Trgovac, gostioničar i posjednik. Rođen (1854 Plešce, umro 18. 10. 1921) trgovačkoj obitelji od oca Ivana iz Maloga Luga i majke Lenke rođene Kvaternik iz Mandli. Rano djetinjstvo proveo je s roditeljima u Babnom Polju, gdje je otac trgovao s drvom, vinom, kukuruzom i žitom, a zatim su se vratili u Plešce, kada su dobili kućno ime Palčavi. Anton je osnovnu školu završio u Plešcima, a školovanje je nastavio u Kočevju. Nakon očeve smrti 1879. godine preuzima obiteljsku trgovinu, gostionicu, mesnicu i cjelokupno imanje. Od 1888. do 1904. godine bio je načelnik općine Plešce, kada je prema novom zakonu, morao odstupiti zbog sukoba interesa. Bio je jedan od glavnih osnivača Hrvatske čitaonice u Plešcima koja je djelovala od 1907. godine. Dok je bio župan zajedno se je s drugim trgovcima izborio da su Plešci osim redovnog godišnjeg stočnog sajma dobili još dva (na dan sv. Izidora i za Petrovo). Od 1905. do 1918. godine bio biran za člana Modruško-Riječke županijske skupštine sa sjedištem u Ogulinu. Ženi se dva puta. Prva žena Fani Ditrich bila je iz Postojne. U miraz je donijela bogat namještaj. Utjecala je na uvođenje gradskog načina života u domaćinstvu. Nakon njene smrti oženio se je 1894. godine Juliom Petsche iz kočevarske (njemačke) obitelji. Koncem 1890. godine počeli su na imanje Palčavih dolaziti prvi turisti. Ta dodatna djelatnost pomogla je da se prebrodi tadašnja gospodarska kriza. God. 1904. Anton Čop je zajedno s Antonom Muhvićem izdao prvu razglednicu naselja Plešci. Plešci su bili upisani u popis 42 klimatska lječilišta Kraljevine Jugoslavije kao jedino takvo mjesto čabarskog kotara. Preko ljeta je bilo i preko 50 gostiju odjednom, a dolazili su iz najrazvijenijih krajeva tadašnje države, iz Zagreba, Novog Sada i Beograda. Anton Čop je surađivao s hotelima iz Crikvenice i međusobno razmjenjivao goste. Bio je član Društva svetog Jeronima, Matice hrvatske i drugih udruga i društava. Formirao je bogatu obiteljsku knjižnicu s preko 600 naslova na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku. Knjižnjica se je razvila u jednu od najbogatijih i najstarijih osobnih knjižnica. Kontaktirao je i prijateljevao s mnogim poznatim intelektualcima, među kojima su Bogoslav Mažuranić, sin Ivana mažuranića, Ivan Nepomuk Jemeršić i Dragutin Hirc.
Rođen u Čabru, 7. 5. 1917. Umro u Samoboru, 18. 4. 2006. Akademik, dr. sc., dipl. ing. šumarstva, redoviti profesor Šum. fakulteta u Zagrebu i njegov prvi dekan (1959. /60.), dopisni član akademija šumarskih znanosti u Meksiku i Firenzi, ekspert FAO. Sin je Viktora i Olge r. Čop. Po nacionalnosti Hrvat, rimokatoličke vjeroispovijesti. Otac mu je bio “ravnajući učitelj”, a majka domaćica.Osnovnu je školu završio 1927., a II. mušku realnu gimnaziju 1935. u Zagrebu. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1939. godine. Akademski stupanj doktora znanosti stekao je 1951. godine. Bio je prvi dekan Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, redoviti je sveučilišni profesor u mirovini i redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rezultati njegovih istraživanja, predavanja, udžbenici i javni istupi na sveučilištima diljem Hrvatske, Europe i Amerike imali su znanstvenu, obrazovnu, pedagošku, javnu i društvenu ulogu. Širio je saznanja o Hrvatskoj, kao i njezinoj preko 200 godina staroj šumarskoj struci, njezinom šumarstvu i šumama, koje pripadaju među najprirodnije i najstabilnije u cijeloj Europi. Akademik Klepac napisao je velik broj znanstvenih i stručnih radova izpodručja uređivanja šuma te rasta i prirasta šumskih vrsta drveća. Objavio je u svemu 211 radova, jedan priručnik i veći broj saopćenja, prikaza, recenzija i sl. Izdao je tri značajne stručne knjige:Rast i prirast šumskih vrsta drveća isastojina, Zagreb, 1963.,Uređivanje šuma, Zagreb, 1965. i Iz šumarske povijesti Gorskogakotara u sadašnjost, Zagreb, 1997. Većinu je radova akademik Klepac objavio na hrvatskome jeziku, a 38 je radova napisao na stranim jezicima i to: na engleskom (15), francuskom (13), na španjolskom (6), na talijanskom (2) i na njemačkom (2).Rezultati znanstvenih radova D. Klepca našli su svoju primjenu u šumarskoj praksi u svijetu i u našoj zemlji. D. Klepac je počasni član-osnivač Meksičke akademije šumarskih znanosti (2. 8. 1976.), dopisni član Akademije šumarskih znanosti Italije u Firenzi (3. 12. 1976.), izvanredni član JAZU u Zagrebu (11. 6. 1977.) i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. te gost profesor Međunarodnoga centra za poslijediplomsku nastavu u Parizu. Od 1997. redoviti je član Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu. Za svoj uspješan rad u znanstvenoj, pedagoškoj i stručnoj aktivnosti prof. dr. sc. Dušan Klepac primio je vise odlikovanja, priznanja i nagrada. Odlukom Senata od 2. 5. 2000. godine akademiku Dušanu Klepcu dodijeljen je počasni doktorat znanosti zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području Biotehničkih znanosti, znanstvenom polju šumarstva, posebice u izučavanju šuma. Akademik Klepac uvelike je pridonio razvitku svjetske i hrvatske znanosti.
