Delnice

NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE


| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |

VLADIMIR BLAŠKOVIĆ, hrvatski geograf i prirodoslovac

Rodio se u Karlovcu 22. travnja 1901. godine a umro je u Zagrebu 1. siječnja 1990. godine. Diplomirao je 1926. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu a doktorirao 1958 i habilitirao se 1958. na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu bio je i redovni profesor. Uz geografiju bavio se i pedagogijom, planinarstvom i novinarstvom. Poznata su mu djela Fizička geografija Hrvatske ( 1949. – „Geografia fisica derlla Croazia“ ) i „Elementi opće ekonomske geografija“ ( 1956. ).

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Prirodne krasote Gorskog kotara“ („Jutarnji list“ 1921. ), „Jedan stari opis ogulinskog Kleka“ ( „Naše planine“ 1953. ), „Postoje li i gdje se nalaze Kaševari“ ( „Naše planine 1954. ), „Gorski kotar“ ( Enciklopedija Jugoslavije 1959. ) , „Gorski kotar“ ( Geografski horizonti 1959,. ). I „Povijest hrvatskog planinarstva“ (1974. ).

Izvori : Hrvatska enciklopedija, monografija „Gorski kotar“ (1981. )

Sastavio: Željko Laloš

DRAGOMIR – DRAGO ŠKORIĆ učesnik Oktobarske revolucije, član KPJ, robijao u Lepoglavi, sindikalist

Rodio se u Delnicama 9. listopada 1896. a umro je u Zagrebu 25. prosinca 1976. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Pučku školu polazio je u Delnicama ( 1903. – 1908. ) a gimnaziju u Senju ( 1908. – 1912. ). Služio je kao vježbenik kod Općinske uprave u Delnicama a od 1914. do 1915. godine bio je voditelj Općinskog ureda u Brod Moravicama. Početkom Prvog svjetskog rata mobiliziran je i poslan na bojišnicu a godine 1916. zarobljen a razdoblje od potonjega do 1918 proveo je kao učesnik Oktobarske revolucije ( zajedno sa Božom Muvrinom aktivistom u revolucionarnom radničkom pokretu Delnica) u sovjetskom odeskom puku da bi 1918. proveo u zarobljeništvu u Ukrajini. Po povratku u zemlju započeo je aktivno političko djelovanje u Socijal – demokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije a godine 1919. pristupio je Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije. Iste godine radio je kao stručni organizator i blagajnik u Radničkoj zadruzi „Naprijed“ a od 1923. do 1925. godine bio je ravnatelj iste u Zagrebu. Zbog svojih političkih stavova više puta je zatvaran. Godine 1920. bio je učesnik Vukovarskog kongresa a dvije godine potom ( 1922. ) bio je delegat na 3. zemaljskoj konferenciji KPJ u Beogradu. Održavao je veze sa Uredništvom lista „Borba“ i sufinancirao izlaženje njezinih prvih brojeva. Zbog djelovanja u Biblioteci „Progres“ ( u kojoj su se tada tiskale zabranjene knjige komunističkog karaktera ) osuđen je na kaznu od tri godine tamnice koju je izdržavao u kaznionici Lepoglava ( do 1928. ). Sudjelovao je u financiranju i izdavanju političkog spisa „Robija“ i organiziranju Izdavačke zadruge „Hrvatska naklada“ te izlaženju njezina časopisa „Izraz“. Nakon rata radio je u Referadi Centralnog odbora Jedinstvenih sindikata Jugoslavije, u Glavnom zadružnom savezu Hrvatske ( 1947. – 1948. ), u Savezu zanatskih zadruga Hrvatske te u Zanatskoj komori do umirovljenja. Najpoznatiji su mu radovi: „O Goranima i Gorskom kotaru“ ( 1952. ), „Prva komunistička općina ili kako je godine 1920. tri puta glasano za Općinu Delnice“ ( Naprijed 1952. ), „Osnivanje partijske organizacije u Delnicama g. 1919.“ ( 1970., ), „Djelatnost komunista Delnica i okolice u legalnom razdoblju partije g. 1919. – 1920.“ ( 1970. ) i „Veza s komunistima u Hrvatskom primorju“ ( 1970. ). Izvori: Nacionalni arhivski informacijski sustav, Arhiva OK SKH Delnice
Sastavio: Željko Laloš

BOŽIDAR KIRIGIN , klimatolog, sastavio ekspertizu za opis ekološko – gospodarskih tipova šuma Šumskog gospodarstva Delnice

Rodio se u Zagrebu 4. prosinca 1921. a umro je u Zwickau 22. kolovoza 1977. godine. Klasičnu gimnaziju završio je 1940. u Splitu a eksperimentalnu fiziku s geofizikom diplomirao je 1952. na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1948. godine bio je zaposlen u Hidrometeorološkoj službi Hrvatske a od 1954. godine imenovan je voditeljem Meteorološkog odjela a od 1957 postaje načelnikom Klimatološko meteorološkog odjela Hidrometeorološkog zavoda Narodne Republike Hrvatske. Ujedno je postao i stalnim vanjskim suradnikom Odjela za ekologiju i tipologiju šuma u šumarskom institutu Jastrebarskom. Stvorio je osnovu za izradu klimatologije za područje SRH i Klimatološkog atlasa SFRJ. Zaslužan je za otvaranje Meteorološke postaje Zavižan na sjevernom Velebitu 1953. godine.

Glavna su područja njegova rada bila planinska meteorologija i klimatologija, posebno različitih metoda mjerenja količina oborina ( obradio podatke za Gorski kotar ), istraživanja visine, sadržaja vode i gustoće snježnog pokrivača ( posebice za Liku i Gorski kotar ), te oblika snježnih kristala, mjerenje brzina i smjera vjetra, zaleđivanja, te meteorološki aspekti planiranja i održavanja cesta u Hrvatskoj. Sastavio je klimatološke ekspertize za opise regionalnih i glavnih ekološko – gospodarskih tipova šuma u područjima Šumskim gospodarstava Delnice, Gospić, Senj, Ogulin, Požega, Vinkovci i Nova Gradiška. Proveo je analizu kolebanja klimatskih prilika s obzirom na pojavu sušenja lipe i jele ( posebice za Gorski kotar ) u hrvatskim šumama te potpomogao osnivanju i opremanju petnaestak prvih silvometeoroloških i specijalnih dopunskih meteoroloških postaja u različitim bioklimatskim i vegetacijskim područjima Hrvatske u što je bio uključen i Gorski kotar. Veliki broj svojih stručnih radova objavio je u domaćim stručnim časopisima.

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Visina mjerenja vjetra u leđa u Hrvatskoj“ ( 1949. ), „Zima na području Gorskog kotara i Medvednice „ ( „Naše planine“ – 1952. ) , Mogućnosti razvoja zimskog turizma“ ( 1970. ) i „Klimatski podaci Hrvatske, razdoblje 1948. – 1960“ ( podaci i za Gorski kotar – 1971. ). Usporedo s Kiriginovim stručnim radovima Branka Penzor 1959. godine objavila je svoj stručni rad „Razdioba godišnjih količina oborina u Gorskom kotaru“ ( Hidrometeorološki zavod Hrvatske ).

Izvori: Hrvatski biografski leksikon, Hrvatsko šumarsko društvo

Sastavio: Željko Laloš

MILIVOJ KORLEVIĆ odvjetnik, objavio dokumenta i sadržaje o talijanskoj okupaciji Hrvatskog primorja i Gorskog kotara

Rodio se 1889. a umro je 1969. godine i sahranjen je na groblju Trsat. Gimnaziju je završio u Zagrebu a studij prava u Beču i Zagrebu. Kratko vrijeme nakon završetka studija radio je kao bankovni činovnik. Bio je tajnik Narodnog vijeća SHS Rijeka – Sušak. Obnašao je razne odborničke dužnosti u nacionalnim, humanitarnim i političkim društvima. Poslije Drugog svjetskog rata bio je član komisije za utvrđivanje ratnih zločina te ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci. Vezano za Gorski kotar godine 1954. objavio je dokument „Službena uputstva talijanskoj okupacionoj vojsci u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru 1941. za postupak protiv partizana i stanovništva“, „Gorski kotar pod talijanskom okupacijom. Dokumentarni prikaz divljanja fašističkog okupatora na području bivšeg čabarsko kotara“ ( 1955. ). Materijali su korišteni za utvrđivanje mogućih ratnih zločina na goranskom području. Godine 1955 objavio je svoj rad „Hrvatsko primorje i Gorski kotar pod talijanskom okupacijom. Ovi i drugi sadržaji i dokumenti korišteni su pri pisanju sadržaja monografije „Gorski kotar“ ( 1981. ). Izvori: Sušačka revija,Arhiva OK SKH Delnice
Sastavio: Željko Laloš

Dr. sc. IVAN SPAIĆ sveučilišni profesor, dekan Šumarskog fakulteta u Zagrebu, istraživao stanje zaraze i suzbijanje jelovog moljca u šumama Gorskog kotara

