.
Iako je 1961. napravio svoj zadnji automobil, Kurtis se smatra najznačajnijim američkim konstruktorom trkaćih automobila, što su mu Amerikanci priznali uvrstivši ga u nekoliko “kuća slavnih”. Zanimljivo je da je bio prvi ne-vozač u njima. Sačuvana Kurtisova vozila i danas su u voznom stanju pa sudjeluju u trkama oldtimera, a svojim elegantnim dizajnom privlače kolekcionare koji su za njih spremni platiti nevjerojatne cijene.

Kurtis se dvaput ženio. Prva supruga Arlene, djevojačkog prezimena Miller bila je rođena 1907., a s njom se vjenčao 26. 7. 1928. Preminula je 1965. od karcinoma jetre. S njom je imao dvoje djece: sina Arlena (r. 1933.) i kćer Ellonu (r. 1944.). Godine 1967. oženio se dugogodišnjom prijateljicom Edith Clemons s kojom nije imao djece.

Kurtis se rano se povukao u mirovinu kako bi uživao u ribolovu, koji mu je bio velika strast. Toj je odluci, vjerojatno, pridonijela i tragična smrt njegovog prijatelja Vukovicha (1918.-1955.) koji je stradao vozeći Kurtisov bolid. Unatoč tome, njegovi su bolidi dominirali na utrkama sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kurtisov sin Arlen nastavio se baviti automobilizmom (restauracija, replike), poslije gliserima (karoserije od fiberglasa), a radio je i za NASA-u. Njegova tvrtka i danas djeluje, a vodi je njegov unuk Charles Kurtis.

Kurtis je u starosti živio u Parkeru, Arizona, a umro je u Glendaleu, Kalifornija. Nije poznato je li u odrasloj dobi ikad posjetio Gorski kotar, gdje su njegovi uspjesi ostali gotovo nepoznati. Tek se u novije vrijeme ljubitelji automobilizma u Hrvatskoj počinju baviti njegovim životom i nevjerojatnim postignućima u automobilskoj industriji i autotrkama.
Iako nije rođen u Gorskom kotaru, zbog svega navedenog smatramo važnim u našem Leksikonu spomenuti ovoga uspješnog Amerikanca koji je sjećanje na svoje hrvatsko odnosno goransko podrijetlo čuvao pišući k tamo gdje je u engl. jeziku uobičajeno c (Kurtis Kraft…; gokart)

Literatura: Frank Kurtis. HALL OF FAME INDUCTEES http://www.indyracingmuseum.org/education/hall-of-fame-inductees/ (15. 10. 2016.) Jurković, E. Nepoznati život genijalca iz Razdrtog : Kako je siromašni Hrvat iz Gorskog kotara u Americi ušao u Kuću slavnih i postao legenda. http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/nepoznati-zivot-genijalca-iz-razdrtog-kako-je-siromasni-hrvat-iz-gorskog-kotara-u-americi-usao-u-kucu-slavnih-i-postao-legenda/5284255/#.WDI-MgW-54o.facebook (20. 11. 2016.) Jurković, E. Prvi proizvođač go-karta bio je Franjo Kuretić, po kojemu je mala jurilica i dobila sada slavno ime. Nedjeljni Jutarnji list, [?], 6.562(20. 11. 2016.), str. 44-45. Krmpotić, M. Automobilski mag porijeklom Goranin. Novi list. 70, 22.604(3. 11. 2016.), str. 22. Krmpotić, M. Franjo Kuretić u američkoj Kući slavnih automobilista. Novi list. 70, 22.531(21. 8. 2016.), str. 18-19. Krmpotić, M. Umjesto kovač, postao svjetski poznati dizajner automobila. Novi list. 71, 22.863(27. 7. 2017.), str. 66. Milić-Jakovlić, D. Frank Kurtis – Hrvat koji je pokorio Indy. Rukopis za prezentaciju, 2016. Milić-Jakovlić, D. Najveći majstor bolida za Indy 500 iz Gorskog Kotara, Autorevija : Stručni magazin za vozila, tehniku i servis, br. 25 (veljača 2015.), str. 13. Pleše, B. i Laloš, Ž. Povijesna cestovna vozila Gorskoga kotara. Oldtimer klub Delnice, Delnice, 2018., str. 123. White, G. E. Kurtis-Kraft, Masterworks of speed and style. St. Paul (USA): MBI Publishing Company, Hong Kong, 2001.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

IVAN DELAČ

Fotograf i kino-amater, rođen je 4. listopada 1933. godine u Gornjim Kutima (općina Brod Moravice), a umro je 4. svibnja 2017. u Rijeci. Sahranjen je u Brod Moravicama. Ivanovi roditelji Vjekoslav (Lojzi) i Marija (Marica) Delač imali su četvero djece: Marijana, Matildu, Ivana i Nadu. Matilda je umrla u dojenačkoj dobi, dok su ostala djeca doživjela zrelo doba. Delač je pučku školu završio u Brod Moravicama, a potom polazi Industrijski tehnikum u Puli i Majstorsku školu u Rijeci. Vojni rok odslužio 1952.-53. u auto-jedinici u Skoplju.

Delač se 1956. u Rijeci oženio Vidom Klobučar iz Brod Moravica. Imali su jedno dijete – kćer Karmen Delač-Petković, rođenu 1959. Ivan i Vida radili su u Donjoj Dobri u poduzeću za recikliranje sirovina “Metal¬promet”, kao skladištar i službenica. God. 1957. odselili su u Rijeku gdje je Delač promijenio više poslova vezanih uz automobile. Budući da je za to bio školovan, radio je kao automehaničar i vozač hitne pomoći. Školovao se dalje za nastavnika i, poslije, profesora strojarstva pa je predavao strojarske predmete u Željezničkoj tehničkoj školi na Moravicama, Brodograđevnoj školi u Kraljevici, Centru industrijsko-tehničkih kadrova odnosno Tehničkom školskom centru u Rijeci. Mirovinu je dočekao u Prometnoj školi u Rijeci.