Rođen u Čabru, 8. 10. 1864. Umro u Šentvid (Slo), 23. 12. 1935. Doktor-profesor medicine, utemeljitelj moderne kirurgije u Sloveniji. Sin je Ferdinanda i Emilije r. Kerner. Otac mu je bio državni sudac u Čabru. Godine 1891. sklopio je brak s Verom Vidrič rođenom 1871. godine u Zagrebu. Imali su petero djece: sinove Borisa (r.1892.g-liječnik), Fedora (r.1894.g. građ. ing.), te kćeri: Nadina (r.1897.g.), Nevenka (r.1903.g.) i Nada (r.1905.g.). Završio je 1882. godine gimnaziju u Rijeci i nastavio je studirati medicinu u Grazu gdje je diplomirao 1888. godine. Primljen je za asistenta na gradskoj klinici i specijalizirao je kirurgiju. Već tada smatran je vrhunskim kirurgom za područja trbuha i lubanje. Početkom 1891. godine zaposlio se u Ljubljani na kirurškom odjelu državne bolnice, a već 1892. postao primarijus i kirurški odjel vodio je do 1911. godine. U bolnici je odmah uveo kiruršku asepsu , a bio je prvi koji je počeo upotrebljavati rentgenski aparat (1900.g.) u ovom djelu Europe. Svoja dostignuća objavljivao je u stručnim časopisima, predavao je studentima medicine. Svoje primjere iznosio je u Društvu liječnika Hrvatske i Slovenije. Umirovljen je 1911. godine, a već 1912., kad je započeo balkanski rat, odlazi u Niš kao liječnik dobrovoljac Crvenog križa i liječi ranjenike u vojnoj bolnici. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je aktivan kao ratni kirurg i sanitetski časnik u Ljubljani . 1929. godine preselio je u Šentvid gdje živi do smrti 1935. godine. Pokopan je među slovenskim velikanima na ljubljanskom groblju Navju. Po njemu je imenovana ulica i park kraj bolnice u Ljubljani u kojem je 1939. godine postavljen njegov kip rad kipara Zdenka Kalina. Za svoj požrtvovni znanstveni rad primio je brojna odličja i priznanja domaćih i međunarodnih institucija. Tako je 1889. godine odlikovan visokim austrijskim priznanjem. Bio je član udruženja čeških liječnika i njihov dopisni član, zatim član najvišeg sanitetskog savjeta u Beču i Međunarodnog udruženja liječnika u Briselu. Od 1930. godine bio je redovni član Zbora liječnika Hrvatske i Slavonije u Zagrebu. Godine 1914. postao je počasni građanin mjesta Ljubljane, a od slovenskog univerziteta dobio je naslov počasnog profesora kirurgije. Bio je čovjek plemenita srca, pomagao je svakome kome je stvarno bio potreban zdravstveni nadzor i pomoć. Bio je protivnik svakog protekcionizma, značajan neumoljiv u svojim stavovima. Imao je izuzetno sugestivnu moć na bolesnike, dodir njegove ruke i njegov pogled smirivali su ih, a njegove riječi budile u njima nadu i tvrdu vjeru u ozdravljenje.
Rođen i Vrbovcu 6.6.1621 – Umro u Bečkom Novom Mjestu – Austrija 30. 4. 1671. Hrvatski ban, utemeljitelj željezare u Čabru. Sin je Jurja (V.) Zrinskog i Magdalene Szechy. Praunuk je Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja (IV.) Zrinskog koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju „Decretum tripartitum“ u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine. Školovao se je najprije kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, zatim u Mađarskoj i Austriji. Nakon toga pretežno je živio u obiteljskom dvorcu u Čakovcu i u Ozlju. Godine 1643. oženio se je groficom Katarinom Frankopan, polusestrom Frana Krste Frankopana. Imali su četvero djece, Jelenu (r. 1643.) Ivana Anatuna (r.1651.) te Juditu Petronelu i Zoru Veroniku. Podjelom imanja Zrinskih između Nikole i Petra 1649. godine Čabar je pripao Petru koji je u blizini izvora Čabranke izgradio talionicu željeza s kovačkom manufakturom, najvećom u tadašnjoj Hrvatskoj. Iz ranijih vremena o Čabru ima malo podataka pa se s pravom može reći da je Petar Zrinski razvio naselje Čabar sa širom okolicom. Petar je na čabarsko područje naselio mnoštvo rudara, kovača, ugljenara i majstora drugih zanimanja. Čabar je zahvaljujući njemu postao značajan željezarski centar. Petru Zrinskom pripisuje se da je 1638. godine u Liču odnosno Fužinama izgradio željezaru, ali je malo vjerojatno da je kao sedamnaestogodišnjak mogao samostalno voditi taj posao, napose, kad imanje još nije bilo podijeljeno između njega i Nikole. Nakon smrti starijeg brata Nikole 1664. godine Petar je 1665. imenovan hrvatskim banom ali je službeno preuzeo dužnost tek 1668. zbog raznih političkih špekulacija bečkog dvora. Bio je veliki ratnik. Proslavio se je u bitkama kad je s 300 ratnika razbio Deli-pašu Badnjakovića i njegovih 1.400 vojnik, i u drugoj bitci kad je sa svojih 2.500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i 10.000 vojnika. Zbog toga ga je kralj nazvao „štitom kršćanstva i strašilom Turaka“. Godine 1660. je s mađarskog preveo i objavio spjev brata Nikole „Sirena Jadranskog mora“. Sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom nastavio je borbu za prava Hrvatske koju je počeo brat Nikola. Uzrok nezadovoljstva bio je Varšavski mir sklopljen 10. 8. 1664. kojim su Turci, iako poraženi u monoštorskoj bitci, od bečkog dvora dobili pravo da zadrže sva do tada osvojena područja. Nezadovoljnici su stvorili savez nazvan Zrinsko-Frankopanska urota, kojim su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda i Habsburgovaca. Kad je 1666. umro ostrogonski nadbiskup Đuro LIpay, a 1667. ugarski palatin Franjo Wesslenyi, savez je oslabio i skoro se raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote. Dne 10. 3. 1670. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč opravdati se caru. Zatočeni su u Bečkom Novom Mjestu i pogubljeni 30. 4. 1671. godine. To je bio kraj dviju najuglednijih obitelji, cijenjenih širom Europe. Čabar čuva uspomenu na svog osnivača tako što njegovo ime nosi osnovna škola i ulica koja ide prema izvoru Čabranke.
Rodio se u Zagrebu 6. travnja 1853. godine a umro je u Zagrebu 1. svibnja 1921. godine gdje je i sahranjen. Otac Franjo bio mu je tapetar a majka Ana domaćica. U Zagrebu je završio osnovnu, srednju i učiteljsku školu. Godine 1873. radi kao učitelj u Lukovdolu kraj Severina na Kupi a potom dvije godine kao učitelj na Građanskoj školi u Sisku. U Bakar se je preselio 1877. godine da bi iza toga radio u Lepoglavi, Osijeku i Zagrebu. Radeći kao kućni učitelj u Zemaljskoj kaznionici u Lepoglavi izdao je knjigu „Slike iz kažnjeničkog života“. U Grazu je 1892. godine upisao studij zoologije diplomiravši 1896. godine. Vraća se u Zagreb i upošljava u Botaničko – fiziološkom Zagrebačkog sveučilišta a 1901. godine imenovan je za pristavu (savjetnika) U Sveučilišnoj knjižnici Grada Zagreba. Na dužnost glavnog učitelja zagrebačke Muške učiteljske škole te botaničarom u Botaničko – fiziološkom zavodu imenovan je 1908. godine. Na tom mjestu ostao je do umirovljenja 1918. godine. Sa suprugom Sofijom imao je šesnaestero djece.