Rodio se 25. svibnja 1919. u Vinkovcima a umro je 22. ožujka 1987. godine u Zagrebu. Osnovnu školu pohađao je u Županji a gimnaziju u Vinkovcima gdje je maturirao 1938. godine. Na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 14. Ožujka 1947 i potom se zaposlio u Institutu za šumarstvo NRH u Zagrebu kao voditelj Sektora zaštite šuma gdje se uglavnom bavio šumarskom entomologijom. Od 1956. bio je asistent na Katedri za zaštitu šuma Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1961. a 1962. izabran je za zvanje znanstvenog suradnika. Od 1967. godine kao docent sudjelovao je u izvođenju nastave iz predmeta zaštite šuma kojeg predaje kao redovni profesor od 1977. godine. Potom postaje predstojnik katedre za zaštitu šuma a za predstojnika katedre za lovstvo izabran je 1983. godine. U razdoblju od 1982. – 1984. bio je dekan Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Glavno znanstveno područje rada bilo mu je patologija i zaštita šuma. Kod nas je proveo prvi akciju suzbijanja štetnika u šumama pomoću zrakoplova. U proučavanju štetnika posebice je istražio rasprostranjenost i suzbijanje potkornjaka na području Gorskog kotara. U primjeni insekticida u šumarstvu bio je vrhunski stručnjak. Objavio je samostalno i u suradnji više od 200 znanstvenih radova. Nije bio član političkih organizacija zbog čega je imao poteškoća u radu. Osnovao je KUD „Šumar“ u Vinkovcima i Društvo „Šokadija“ u Zagrebu. Bio je glazbenik i ljubitelj glazbe. Nositelj je više društvenih priznanja i pohvala. Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi „Zaštita bilja“ ( 1951. ) i „Suvremena zaštita šuma“ ( 1978. ). Najveći doprinos u zaštiti šuma u Gorskom kotaru dao je na području istraživanja stanja zaraze i suzbijanja jelovog moljca. Najpoznatiji su mu radovi: „Neka ekološka opažanja i rezultati suzbijanja moljca jelovih iglica ( Argyresthia fundella ) iz 1968., „Suzbijanje moljca jelovih iglica“( 1968. ) i „Stanje zaraze i suzbijanje moljca jelovih iglica“ iz 1969. godine. Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice
Sastavio: Željko Laloš

ALFONS KAUDERS dipl. inž. šumarstva, rukovodio početkom 2o. stoljeća višegodišnjim pošumljavanjima crnogoričnih vrsta na delničkom području

Rodio se 26. prosinca 1878. godine u Zagrebu gdje je i umro 11. listopada 1966. godine. Srednju školu polazio je u Zagrebu i Karlovcu gdje je maturirao 1897. godine. Šumarsku akademiju u Zagrebu završio je 1902. a 1905. godine diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Isprva je radio u svojstvu asistenta na Šumarskoj akademiji u Zavodu za uzgajanje šuma. Iz nastavne prešao je u praktičnu šumarsku službu. Krajem 1906. godine počeo je službovati u Delnicama da bi u razdoblju do 1918. osim Delnica na području Ogulina i Senja rukovodio poslovima pošumljavanja. N goranskom području organizirao je pošumljavanja crnogoričnim vrstama. Od 1919. do 1921. godine bio je šumarski nadzornik u Ogulinu a od 1922. – 1925. godine direktor Direkcije šuma na Sušaku. Potom preuzima mjesto rukovoditelja Inspektorata za pošumljavanje krša u Senju na kojem radnom mjestu ostao je do 1934. godine. Sve do 1941. godine bio je voditelj Šumarskog odsjeka Savske banovine i viši savjetnik i inspektor u Ministarstvu šuma i ruda u Beogradu kada je umirovljen. Osnovao je u Savskoj banovini 11 velikih šumskih rasadnik i više manjih od čega nekoliko njih na goranskom području. Njegovim su zauzimanjem mnoge šumske ceste, putovi i turističke. Izgradnjom šumskih cesta na delničkom području uvelike je pridonio otvaranju postojećih šuma. Uredio je i više mjesnih parkova gdje je za delnički park Kralja Tomislava sugerirao s kojim novim vrstama ga pošumiti. Godine 1960. proglašen je počasnim doktorom šumarskih znanosti. Za službovanja u Delnicama istraživao je povijest šumarstva u Gorskom kotaru. Za života objavio je blizu 30 naučnih radova.

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Nešto o prirastu u debljinu i visinu u crnogoričnim šumama Gorskog kotara“ ( 1910. ), „Prilog historiji hrvatskog šumarstva“ i „Neki problemi šumarstva Savke banovine“ ( 1936. ).

Izvori: Hrvatsko šumarsko društvo, Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Hrvatska enciklopedija

Sastavio: Željko Laloš

THEODOR MARKOVICH voditelj Lujzinske pošte, ubijen od strane hajduka na Lujzinskoj cesti kraj Skrada oko 1840. godine

Podrijetlom po baki i djedu Delničanin Theodor Markovich godine 1812. postavljen je za voditelja Lujziunske pošte ( drvena konstrukcija ) izgrađene na mjestu gdje se danas nalazi zgrada željezničkog kolodvora u Delnicama. Pošta je radila do sredine 19. stoljeća. U zapisima delničkih ljetopisaca iz obitelji Klobučar – R’tičkaroveh nalazimo da je T. Markovich oko 1840. godine smrtno stradao na putu za Karlovac kada je poštanska kočija napadnuta od strane hajduka u blizini Skrada , koje je u to vrijeme vodio zloglasni vođa hajduka Šaroglin (del. Šöroglen ). Postavljen za voditelja pošte njezin rad Markovich je organizirao po francuskom modelu rada pošta. Imao je na raspolaganju 14 pari konja koji su vukli poštansku kočiju ( po dva u paru ) od Karlovca do Rijeke čija se zamjena obavljala u Delnicama. Markovich se bio izborio da delnička Lujzinska pošta ima status odmorišne pošte s mogućnosti popravka kočija koje usluge su davali delnički kolari a od kovača Juraj Kezele – Belönof. Jedno vrijeme uz poštu Markovich je sagradio pritvor za uhićene hajduke, a čuvar pritvor bio je Delničanin Jakov Briški. Inače, hajducima se sudilo po kratkom postupku a presude su najčešće bile smrt vješanjem. Pritvor je bio ubrzo ukinut jer je hajdučkim jatacima omogućavao jednostavan pristup, a uhićenicima bijeg. Pretpostavlja se da je spomenuti pritvor bio razlogom da hajduci Markovicha, kad im se za to ukaže prilika ubiju. U zapisima delničke obitelji Klobučar još nalazimo da je Theodor Markovich bio rođen u Francuskoj ali nije zabilježena niti godina niti mjesto rođenja niti se znaju pojedinosti o njegovim roditeljima. U zapisima delničke obitelji Klobučar još nalazimo da je Theodor Markovich bio rođen u Francuskoj ali nije zabilježena niti godina niti mjesto rođenja niti se znaju pojedinosti o njegovim roditeljima.
Sastavio: Željko Laloš

JURAJ TOMAC predsjednik Društva za promet stranaca Delnice, stvorio uvjete za početak prvog organiziranog bavljenja turizmom u Delnicama 1904. godine

Rodio se u Delnicama 1846. a umro je u Rijeci 1916. godine gdje je i sahranjen. Bio je glavni inicijator i osnivač 29. veljače 1904. godine Društva za promet stranaca Delnice što je bio početak prvog organiziranog bavljenja turizmom u Delnicama. Njegov izbor za predsjednika podržali su članovi delničkog „Sokola“ čiji je bio član i jedan od glavnih nositelja svih aktivnosti među delničkim sokolašima. Za njegova zamjenika bio je izabran Anton Petranović a članovi Društva u osnivanju ( inicijativni odbor op. a. ) bili su ljekarnik Dragutin Jelinek, dr. Anton Stipaničić, Miho Klobučar st., sestre Ana i Katarina Majnarić – Mrgetinene, kotarski šumar Vinko Lončarić, Josip Rački iz Zagreba i Matija Kezele.

U programu rada kojeg je izradio Juraj Tomac, bile su pobrojene zadaće Društva poglavito kroz prizmu športskih aktivnosti i natjecanja čiji su nositelji u Delnicama početkom 20. stoljeća bili delnički sokolaši, prijam izletnika i njihovo uvođenje u zdravstveni turizam, očuvanje baštine i skupljanje starina iz prošlosti delničkog kraja. Godine 1905. Juraj Tomac bio je glavni zagovarač ideje da se veći dio novčanih sredstava iz zemljišne zajednice uloži u uređenje prostora tadašnjeg parka i nabavku novog parkovnog raslinja. Društvo je prestalo sa radom u godini pred Prvi svjetski rat kada Tomac odlazi živjeti u Rijeku gdje je i umro.

Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. )

Sastavio: Željko Laloš

JURAJ TOMAC prvi delnički vapnar po čijim vapnara dobiva naziv brdo kraj Delnica - Japlenški vrh

Rodom iz Delnica ( ? – 1853. ). Početkom 19. stoljeća podalje od mjesta gdje se danas nalazi odskočište – most velike skakaonice na padinama Japlenškog vrha Juraj Tomac ( del. Jure Tomčof ) imao je isprva jednu a potom još tri zidane vapnare. Ubrzo je to bilo razlogom da ovo brdo kraj Delnice dobije ime Japlenški vrh. Tomac sa svojom obitelji ručno iskopani vapnenac slagao je u zidane vapnare. Pečenjem na temperaturi od gotovo 1000 celzijevih stupnjeva ( u to vrijeme nije bilo moguće mjeriti vrijednosti temperature op. a. ) najkasnije za tjedan dana dobilo se živo vapno ( pečeni kamen vapnenac op. a. ) kojeg su Tomčevi gasili vodom. Tako dobiveno vapno pomiješano s pijeskom i vodom davalo je žbuku. Za kemijski proces nastajanja živog vapna, za potpalu jedne vapnare i održavanja vatre, trebalo je osigurati oko stotinjak prostornih metara bukovog ogrjeva kojeg je Tomac nabavljao od šumarskih goranskih veleposjednika. Vapnare, ovisno o količini punjenja kamenom vapnencem, „gorjele“ su 4 – 8 dana. Tomac je dogovarao sa mještanima Delnica da u cijeni usluge proizvodnje i kupnje gašenog vapna mještani učestvuju dovozom drvenih otpadaka. Proizvedeno vapno Tomčevi su odlagali u zemljani trap gdje bi se polijevalo vodom pretvarajući se u žitku smjesu – gašeno vapno. Kako su u prvoj polovici 19. stoljeća današnji prostor parka „Kralja Tomislava“ ljudi najvećim dijelom koristili za ispašu stoke, njegovim uskim kolskim putovima koji su vodili iz Japlenškog vrha, prevozili su zaprežnim kolima vapno do svojih kuća. Izvor: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ).
Sastavio: Željko Laloš

FRANJO BUKSA prvi delnički kinooperater

Podrijetlom Čeh iz Praga ( ? – 1953 ? ). Godine 1917. upoznao je u Rijeci Antuna Bolfa sina delničkog industrijalca Ivana Bolfa s kojim dolazi u Delnice s ciljem da mještanima i djeci prikazuje nijeme filmove. Sve do proljeća 1918. godine Buksa je u Kući obitelji Bolf u delničkom Zdolanjskom kraju, dva puta mjesečno prikazivao nijeme filmove. Zbog velikog interesa pučanstva za gledanjem filmova, Buksa u travnju iste godine dogovara s delničkom obitelji Gašparac – Jakšovi prikazivanje filmova u njihovoj kući ( danas kuća u Supilovoj 88 ). Adaptacijom prostora i nabavkom nove američke kino – opreme ( aparature ), početkom kolovoza 1918. započinje subotama i nedjeljama s prikazivanjem filmova za Delničane i mještane okolnih mjesta. Filmove koje je Buksa nabavljao iz Beča u trajanju od 10 ili 15 minuta, rijetko i više, , prikazivao je subotama, nedjeljama a rijetkom i srijedom u popodnevnim satima. U vrijeme prikazivanja filmova na violinama je sviralo troje Roma iz delničke romske obitelji Hudorović ( članovi obitelji Hudorović 1941. deportirani su u ustaški logor Jasenovac gdje su pogubljeni op. a. ). Filmove ovdje Buksa prikazuje do jeseni 1928. kada nagodbom, potpisanom 5. travnja iste godine s trgovcem Pavlom Gašparcem – Jakšovim ( imao namjeru trgovinu otvoriti u svojoj kući op. a. ) uzima obvezu da do 15. travnja, pod prijetnjom deložacije, isprazni iznajmljeni odnosno zakupljeni prostor. Buksa privremeni smještaj za prikazivanje filmova nalazi u prostorijama nekadašnje zgrade stare pošte poviše raskrižja Lujzinske sa Supilovom cestom u Delnicama. Ovdje je prikazivao filmove do kolovoza 1929. godine kada seli u kuću obitelji Bolf – Böjčoveh, ranije Šöfarčeno hiš ( Šafarčinu kuću op. a. ), – danas kuća na Trgu 138. brigade Hv br. 2., gdje filmove prikazuje do studenog 1940. godine. Inače Šafarčina obitelj bila je vlasnik zemljišta gdje se danas nalazi zgrada Uprave Grada Delnice. Najgledaniji filmovi u Delnicama u godinama pred Drugi svjetski rat bili su oni u kojima je glumila djevojčica Shirley Temple, dok u vrijeme rata Buksa nije prikazivao filmove u Delnicama. Po završetku rata prije odlaska u Prag 1949/50. godinu ( prema nekim informacijama umro 1953. ) svoje znanje izučenog kinooperatera prenio je na Delničanina Antuna Briški – Mrtenietovega ( del. Tūonč’k Mrtenietof ) koji kasnije doškolovanjem postaje kinooperater a potom i Ivan Žauhar – Kolörof. Oni i kasnije delnički priučeni kinooperateri u kinu „Partizan“ odnosno „Rubycon“ Delnice bili su Zlatko Briški – Mrtenietof, Ivan Bolkovac – Roužnekof i Josip Pleše – Üogarčen. Uz Franju Buksa ima i jedna zanimljivost. Njegov rođak Pavel Šestak ( 1908. – ? ), isto rodom Čeh iz okolice Praga, na Buksin poziv došao je u Delnice i prvi je stranac koji je igrao nogomet u Delnicama za ŠK „Goranin“ Delnice. Po zanimanju pekar radio je u delničkoj pekari vlasnika Duje Cerovića tajnika ŠK „Goranin“. Pavelov otac Jirži Šestak u praškoj pivnici „Kod Fleka“ svjedočio je 1911. godine osnivanju splitskog „Hajduka“. Dolazio je više puta u Delnice dok mu je sin ovdje igrao nogomet. Pavel Šestak se pred Drugi svjetski rat vratio u Prag gdje je umro od tuberkuloze. Franjo Buksa je uz obitelj Bolf i Bergan među prvima imao osobni automobil u Delnicama. Vozio bi mladence po pirovima ili je davao usluge prijevoza Delničanima u goranska mjesta. Izvori: monografija „ Tragom delničke prošlosti“ 2014.
Sastavio: Željko Laloš

ANDRIJA PLEŠE prvi učitelj i ravnatelj Pučke škole u Delnicama iz 1807. godine

Rodom iz Delnica ( 1779. – 1859. ) bio je prvi učitelj i ravnatelj Pučke škole u Delnicama. Škola je od 1807. godine djelovala u delničkom Zdolanjskom kraju nešto ispod današnje crkve sv. Ivana Krstitelja. Drvene konstrukcije škole izgorjela je u pred uskrsne dane 1944. u vrijeme bombardiranja Delnica. Na inicijativu Plešea škola je osnovana 20. lipnja 1807. a započela je s radom 20. kolovoza iste godine. U programu škole bilo je zapisano učiti djecu pisanu, čitanju i računanju. Uz ravnatelja Plešea u školi su još radila tri učitelja, svi Delničani, Juraj Majnarić, Antun Kezele i Ivan Tomac. Škola je radila u vrijeme austrougarske i potom francuske vlasti. O radu škole zapise je bio ostavio delnički župnik Juraj pl. Skočilić ( bili arhivirani u staroj občini Delnice op. a. ) prema čijim navodima školu je pohađalo svake godine pedesetak djece. Učitelji Pleše, Majnarić, Kezele i Tomac nisu nastavili s podukom djece iza 1836. kada je u Delnicama s novim sustavom obrazovanja utemeljena nova pučka škola zalaganjem Općine Delnice i brodske gospoštije. U izgradnju škole i organizaciju nastave bio je uključen i Andrija Pleše, prema svojim zdravstvenim mogućnostima. Škola se nalazila na crkvenom zemljištu preko ceste današnje crkve sv. Ivana Krstitelja. Započela je s radom 1837. godine a školu su pohađala djeca iz Delnice. Marija Trošta, Turni, Raskrižja, Tihova, Zalesine i Javornika. Održavana je poludnevna nastava za viši i niži razdjel. Na prijedlog Andrije Pleše za prvog učitelja škole imenovan je Josip Vidmar, rodom iz Kranjske ( znao mnogo o iseljenim lučičkim Delničanima prije provale Turaka 1561. godine na ove prostore i njihov odlazak u Kranjsku op. a. ) . U školu je došao iz trsatskog samostana a govorio je latinski, njemački i slovenski jezik. Izvor: monografija „Tragom delničke prošlosti“ (2014.)
Sastavio: Željko Laloš

MARIJA MAJNARIĆ voditeljica prvog crkvenog zbora crkve sv. Ivana Krstitelja Delnice iz 1838. godine