Rano je nabavio prvi fotoaparat i njime fotografirao motive s putovanja Jugoslavijom, Italijom i nordijskim zemljama. Završio je foto-tečaj i tečaj za snimanje 8 milimetarskom filmskom kamerom “Ljetna filmska škola Fažana ’75” te se sedamdesetih godina 20. st. intenzivno bavio snimanjem amaterskih filmova (format super 8). Od 1974. do 1980. god. bio je član afirmiranog riječkog Foto-kino kluba “Jadran”, koji je od 1970. do. 1992. djelovao pri Brodogradilištu “3. maj” i tada bio u uzletu. Snimio je desetak amaterskih filmova i s njima nastupio na gotovo svim filmskim festivalima amaterskog filma u Jugoslaviji (film “Jakov” prikazan je na petnaest filmskih manifestacija u državi, a 1977. je zastupao Jugoslaviju na Svjetskom festivalu neprofesionalnog filma UNICA u Maastrichtu). Radi se o dokumentarnim filmovima, koji slave čovjeka, njegov rad i prirodu kojom je okružen, a praćenima klasičnom glazbom (Haydn, Mozart, Respighi). Do 1980. za svoje je filmove primio 25 nagrada od filmskih djelatnika i filmske publike na hrvatskim i jugoslavenskim filmskim festivalima (zlatne i srebrne medalje, grand prix festivala, nagrade za najdokumentarniji film, za ideju, režiju, ton i glazbu, montažu, najbolji film smotre, nekoliko specijalnih nagrada i drugo) te jednu međunarodnu nagradu. Dobitnik je plakete Kino-saveza Hrvatske povodom 50 godina amaterske kinematografije u Hrvatskoj. Za zasluge u širenju tehničke kulture nagrađen je brončanom (1978.) i srebrnom (1979.) plaketom Narodne tehnike grada Rijeke. Filmska kritika ga vrlo povoljno ocjenjuje (M. Boglić, M. Hanzlovsky, N. Velčić).

Opremio je fotografijama knjigu Viktora Jurkovića “Brodmoravički kraj: po dragom goranskom zavičaju”. O brodmoravičkom kraju snimio je dva dokumentarna filma, kasnije neovlašteno i nestručno montirana u jedan film, te mnoštvo fotografija.
Filmovi: -samostalni radovi: Jakov (1975), Kruh i zob (1976), Nit (1977), Čavrljanje (1977), Norc ob Bilpi (1978), Lazica 1943.-1977. (1977), a za filmove Nemušto, I ja sam tamo bio…, Znanstvenici, Sv. Andrija znamo da su snimljeni krajem sedamdesetih god. 20. st. Dva autorska filma o brodmoravičkom kraju uništena su kasnijim intervencijama. -suautor: Brod ’76 (1976), Motorni brod “Hercegovina” (1977).

Knjige: suautor knjige Jurković, V. Brodmoravički kraj: po dragom goranskom zavičaju, Zagreb: Kajkavsko spravišče, 1981.

Izvori i literatura: Hemeroteka i fotoalbumi prof. Ivana Delača; Biografija Ivana Delača od 21. 1. 1980.; Boglić, M. Filmski amaterizam u zatvorenom krugu. Vjesnik. 39, 11.252 (19. 12. 1978.), str. 13; Filmski klub “Moša Pijade” i Kino-savez Hrvatske. Filmski amaterizam naših dana (“Modern Times”) : Uvodne projekcije u 50 godišnjicu amaterskog filama u Hrvatskoj. Zagreb, 1977.; J. Ž. Filmovi KFK “Jadran” prikazani omladini Opatije. Brodograditelj, 8, 22(4. 11. 1976.), str. 5.; N. V. Delač dijeli drugu nagradu. Brodograditelj, 9, 11(9. 6. 1977.), str. 10; O autorima / On Authors. Velčić : Iz arhive Foto-kinokluba Jadran, Rijeka – II. From the Archive of Photo-cineclub Jadran, Rijeka – II. Zagreb: Hrvatski filmski savez / Croatian Film Club’s Association, 2010. str. 17-18. Rubeša, D. Ćao amateri: Geneza riječkog FKK Jadran. u Rubovima grada / on the city outskirts : Nikola Abramović, Ivan Delač, Željko Luković, Nikola Velčić : Iz arhive Foto-kinokluba Jadran, Rijeka – II. From the Archive of Photo-cineclub Jadran, Rijeka – II. Zagreb: Hrvatski filmski savez / Croatian Film Club’s Association, 2010. str. 6-8. Velčić, N. Dominirali su “Jadranovci”. Brodograditelj, 8, 24(23. 12. 1976.), str. 9; Velčić, N. Razmjena posjeta. Brodograditelj, 9, 3(10. 2. 1977.), str. 9; Velčić, N. Ivan Delač se “pretplatio” na Maribor. Brodograditelj, 9, 5(10. 3. 1977.), str. 8;

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

MIROSLAV DELAČ

Slikar (Rijeka, 21. 8. 1952. – Rijeka, 13. 12. 1986.; sahranjen u Brod Moravicama). Miroslav (Miro) Delač rodio se kao treće i najmlađe dijete oca Josipa i majke Zore, seoskih krojača u mjestu Lokvica, blizu Brod Moravica. Osnovnu školu je pohađao u Brod Moravicama, a srednju u Delnicama. Od djetinjstva je bolovao od teškog oblika astme, zbog koje je nakon prvog razreda gimnazije bio prisiljen napustiti školu. Unatoč tome ili baš zbog toga našao je u sebi snage da izrazi svoje osjećaje, razmišljanja i potrebe kroz likovna djela.
Slikati je počeo 1971., kao samouk, samostalno otkrivajući tehnike i mogućnosti likovnog izražavanja. Uskoro je postigao zavidnu vještinu slikanja uljanim bojama na lesonitu, staklu i platnu. Crteže je radio u olovci ili tušu, vrlo pedantno i s mnogo neočekivanih detalja, uglavnom se potpisujući pseudonimom ili samo malim “s” u trokutiću.

Djela odišu goranskim krajolikom kojim je slikar bio okružen. U njima iščitavamo jedinstven senzibilitet umjetnika i njegovu pripadnost goranskom selu, njegovim žiteljima i običajima. Očaranost goranskom šumom, njezinim sitnim bićima (ciklus slika o šumskim kukcima), kvrgavim antropomorfnim stablima te izmišljenim šumskim čovječuljcima (“šumski možaki”) urodila je najboljim slikama na kojima se Delač približio nadrealizmu.