Godine 1898. Hirtz je izdao knjigu Gorski kotar. Knjiga je nastala kao rezultat njegova dobrog poznavanja goranskog kraja nakon četvrt vijeka boravka na ovim prostorima. Na mnogim putovanjima kroz Gorski kotar sabrao je sve ono znakovito za objavljivanje knjige koju je ilustrirao slikar Vaclav Anderle. Knjiga je danas bibliografijska rijetkost i najpoznatija do 1981. godine izdana knjiga o Gorskom kotaru. Hirtz je svoje prikaze u knjizi objavio kao sažete zapise s putovanja ili vezane za neke prostorne cjeline poput naselja i sl. Putujuću poglavito kao prirodoslovac, botaničar i planinar, u svojim zapisima bilježi mnogo podataka od kojih neki do sada nisu bili nigdje objavljivani. Nastojao je prikazati ljude i osobitosti njihova života, običaje, kulturu ovog kraja, sve ono što je činilo život čovjeka podno goranskog podneblja. Jedan od književno najboljih tekstova i knjizi je opis šuma na području Grebena – nedaleko Turki. Koliko je volio Gorski kotar najbolje govori da je tu knjigu posvetio Hrvatskoj Švici: Gorskomu kotaru. Prvi je Gorski kotar nazvao Hrvatska švica.
Posebno treba istači Hirčevo otkrivanje čabarskog kraja kojeg je on nazvao „terra incognita“ . Nitko nikada nije tako opisao ovaj kraj kao Hirc u svojim putopisima: Put na Izvor Kupe (Napredak 1880. g. – 2 nastavka), Naša „terra incognita“ (Ilirske narodne novine 1884. g. – 3 nastavka), Špilje na hrvatskom krasu (Hrvatska vila 1884. g. – 2 nastavka), a posebno i najvrjedniji je zapis Crtice o kotaru čabarskom (Ilirske narodne novine 1892. g. – 4 nastavka). Objavio je i mnoge druge vrijedne i značajne radove o Gorskom kotaru ( Ris u Hrvatskoj i Slavoniji, Bjelogorica Gorskoga kotara, …)
O svojim je putovanjima vodio precizan dnevnik Moji puti, koji je ostao neobjavljen. Hirtz je autor mnogih znanstvenih i planinarskih djela te članaka a u časopisu „Hrvatski planinar“ te za enciklopedijsku monografiju „Die Österreichisch–Ungarislavonien ( Austrougarska monarhija u riječi i slici – Hrvatska i Slavonija), u VII. svesku napisao je sažet i iscrpan prikaz o Gorskom kotaru ( „Der Hochlandbezirk“ ) koji je izašao 1902. godine.
Kao botaničaru i zoologu najveće zasluge pripadaju mu za kontinuirani razvoj hrvatske botanike. Izradio je najveći herbarij hrvatskog bilja i darovao ga Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Herbarij sadrži više od nekoliko tisuća primjeraka bilja iz svih krajeva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Tadašnja Zemaljska vlada odredila je da njegov herbarij zauvijek nosi ime Herbarium Croatium Hircianum.
Hirtz je bio i suradnik na međunarodnom projektu Synopsis der mitteleuropäischer – Flora za hrvatsku floru. Radovi su mu tiskani u Leipzingu 1896. godine pod uredništvom Paula Ascherson prof. botanike na Sveučilištu u Beču. Zbog brojnih zooloških radova imenovan je stalnim članom Kraljevskog – zoološkog – botaničkog društva u Beču. Od 1903. do 1912. godine Hirtz je radio na svom kapitalnom djelu „Revizija Hrvatske flore“ koji nažalost nije dovršio. U tom je djelu obradio 116 porodica, 520 rodova i više od 2700 biljaka. S Hinkom Hranilovićem pokrenuo je i od 1990. do 1904. godine uređivao petnaest svezaka „Zemljopisa Hrvatske“. Godine 1905. uredio je „Prirodni zemljopis Hrvatske“. Uz istraživanje špilja bavio se i proučavanjem narodnog jezika te je bilježio i skupljao narodno blago svake vrste: od narodnih običaja do nazivlja. Akademiji znanosti ustupio je zbirku od nekoliko tisuća novih riječi, koje su ušle u Veliki akademijski priručnik.
Od godine 1882. napisao je i objavio osim knjiga 1027 radnji: 74 iz pedagogije, 247 iz zemljopisa, 151 iz botanike, 116 iz zoologije, 191 iz planinarstva, 54 životopisa i nekrologa, 53 iz gospodarstva, 673 književne kritike, 44 članaka za mlade i 9 radova iz folklora. Glasoviti su mu putopisi „Lijepa naša domovina“, „Hrvatsko Primorje“, „Gorski kotar“ i „Lika i Plitvička jezera“.
Ostavštinu je na samrti predao svome sinu dr. Miroslavu Hirtz redovitom profesoru i dekanu Poljodjelsko – šumarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu. Profesor Dragutin Hirtz bio je jedan od najplodnijih i najpoznatijih kulturnih radnika, učenjaka, prirodoslovaca, prvaka florista, geografa i najpopularniji hrvatski putopisac svoga vremena. Bio je književnik istančanog ukusa i sjajnog stila. Zato će hrvatski narod na njegov lik i djela sačuvati trajnu uspomenu.
Rodila se na Sušaku u Rijeci 24. siječnja 1906. godine a umrla je 11. srpnja 1991. godine i sahranjena je na trsatskom groblju. Podrijetlom je iz obitelji Vilhar koja je sredinom 19. stoljeća bila doselila iz Slovenije u Prezid, gdje su Vilharevi sve do kraja Drugog svjetskog rata imali pilane. Božena s dva starija brata od najranijeg djetinjstva upijala je ljepotu goranskih šuma i prirode, ostajući uz nju kroz svoju umjetnost neraskidivo vezana do kraja života. Godine 1917. završila je osnovnu školu i tri razreda sušačke Realne gimnazije. U razdoblju od 1921. do 1922. godine primala je privatne likovne poduke kod velikog hrvatskog slikara, grafičara i pedagoga Mencija Clementa Crnčića. Njezina obitelj jedno vrijeme izbivala je van Sušaka a povratkom na Sušak 1923. godine Božena dobiva novog učitelja, bakarskog slikara Josipa ( Beppa ) Morettija – Zajca. Kao osamnaestogodišnjakinja prekinula je slikarsko obrazovanje zbog ratnih godina. U ratnim godinama drugog svjetskog rata nastao je zapaženi niz njenih dokumentarnih zapisa iz NOB-a u Gorskom kotaru, u kojima su sačuvane slike bolnica i tiskara sakrivenih u šumi. U poslijeratnom razdoblju Božena Vilhar je obrađivala socrealističku tematiku socijalnih motiva riječkih tvorničkih hala, lučkog života ili goranskih šumskih radnika. Poznati su joj i radovi – slike mrtve prirode i krajolici nastali u duhu ilirskog ekspresionizma. Osobiti sklad postigla je, često boraveći u Gorskom kotaru, slikajući u pastelu šumu i motive uz fužinsko jezero Bajer. Održala je četiri samostalne izložbe u Londonu, Kairu i dvije u Rijeci.