Jedno od najstarijih glazbovanja u Delnicama učinili su nastupi crkvenog zbora i orguljaša crkve sv. Ivana Krstitelja Delnice. Prvi crkveni zbor u Delnicama početkom 1838. godine vodila je Marija Majnarić – Pavlösova ( ? – 1881. ) kojeg je na orguljama pratio Matija Kezele – Ūojlarof. Prije nego što je crkveni zbor osnovan Marija Majnarić obišla je franjevce Svetišta Majke Božje Trsatske, koji su u to vrijeme vodili crkveni zbor, a 1830 – ih godina i jednu privatnu glazbenu školu u Rijeci. Tu je dobila smjernice oko osnivanja zbora. Osnivanju zbora prethodilo je krajem 1837. godine, po župniku Nikoli Caru, nabava orgulja iz Venecije ( raniji naziv Mleci op. a. ) koje su pred Božić iste godine postavljene u crkvi. Uz crkvene pjesme koje je Marija donijela sa Trsata i Rijeke, u delničkoj crkvi bile su po prvi puta pjevane stare delničke Badnje pjesme „ Badnja noć“ ( „del. „Bajdna nuč“ ) i „Vidamski Badnjak „ ( del. „Vid’mske Bajdnak“). Crkveni zbor je u ljeto 1838. pred crkvom sv. Ivana Krstitelja u Delnicama zajedno sa netom osnovanom delničkom glazbom imao nastup. Glazbu je vodio Mihovil Majnarić ( nije poznata njegova godina rođenja i smrti ). Mariju Majnarić kasnije u vođenju crkvenog zbora zamijenila je Ana Štimac – Venč’kena ( 1813. – 1898. ). Izvori: monografija Stare delničke pučke popijevke iz 19. i 20. stoljeća“ ( 2008. ), Arhiva Župnog ureda crkve sv. Ivana Krstitelja Delnice ( izvaci iz arhive po Z. Kezele iz 1937/38. godine )
Sastavio: Željko Laloš

IVAN VUČENIK poduzetnik, jedan od utemeljitelja osnivanja delničke puhačke glazbe, prema Ivanovom prezimenu dobio naziv delnički Vučnik

Podrijetlom iz koprivničkog kraja ( ? – 1859. ) godine 1826. na predjelu delničkog Vučnika otvorio je , uz isto takvo u Zalesini, uz Lujzinsku cestu jedno od tada najstarijih okrjepilišta – odmorišta s trgovinom. Usluge putnicima i trgovcima Lujzijanom pružao je sve do smrti 1859. godine. Ivan Vučenik inače delnički prišvarka Drgomöjlčof zet, od 1828. godine zajedno s obitelji Petranović, vlasnika pilana potočara u delničkom Prepneku (Potoku), bio je jedan od utemeljitelja delničke puhačke glazbe. Naime, 1828. godine pokrenuo je zajedno s Petranovićima inicijativu za njezinim osnivanjem, kada je evidentirano članstvo, ali glazba je započela sa radom tek deset godina kasnije, po kupnji instrumenata, 1838. godine. Prema obitelji Vučenik Delničani su 1830. – ih godina prostor poviše željezničke pruge prozvali Vučnikom ( del. Vučenèk, Vučnèk ). Izvor: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ).
Sastavio: Željko Laloš

JOSIP NAGY športski djelatnik, trener delničkog hazena kluba

Početkom 1932. godine, u vrijeme sve naglašenije uloge skijanja u športskom životu Delnica, kao izletnik u Delnicama ( goranskom kraju ) boravio je poznati zagrebački športski djelatnik Josip Nagy. U veljači iste godine športski djelatnici Delnica prihvatili su njegovu ideju o osnivanju ženskog hazena kluba u Delnicama. Nagy je procijenio da uvjeti za to postoje jer je veći broj djevojaka skijašica i tenisačica bio uključen u športske klubove a postojalo je nogometno igralište za odigravanje utakmica. Hazena klub „Delnice“ osnovan je 14. lipnja 1932. godine u sklopu NŠK „Delnice“ ( „DŠK – a „ ). Za trenera je postavljen Josip Nagy. Bio je to prvi osnovani delnički rukometni klub ( zastarjela verzija tzv. češkog ili velikog rukometa ) prilagođena igri djevojaka koji se igra na nogometnim igralištima. Zahvaljujući Nagyju u Delnicama su gostovale zagrebačka, sušačka i bakarska hazena momčad. Zbog nedostatka novčanih sredstava Hazena klub „Delnice“ prestao je sa djelovanjem u ljeto 1936. godine. Delnice ulaze u krug više nego rijetkih manjih naselja koja su u to vrijeme u Savskoj banovini imalo ženski hazena klub. Izvor: „Povijest delničkog športa“ ( 2013. )
Sastavio: Željko Laloš

ANTONIO MORATTI talijanski ciglar iz Padove, vlasnik ciglane na delničkim „Starim koritima“, nabavio puhačke instrumente za obnovljeni rad delničke glazbe 1908. godine

Početkom 20. stoljeća na prostoru delničkih „Starih korita“ ciglar Moratti iz Italije otvorio je pogon manje ciglane namijenjen isključivo proizvodnji pune cigle za zidanje. Peć za pečenje cigle dovezao je iz Italije. Procijenio je da na tom delničkom prostoru ima dovoljno sirovine za desetogodišnji rad ciglane. Proizvedenu ciglu zaprežnim kolima delničkih kirijaša odvozio je u Rijeku a potom brodom u gornjojadranske luke Italije najčešće u Veneciju.

U ciglani koja je zapošljavala dvadesetak radnika, uglavnom Delničana, osim cigle proizvodio je šalice, lončanice, lonce, zdjele, posude i igračke – najčešće figurice ptica. Iz tog razdoblja ostao je sačuvan Morattijev opis lončarskog kola sastavljenog od dvije kružne podloge, međusobno spojene osovinom. Nogom se okretala donja ploha, a rukama se na gornjoj, također pokretnoj plohi, oblikovao predmet od gline ( očišćena sirovina ilovače bila je glina op. a. ).

Pred Prvi svjetski rat ciglana je prestala sa radom jer je talijanskom ciglaru računica pokazivala da su troškovi proizvodnje premašivali proizvodnu dobit. Srušen je drveni objekt a dotrajala peć za pečenje cigle je, uslijed nestručne demontaže uništena.

Zahvaljujući ciglaru Morattiju nabavljeni su puhački instrumenti iz Italije za obnovljeni rad delničke puhačke glazbe 1908. godine.

Na mjestu gdje je Moratti imao ciglanu 1936. godine Johan Bolf zvani Graditelj bavio se proizvodnjom cigle sve do početka Drugog svjetskog rata.

Izvori: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. ), monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ).

Sastavio: Željko Laloš

JURAJ KEZELE – BELÖNOF kovač, davao usluge graditeljima Lujzinske ceste, vršio popravak poštanskih kočija koje su prometovale Lujzijanom

Rodom iz Delnica ( ? – 1856. ) na Vidmu u delničkom Zdolanjskom kraju 1803. godine otvorio je kovačnicu koju nakon njegove smrti sve do 1868. godine vodio je njegov sin Matija kada je kovačnica izgorjela u požaru. Obnovljena kovačnica s manjim kapacitetom rada radila je sve do 1878. godine. Bila je to prva kovačnica u Delnicama koja je pružala cjelovitu uslugu svim mještanima i poduzetnicima. Radila je dijelom po uzoru na stare homerske kovačnice. Kezele je opremio kovačnicu s različitim vrstama alata ( 40 – tak različitih batića, 20 – tak različitih kliješta, kožni mijeh za raspirivanje vatre i dr. ). Obavljao je gotovo sve vrste popravaka postrojenja u mlinovima i pilanama potočarama u delničkom Prepneku ( Potoku ) i Kupici a kad se radila dionica Lujzinske ceste od Sopača do Zalesine, obavljao je uslugu brušenja i popravaka građevinskog alata da bi od 1812. godine popravljao i poštanske kočije koje su ljeti prometovale Lujzionskom cestom od Karlovca do Rijeke. Mještani Delnica i okolnih mjesta mogli su u kovačnici ostvariti usluge potkivanja konja, izrade obruča za kotače zaprežnih kola, popravak plugova, oštrenje motika, okivanje drvenih brana za rahlenje zemlje, pravljenje alatka, oruđa i stolarskog okova te brušenje pila čavlarica koje su koristili šumski radnici za rušenje stabala. Pile čavlarice jednakog zuba bile su preteča pilama „amerikankama“. Kezele je u svojoj kovačnici omogućio prodaju, sjekira, sječiva za krumpir, srpova i potkova. Bavio se i kotlarstvom – izradom posuđa za pripremanje hrane na nekadašnjim otvorenim ognjištima. Ostaci te kovačnice – zidine mogle su se još vidjeti 1930. – ih godina prošlog stoljeća. Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. )
Sastavio: Željko Laloš

Prof. dr. MIROSLAV KRNIĆ kirurg

Rodio se u Delnicama 22. veljače 1900. godine a umro je u Zagrebu 28. kolovoza 1984. godine gdje je i sahranjen. Pučku školu završio je u Delnicama a srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu. Studij medicine završio je u Beču diplomiravši 1924. godine da bi potom specijalizirao kirurgiju. Od 1926. do 1941. godine radio je kao kirurg u Kirurškoj bolnici u Zagrebu. U tom razdoblju nešto više od godinu dana radio je i u Kirurškoj bolnici u Beču. Bio je sudionik NOB – a. Surađivao je svojim stručnim napisima u „Liječničkom vjesniku“. Godine 1949. odlazi u Sarajevo i radi u Kliničkoj bolnici „Sarajevo“ sve do umirovljenja 1973. godine. Doktorirao je iz neurokirurgije , obnašao dužnost docenta kirurgije i bio redovni profesor Katedre za kirurgiju u Sarajevu. Osnovao je Neurokirurški odjel bolnice u Sarajevu. Za života objavio je više od 40 stručnih radova.