U svega desetak godina prošao je put od malih prigodnih izložbi u mjesnoj školi i domu kulture do poznatih međunarodnih likovnih manifestacija, poput onih u Haagu 1979. i 1982. godine. Do 1986. sudjelovao je na deset skupnih i dvadeset samostalnih izložbi u Brod Moravicama, Rijeci, Opatiji, Zagrebu, Milanu… Crtežima je ilustrirao nekoliko knjiga goranskih autora te opremio prostore brodmoravičke škole (stalni postav) i ambulante.

Iz početka neprepoznat u svojoj sredini, vrlo je brzo stekao zavidnu reputaciju goranskog slikara-naivca autohtonog i prepoznatljivog stila. Likovni su kritičari iznimno povoljno ocijenili njegov rad nazivajući ga “goranskim Lackovićem”. Posthumno je uvršten u čuvenu antologiju Čudo hrvatske naive.

Njegov je slikarski opus teško stradao u požaru koji je 1999. potpuno uništio kuću obitelji Delač na Lokvici, a u njoj i slikarov atelje bogat radovima i dokumentacijom. Delač je, međutim, rado darivao svoje slike prijateljima pa se veći broj njegovih radova sačuvao u Brod Moravicama, Zagrebu, Delnicama i Gornjim Kutima.

Danas se Delač smatra najvećim slikarom brodmoravičkog kraja i jednim od najznačajnijih hrvatskih slikara-naivaca. O tome svjedoče i dvije velike izložbe – skupna Izložba Hrvatske turističke zajednice u New Yorku (2004.) te retrospektivna izložba Miroslav Delač u Brod Moravicama (1912.). Etno-udruga Turanj iz Brod Moravica planira u dogledno vrijeme tiskati njegovu monografiju.
Literatura: Delač-Petković, K. Čudesni svijet mašte Miroslava Delača. Runolist. 8, 8(2007.), str. 19.; Čudo hrvatske naive, Zagreb : Amalteja : Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 1996., str. 382.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

RAFAEL KANOTTI

Svećenik i kanonik (Donja Dubrava (Međimurje), 21. 10. 1857. – Brod Moravice, 10. 1. 1931., sahranjen u Brod Moravicama).Roditelji su mu bili ? Kanotti i Marija Kanotti rođena Stölzl. Pučku školu je polazio u Donjoj Dubravi. Župnik Mihael Legin je zapazio Rafaelove sposobnosti, sklonost duhovnim vrednotama i želju za svećeništvom, a bilo mu je očito da siromašni roditelji ne mogu dječaku plaćati školovanje u Zagrebu. Stoga se pobrinuo da Rafael bude besplatno primljen na školovanje u sjemeništu u Senju. Tamo je bio lijepo prihvaćen i dobro se snašao pa je kao bogoslov zamolio da bude inkardiran tj. upisan među kler Senjsko-modruške biskupije. Za svećenika je zaređen u Senju 12. 7. 1881., a mladu misu služio je u Donjoj Dubravi 17. 7. 1881. Za tu zgodu dao je u tiskari Augusta Schneidera u Gracu tiskati u boji krasan Spomen na svoju prvu svetu misu, koji se čuva u arhivi župe Donja Dubrava.

Prvih osam godina svojega svećeništva službovao je kao kapelan, prema potrebi u različitim župama Senjsko-modruške biskupije: Brinju (postavljen 30. 8. 1881.), Perušiću (26. 5. 1883.), na Grobniku (22. 8. 1883.), u Rijeci (7. 2. 1884.) i u Novom Vinodolskom (16. 10. 1884.). Kao administrator službovao je u Ramljanima (10. 9. 1885.), Brinju (27. 9. 1886.), Brušanima (10. 10. 1888. – obustavljeno), Dabru (26. 10. 1888.) i Brod Moravicama (1. 5. 1889.). Tu je ostao pune 42 godine, sve do smrti.

Za župnika u Brod Moravicama je postavljen 29. 4. 1890. Dana 10. 3. 1903. imenovan je podarhiđakonom kotara Vrbovskoga, 20. 12. 1912. razriješen službe dekana (nema podataka kad je postavljen za dekana), 15. 1. 1918. postavljen za dekana Dekanata Vrbovsko u koji je pripadala župa Brod Moravce. Gorski kotar se je tada osim ovoga imao još Dekanat u Brodu na Kupi odnosno Delnicama i Čabarski dekanat. Za predan rad je 9. 1. 1922. godine odlikovan čašću komornika Njegove Svetosti pape Pija XI.

Rafael Kanotti je, koliko je poznato, službovao u Brod Moravicama duže od bilo kojeg drugog župnika. Stoga je krstio, vjenčao i sahranio čitave generacije mještana. Ostao je upamćen kao dobar i brižan župnik koji je dobro skrbio o pastvi. U Spomenici župe Brod Moravice – koju je vodio od 1897. do 1928. – navedene su aktivnosti kojima se bavio, među kojima se ističe primjerena skrb o sakralnim objektima, primjerice obnova crkava, krštenje zvona za kapelu sv. Roka i kapelu sv. Andrije te zidanje crkve Presvetog Srca Isusova u Velikim Dragama (1906.).

Brižno je skrbio i o svojoj obitelji. Domaćinstvo mu je vodila majka koja je preminula 1902. i sahranjena je u Brod Moravicama. Podupirao je i svoje nećake Mihovila (1882.-1958.) i njegovog 21 godinu mlađeg brata Ivana (1903.-1936.) u školovanju za svećenike. Oba su nećaka rado posjećivala strica u Brod Moravicama pa su tu služili i svoje sekundicije tj. druge svečane mlade mise. Obojica su bili vrlo uspješni u svom zvanju, ali je Ivan umro u tridesettrećoj godini dok je Mihovil doživio progon od poslijeratnih komunističkih vlasti.

Rafael Kanotti je umro naglo, nakon kratke bolesti, u Brod Moravicama, u 74. godine života i pedesetoj godini svećeništva. Na sahrani se okupio velik broj goranskih svećenika i mnoštvo naroda.