Među slikarskim realizacijama goranskih motiva posebno je obilježeno viđenje slikarice Vilhar. Kroz svoje decenijske goranske dodire slikarica je doživljavala i kvalitetne promjene svog slikarskog izraza, stoji u ocjeni za njezino ukupno stvaralaštvo. Godine 1974 otvorena je u Rijeci galerija Vilhar sa zbirkom njezinih slika.
Rodio se 25. kolovoza 1859. godine u Hinskoj ( Češka ) a umro je 27. lipnja 1944. godine u mjestu Podebrade u Češkoj. Bio je sin šumarskog činovnika iz Češke. Nakon prerane očeve smrti i završene realne gimnazije nije isprva mogao studirati slikarstvo. Šumarstvo je apsolvirao na Visokoj školi za kulturu tla u Beču gdje je kasnije završio i Akademiju likovnih umjetnosti. Cijelog života službovao je kao šumar, najprije u Češkoj a potkraj 19. stoljeća u Hrvatskoj, od čega tri godine u Gorskom kotaru. Niz godina ilustrirao je češke lovačke časopise. U Hrvatskoj je surađivao s nakladnikom L. Hartmanom izdavačem časopisa „Vienac“ i „Dom i svijet“. Njegove slike prirode, krajolika i ljudi poput slike „Mećava kraj Fužina“ i više drugih s motivima iz Gorskog kotara, Like i Hrvatskog primorja, u putopisnim djelima Dragutina Hirtza, vjerodostojna su i impresivna svjedočanstva o vremenu u kojem su nastale.
Za ilustraciju svoje knjige „Gorski kotar“ Dragutin Hirtz je napisao citirano „ Bratska hvala i prijatelju V. Anderleu, koji je ukrasio knjigu toli liepim, ponajveč izvornim slikama. Živući tri godine u Gorskom kotaru, zirnuo je u svaki zakutak, upoznao štono rieč u gori, svaku bukvu na planini, svaku liticu, narodni život i prirodu, pa zato i jest „Gorski kotar“ ilustrovan, kako ga može ilustrovati samo umjetnik koji ga poznaje u tančine“.
Dragutin Hirtz upoznao je fotografa Dragutina Žagara u Prezidu 1882. godine i u pripomenku knjige poslije gornjeg citata piše „Hvala i Dragutinu Žagaru, trgovcu u Prezidu, koji je na moju molbu sjeo u kola i fotografski snimio sve mi nuždne krajeve kotara čabranskoga, …“ Po tim Žagarevim fotografijama u knjizi Gorski kotar Dragutina Hirca slike je crtao Vaclav Anderle. Vaclav Anderle ilustrirao je i Hirčeve knjige „Hrvatsko primorje“ ( 1891. ) i „Lika i Plitvička jezera“ ( 1900. ).
Rodio se 26. veljače 1913. godine u Malom Lugu kraj Čabra a umro je 1998. godine. Potječe iz seljačke obitelji od oca Stjepana i majke Milke r. Klepac. Osnovnu školu završio je u Gerovu 1922. a gimnaziju u Varaždinu 1930. godine. Diplomirao je 1934. godine na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu, na Šumarskom odjelu. Od 1935. do 1941. godine službovao je u šumarijama Čabar i Delnice a od 1941. do 1943. godine bio je upravitelj pilane Đurđenovac. Od 1943. do 1945. godine bio je u NOV-u na mjestu šefa tehničkog odsjeka Štaba VI. Korpusa NOVJ i načelnika Tehničkog odjeljenja Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, a nakon toga je pomoćnik ministra šumarstva NRH do 1948. godine.
Zatim radi kao tehnički direktor ŠG Bjelovar a ubrzo postaje glavnim direktorom DI „Slavonija“ u Slavonskom Brodu da bi potom obnašao dužnost tehničkog direktora Šumsko – industrijskog poduzeća Belišće. Potom je upravitelj pilane, šef šumske proizvodnje i šef pilanske i finalne proizvodnje u DIP-u „Đurđenovac“ a od 1953. do 1959. godine je tehnički direktor DIP-a „Novoselec“.
U razdoblju od 1959. do 1963. godine Bogumil Čop nalazi se na dužnosti pomoćnika direktora Instituta za drvo Zagreb a od 1963. do 1973. godine u „Exportdrvu“ Zagreb, najprije je pomoćnik direktora za rezanu građu a poslije toga do umirovljenja na radnom je mjestu savjetnika.
Svojim ukupnim radom ulazi u krug šumara koji su dali ogroman doprinos razvoju drvne industrije. Bio je godinama angažiran na akcijama i zadacima Savezne privredne komore. U više navrata boravio je 1959. u Švedskoj , 1963. u Finskoj i 1964. u Ženevi, obilazeći poduzeća za preradu drva i prateći tehnološke inovacije u unapređenju tehnološkog rada u pilanskoj preradi liščarskog drva.
Bogumil Čop obnašao je i dužnost predsjednika Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske te predsjednika a potom počasnog člana IT šumarstva i drvne industrije za preradu drva Jugoslavije. Surađivao je sa više stručnih časopisa.
Autor je više od 25 znanstvenih radova od kojih su mu najpoznatiji: „Na novom putu“(1946.) , „ Šumarska politika danas u NR Hrvatskoj“ (1946. ), „Kako osigurati radnu snagu u šumarstvu“ ( 1948. ), „ Inženjeri i tehničari u privrednoj reformi“ ( 1966. ), „ Donošenje JUS-a šum. proizvoda“ ( 1975. ), „ Pilanska prerada i odnosi u šumarstvu“ ( 1983. ) te „O utjecaju šumarstva na poslovanje i razvoj primarne prerade drva“ ( 1994. ).