Izvor: „Liječnički vjesnik“, Arhiva Općine ( občine ) Delnice prije Drugog svjetskog rata.

Sastavio: Željko Laloš

MATIJA MAJNARIĆ mlinar, vapnar, pilanar , izgradio mlin – vjetrenjaču u delničkom Grabnju

Rodio se u Delnicama 1752. i umro je u Delnicama 1836. godine. Sahranjen je uz obred delničkog župnika Nikole Cara na groblju Vid’M u delničkom Zdolanjskom kraju. Pisati i čitati naučio je kod delničkog župnika Matije Ožanića ( službovao u Delnicama od 1761. – 1775. ). Bili su to ujedno i prvi počeci pojedinačnog opismenjivanja djece u Delnicama. Dovršenjem izgradnje Lujzinske ceste – dionice od Sopača do Zalesine, Matija Majnarić – Riepkof započeo je s ostvarivanjem zamisli o izgradnji vlastitog mlina na pogon vjetra. U vrtu obiteljske kuće u Grabnju ( temelji kuće iz 17. stoljeća ) započeo je 1804. godine radove na podizanju mlina. Dovozom kamenja iz delničkih java ( manji kamenolomi )osiguranjem piljenica i građe stvorio je preduvjete da u nadolazećoj godini izgradi mlin za koji je pribavio tehničke podatke i crteže od tršćanskih obitelji Fontana i Pigazzi. Ovi su Talijani kasnije (1840. ) na desnoj obali Rječine sagradili industrijski mlin Žakalj na vodeni pogon. Sa talijanskim obiteljima Majnarića je upoznao delnički župnik Petar pl. Jaketić ( službovao u Delnicama od 1801. – 1810. ). Područje Grabnja, poglavito uz nekadašnje korito gorske rječice Jezerke i kasnije Lujzinsku cestu okruženo gustom šumom, bilo je u ono vrijeme izloženo čestom strujanju vjetra. Kako je vjetar bio jedan od najstarijih izvora energije, Majnarić je početkom 1805. započeo s izgradnjom zidanog mlina. Vapno je nabavio iz delničkih japlenških vapnara a pijesak je vadio iz korita presušene Jezerke. Iste godine mlin je dovršen, opremljen iMajnarić ga pušta u rad. Po mnogo čemu bio jeto jedinstveni mlin na pogon vjetra kakav u Gorskom kotaru i njegovoj okolici nije postojao. Mnogi su ga trgovci i putnici Lujzinskom cestom razgledavali. Delnički župnik Juraj Skočilić ( službovao u Delnicama od 1810. – 1820. ) svjedoči zapisom da su Majnarićev mlin obišli pripadnici crkvenog reda augustinci koji su se nekada bavili mlinarenjem na riječkom području. Mlin je podsjećao na omanji toranj sa pokretnim drvenim krovom ( kapa op. a. ) koji se okretao prema smjeru vjetra. Detaljni opis izgleda mlina i tehnologije rada može se pročitati u knjizi „Zrnca delničke duše“ autora Ž. Laloša izdane 2011. godine. Mlin je 1825. godine zbog jakog nevremena stradao . Majnarićevi su štetu sanirali i osposobili da mlin radi. Godinu prije ( 1824. ) radnu odjeću ( opravu ) Matije Majnarića zahvatilo je mlinsko kamenje i samo prisebnošću nazočnih mlin je zaustavljen, a Majnarić je prošao sa polomljenim rebrima. Mlin je radio sve do početka druge polovice 19. stoljeća kada oko 1856. godine prestaje s radom. Godine 1810. Matija Majnarić kupio je od delničke Čukove obitelji pilanu ( žaga ) potočaru u delničkom Prepneku ( Potok ). Godinu dana bavio se i proizvodnjom piljene građe da bi 1812. pilanu preuredi u mlin – potočar. Rad mlinskog kamena pokretala je voda. Prethodno M. Majnarić od 1807. godine bavio se i proizvodnjom gašenog vapna. U Grabniću malo niže od delničkog Lujzinskog mosta imao je zidane vapnare. Njegove vapnare radile su od ranog proljeća do kasne jeseni. Izvori: Kazivanja Stjepana Majnarića – Riepkovega ( 1901. – 1982. ) a prema kazivanju Antuna Majnarića – Riepkovega ( 1870. – 1923. ), kazivanja Antuna Andlara – Fiškojlovega (1898. – 1978. ) iz Grabnja i kazivanja Dragice Majnarić kćeri Stjepana Majnarića iz 2008. godine, knjiga „Zrnca delničke duše“ iz 2011. godine, monografija „Gorski kotar“ ( 1981. )
Sastavio: Željko Laloš

ADOLF ZIGE austrijski inženjer, rukovodio radom homerskih pogona Austrijske komore kraj Broda na Kupi

Podrijetlom iz Beča. Nakon što je Ugarska komora prodala zaplijenjena imanja Zrinskih i Frankopana, Austrijska komora 1720. U Homerskom kraju ( kraj Broda na Kupi ) iznova je započela sa kopanjem željezne rudače, podigla se visoka talionička peć i obnovio rad kovačnica. Za voditelja proizvodnje postavljen je austrijski inženjer Adolf Zige. Proizvodili su se čavli, sjekire, klinovi, okovi za prozore, obruči za kotače, alatke, oruđe i oprema za kuhanje (posuđe ) na starim otvorenim ognjištima. Proizvodi su nalazili kupce na goranskom i primorskom području. S proizvodnjom se prestalo oko 1760. godine. U prvoj polovici 18. stoljeća Adolf Zige bio je sanirao i Prepnički most ( del. Prepnečke must) u delničkom Prepneku ( Potoku ) izgrađen 1203. godine po mađarskim vojnicima na način – ugradnjom vanjskih željeznih profila. Rudari, ljevači i kovači homerskih pogona izvorište su Kupice često znali koristiti kao odmorište. Uz izvorište Kupice bilježi se jedna zanimljivost vezana uz stari predmet nazvan mijöfč’k , u slobodnom prijevodu zmijar. Župnik Josip Gašparin ( bio na čelu Delničke župe od 1729. do 1739/40. ) je zabilježio da je Austrijanac Adolf Zige izrađivao predmete od rva i željeza koje bi dijelio putnicima i trgovcima na starom Zrinsko – frankopanskom trgovačkom putu. Dijelio ih je ljudima i u Brodu na Kupi i Maloj Lešnici u znak sjećanja na putovanje Gorskim kotarom. Zige je radio ( moguća pojava prvog goranskog suvenira op. a. ) iz ravne grane neokoranog tvrdog liščara ( bukva, grab ili javor ) dužine 20 – 30 centimetara predmete oko kojega se spiralno omotavalo tanko ovalno željezo, a krajevi su završavali izrađenom glavom zmije riđovke ( del. mijöfka ), odnosno repom zmije. Danas svjedočanstvo o rudarskom životu nalazimo u homerskim rudnicima i jamama od kojih neke zatrpane tek treba istražiti. Izvori: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. ).
Sastavio: Željko Laloš

ACHILLES THOMMEN švicarski inženjer strojarstva, trasirao željezničku prugu Karlovac – Rijeka

Rodio se 25. svibnja 1832. a umro je 21. kolovoza 1893. godine. Studij strojarstva (mašinstva ) završio je 1852. u rodnom Baselu. Poznat po zahtjevnoj gradnji željezničke pruge preko prijevoja Brenner u Tirolu koja je izgrađena 1867. godine.

Glavno ravnateljstvo za izgradnju Karlovačko – riječke željeznice sklopilo je 26. srpnja 1869. godine ugovor s Ugarskim ministarstvom o izgradnji željezničke pruge Karlovac – Rijeka. Prethodno, za voditelja cjelokupnog mađarskog željezničkog sustava ( Magyar A. Vasutak ) i glavnog projektanta pruge Karlovac – Rijeka imenovan je švicarski inženjer strojarstva Achilles Thommen.