Djela: U arhivu Senjsko-modruške nadbiskupije našli smo nekoliko dokumenata iz pera R. Kanottija gdje on izvještava Senjsko-modruški biskupski ordinarijat o redovnim aktivnostima svoje župe, primjerice 1927. godine dogovara s nadređenima detalje vezane uz sekundiciju nećaka Ivana. Zanimljivi su i zapisnici iz 1924. odnosno 1927. o blagoslovu novonabavljenih zvona za kapelu sv. Roka i kapelu sv. Andrije. Sačuvani su i njegovi zapisi u spomenici župe Sv. Nikole u Brod Moravicama.

Izvori i literatura: Mnsgr Rafael Kanoti, zapis dipl. iur. Dražena Brajdića Izvod iz matične knjige rođenih za 1857. Izvod iz Matične knjige umrlih za 1931. Zapisi iz dokumentacije Vrbovskog dekanata Biografija Rafaela Kanotija iz dokumentacije Senjsko-modruške biskupije Rafael Kanotti: Spomen na prvu sv. misu Natpis s nadgrobnog spomenika Fafaela Kanotija u Brod Moravicama Senjsko-modruška biskupija. † Msgr. Rafael Kanoti. Katolički list, 82, 4(22. siječnja 1931.), str. 47.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

JOSIP ŠTAJDUHAR

Liječnik oftalmolog i humanitarac (Brod Moravice, 6. siječnja 1893. – Karlovac 12. listopada 1970., sahranjen u Karlovcu). Bio je najstarije dijete oca Josipa, rođenog u Malim Dragama i majke Ane r. Mihelić iz Blaževaca na Kupi. Imao je sestre Katicu, Miciku i Olgu te brata Vladimira. Roditelji se ubrzo po njegovu rođenju sele u Male Drage.

Otac je kao pokućarac radio u Češkoj i 1900. godine od uštede je kupio kuću s dva rala zemlje u Malim Dragama gdje je Štajduhar završio četverogodišnju Pučku školu. Obitelj 1908. seli u Karlovac, gdje su roditelji kupili kuću. U Karlovcu je Štajduhar 1912. završio osmogodišnju realnu gimnaziju klasičnog smjera. Medicinu je studirao u Gracu i Beču, a Medicinski fakultet završio 1919. u Pragu. Oftalmologiju je učio kod vodećih oftalmologa u Beču i Pragu: prof. Deyla, Elchniga i Mellera. Godine 1922., kao diplomirani liječnik i specijalist oftalmologije, dolazi u Zagreb i počinje raditi na novoosnovanom Medicinskom fakultetu kao prvi asistent prof. Botterija, pomažući mu ustrojiti novu Kliniku za očne bolesti. Bio je šef okulistike u bolnici na Rebru, a radio je i kao honorarni nastavnik na stomatološkom fakultetu u Zagrebu.

Kasnije je radio kao specijalist na socijalnom osiguranju. Osnovao je ambulantu za očne bolesti za zaposlenike željeznice, gdje je pokazao veliku humanost često besplatno liječeći željezničare i njihove obitelji, a naročito Gorane koji su mu se utjecali za pomoć i kod drugih životnih nedaća. Zna se da je čitavog života vršio besplatne operacije očiju ljudima koji nisu imali novaca za plaćanje skupog liječenja, a često je pristupao potpunim neznancima s medicinskim savjetima i ponudama za pomoć. Odlikovao se velikim poštenjem i socijalnom osjetljivošću te je uvijek nastojao da pacijenti ne budu samo medicinski već i socijalno zbrinuti.
Ta socijalna komponenta očitovala se i u njegovom radu na ocjenjivanju radne sposobnosti kod oftalmoloških pacijenata kao i u radu sa slabovidnim i slijepim pacijentima. Godinama je radio u Savezu slijepih i bio dugogodišnji urednik glasila slijepih Socijalne misli.

Već 1941. otpušten je iz službe i proganjan zbog svojih slobodoumnih stavova te je tijekom II. sv. rata radio za partizane. Od 1945. god. ponovo radi na socijalnom osiguranju, a 1947. vraća se na Kliniku gdje ostaje sve do umirovljenja 1953.

Štajduhar je bio prvi liječnik iz brodmoravičkog kraja koji je završio fakultet i među prvim očnim liječnicima u Hrvatskoj. Radio je kao profesor na Medicinskom fakultetu, organizirao udruge i skupove oftalmologa, bio član Oftalmološke sekcije, surađivao s oftalmolozima u domovini i inozemstvu, držao zapažena predavanja, pisao stručne članke i popularne knjige o različitim temama iz oftalmologije. Bio je član sovjetskog, njemačkog i češkog oftalmološkog društva i do kraja života surađivao s brojnim evropskim oftalmolozima.

Napisao je vrijedne radove iz perimetrije i čitav niz radova iz oftalmološke problematike. Zanimljiva je njegova brošura Čuvaj očni vid, namijenjena svim slojevima stanovništva. Posebno se posvetio istraživanju i liječenju trahoma. Ne samo da je o tome objavio niz publikacija već je 1948., zajedno s drugim asistentima s Klinike, organizirao perlustraciju pučanstva u Međimurju i time znatno suzbio endemski trahom u tim krajevima.
Dr. Štajduhar je imao široko obrazovanje i bio upućen u književnost, glazbu, slikarstvo i povijest. Bio je društven i vrlo elokventan. Iznimno je volio Gorski kotar i do kraja života ostao je povezan sa zavičajem i s Goranima. Zna se da je uvelike pomagao Antunu Buriću 1936. godine pri osnivanju “Hrvatske čitaonice sela Kuti” u Gornjim Kutima te u nabavi knjiga i pretplati na novine za Čitaonicu. Postoje indicije da je surađivao s tadašnjim zagrebačkim Društvom Gorana i financijski ga podupirao u radu.

Tijekom I. sv. rata oženio se u Češkoj Marijom Kašpar s kojom je imao sina Željka, magistra farmacije, i kćerku Zoru, sveučilišnu profesoricu iz područja sudske medicine, zaposlenu na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Taj se brak nije održao pa je razveden, a Štajduhar se potom oženio ? s kojom nije imao djece.