Rodio se 22. lipnja 1909. godine u Mandlima kraj Čabra a umro je 9. travnja 1992. godine u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Koprivnici. Na Gospodarsko – šumarskom fakultetu u Zagrebu studirao je šumarstvo u razdoblju od 1928. do 1932. godine. Po završetku studija u razdoblju od 15. listopada do 11. prosinca 1933. godine radio je kod Privremene državne uprave ekspropriranih šuma u Šumskoj upravi Čabar. Zatim je premješten u Bosnu gdje je do kraja 1934. radio u Direkciji šuma u Sarajevu a nakon toga do 4. Travnja 1935. Radio je kao šumarski vježbenik u Konjicu i potom kao vršitelj dužnosti šefa Šumske uprave u Ključu. Početkom Drugog svjetskog rata od 1941. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumske uprave državnih šuma u Ogulinu na kojem radnom mjestu ostao je do kraja rata da bi krajem 1945. Godine obnašao dužnost šumarskog referenta KNOO u Koprivnici. Godine 1954. prešao je na rad u virovitičku šumariju a godinu potom upošljava se u Šumariji Suhopolje gdje je ostao kraće vrijeme. . Sve do 1960. godine radio je u Šumskom gospodarstvu „Papuk“ iz Voćina te u Šumsko – poljoprivrednom kombinatu Koprivnici. Do umirovljenja 31. listopada 1972. godine radio je u Koprivnici kao referent za pilanski sektor te kao nadzornik i savjetnik područnih šumarija ŠG „Koprivnica“.
Bio je aktivan planinar, osnivač i predsjednik Planinarskog društva „Koprivnica“, član Društva „Goranin“ u Zagrebu te član Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske. U Šumarskom listu iz 1982. godine objavio je elaborat „Imovne općine Bjelovar“ iz 1889. Godine, koji je on kao student spasio i sačuvao. Iste godine objavio je i znanstveni rad „Obči opis šuma Imovne občine Križevačke“.
Žagar, Janko, hrvatski teolog (Prezid, 23.IX. 1921–Oakland, SAD,1.V. 2013). dominikanac. Osnovnu školu pohađao je u Prezidu, a zatim je školovanje nastavio u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu na Braču i Dubrovniku, bogosloviju je studirao u Dubrovniku (1942–46), Olomoucu (1947–48) te na dominikanskom učilištu u Oxfordu (1948–50), gdje je stekao licencijat iz teologije (1950); doktorirao na Sorbonnei, temom o J. Benthamu (1958). Prve zavjete u Redu propovjednika položio je 4. kolovoza 1944., a 18. srpnja 1948. zaređen je za svećenika. Specijalizirao je moralnu teologiju i socijalnu filozofiju (filozofija, politika, ekonomija) na Sveučilištu u Oxfordu. Doktorat je postigao na Sveučilištu Sorbonne u Parizu. Profesor bogoslovlja u Oaklandu u SAD-u (od 1961), potom na Dominikanskom fakultetu sveučilišta u Berkeleyu (Californija), gdje je bio i rektor; professor emeritus (od 1992). Objavljivao je članke moralne i socijalne tematike u časopisima Thomist, Angelicum, Season (osnivatelj/urednik); suradnik Hrvatske revije(1955–65).
Glavno djelo:Djelovanje po načelima: tomističko gledište pri donošenju moralnih odluka (Acting on Principles: A Thomistic Perspective in Making Moral Decisions, 1984). Poslije pet godina u Engleskoj i sedam godina u Francuskoj, seli se u Ameriku na poziv Kalifornijske dominikanske provincije i počinje raditi kao profesor na tamošnjem dominikanskom učilištu u Oaklandu. Akademska sprema s dvaju svjetski poznatih sveučilišta, Oxforda i Pariza, omogućila mu je neposrednu integraciju u novu sredinu, ali ga je i izolirala od užeg i neposrednog djelovanja među Hrvatima. Tri godine nakon dolaska, i Ameriku izabran je za priora St. Albert’s Collegea. Nakon završetka priorata, o. Žagar izabran je najprije za regensa studija Provincije (1969.-1975.) te zatim za dekana škole (1977.-1984) koja je promijenila ime u „Dominican School of Philosophy and Theology“ u GTU. Sve to vrijeme o. Žagar je ostao vjeran svojem akademskom radu kao redoviti profesor moralne teologije i socijalne etike. Godine 1973. odlikovan je papinskom medaljom „Benemerenti“ i 1992. postaje profesor emeritus moralne i socijalne filozofije i teologije.
Na spomendan sv. Josipa Radnika, u srijedu 1. svibnja 2013. godine, u samostanu sv. Alberta Velikog u Oaklandu u Americi umro je o. Janko Žagar u 92. godini života.
Josip Malnar rođen je 26.05.1915. godine u Hribu u općini Čabar. Srednju poljoprivrednu školu završio je prije rata u Križevcima. Nakon završetka križevačke škole zaposlio se na imanju grofa Eltza u Vukovaru. Godine rata prekinule su Malnarovo usavršavanje kao poljoprivrednog odnosno knjigovodstvenog stručnjaka. Poslije drugog svjetskog rata sredinom1946. godine Malnar se posredstvom Ribnjačarske centrale zapošljava na ribnjaku Crna Mlaka. Već 20.06.1946. godine odlazi za pristava u Ribnjačarstvo Poljana, gdje ostaje do 12.11.1949. godine. Iz Poljane je Malnar premješten u Končanicu pa u Našice i Grudnjak, gdje je 1954. godine postavljen za direktora. Iste godine dolazi za direktora u Končanicu, gdje ostaje punih 14 godina, do 1969. godine. Mnogo je pridonio razvoju ribnjačarstva Končanica u jedno od najorganiziranijih i najboljih naših ribnjačarstva. Organizira veliko proširenje ribnjaka a godine 1961. pokuse za visoke prinose ribe. Pod njegovom organizacijom i vođenjem, Končanica je na znatnoj površini postigla tada fantastičan jugoslavenski rekord u prinosima – 2.692 kg/ha. Od 1968. do 1972. godine bio je upravitelj na ribnjaku „Jelas“ koji se razvija u najveće ribnjačarstvo u Hrvatskoj. Godine 1972. vraća se za upravitelja u Crnu Mlaku, gdje ostaje do 1978. godine kada odlazi u zasluženu mirovinu.
Za svoj golem doprinos razvoju ribnjačarstva 1982. godine je od Ribozajednice dobio najviše priznanje – Zlatnu medalju. Bilo je to u povodu proslave 100 godišnjice ribogojstva na tlu Jugoslavije. Tada je na prijedlog Ribozajednice dobio i visoko državno odlikovanje – Orden rada sa zlatnim vijencem, koji mu je uručen 1984. godine.