Oštri kolosječni zavoji od 275 metara na više te najvećim nagibom nivelete od 25 promila dionice pruge kroz Gorski kotar, bili su veliki izazov za inženjera Thommena u izradi projektne dokumentacije za izgradnju ove željezničke pruge gdje je predvidio trošak ukupne izgradnje pruge sa pratećim objektima u iznosu od 22 milijuna forinti.

Najzahtjevniji projekti čiju je izgradnju osobno nadzirao bio je proboj nedaleko Delnica Resnačkog ( ispod Velikog vodenjaka ) i Kupjačkog tunela u dužini od 1220 metara te saniranje klizišta 1872. godine u delničkom Grabnju.
U Delnicama 23. listopada 1873. godine Kraljevski školski savjetnik dr. Franjo Rački, čelnik (veliki sudac) Kraljevskog suda u Delnicama Vjekoslav Begma, delnički župnik Josip Škrobonja, od strane željeznice iz Budima Zoltan Nagy i inženjer A. Thommen, uz veliki broj Delničana i svih radnika željezničke sekcije Delnice – Fužine, upriličili su svečanost, s dočekom na željezničkom kolodvoru Delnice, prvog vlaka iz Rijeke koji je krenuo u pravcu Budima u Mađarskoj.
Gradnja pruge bio je više nego zahtjevan građevinski pothvat ostvaren sa skromnom građevinskom tehnologijom, za čiju izgradnju inženjer Thommen ( poglavito za dionice kroz Gorski kotar ) predvidio dovoljan broj radne snage koja je posebice radila na probijanjima tunela i usjeka, izgradnji zidanih burobrana , podizanju mostova, sanaciji klizišta, izgradnji nasipa i željezničkih stanica sa prijamnim zgradama.
Pruga je bila izgrađena isključivo za potrebe austrijskog i mađarskog kapitala a najmanje u interesu tadašnjeg hrvatskog gospodarstva. Ipak, željeznička stanica Delnice već 1874. godine postaje glavnom za isporuku šumskim i dijelom pilanskih sortimenata s pilana vodenica ( potočara) iz Kupske doline i čabarskog kraja.

Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ), knjiga „Zrnca delničke duše“ (2011. ), monografija „Gorski kotar“ ( 1981. ).

Sastavio: Željko Laloš

ANTONIJA ŠNAJDAR, otvorila 1851. u Delnicama „Djevojačku školu lanenog rukotvorstva“

Rodila se u Delnicama 1822. i umrla je u Delnicama 1896. godine. Sahranjena je na delničkom mjesnom groblju „Mrtvice“. Godine 1851. u Delnicama ( danas kuća obitelji Laloš u Supilovoj ulici 153. )otvorila je „Djevojačku školu lanenog rukotvorstva“ s petnaest do dvadeset polaznica po grupama. Djevojke su učile izradu svih vrsta tekstilnog rukotvorstva koristeći pritom niti i tkanine lana i konoplje. Od 1871. godine s radom škole nastavila je sve do 1904. godine Antonijina nevjesta Apolonija Šnajdar rođena Majnarić – Markova ( 1850. – 1943. ) supruga Lovre Šnajdara prvog delničkog knjižničara.

U Delnicama od 15. do 17. rujna 1878. na petu obljetnicu puštanja u promet željezničke pruge Karlovac – Rijeka priređena je Regionalna gospodarsko – šumarska i obrtnička izložba u blizini izgrade željezničkog kolodvora. Na dan otvaranja izložbe „gruvahu mužari“ a blagoslov izložbi dodijelio je delnički župnik Josip Škrobonja. Na izložbi sudjelovale su i polaznice“Djevojačke škole tekstilnog rukotvorstva“. Njihovi radovi bili su jedni od prvo nagrađenih za što je Apoloniji Šnajdar kao nagrada bio uručen dukat. Voditeljice škole i u drugim okolnim mjestima organizirale su nastavu svladavanja tehnike lanenog rukotvorstva na način da su odlazile u ta mjesta.

Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. )

Sastavio: Željko Laloš

VINCE BORBAS botaničar, floristički istražio Risnjak

Rodio se 29. srpnja 1844. godine u mjestu Litke ( Mađarska ) a umro je 7. srpnja 1905. godine u Cluj – Napoca ( Rumunjska ).Bio je jedan od najplodnijih mađarskih prirodoslovaca ali i fotograf, cvjećar, taksonomist5, evolucionist, etnobotanist, pionir mađarske ekologije i očuvanja prirode. Od 1868. studirao je u Pešti. Između 1872. I 1902. Godine bio je učitelj srednje škole u Budimpešti. Tijekom školske godine radio je u Insbrucku kod A. Brauna i Berlinu kod A. Kernera,koji su imali veliki utjecaj na taksonomiju.

Za života proveo je brojna istraživanja i istraživačka putovanja od kojih je u razdoblju od 1879. do 1880. godine istražio Risnjak. Četiri godine potom u svom stručnom radu objavio je sadržaje o ranjivosti risa i ugroženim biljnim vrstama na koje je nalazio u području Risnjaka. Godine 1880. objavio je svoj rad vezan za područje jugozapadne Hrvatske i Risnjaka pod nazivom „Florističke bilješke iz jugozapadne Hrvatske ( Oesterreichische botanische Zeitschrift Zur flora des Risnjak berges in Croatien. ). Od skupljenih biljaka stvorio je herbarij pri čemu punu pozornost posvetio je papratnim sjemenjačama. Na temelju njegova rada Karlo Bošnjak nastavlja istraživati floru Hrvatske te objavljuje svoje radove „Prilog građi za floru južne Hrvatske – Bjelolasica ( Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva 1927/28 . ), „Još jedan prilog građi za floru južne Hrvatske – Bijele stijene ( 1929. ). Izvješća Botaničkog instituta Univerziteta u Zagrebu iz 1931. godine u svojim sadržajima dala su isto odgovor na neka od pitanja iz istraživanja flore u Gorskom kotaru s osvrtom na Risnjak.

Izvori: HAZU, Mađarski leksikon

Sastavio: Željko Laloš

MARTIN DAVORIN KRMPOTIĆ hrvatski katolički svećenik, preporodni djelatnik, misionar, publicist , opisao život iseljenih Gorana i njihovih potomaka u SAD

Rodio se u mjestu Veljun Primorski kraj Senja 8. studenog 1867. a umro je u SAD – Grand Canyon Arizona 31. siječnja 1931. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu a gimnaziju u Senju i Karlovcu. Bogoslovlje je završio u Senju. Za svećenika zaredio se 1892. godine i službovao je po Senjsko – modruškoj županiji. Godine 1901. dobio je poziv biskupa Leavenwortha iz države Kansas ta dođe za župnika tamošnjim Hrvatima u Kansas City kamo je stigao 28. lipnja 1902. godine. Tu je 1905. godine završio izgradnju započete crkve sv. Ivana Krstitelja. Uz crkvu izgradio je sirotište i prvu hrvatsku školu na američkom tlu koju su prema kazivanjima delničkih župnika Antona Rigonia ( službovao u Delnicama 1904. – 1914.) i župnika Augustina Bujana ( službovao u Delnicama 1914. – 1932. ) pohađala i djeca naših iseljenih Delničana i Gorana. Župnici Rigoni i Bujan dopisivali su se svećenikom Krmpotićem a delnički iseljenici i njihovi potomci pisali su svojima u Domovinu o velikoj ulozi svećenika Krmpotića, da njihova djeca uz američki ( engleski op. a.) nauče pisati i čitati materinji jezik.
Svećenik Krmpotić uveo je u SAD u liturgiju staroslavenski jezik. Pisao je u pravaškom dnevniku „Hrvatska“, te u „Katoličkom listu“, „Hrvatskoj domovini“, „Obzoru“, „Hrvatu“, „Vrhbosni“, „Katoličkoj Dalmaciji“ i svećeničkom almanahu „Hrvatskoj duši“. Pisao je u mnogim američkim iseljeničkim glasilima gdje je branio pravo hrvatskog naroda na svoj povijesni i životni teritorij. Bio je član Društva „Braća hrvatskog zmaja“ potpomažući novčano mnoge aktivnosti u Domovini kao što je bila i kupnja zemljišta za gradnju župne crkve na Sušaku.