S obitelji je živio u Zagrebu, na Griču, a poslije u Karlovcu. U selu Dragovići, blizu Moravica, sagradio je ladanjsku kuću u kojoj je provodio ljeta i okupljao rođake i prijatelje.
Pod starost je teško obolio te nakon duge bolesti preminuo u Karlovcu gdje je i sahranjen. Međutim, obiteljska je kuća danas prodana, a grob prekopan te je o životu dr. Štajduhara preostalo malo konkretnih podataka, a više o njegovu radu može se pronaći u stručnoj medicinskoj literaturi.

Izvori i literatura: Izvori: Fanika Brajdić (r. Štajduhar), Dražen Brajdić, dip. iur. Štajduhar, Josip. Moje uspomene iz Malih Draga : U povodu 100. obljetnice izgradnje škole u Malim Dragama. Zagreb: POP&POP, 2003. In memoriam DR. JOSIP ŠTAJDUHAR (1893-1970), Liječnički vjesnik: Glasilo zbora liječnika Hrvatske, god. 92, 1970., br. 11, str. 1370.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

VÁCLAV LEV ANDERLE

Šumar, slikar i ilustrator (Krejcar u Češkoj, 25. 7. 1859. – Poděbrodech, 27. 6. 1944.). Osnovnu školu je završio u Krejcaru, a višu realnu gimnaziju u obližnjem Litomyšlskychu. Otac mu je bio vlastelinski šumar na Thurn-Taxisovom imanju te se podrazumijevalo da će u poslu nasljedovati oca. Da bi udovoljio ocu upisao je prirodne znanosti na Visokoj školi za kulturu tla u Mariabrunu.

Odmalena je pokazivao talent za crtanje, a profesor crtanja L. Ferber prepoznao je u njemu budućeg likovnog umjetnika te oblikovao i usmjerio njegov talent. Stoga je Anderle paralelno upisao i bečku Akademiju likovnih umjetnosti. Smrt roditelja, koja je obitelji donijela znatne financijske teškoće, prisilila ga je da odustane od studija i prihvati mjesto pripravnika na Thurn-Taxisovom posjedu Rychmburg. Nezadovoljan ovim zaposlenjem, vraća se 1879. na trogodišnji studij u Mariabrunu.

Nakon odsluženja vojnog roka polaže stručni državni ispit i biva imenovan upraviteljem imanja. Službovao je u velikom broju šumarija na području Austro-Ugarske Monarhije. U Hrvatskoj je radio tri godine u Šumariji Crni Lug u Gorskom kotaru i osam godina u Šumariji Lekenik.
Umirovljen je 1912., ali i dalje radi – predaje šumarstvo na Višoj gospodarskoj školi u Chrudimu i obavlja dužnost pokrajinskog šumarskog nadzornika u Slatini. Godine 1919. preuzima i službu upravitelja imanja u Vrchlabí. Nakon toga deset godina upravlja šumama veleposjeda Žíreč, a potom se zbog bolesti ponovo povlači u mirovinu. I dalje aktivno radi pa, stanujući kod kćeri u Raspenavu, sređujući tamošnji lovački i šumarski arhiv i knjižnicu.

Anderle je prijateljevao i surađivao s velikim brojem kulturnih radnika pa je i sam pisao tekstove o šumi i lovstvu. Kao ilustrator surađuje u praškim časopisima Paleček, Světozor, Zlatá Praha, Humoristické Listy, u bečkom Kikirikiju i münchenskom Fliegende Blatter. Postaje stalnim suradnikom praških dnevnika i tjednika poput Národnch Listu, Hlasu národa, Politik. Za vrijeme službovanja u Würtenbergu crta ilustracije za Neue Illustrierte Zeitung, Leipsiger Illustrierte, Blätter des Schwäbischen Alpenvereines, Ueber Land und Meer i druge časopise. Izradio je entomološke tablice za Encyklopedie der gesammten Frst und Jagdweissenchaften i crteže četinjača za Bäume und Straucher des Waldes. U Hrvatskoj je kao ilustrator surađivao u Domu i svijetu, Viencu i sarajevskoj Nadi. Ilustrirao je djela T. Smičiklasa, V. Klaića, A. Kačića Miošića, I. Mažuranića, E. Kumičića, P. Petrovića Njegoša i mnogih čeških autora. Iz razdoblja kad je radio kao ilustrator izdavačke kuće Lav. Harmana (kasnije Kugli i Deutsch) upamćeni su njegovi crteži iz Hircove trilogije Hrvatsko primorje (1891), Gorski kotar (1898) i Lika i Plitvička jezera (1900).
Anderle je razvio prepoznatljiv minuciozan stil pa njegovi crteži pastelom, kredom i olovkom vjerno, gotovo dokumentarno, prikazuju hrvatske i goranske krajolike, interijere i mještane. Odlikuje se sigurnim crtežom i uravnoteženom kompozicijom, a slike mu imaju dokumentarnu vrijednost. Preciznošću botaničara crtao je motive iz prirode – ponajviše iz šume, potom krajolike, vedute gradova i starih utvrda. Međutim, najbolji je kao animalist, a smatra se utemeljiteljem češke lovačke ilustracije. Njegovi crteži iz hrvatske faze ulaze među najljepše ikad naslikane prizore iz Gorskog kotara.

Godine 1928. organizirana je u Hradéc Králové velika retrospektivna izložba Anderleovih radova, a njegov opus prikupljen je i pohranjen u dvorcu u Peruci. Godine 1993. uključen je postav izložbe najznačajnijeg češkog umjetničkog blaga s lovačkim sadržajima, a Hrvatska mu se 2010. odužila opatijskom izložbom Vaclav Anderle u Hrvatskoj.

Fotografija: Archiv of the National Agricultural Museum, Prague, personal fund of Václav Leo Anderle.
Djela: Drvodjelac iz Gorskog kotara, Ugljari i dugari u Gorskom kotaru, Pod Velikim Risnjakom, Nutrašnjost župne crkve u Razlogama, Bjelolist, Fužina, Skrad, Sumrak u hrvatskom selu, Zameti sniega u Gorskom kotaru, U šumi vrha Grebena, Hodočašće na Sv. Goru.

Literatura: Frković, A. Vaclav Leo Anderle (1859.-1944.), šumar i ilustrator – utemeljitelj češke lovačke ilustracije. Šumarski list. 133, 1-2(2009), str. 629-635. Gustav Novotný: Portrét z Hlinecka: lesní rada a malíř Ing. Václav Leo Anderle 1859-1944. Chrudimské vlastivědné listy 7, 1998, č.2, str. 1-5. Hirc, D. Gorski kotar: slike, opisi i putopisi (pretisak). Tiskara Rijeka, 1996. (ilustrator) Meštrić, B. Crtež ugodni naroda slovinskih. Hrvatske šume. 8, 95(2004), str. 40. Popović, D. Lovački leksikon. POP & POP, Čabar, 2002. (jedan od ilustratora) Vaclav Anderle. Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, A – Bi. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb, 1983. str. 108-109. Vaclav Anderle. Istarska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb, 2005., str. 13. Vaclav Anderle. Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925. Odbor za izdanje knjige „Zaslužni i znameniti Hrvati 925-1925“. Zagreb, 1925., str. 7. Vaclav Anderle u Hrvatskoj (katalog izložbe), Hrvatski muzej turizma, Opatija, 2010.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

DANICA GOLUBIĆ

Učiteljica, humanitarka, misionarka (Brod Moravice, vjerojatno 1884. – Zagreb, 1954, sahranjena u obiteljskoj grobnici na Mirogoju). Danica se rodila u obitelji učitelja Vilka Golubića. Golubić je više od 40 godina službovao u Pučkoj školi u Brod Moravicama, od toga 20 godina kao jedini učitelj. Bio je to sposoban učitelj, naprednih stavova, vrlo human i omiljen u narodu. Imao je sedmero djece iz dva braka. Njegove dvije kćeri, Darinka i Danica, postale su učiteljice. Darinka Golubić, udana Pupić, učiteljevala je u Skradu.

O životnom putu Danice Golubić nema mnogo podataka budući da je mnogo dokumentacije nepovratno uništeno. Naime, dvije škole (B. Moravice i Kotoriba) u kojima je službovala do temelja su spaljene u Drugom svjetskom ratu. Stoga nema ni podataka o njezinom školovanju. Vjerojatno je počela raditi početkom 20. st. i radila 30 godina, što je u to doba bio puni radni vijek.

Poznato je da je radila u više škola na koje je bila postavljana „dekretom“ školskih vlasti, ali ne znamo gdje je radila na početku svoje učiteljske karijere, kao pomoćna učiteljica. Izgleda da se najviše zadržala u školi u Vratima gdje je radila od 1905., kad je imenovana pravom učiteljicom, do 1926. O njezinom radu mnogo nam govori sačuvana Spomenica opće pučke škole Vrata gdje kolege višekratno hvale njezin čovječnost, rad s djecom i njezine izložbe dječjih ručnih radova. O njezinom su se radu povoljno izjašnjavali roditelji, školski nadzornici pa i onodobni zagrebački tisak. Danica je bila načitana, dobro je svirala nekoliko instrumenata, osobito harmonij i rado poučavala djecu glazbi.

Godine 1926. premještena je u međimursko mjesto Kotoriba i odatle je, vjerojatno, umirovljena. O njezinom radu u Kotoribi ne zna se mnogo, ali je i tu ostala u narodu upamćena kao nevjerojatno karakterna osoba.

Po umirovljenju se vratila u B. Moravice gdje je živjela sasvim sama. Bila je vjerski angažirana, što poslijeratne vlasti nisu odobravale. Unatoč tome, redovno je sudjelovala u vjerskom životu, svirala crkveni harmonij i poučavala djecu sviranju i pjevanju. Između 1930. i 1935. putovala u misije (Jeruzalem, navodno Francuska i Afrika). Povremeno je pomagala sestri Darinki u učiteljskom poslu. Starost je dočekala u velikom siromaštvu pa je bila prisiljena odseliti iz B. Moravica k sestri u Zagreb, gdje je nakon nekoliko godina umrla. Danica Golubić ostala je u sjećanju naroda kao vrsna učiteljica i iznimno blaga, dobra i poštena osoba, do kraja dostojanstvena i sebi dosljedna, a to je možda najbolje što se o jednom učitelju može reći.

Literatura: Spomenica opće pučke škole Vrata; Delač-Petković, K. Danica Golubić, vratarska učiteljica. Fužine, Lič, Belo Selo, Slavica, Benkovac. 11(lipanj 2011.), str. 18-19. Delač-Petković, K. Danica Golubić, prava učiteljica. Školske novine. 64, 22(2887) (11. lipnja, 2013.), str. 29. Jurković, V. Brod-Moravice : 150-godišnjica Osnovne škole 1818-1968 : 100-godišnjica školske zgrade 1869-1969. Brod Moravice: Osnovna škola Brod Moravice, 1969, str. 53-107. Izvori: razgovor s prof. Stankom Lončarić, ravnateljicom OŠ Ivanke Trohar u Fužinama, prof. Ivanom Delačem, gđom Zdenkom Grgurić, prof. Janjom Trstenjak, prof. Marinkom Krmpotićem, prof. Ivankom Virgej, učiteljicom Gretom Paver, učiteljicom Vilmom Pupić i ing. Krunoslavom Pupićem, nećakom Danice Golubić.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

DARINKA PUPIĆ r. GOLUBIĆ

Učiteljica (Brod Moravice 1898. – Brod na Kupi, 1983. sahranjena u Skradu) rođena je u obitelji poznatog brodmoravičkog učitelja, filantropa i prosvjetitelja, ravnatelja brodmoravičke škole Vilka Golubića. Sestra vrsne učiteljice Danice Golubić.Po uzoru na oca, i Darinka je, nakon završene pučke škole u Brod Moravicama, krenula u preparandiju na Sušaku. Prosvjetne vlasti su joj dodijelile prvo radno mjesto u Brod Moravicama, a zatim je „postavljena“ u Turke, Jelensku (Moslavina) i Popovaču. U pučkoj školi u Skradu je službovala 14 godina (1927.-1941.) što je tada bilo gotovo pola radnog vijeka. Poučavala je učenike u kombiniranom odjeljenju I. i II. razreda te djevojački ručni rad učenice III. i IV. razreda. Osim nje u Skradu su tada službovali učitelji Ljubomir Babić (1925.-1931.) i Stjepan Pupić iz Broda na Kupi (1931.-1942.) koji je preparandiju završio u Gospiću. Darinka se 1932. godine vjenčala sa Stjepanom, a 1938. su dobili sina Krunoslava Pupića. Poslije rođenja djeteta Pupići su zatražili premještaj bliže gradu pa su preseljeni u pučku školu u Zaprešiću.

Darinkin suprug, rođen 1904., u II. svjetskom ratu bio je časnik domobranske vojske, a, po povratku iz rata, ubijen je od nepoznatih počinitelja 1945. godine. Nakon smrti muža, Darinka je dobila premještaj najprije u Paun Brdo, pa u Lukinić Brdo, gdje je s malim djetetom živjela u vrlo teškim uvjetima, a na kraju u Pisarovinu u Pokuplju gdje je 1948. umirovljena. Poslije umirovljenja odlazi u Brod na Kupi gdje je nedostajalo učitelja pa se reaktivirala i još dvije godine radila kao učiteljica u tamošnjoj školi.

U Brodu na Kupi je i preminula. Darinkina majka je svoje posljednje godine proživjela kod kćeri u Skradu gdje je 1933. umrla i sahranjena. Stoga je i Darinka, prema vlastitoj želji, pokopana u Skradu. Nisam našla mnogo pisanih podataka o Darinki Pupić, pa se ova leksikonska jedinica temelji na iskazima njezine obitelji i živućih učenika. Ostala je upamćena kao vrlo smirena i staložena osoba i veoma kvalitetna učiteljica koja je skrbila za dobrobit djece i uvažavala njihove teške socijalne prilike. Zbog toga, a i zbog predanog nastavnog i vannastavnog rada učenici su je voljeli te je se i nakon 70 godina još sjećaju i po dobru spominju.

Literatura: Spomenica pučke škole Skrad i pismo gđe Grete Paver od 27. 11. 2018. upućeno Karmen Delač-Petković Izvori: razgovori s Darinkinim sinom dipl. ing. šumarstva Krunoslavom Pupićem, njegovom suprugom Vilmom Pupić, umirovljenom ravnateljicom OŠ Frana Krste Frankopana iz Broda na Kuti i umirovljenom učiteljicom Gretom Paver, učenicom

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

VIKTOR JURKOVIĆ ( 22. 7. 1927. - 13.7.1999.)

„Pisao sam svoje knjige s velikom ljubavi… za dvije-tri grude goranske zemlje i šaku kajkavskih riječi nad grobom,“ pojašnjavao je nastajanje svojeg književnoga tkanja jedan od literarno darovitijih Gorana iza čijeg je življenja ostalo 10-ak naslova pretežito zavičajne tematike. Prva knjiga, zbirka eseja Prvi susreti s literaturom, izašla je 1959. godine. Sljedeći naslov je zbirka novela Ne umiru šume, neke od tih ratnih novela prevedene su na talijanski i mađarski jezik, iz iste zbirke novela „Šute stabla“ objavljena je u svjetskoj antologiji ratne proze (Milano, 1967.). 1969. g., uz 150-godišnjicu brodmoravičke osnovne škole tiskaju mu monografiju Brod Moravice, 1981. izlazi knjiga Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, a 1984. Na zemlji goranskoj. 1987. godine iz Jurkovićeve književne radionice stiže naslov Živjeti u Gorandolu, a dvije godine kasnije, 1989. Doslusi s Brezom i Ljubav zauvijek. Knjigu ratne tematike Tragom ličkog ratišta, izdao je 1992. godine. Treba reći da su u toj knjizi sakupljeni prvi autentični podaci o Lici u Domovinskom ratu te o njenim prvim braniteljima, a to su bili Primorci pa Gorani. Knjiga je pisana u dahu i braniteljskom zanosu kao istinita priča i svjedočenje o ocu koji je pronašao sina na ratištu, radi toga s izrazima strepnji ali i vjere da će Lika biti obranjena. Zanimljiva je usporedba piščeva zanosa iz vremena kad je sam bio branitelj u partizanskom ratovanju 2. svjetskog rata (obrađena u ranijim knjigama) te ova, s iskustvenim i životnim odmakom obrane 1991., kad ratuju sin i drugovi.

Viktor Jurković rođen je u Brod Moravicama, majka Franjica i otac Viktor imali su još petoro djece. Osim u rodnom mjestu Viktor se školovao još i u Ogulinu, Gospiću i Rijeci. Učiteljevao je u Gorskom kotaru (Zdihovu, Lukovdolu, Grabrku); u Labinu i Rijeci je razvio vrlo aktivnu suradnju s redakcijama pedagoških časopisa objavljujući svoje stručne rasprave i pedagoško-književne eseje. Kasnije će to biti građa već spomenutog njegovog literarnog prvijenca Prvi susreti s literaturom. 1961. godine mu je kao najmlađem i najagilnijem pedagoškom radniku u zemlji dodijeljeno počasno zvanje pedagoškog savjetnika. Jedan je od pokretača i urednika dječjeg časopisa „Galeb“ u Rijeci, član uredništva „Riječke revije“, „Jurine i Franine“, te 20-ak godina profesionalni novinar Radio Rijeke odnosno urednik kulturne rubrike i komentator.

U njegovoj biografiji je još zabilježeno da je bio sudionik NOR-a, da je dobio dva visoka državna priznanja: Orden rada sa zlatnim vijencem i Orden zasluga za narod, prvi je od riječkih književnika primljen u Društvo književnika Hrvatske, a za istaknutu književnu djelatnost s naglaskom na objavu članaka i knjiga s gorskokotarskom tematikom 1984. godine primio je najviše općinsko priznanje Zlatnu povelju Općine Delnice. U njegovoj općini – Brod Moravice – jedna je prostorija u središtu mjesta, nedaleko od rodne kuće, uređena kao soba Viktora Jurkovića. Poslije njegove smrti u nju je prenesen dio inventara kojim se je za života služio kao slike, knjige, neki rukopisi, pisaći stroj, fotografije i drugi dokumenti.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković

PETER RUTAR

Slikar, kipar i graditelj oltara rođen je 21. veljače 1856. u Cerknu kod Idrije (Slovenija), a umro je 13. svibnja 1948. u Osilnici (Slovenija), gdje je i pokopan, a grob je sačuvan do danas. Roditelji Anton Rutar i Marija Magajna imali su sedmero djece, a Peter je bio najmlađi: Matej r. 1837., Ivan r. 1840, Ana r. 1843., Mihael r. 1846., Marija r. 1849., Katarina r. 1852. i Peter r. 1856. Osnovnu školu je Rutar polazio u Cerknu, a od 1871. do 1877. u Kočevju polazi u školu u kojoj uči osnove kiparstva. Dalje se školovao u Južnom Tirolu, a u Bolzanu (današnja Italija) stekao je majstorsku ‟diplomuˮ. Naučio je raditi s drvom, konstruirati crkveni mobilijar (glavne i pomoćne oltare, krstionice, ispovjedaonice), kipariti i slikati. Naučio je i fresko slikarstvo te pozlaćivanje i marmoriziranje u čemu se kasnije isticao. Kao mlad majstor nekoliko je godina radio u Tirolu i dobivao brojne pohvale, a potom se, 1880- ih godina, odvažio na samostalan rad. Radionicu je otvorio u Osilnici oko 1880., a u njoj je zapošljavao 5 do 10 stolara i kipara – Slovenaca, Talijana i Kočevskih Nijemaca. Najveći zamah radionica je dosegla na prijelazu stoljeća, a od 1914., zbog rata, dolazi do zastoja u radu. Radionica se ugasila oko 1925. godine. Rutar je radio oltare i drugi crkveni namještaj, kipove svetaca, oltarne slike, slike za Križni put, raspela naslikana na limu, oslikavao zidove i svodove crkava… Iskazao se i u restauriranju crkvenih interijera. Područje djelovanja bilo je široko – radio je s obje strane Kupe i cijeloj zapadnoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uključujući i Gorski kotar. Samo je u Zagrebačkoj nadbiskupiji radio u više od deset mjesta. Vjerojatno je najljepši njegov rad u Hrvatskoj sačuvan u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kloštar Ivaniću, koju je Rutar u cijelosti iznutra obnovio 1903. godine. Radio je i zidne slike, poput onih u kapeli sv. Franje Ksaverskog u Rtiću kraj Lukovdola. U brodmoravičkom kraju radio je oltarne slike i mobilijar za najmanje pet crkava. Zapisano je da je Rutar bio vrlo kvalitetan i pedantan majstor, uvijek od riječi, i da nikada nije odstupao od dogovorene kvalitete, cijene i roka izrade, zbog čega ga je pratio dobar glas i župnici su ga opetovano angažirali. Današnja konzervatorska i restauratorska struka smatra Rutarove radove vrlo uspjelima. Peter Rutar se dvaput ženio. Prvi put 1881. godine za Mariju Turk iz Plešci, a drugi put, nakon što je obudovio, oženio je 1907. Mariju Vuković iz Kutine. S prvom je suprugom imao šestero djece (Petar, Rafael, Matilda 1, Adela, Marija i Matilda 2), a s drugom još dvoje (Vladimir i Anica). Posao je dobro išao pa je od zaslužbe mogao prehranjivati svoju brojnu obitelj. Zanimljivo je da su dva Rutarova unuka Petar Jarm i Stane Jarm i sami bili školovani kipari. Hrvatska i slovenska grana Rutarove obitelji i danas čuvaju njegovu ostavštinu, ali Rutarovo djelo još čeka detaljnije stručno istraživanje odnosno katalogiziranje i vrednovanje. Izvori i literatura: 1. Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 2 D-Ini, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1962., str. 543. 2. Ertić kod Lukovdola: Kapela sv. Franje Ksaverskog: Restauratorski radovi na zidnim oslicima u gornjem dijelu svetišta. Rastauratorsko izvješće tvrtke Ars restauro d.o.o. iz Sinja, ev. br. RO – 6/17 . 3. Jarm, Krista. Petar Rutar (Rutter, Ruter, Rottar) – rodoslovni podaci (rukopis, s.a, s.l.) 4. Kraševac, Irena. Kipar Ferdinand Stuflesser: Doprinos tirolskom sakralnom kiparstvu druge polovice 19. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj. Rad. Inst. povij. umjet. 27/2003., str. 231–239. 5. Majer Jurišić, Krasanka; Krulić, Kristina i Škevin Mikulandra, Ana. Izgradnja i uređenja kapele sv. Franje Ksaverskog u Rtiću. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 36/2012., str. 107-1233. 6. Maruševski, Olga. O vrednovanju i čuvanju neostilske crkvene opreme – u povodu u ratu oštećene župne crkve Sv. Križa u Sisku. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 20/1996., str. 143-157. 7. Rutarov ‟Domovinski listˮod 6. svibnja 1890. 8. ‟Svjedočbaˮ od P. Lukanovića, župnika iz Plešci, od 4. 8. 1857. 9. ‟Svjedočbaˮ od M. Martinčića, župnika iz Hriba, od 19. 10. 1881. 10. ‟Svjedočbaˮ od I. N. Tomašića, župnika iz Turki, od 13. 11. 1884., 11. ‟Svjedodžbaˮ od I. N. Klobučara, župnika iz Kuželja, od 2. 10. 1901. 12. Škarić, Ksenija i Dumbović, Ana. Inventar župne crkve u Kloštar Ivaniću: obnove i obnovitelji. Portal: Godišnjak hrvatskog restauratorskog zavoda. 5/2014., str. 161-178. 13. Štefanič, Bogomir. Mojster, ki je držal dano besedo. https://www.druzina.si/ICD/spletnastran.nsf/clanek/57-21-SpominjamoSe-1 (26. 6. 2020.) 14. ‟Uredovna potvrdaˮ od A. Vigomila, župnika iz Broda na Kupi, od 4. 10. 1901. 15. ‟Uredovna svjedočbaˮ od M. Mihelčića, delničkog župnika, od 24. 9. 1901.

Autor priloga: dr. sc. Karmen Delač-Petković