Dr, sc. dipl. ing. ALOJZ LOJZE ČAMPA rodio se u Crnim Lazima (općina Čabar) 21. siječnja 1935.godine u obitelji Alojza i Franjke r. Naglić. Slovenske narodnosti i državljanstva, rimokatolik. Otac mu je bio šumski radnik, a majka domaćica. Osnovnu je školu završio u mjestu Stara Cerkev (Slovenija) 1947., a gimnaziju u Kočevju 1955. godine. Na Šumarskom odjelu Fakulteta za poljoprivredu, šumarstvo i veterinu upisao je 1957.-58. šk.god. šumarstvo, a diplomirao je 8.III.1963. na Biotehničkom fakultetu u Ljubljani, Šumarski odsjek. Kao đak i student radio je na različitim poslovima u šumarstvu i to: na uređivanju šuma u Š.G. Kočevje te na pedološkom i fitoceno-loškom kartiranju u Slovenskom primorju. Po odsluženju vojnog roka godine 1964. zaposlio se u Birou za Šumsko projektiranje i radio na problemima fitocenološkog kartiranja i primjeni rezultata u uređivanju i gospodarenju šumama te u prostornim planovima. U radu je prošao sve faze – od pripravnika do samostalnog fitocenologa ekologa i uređivača prostora. Od 1970. do 1981. bio je direktor tog Biroa, ne napuštajući daljnju aktivnost na ekološkom proučavanju i kartiranju šumske vegetacije Slovenije, njezinim aplikacijama u šumarstvu te u različitim prostornim i društvenim svrhama. Pripajanjem Biroa Institutu za gozdno in lesno gospodarstvo pri Biotehničkom fakultetu u Ljubljani 1981.g. L. Čampa, uz ostale poslove, predstojnik je Znanstveno-istraživačkog odsjeka za uređivanje i prostorno planiranje u Institutu. Poslije završenih brojnih znanstveno – istraživačkih i stručnih radova, naročito opsežne studije dugoročnog razvoja hrvatsko slovenskog područja Žumberak –Gorjanci, L. Čampa je započeo raditi doktorat na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1991. g. i doktorirao. Naslov doktorske disertacije glasi Vređnotenje naravnega prostora na osnovi različnih faktorjev, (Vrednovanje prirodnog prostora na osnovi različitih čimbenika). Obranivši disertaciju, stekao je zvanje doktora biotehničkih znanosti, područje šumarstva. U cilju usavršavanja u znanstveno – istraživačkom radu obavio je više stručnih putovanja po Sloveniji i Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj. U radu služi se slovenskim i hrvatskim jezikom te njemačkim, engleskim i poljskim. Kao predstojnik Odsjeka za uređivanje i prostorno planiranje surađuje s mnogim znanstvenim i stručnim institucijama kojih područja sačinjavaju šumski i siri prirodni prostor. Često vodi stručna i znanstvena savjetovanja na Institutu i drugim organizacijama, instrukcije i mentorstva po terenu, voditelj je mnogih projekata i zadataka; značajna su njegova predavanja za savjetnike u poljoprivredi, razvoju sela i pokrajina Slovenije.
Cjelokupni radni odnos Lojzeta Čampe, vezan na Biro za gozdarsko nacrtovanje Instituta za gozdno in lesno gospodarstvo pri Biotehnički fakulteti v Ljubljani, sastoji se iz znanstveno – istraživačkog, stručnog i društvenog rada. Samostalno ili timski, osim dvadesetak znanstvenih radova, izvodi oko 60 stručnih radova koji se mogu klasificirati po homogenijim skupinama: fitocenološko kartiranje šumske vegetacije; valorizacija šumskog prostora na osnovi ekosustava (fitocenoza); gospodarsko planiranje na razini šumsko-gospodarskih područja; društveno i prostorno planiranje općina, regija i Republike i aktiviranje staničnih potencijala. Na vlastitu je želju umirovljen 1994.g. kako bi kao samostalni istraživač imao više mogućnosti raditi na širim, interdisciplinarnim znanstveno-istraživačkim područjima i javno značajnim aktivnostima.
Umro je u Ljubljani,18.VII.2000. godine.
Rođen je 29. lipnja 1909. godine u Prezidu. Otac Mihovil Salopek bio je kraljevski financijalni nadstražar a majka Marija rođena Brkić domaćica. Kumovi su bili Matej Stipetić kraljevski financijski nadstražar i Franja Kordiš kraljevska primalja. Kršten je bio 30. lipnja 1909. godine od strane Rade Vlašića Pennaf. župnika i dekana. Upisana adresa stanovanja je Prezid 119. U ono vrijeme u Prezidu se osim Petra Salopeka (1909.g.) i Mihovila Salopeka (1908.g.) još spominje Josip Salopek (Šalopek). Obitelj Salopek iz Prezida je po zahtjevu službe ubrzo preselila u Vrbovsko, a nešto kasnije u Bjelovar, mjesto Petrove mladosti, osnovnog i gimnazijskog školovanja. Otac je odbio unapređenje da spriječi novu promjenu mjesta boravka kako bi djeca nastavila pohađati školu u Bjelovaru. Mati je umrla u epidemiji šarlaha.
Još u ranom djetinjstvu Petar je osjetio slikarski izazov. Maturiravši na realnoj gimnaziji u Bjelovaru 1928. godine, Petar se zaposlio kao činovnik u bjelovarskom Paromlinu, gdje je ostao godinu dana, da bi tada prešao na državno namještenje u gruntovnicu. Kao hobijem bavio se uvezivanjem knjiga, a izučio je i stolarski zanat te je umio samostalno izrađivati kuhinjski namještaj. Nemiran i nezadovoljan životom među formularima, brojevima i tiskanicama, napustio je nakon godinu dana i to namještenje, da bi se zatim, protivno volji roditelja, upisao na studij Likovne akademije u Zagrebu koju je, kao đak Ljube Babića, polazio od 1931.-1935. godine. Studirao je bez potpore roditelja, radeći u slobodno vrijeme najrazličitije poslove za preživljavanje. Među ostalima radio je anatomske crteže na Morfološkom institutu.
U njegovom slikarstvu razdoblje od 1938.-1941. godine može se nazvati “Kninskom fazom” a tada nastaju pejsaži s motivima uz rijeku Krku koje je mladi autor izlagao na revijalnim izložbama Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu. Godine 1950. zajedno s Vilkom Selanom Glihom izlaže slike na prvoj samostalnoj izložbi, a zatim na kolektivnoj 12 autora 1952. godine u Petrinji. Slijede zatim izložbe u Zagrebu 1954. i 1958. godine. U prekidu službovanja na osnovnoj pa potom srednjoj školi, dvije godine vodi Narodno sveučilište, a zatim se vratio pedagoškoj djelatnosti na školi, a ubrzo zatim daje otkaz i privremeno se zapošljava u jednoj privatnoj stolariji da bi nakon nekoliko mjeseci otišao u mirovinu. Tih dana nastaje razdoblje njegovog intenzivnog stvaralaštva, koje je potrajalo sve do 21. srpnja 1989. godine kada je ujutro radio u vrtu, poslije doručka slikao i završio žuti kupski pejsaž, ručao, legao da se odmori i zauvijek usnuo.
Poje, Franjo rođenom 29. srpnja 1909. godine u katoličkoj obitelji u Crnim Lazima (Kut). Majka Marija i otac Ferdinand svojim odricanjima pomogli su da Fronjo pučku školu završi u Tršću, malu maturu u Čabru te mušku realnu gimnaziju na Sušaku. Godine 1929. upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Autor je prvih zapisanih i sačuvanih pjesama na domaćem govoru. Uspomene na svoj rodni kraj i rodno selo nosio je u srcu, ono je s njim bilo onakvo kakvo je bilo u djetinjstvu. Prisjećanja na drage predjele i ljude, kuće i drveće, stvari i uspomene te vrijednosti života koje je nalazio u svom zavičaju izviru iz njegovih pjesama kao prisna slika svijeta koji je toliko žarko želio sačuvati bar u sebi. Pjesme je pisao standardnim književnim jezikom ali i rodnom kajkavštinom kojom se govorilo u Tršću i okolici, koja so tog trenutka nije bila nigdje zapisana. Često se znao požaliti što ne može zaustaviti vrijeme u rodnom kraju i ostaviti sve kako je bilo. Dio njegovih pjesama nestao je u požaru tijekom II. svjetskog rata.
Bavio se novinarstvom i izdavaštvom, zanimalo ga i slikarstvo, književnost, radioamaterizam i speleologija. Bio je aktivan član Društva Gorana i HSS i jedan od utemeljitelja Nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare. Glavni urednik lista “Gorski kotar” 1939.-1940., uređivao je brojne časopise, surađivao u izradi niza monografija. Nakon II. svjetskog rata radio je kao urednik u Nakladnom i Grafičkom zavodu Hrvatske i izdavačkom poduzeću Školska knjiga. Umro je 23. svibnja 1981. godine i pokopan je na Trsatu.
GHYCZY, KALMAN (Budimpešta1878. – Ljubljana 1957.) doktor prava, sin Emila Ghychy de Assakürth i Julije (Ilke) von Marcher, posljednji individualni gospodar vlastelinstva Čabar. Poslije smrti bake Francisce rođ. de Terzi otkupio je vlastelinstvo od suvlasnika. Sve šume na području Čabra osim privatnih i zemljišnih zajednica bile su u njegovu vlasništvu.
Imao je poduzetničkog duha pa se je početkom 20. stoljeća uključio u akciju slovenskih poduzetnika o izgradnji željezničke pruge od Rakeka do Babnoga Polja. Akciju su onemogućili kirijaši. Nakon toga je sam namjeravao izgraditi prugu iz svojih šuma i povezati je na prugu Delnice – Rijeka. S radovima na iskopu trase počeo je u blizini Farjeva laza. I taj pothvat je osujećen sekvestracijom šuma u Kraljevini Jugoslaviji.
Godine 1907. na Milanovu Vrhu je Franjo Žagar – Špetnak izgradio parnu pilanu nakon ugovora s Kalmanom o sječi dovoljne količine trupaca listača i četinjača. Sekvestracijom vlastelinskih šuma onemogućena je redovna realizacija ugovora jer mu je na raspolaganju ostalo oko 14.000 jutara šume. Početkom 20. stoljeća u predjelu Podfarjev laz zasadio je duglaziju. Većina stabala je zbog zrelosti posječena, a samorazmnožavanja duglazije nema.
Godine 1946. konfiscirana mu je cjelokupna imovina osim stana u „kancelarijskoj zgradi“ u Čabru.
Kalman Ghychy u narodu je poznat kao dobar čovjek. Svakom stanovniku pomogao je prilikom izgradnje ili popravka kuće tako što mu je darovao stojeće drvo za izradu šindre.
GHYCHY, LIVIO de Assakürth (1838. – 1893.) sin Nikole i Francisce rođ. de Terzi. O njemu nema podrobnih podataka osim da je 1885. godine u Lividragi izgradio pilanu. Po njemu je Lividraga preimenovana, jer je prije bila Petrova dolina odnosno Križulna.
Često je donacijama pomagao rad raznih dobrotvornih priredbi.
Bio je Carsko kraljevski savjetnik po činu major.
GHYCHY – DE TERZI, FRANCISCA (Rijeka 29.5.1811. – Graz 1887.) pokopana u Čabru. Unuka Matije Josipa Paravića. Oporučna nasljednica vlastelinstva Čabar nakon smrti ujaka Valentina Polikarpa Šadomira de Čubar 1866. godine. Bila je udata za mađarskog plemića Nikolu Ghychy-ja pa je tako čabarsko vlastelinstvo postalo vlasništvo njenih potomaka iz obitelji Ghychy. Nakon preuzimanja čabarskog vlastelinstva pokrenula je kod Austrougarske carske uprave postupak za iskorištavanje živine rude cinabarita u okolici Tršća. Rudnik je počeo s radom 1873. a prestao početkom II. svjetskog rata.
U njeno vrijeme radile su vlastelinske šumarije Milanov Vrh, Čabarska Polica, Makov Hrib, Smrekova Draga, Lividraga i Vršiček. Glavno sjedište bilo je u Čabru.
Franciska Ghyczy uredila je i otvorila na izvoru Čabranke prvo pastrvsko ribogojilište u Hrvatskoj 1882. godine. Francisca je bila čest donator u dobrotvorne svrhe, a novčano je pomagala razna društva.
Zbog istog imena često su je poistovjećivali s bakom Franciscom Defranceschi suprugom Matije Josipa Paravića.
GSELL (KEZELE), MARTIN. Prvi poznati župan u Gerovu. Mjesto i vrijeme rođenja nisu poznati, a sudeći po prezimenu potječe od Kočevskih Nijemaca – Kočevara. Zapisan je u urbaru Kočevske Reke iz 1498. godine.
Osim Gerova u njegovu su ingerenciju spadala i naselja: Im Feichtach (Smrečje), Clain Aw (Mali Lug), Am Perg (Hrib), Vunder der steinwannd (Podstene), Bai der prucken (Zamost i Weitembach (vjerojatno Mandli.
U vrijeme dok je Gsell bio župan počeli su Turci prodirati u ove krajeve, pa je imao zadatak braniti njihovo napredovanje u unutrašnjost Kranjske.
HANKONYI, vlč. ERENST (Feričanci, ? – Zagreb, 1930.) župnik župe sv. Andrije apostola u Tršću od 1899. do 1930. godine i dekan dekanata Čabar.
U njegovo vrijeme, točnije 1907. godine izgorjela je župna crkva. Njegovim zalaganjem izgrađena još ljepša od prethodne. Bila je ponos župljana jer se smatralo da je jedna od najljepših u Gorskom kotaru. Potpuno je dovršena postavljanjem slika križnog puta 1912. godine.
ČADEŽ, vlč. VINKO, (Tršće, 1865. – Lukovdol, 1906.) svećenik. Sin je Jakova i Marije rođene Volf iz Tršća kbr. 12. Bio je župnik u Plešcima od 1894 do 1900. Osnivač je i povjerenik Matice hrvatske u Plešcima 1898.
Dragutin Hirc ga spominje u zahvali knjige „Gorski Kotar“ 1898. godine.
Godine 1900. premješten u župu Bl. djevice Marije na nebo uzete u Lukovdolu gdje je umro i pokopan.
KRIŽ, FRAN SERAFIN, (Čabar, 1852. – Čabar, 1917.). Sin Joannesa i Helene rođ. Hudolin. Trgovac i političar iz brojne trgovačke obitelji. Član Matice hrvatske u Čabru od 1880 do 1891 (vjerojatno i dalje). Saborski zastupnik u Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru 1911. kao zastupnik neimenovane koalicije, a 1913. Hrvatsko srpske koalicije. U više navrata bio je načelnik općine Čabar.
Rođen je 18. srpnja 1869. godine u Čabru. Nižu realku završio je u Rakovcu a trgovačku akademiju u Ljubljani. Posvetio se trgovačkom zvanju, stalno je putovao i mijenjao mjesta boravka. U Trstu je djelovao u političkom narodnom društvu “Edinost”, zatim u društvu “Svetog Ćirila i Metoda” i “Sokolu” gdje je bio pročelnikom tamburaškog zbora te diletantskog dramskog odsjeka. U Puli je utemeljio “Prvi Istarski Sokol”, bio mu je starješina 15 godina, a tu je osnovao još tamburaški i diletantski zbor. Za prevrata bio je Križ članom Narodnog vijeća u Puli, a zatim je čehoslovačkim transportom došao u Zagreb, gdje je živio sve do svoje smrti.
U Zagrebu je stupio odmah u redove hrvatskog sokolstva i na prvoj skupštini izabran je za starješinu Hrvatskog sokolskog saveza. Pisao je o sokolstvu u stručnim časopisima te raznim novinama.
Umro je 1951. godine.
U braku s Izabelom (rođ. 1877.g.) imao je sedmero djece: Jelku (1900.g.), Janka (1901.g.), Nevenku (1903.g.), Mirka (1904.g.), Slavka (1906.g.), Branka (1909.g.) i Veljka (1919. godine).
SVETLIČIĆ, IVO, (Ravna Gora, 5.5. 1910. – Zagreb, 12.4. 2001.) Prosvjetni radnik, sin Ivana i Antonije, rođene Herljević. Osnovnu školu pohađao je Ravnoj Gori, gimnaziju i učiteljsku školu u Zagrebu. Suosnivač i prvi tajnik planinarskog društva Bjelolasica u Ravnoj Gori. Godine 1936. postaje učitelj u osnovnoj školi Hrib. 1941. zarobljen i odveden u Njemačku. Po povratku radi kao ilegalac i obavještajac NOB. Nakon oslobođenja vraća se u osnovnu školu na Hribu. Radi na organizaciji školstva u Gorskom kotaru. Obnaša dužnost kotarskog prosvjetnog inspektora u Gorskom kotaru. Do 1961. je direktor u Školi učenika u privredi i Drvnoindustrijskoj školi Delnice. Osnivač je Kulturno umjetničkog društva Ivan Lenac u Delnicama. 1961. godine seli u Zagreb i radi kao direktor Doma mladih radnika.
TURK, VILIM, (Čabar, 1878. – Zagreb, ?) kipar i pozlatar. Sin Josipa iz Čabra br. 39 i Marije rođene Vrus. Izrađivao je i ukrašavao područne crkve prilikom renoviranja ili novogradnje. Tako je primjerice, za župnu crkvu u Tršću od 1900. do 1912. godine izradio propovjedaonicu, okvire za slike križnog puta i oltare. Kad je trebalo tražiti majstore za uređenje crkve nakon požara, o njemu je tršćanski župnik Ernest Hankonyi zapisao: „Srećom se je tada desio u Čabru domorodni sin, izučeni kipar i pozlatar…“ Radio je i za druge područne crkve, a svećenici su bili zadovoljni njegovim radom i odnosom prema ugovorenom poslu, jer je uvijek napravio više i bolje nego što je bilo ugovoreno.
Vilim Svečnjak kao dječak promatrao je Vilima Turka kako oslikava bačve i to ga je inspiriralo da i sam počne slikati.
Nisu poznati detalji kada je odselio u Zagreb niti njegove daljnje aktivnosti.
ŽAGAR, DRAGUTIN KARLE, (Prezid, 2.11.1854. – 19.6.1910.). Prvi fotograf na čabarskom području. U početku je imao atelje u rodnom Prezidu ali je obilazio i područje na slovenskoj strani sve do Cerknice s okolicom. Kasnije je otvorio radnju u Delnicama, zatim u Kočevju i konačno u Zagrebu. Radio je fotografije naših naselja i lokaliteta za knjigu „Gorski kotar“ Dragutina Hirca koji je prvi temeljitije opisao čabarski kraj. Zahvaljujući fotoaparatu Dragutina Žagara Karleta ovjekovječeno je vrijeme s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
VILHAR-DANNECKER, IRENA, (Trst, 1842. – Prezid, 30.10.1913.) kći veltrrgovca Alberta i majke Caroline, rođene Preinitsch), supruga industrijalca Ščitomira Vilhara. U prezidu i okolici poznata je po održavanju tečajeva šivanja, pletenja i vezenja za domaćice. Sama je bila vješta vezilja i pletilja. Prilikom otvorenja novoizgrađene župne crkve u Tršću 1865. godine poklonila je vlastoručno izvezen svileni zastor za propovjedaonicu. Poznata je i kao darežljiva osoba koja je pomagala siromašnije, a često je opismenjavala odrasle osobe. Pokopana je u obiteljskom grobu na mjesnom groblju u Prezidu.