Zanimljivo je svjedočanstvo o Goranima u Americi koje je dao svećenik M. D. Krmpotić u pismu od 22. svibnja 1907. koje je uputio Hrvatskom saboru u povodu rasprave o iseljeničkom zakonu. Kopiju pisma dobio je i Župni ured crkve sv. Ivana Krstitelja Delnicama (sačuvao ga župnik Anton Rigoni s čijim sadržajem u više navrata upoznao je svoje župljane.) U pismu svećenik Krmpotić uz ostalo je pisao……. „ …… Gorani kao šumski radnici izrađuju dužice, šveljare,, građevni lijes, te su uobče na dobrom glasu. Šume u državama Mississipi, Louisiana, Texas, Alabama, Tennessee, Kentucky, jesu pune naših Gorana, koji su tamo u djevičanskim šumama haračlije ljuti. Države New Mexiko, Arizona pune su rudokopa srebra, bakra i ugljena u kojima rade Hrvati iz Dalmacije i Gorani……….. hrvatski se radnici nalaze u rudnicima i tvornicama, taru svoje žilave mišiće, krvavim znojem služe novac u paklenim pećinama nad zemljom (talionice op. a. ) i u zadušljivom i nezdravom zraku, te u tmici pod zemljom u dubini na hiljade i stotine stopa. ……… dočim u državama Minessota, Dakota, Colorado, Michigan, Montana, Washington (Iselio najveći broj Delničana i njihovih obitelji op. a.), California gdje su u svijetu najveći rudokopi bakra, zlata, srebra, olova, zinka, pretežni dio našega naroda tamo jest iz primorskih i goranskih strana sa obala Jadranskog mora, koji radi u talionicama i rovovima dragih kovina……… „
Izvori: Arhiv Hrvatske, Arhiva Župnog ureda crkve sv. Ivana Krstitelja u Delnicama, „Glas koncila“

Sastavio: Željko Laloš

RAJMUND PERLAS DE RIALPA katalonsko španjolski grof, Izgradio staklanu u Velikim vodama kraj Crnog luga

Rodom iz Španjolske s titulom markiza od Rialpa u razdoblju od 1725. do 1766. godine upravljao je brodskom, grobničkom i ozaljskom gospoštijom koje su 1725. godine izdvojene iz Zrinsko – frankopanskih posjeda. U razdoblju od 1725. do 1727. godine pregovarao je i o prodaji Broda na Kupi u zamjenu za njegova imanja u Italiji. Obnašao je dužnost tajnika španjolske kancelarije na bečkom dvoru. Zajedno sa sinovima zauzimao je visoke položaje u državnobirokratskoj hijerarhiji, položaje koji nisu nosili samo čast i ugled već i velika financijska sredstva. Njihov život u Beču i Pešti i mnogobrojna putovanja umnožavali su potrebe i zahtjeve za sve većim novcima. Vođenje njihova vlastelinstva pomoću upravitelja i zakupnina lišilo ih je smisla vođenja realnih gospodarskih poslova. Bilo je to razlogom da je njegov sin Franjo 1766. godine Brod s Grobnikom i Ozljem prodao Teodoru Batthyani. Godine 1725. na području današnje Velike vode kraj Crnog luga ( nekad Perlasdorf ) izgradio je staklanu za proizvodnju tzv. amorfnog stakla. Proizvodila je staklo jedno desetljeće do 1735., nakon čega je obustavila rad. Bilježi se kao prva staklana na području goranske Hrvatske. Pepeljiku za proizvodnju stakla grof Perlas dobavljao je iz Delnica s područja Drgomlja. Izvori: Vlastelinstvo Broda na Kupi, Arhiva gradova Delnice i Ozalj, arhiva mjesta Broda na Kupi
Sastavio: Željko Laloš

ANDRIJA VALUŠNIK saborski zastupnik kotara Delnice

Rodio se u Rijeci 1817. godine i umro je u Rijeci 1905. godine. Po završetku gimnazije i studija prava stupio je na rad u državnu službu u Rijeci. Kao pravaški zastupnik pojavljuje se već u starijoj dobi. Kao umirovljeni sudbeni činovnik prvi puta ispred Stranke prava pojavljuje se 1878. godine na izborima u Kotaru Delnice gdje je izabran za saborskog zastupnika. U istom kotaru Valušnik za zastupnika u Saboru izabran je 1881., 1884. I 1887. godine.
Sastavio: Željko Laloš

NIKOLA FUMIĆ klesar, zazidao 1903. godine Kirijaški spomen zdenac u delničkom Prepneku, u kamenu klesanjem 1917. godine izradio Ratnu spomen uru u delničkom parku

Rodom iz Primorja (1859. – 13. travnja 1927.). Na inicijativu delničkih kirijaških obitelji te članova vatrogasnog društva Delnice, klesari Jose Fumića iz Hrvatskog primorja, koje je predvodio Nikola Fumić 19803. godine obradili su u manjim kamenim blokovima i zazidali Kirijaški spomen zdenac ( del. Furmanske föjnar ) u delničkom Prepneku ( Potoku ) koji je izgledom i funkcijom odgovorio zahtjevu njegova podizanja u godini obilježavanja 150. obljetnice puštanja u rad Liščove pilane potočare, 110. obljetnice pokretanja u rad pilane potočare Matije Petranovića poviše starog Prepničkog mosta, 110. obljetnice početka organiziranog bavljenja Delničana kirijaštvom te 100. obljetnice od početka rada nekadašnje Belanove kovačnice na delničkom Vidmu. Klesaru Fumići bila je povjerena izrada ( obrada kamena ) i zidanje zdenca tim više kada se znalo da se podizanje zdenca veže i za 400. obljetnicu postojanja najstarijeg goranskog svetišta Majke Božje na Svetoj Gori kraj Gerova. Poznato je, naime, da su mnogi sadržaji iz povijesti delničke župe i prostora na kojemu su Delnice smještene prije 1600. godine, pronađeni u gerovskom kraju. Nikola Fumić radove na podizanju zdenca započeo je u lipnju 1903. s ciljem da se u kolovozu, u vrijeme blagoslova vode, pusti u rad. Metalni plet – ružu na vrhu zdenca izradio je delnički kovač Nikola Šimunović. Zdenac je prigodnom pučkom svečanošću pušten u rad 25. kolovoza 1903. godine.

Godine 1917. Nikoli Fumiću bila je povjerena i izrada Ratne spomen ure ( sunčani sat ) u delničkom parku. Početkom travnja iste godine s predjela delničke Akačićive kave ( manji kamenolom kraj Kaličke rebri op.a. ) bio je dopremljen kameni blok kojeg je Fumić klesanjem obradio u oblik valjka dužine 1,5 metara. Umjesto okrugle kamene ploče koja će predstavljati sat, Fumić je na vrhu okomito postavljenog kamenog bloka ( valjka ) učvrstio kamenu ploču koja je predstavljala sunčani sat s podjelom na sate ( jedno polje šahovnice op. a. ) dimenzije 25 x 25 centimetara. Postavljanje sata inicirali su delnički sokolaši Jakov Majnarić, Stjepan Glad i Juro Mihelčić, inače članovi Odjela za osiguranje željeznice u Delnicama. Sat je uz prigodnu svečanost otkriven i stavljen u uporabu na svečanosti u lipnju 1917. godine.

Godine 1927. u povodu elektrifikacije Delnica i 10. obljetnice od postavljanja Ratne spomen ure upriličena je svečanost u delničkom parku. Svečanosti je trebao nazočiti i Nikola Fumić ali je u proljeće iste godine umro.

Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ).

Sastavio: Željko Laloš

AMBROZ VRANYCANY – DOBRINOVIĆ poduzetnik, političar, dobrotvor, vlasnik prve delničke ciglane

Rodio se u Starom Gradu na Hvaru 1801. a umro je u Bag Rigar ( Švicarska ) 12. srpnja 1870. godine. Potječe iz starog ugarsko – hrvatskog plemstva. Godine 1837. inicirao je osnivanje Društva osiguranja radnika i životinja za vuču brodova te poboljšanje tehničkih uvjeta za brodarenje u riječkom toku između Sušaka i Karlovca. Uz to što je 1843. osnovao Dioničarsko društvo za redovitu prometnu liniju Sušak – Karlovac, obnašao je i dužnost predsjednika Trgovačkog suda u Karlovcu i zalagao se za sjedinjenje Banske Hrvatske i Vojne krajine. Godine 1846. Dobio je u Beču viteški stalež s prezimenom Dobrinović čime je vraćeno staro obiteljsko ime toga plemstva. Barunat je dobio 1862. godine.

Za života istaknuo se kao vješt trgovac – bavio se trgovinom žitarica, drvima i ciglarskim proizvodima. Organizirao je rad Poduzeća za riječnu plovidbu Kupom i Savom kada kupuje parobrod „Florisdorf“ i preimenuje ga u naziv „Sloga“, koji je tako postao prvi hrvatski riječni parobrod.

Bio je pristaša Ilirske stranke i mecena hrvatske kulture. Obnašao je dužnost predsjednika Matice Hrvatske u doba Bachova apsolutizma. Bio je vlasnik mnogih posjeda od Karlovca do Severina na Kupi. Njegova severinska grana u muškoj lozi izumrla je s Manojlom 1891. godine.

U drugoj polovici 19. stoljeća otvorio je u Delnicama na predjelu Starih korita u Zdolanjskom kraju pogon – ciglanu. Tehnologiju proizvodnje u ciglani postavio je Austrijanac Jürgen Kraus a proizvodnjom je rukovodio Delničanin Jakob Bolf – Ričetof. U ciglani se proizvodila puna cigla koju je prodavao na karlovačkom i severinskom području a manjim dijelom za potrebe mještana Delnica i okolice. S proizvodnjom keramičkog posuđa krenuo je nešto kasnije a koje se ovdje proizvodilo još u 17. Stoljeću ( nepoznati vlasnici op. a. ). Keramičko posuđe iz Ambrozove ciglane sačuvala je delnička ljekarnička obitzelj Jelinek. Ciglana je bila poznata i po proizvodnji ovalnih peka ( del. žödra ) koje su se uz korištenje u domaćinstvima koristile i za ispeći kruh u vrijeme delničkih „Polanskih običajnih dana“. Nakon Ambrozove smrti ciglanom je rukovodila njegova kćer Klothilde Buratti ( 1838. – 1913. del. Tilda). Ciglana je prestala s radom ljeti 1889. godine.

Izvori: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. )

Sastavio: Željko Laloš

MARIJA NERALIĆ rođena ŠNAJDAR – Grgočova, prva zapisala u delničkom dijalektu stare delničke popijevke, bila jedna od prvih djevojaka koja je u šupljinama ( pećinama ) Mužekovih šupljina došla do ognjišta i crteža životinja na stijenama iz ranog gornjeg paleolitika

Rodila se u Delnicama 1876. i umrla je u Delnicama 1966. godine. Sahranjena je na Gradskom groblju „Mrtvice“ U Delnicama. Kćer Lovre i Apolonije rođ. Majnarić. Udana za Juru Neralića ( izgubio život u Roshlinu – SAD pod nepoznatim okolnostima ) s kojim je imala sina Miju – Mihu Neralića, koji je u desetljeću pred Drugi svjetski rat bio jedan od vodećih delničkih radničkih povjerenika.

U skladu s obiteljskom tradicijom, prikupljala povijesnu građu o delničkom kraju te je istražila , prikupila i obradila: rad prvog vinskog podruma u Delnicama ( objekt u Supilovoj ulici dvorišni broj 141 izgrađen po ravnogorskoj obitelji Herljević 1881. godine. ) i s tim u svezi delničke običaje na Martinje i zabave koje su u Delnicama priređivali kirijaši pod imenom „Konjski bal“. Sve do 1930. – tih godina prošlog stoljeća popisala je sve delničke pučke popijevke iz 19. stoljeća te po mnogo čemu osobite delničke Badnje pjesme. Vezano uz delničku „Ljubavnu stazu“ s lokacijom na obroncima Japlenškog vrha, ustrojila je na delničkom dijalektu momačke i djevojačke pjesme od kojih je većina bila pijevna. Bila je prva u Delnicama koja je zapisala sve pjesme na starim delničkim svadbama i sve one koje su se pjevale uz pojedine stare običaje. U njezinoj evidenciji nisu izostale niti stare pjesme pjevane na književnom jeziku koje su godinama pjevane u delničkom kraju. Marija je do sada bila prva i jedina osoba koja je u prvoj polovici 20. stoljeća uspjela sakupiti i pjesme koje su se u pučkim školama recitirale.

Ostavila je u nasljeđe svojim potomcima i zapise koji govore o generacijskoj prehrani ljudi pri čemu su zanimljivi rukopisi o načinu pripreme starog delničkog sira te kiselog vrhnja i maslaca te prvog delničkog nadjeva zvanog „mesujla“ iz druge polovice 19. stoljeća.

Bila je jedna od prvih delničkih djevojaka koja je, prema njezinom kazivanju, 1897. godine uspjela sa grupom svojih vršnjaka ući u šupljine, u narodu poznatije kao Mužekove šupljine koje vode u špilje, ispod današnjeg grada, a ranije polja Kuti i Ograja. U dubini tih špilja došla je sa starim bakljama ( del. fögve ) do prostora na kojem su na stijenama bili crteži životinja od kojih neki s likom životinja. Podno crteža na tlu, kazivala je Marija, bila su kamenom obložena ognjišta s pepelom i kostima. Sve upućuje na činjenicu da su ovdje u prošlosti živjeli ljudi. Bilo je to razdoblje ranog gornjeg paleolitika pred najmanje 20 000 godina.

Pjevala je u Hrvatskom pjevačkom društvu „Gorska vila“ Delnice. Sa društvom je nastupila 1910. i 1911. godine u programu svečanosti upriličenih u povodu prvih skijaških utrka u Delnicama. Njezine riječi zapisane na delničkom dijalektu uvelike su korištene pri pisanju Rječnika delničkog govora objavljenog u izdanju Grada Delnice 2006. godine.

Sastavio: Željko Laloš

ALEKSANDAR KLAIĆ, inženjer, šef željezničko – tehničke sekcije Delnice, športski djelatnik, traser Skijaške pruge sokolskog goranskog okružja

Rodio se u Zagrebu ( 1879. – ? ). Od 1920. do 1939. godine obnašao je u Delnicama dužnost šefa željezničko – tehničke sekcije. Uvelike mu pripadaju zasluge za razvoj delničkog ( goranskog ) skijanja u razdoblju od 1921. – 1939/40. godine. Bio je jedan od osnivača delničke sekcije za skijanje HPD „Risnjak“ 1925. godine. Godine 1931. prvi je pokrenuo inicijativu da se na predjelu delničkog Vučnika izgradi skijaška skakaonica. Inicijativu za izgradnjom skakaonice pokrenuo je na prijedlog članova zagrebačke obitelji Horvat, za koju se veže izgradnja 20 metarske skakaonice 1904. godine na predjelu Podlučičkog vrha. Gradnja skakaonice na Vučniku trajala je četiri godine , u što je bio uključen inženjer Vladimir Topali iz Zagreba, osobni Klaićev prijatelj, koji ga je i predložio delničkoj vlasti da rukovodi radovima na izgradnji skakaonice, za koju je sam izradio nacrte. Topali je inače bio član zagrebačkog Športskog društva „Maraton“ i bio je vrsni skijaš – skakač. Tijekom izgradnje skakaonice na Klaićev poziv 1935. godine u Delnicama je boravio Norvežanin T. Hansen, projektant skijaške skakaonice u Skradu, izgrađene 1935. godine, na sjevernim padinama Skradskog vrha. Skakaonica na Vučniku službeno je otvorena za natjecanja 1936. godine. Po odlasku inženjera Klaića iz Delnica mjesto gdje je bila izgrađena skakaonica Delničani su zvali Klaićev vrh.

Godinu dana po dolasku u Delnice ( 1921. ) prišao je realizaciji ideje čelnika Akademske sekcije SKI društva iz Beča A. Godinne iz 1910. godine da se priđe trasiranju skijaške staze dužine 25 s mogućim proširenjem od 5 metara sa startom i ciljem u Delnicama ( željeznička stanica ) do Dedina i Polana. Staza je trasirana i ucrtana u zemljovidnu kartu 5. studenog 1921. godine. Bila je to jedna od najzahtjevnijih i najboljih skijaških staza za natjecanja na prostorima država Srednje Europe i Balkana upisana 1925. godine u Registar vrhunskih skijaških staza Akademske sekcije SKI društva iz Beča. Inženjer Klaić trasirao je skijašku stazu s razlikama u nadmorskoj visini od 360 metara, od 718 metara najniže do 1078 metara najviše točke nadmorske visine. Staza je dobila naziv „Skijaška pruga sokolskog goranskog okružja“ i njezin izvornik danas se čuva u privatnoj zbirci građe o povijesti delničkog športa obitelji Željka Laloša. Godine 1923. prvi strani skijaši koji su trenirali i nastupali na toj stazi bili su skijaši nordijci iz Austrije. Prvi Talijani koji su nastupali na skijaškim utrkama na Skijaškoj pruzi sokolskog goranskog okružja bili su skijaši nordijci iz SKI kluba „Udine“ Carlo Ciacomelli i Angelo Morelli de Rossi.

Uz Klaićevo ime vezana je i jedna osobitost iz povijesti delničkog športa. U razdoblju od 1925. – 1931. godine bio je jedan od organizatora skijaških utrka u delničkom Zdolanjskom kraju, zapravo kombinacija nordijskog i alpskog skijanja. Supilovom ulicom od crkve sv. Ivana Krstitelja sve do Vidamskog groblja skijaši su skijali nordijsku utrku a potom do Prepničkog mosta alpsku utrku. Bile su to utrke otvorenog neslužbenog prvenstva u kombinacijskom nordijsko – alpskom skijanju delničkog Zdolanjskog kraja a sve u organizaciji ŠK „Radnički“ (preteča ŠK „Goranin“ ) ikad te vrste organizirane u ovom dijelu Europe, što je kasnije i potvrđeno po zagrebačkim skijaškim djelatnicima.

Izvori: monografija „Povijest delničkog športa“ ( 2013. )

Sastavio: Željko Laloš

NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE


| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |