Delnice

NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE


| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |

Dr. MILAN BOGOVIĆ svećenik riječke nadbiskupije

Rodio se 6. studenog 1941. godine u Cerovniku a umro je 26. srpnja 2004. godine u večernjim satima u Sušačkoj bolnici. Sahranjen je u Cerovniku a euharistijsko slavlje prije samog pokopa predvodio je riječki nadbiskup Ivan Devčić. Osnovnu školu pohađao je u Cerovniku a srednju za spremanje za svećenika u Pazinu. Teologiju je studirao u Pazinu, Zadru i Rijeci gdje je diplomirao 19. lipnja 1967. godine. Od 1972. do 1976. godine pohađao je Fakultet društvenih znanosti na Papinskom sveučilištu Sv. Tome u Rimu gdje je i doktorirao. Od 1978. godine predavao je socijalni nauk crkve na Teologiji u Rijeci. U 38 godina svećeništva upravljao je župama u Kuželji, Delnicama ( 1970 – 1971 ) i Cerniku. Bio je dugogodišnji župnik na riječkoj Kozali i dvije godine na Pećinama.

Izvori: Informativno katolička agencije Zagreb. Priredio: Željko Laloš

JOSIP ŠKROBONJA župnik

Rodom iz Rijeke upravljao je Delničkom župom u razdoblju od 1863. do 1898. godine. Prvi je inicirao cjelovito uređenje Vid’mskog groblja u delničkom Zdolanjskom kraju. Župnik Škrobonja 1868. godine bio je prisjednik duh. stola a 1871. podarhiđakon. Jedan je od inicijatora 1874. godine osnivanja delničkog dobrovoljnog vatrogasnog društva koje godine pokrenuo je i inicijativu za osnivanjem Narodne čitaonice u Delnicama. Nabavio je sliku sv. Ivana Krstitelja za Veliki žrtvenik koju 1910. godine zamjenjuje novom slikara Ludviga iz Senja. Novi „Križni put“ nabavio je dobrovoljnim prilozima vjernika a 1897. godine crkvu je popločio keramit pločama. Blagoslovio je 1871. godine radove na probijanju Resnačkog željezničkog tunela kraj Delnica i 1873. godine izgrađeni Grabanjski podvožnjak. Umro je i sahranjen u Delnicama.
Izvori: Arhiva Župnog ureda Delnice – zapisao Z. Kezele. Sastavio: Željko Laloš

ANTON RIGONI župnik

Rodio se 1865. godine u Bakru a umro je 1941. godine. Upravljao delničkom župom u razdoblju od 1904. do 1914. godine. Pisac je Spomenice župe delničke. Prisjednik duh. stola bio je 1904. godine. Iste godine bio je i poslovođa kotara te vicearhiđakon brodskog kotara a 1909. godine tajnik komornik Nj. Sv. Pija X.

Pred kapelicom sv. Križa na Kalvariji postavio je 1907. godine tri križa na mjestu gdje je završavao „Križni put“. Prema župniku Rigoniju Delnice su 1670. godine prostorno pripadale sa 35 sela i zaseoka brodskom imanju gdje je živjelo oko 600 obitelji. Godine 1911. pod delničkom župom bilo je 10 sela s ukupno 5052 duše ( Delnice 4336, Marija Trošt 179, Raskrižje Tihovo 94, Sopač i Javornik 14, Turni 154 te Zalesina i Dedin 275 ). Podaci su to koje jedino nalazimo u zapisima župnika Rigonija. Župnik Rigoni kupio je 1906. godine za delničku crkvu nove brončane svijećnjake a 1912. godine nabavio je iz Tirola nove kipove Srca Isusova i Srca Marijina.

Izvori: Arhiva Župnog ureda Delnice ( 1937/38. ) – zapisao Z. Kezele Sastavio: Željko Laloš

Vladimir Mikuličić lugar, lovnik

Rodio se u Mrzloj Vodici kraj Crnog luga 16. prosinca 1933. godine a umro je u Mrzloj Vodici 2000. godine. Sin je lugara Rudolfa i majke Štefanije rođ. Car. Osnovnu školu završio je u Mrzloj Vodici, a lugarsku školu u Novom Vinodolskom, gdje je postigao zvanje lugar – lovnik.

Od 1958. do 1989. godine radio je u Šumariji Crni lug. Bio je vrstan lovac. Mnogi njegovi odstrijeljeni primjerci vuka bili su izloženi na brojnim lovačkim izložbama u zemlji i svijetu i nagrađeni zlatnim i srebrnim odličjima. Po tome je bio poznat širom Hrvatske u mnogim lovačkim društvima. U mirovinu je otišao 1989. godine.

Izvori: hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice Sastavio: Željko Laloš

PETAR PLEŠE ml. tajnik zagrebačkog HAŠK – a

Rodio se u Delnicama 1893. godine a prema nepotvrđenim podacima poginuo je 1945. godine u vrijeme neprijateljskog granatiranja Sušaka. Iz Delnica sa ocem Petrom i majkom Marijom otišao je živjeti na Sušak početkom prošlog stoljeća u iznajmljenu kuću blizu današnjeg igrališta NK „Orijent“ . Pučku školu završio je u Delnicama a potom 1915. godine odlazi u Zagreb i živi kod tete Josipe, supruge Josipa Račkog, polaznika dvogodišnjeg tečaja za učitelje gimnastike u Zagrebu koji je vodio Dr. Franjo Bučar. U Zagrebu završio je školu za računoperovođe. Za vrijeme boravka u Zagrebu povremeno je dolazio u Sušak gdje je igrao nogomet u sušačkoj „Viktoriji“. Pleše je bio veliki HAŠK. – ovac a bez obzira što je bio registrirani nogometaš sušačke „Viktorije“ znao je dolaziti u Delnice i nastupati u prijateljskim nogometnim utakmicama za delnički DŠK. Ljubav prema nogometu u Delnicama usadio mu je otac Petar koji je 1920. godine bio prvi predsjednik prvog delničkog Nogometnog kluba „Delnice“. Bilo je to u vrijeme kad u Delnicama nije bilo igrališta a nogomet se igrao na popularnoj delničkoj livadi zvanoj „Ciglana“ u Zdolanjskom kraju. Od 1925. godine Pleše je postao i članom delničkog društva „Hrvatski sokol“.

Godine 1922. postao je tajnikom zagrebačkog HAŠK – a u kojem je sve do početka Drugog svjetskog rata obnašao više dužnosti u upravnom odboru kluba. S izbornikom jugoslavenske nogometne reprezentacije Ivanom Šusteom i njegovim pomoćnikom Matom Miodragovićem iz Beograda godine 1933. vodio je brigu o izboru – selekciji nogometaša za državnu reprezentaciju. Pleše je uza sve dužnosti u HAŠK – u redovito nazočio skijaškim natjecanjima u Delnicama na koje je dolazio zajedno sa Ivom Lipovšćakom koji je uvelike pomagao športskim djelatnicima Delnica i davao im stručnu pomoć u pripremi i organizaciji održavanja natjecanja.

Sastavio: Željko Laloš

VLADIMIR VUKMANOVIĆ dipl. inž šumarstva

Rodio se u Zagrebu 19. svibnja 1927. godine a umro je u Rijeci 31. siječnja 1990. godine. Sin Marka i Ane rođ. Šuk. Potječe iz obrtničke obitelji. Otac mu je bio stolar a majka kućanica. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu maturiravši na realnoj gimnaziji 1946. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu. Ostavši rano bez oca bio je prisiljen da se od ranog djetinjstva uglavnom sam snalazi za svoju egzistenciju. Uz studij radio je u zagrebačkoj „Prvomajskoj“ pa je diplomirao na Šumsko gospodarskom odsjeku tek 28. siječnja 1958. godine. Prvo zaposlenje u struci dobio je u Republičkom zavodu za uređivanje šuma i projektiranje „Šumaprojekt“ BiH u Sarajevu, gdje radio 15. godina. U Hrvatsku se vratio 1. prosinca 1971. godine i zaposlio u Šumskom gospodarstvu Delnice obnašavši dužnost šefa Odjela za uređivanje šuma, na kojoj je dužnosti radio sve do 30. lipnja 1978. godine kada odlazi u prijevremenu mirovinu. U delničkom uređivanju šuma proveo je tzv. punu ophodnjicu, što znaći da se pod njegovim rukovodstvom uredilo cijelo područje šuma u Šumskom gospodarstvu Delnice.

Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš

MARIJAN ŠTEMBERGER dipl. inž. šumarstva, vodoprivredni stručnjak

Rodio se u Delnicama 1913. godine a umro je u Zagrebu 1995. godine i sahranjen je na Groblju „Mirogoj“. Osnovnu školu završio je u Delnicama a srednju u Zagrebu. Studirao je na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Apsolvirao je na Šumarskom odjelu šk. god. 1936/37. a diplomirao je 1937. godine. Od 1940. do 1944. godine radio je u Zagrebu a kraće vrijeme u Travniku. Nakon Drugog svjetskog rata radio je u „Hidroprojektu“ Zagreb na poslovima vodoprivrede i bujičarstva Hrvatske, zatim kao direktor projektnih organizacija „Projekt“ i „Interprojekt“ a radni vijek završio je u Općem vodoprivrednom poduzeću sliva rijeke Save. Njegovi su najznačajniji radovi: „Generalni projekt rijeke Save“ i „Idejni projekti zaštite od bujica Grada Zagreba i bujičnih područja Istre i Sinjskog polja“.
Izvori: HŠŽL Sastavio: Željko Laloš

NIKOLA FIEDLER CLAUDIUS dipl. inž šumarstva

Rodio se u Zagrebu 6. Veljače 1911. godine a umro je u Goloviku kraj Brseča ( Opatija ) 28. kolovoza 1989. godine. Gimnaziju je polazio u Senju, Varaždinu i Vinkovcima gdje je 1933. godine maturirao. Studij šumarstva započeo je u Zagrebu a završio u Beogradu na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu gdje je diplomirao 1939. godine. Prvo se zaposlio kao pristav 1940. godine u Gradskom poglavarstvu za šumarstvo u Varaždinu, a radni vijek okončao je nakon 37 godina rada kao savjetnik za koordinaciju u RO „Drvo“ import – export Rijeka. Za vrijeme NDH bio je zaposlen u Ministarstvu šuma u Lovnoj referadi.

Od kraja Drugog svjetskog rata pa do 1952. posvetio se građevinskoj operativi. Kao šef za mehanizaciju najprije je radio na autoputu Zagreb – Beograd ( 1947. – 1949. ) a potom u Lokvama na izgradnji brane za Omladinsko jezero ( 1950. – 1952. ). Od 1952. do 1954. godine bio je zaposlen u Vojnom lovištu „Morović“ a od 1954. do 1960. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Cerno.

Osnivanjem 1960. godine Šumskog gospodarstva Delnice prešao je na dužnost rukovoditelja Sektora za lovstvo a potom za šefa Sektora za iskorišćivanje šuma. Svoj radni vijek okončao je u Gorskom kotaru na dužnosti upravitelja Pogona za transport Delnice.
Na području lovstva i mehanizacije dao je svoj najveći doprinos u šumarstvu. Jedan je od pionira uvođenja motornih pila lančanica u fazi sječe šuma i izrade drvnih sortimenata te natjecanja šumskih radnika sjekača. Kao vrstan kinolog redovno je sudjelovao na kinološkim priredbama sa lovačkim psima pasmine njemački kratkodlaki ptičar, koje je uspješno uzgajao u vlastitoj uzgajivačnici „Orijak“ u Cernu. U Gorskom kotaru organizirao je tri regionalne lovačke izložbe od kojih prvu u Delnicama 1965. te u Rijeci ( 1977. ) i Opatiji ( 1988. ).

Bio je dobar crtač i vrstan ilustrator. Istančanim smislom za šalu i crtež bio je tvorac crtanih junaka „Jožeta i Lojzeta“ u informativnom glasilu Šumskog gospodarstva Delnice „Drvosječa“. Ilustrirao je više napisa o lovačkim trofejima u zagrebačkom „Lovačkom vjesniku“ te za knjigu „Priručnik za ocjenjivanje lovačkih trofeja“ LSH 1981. godine. Zbog bolesti otišao je u prijevremenu mirovinu 1977. godine. Objavio je više stručnih članaka u „Lovačkom vjesniku“. Za svoj rad primio je uz ostala priznanja – sva 3 odličja Hrvatskog lovačkog saveza te posthumno „Srebrni orden za lovačke zasluge „ Lovačkog saveza Jugoslavije.

Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice Sastavio: Željko Laloš

VID GREGURIĆ prvi delnički župnik

Prvi je delnički župnik. Rodom iz Slovenije upravljao je Delničkom župom u razdoblju od 1600. do 1628. godine kada umire i sahranjen je na Vi’mskom groblju u delničkom Zdolanjskom kraju. Graditelj je prvih delničkih vid’mskih crkava, one iz 1606. godine koja je sagorjela u požaru i nove na istom mjestu 1608. godine. Po njemu crkvu na groblju Vid’m Delničani su zvali Vidova crkva ( del.Vídetova cíerkof ). Crkvu je župnik Gregurić opremio na način da je u niski zvonik crkve dao ugraditi 4 zvona. U unutrašnjosti crkve bili su oltari (žrtvenici) napravljeni iz lipova drva. Na središnjem oltara bila je slika s likom sv. Ivana Krstitelja. Uz veći kip Majke Božje s Isusom, lijevo i desno od kipa bili su žrtvenici sv. Leonarda i sv. Sebastijana. Bila je tu i slika sv. Florijana. Crkva je bila dužine 22 a širine 1o metara a u funkciji je bila punih 215. godina. U zapisima delničkog župnika Gregurića nalazi se i podatak ( zabilježio ga je Delničanin župnik Matija Majnarić ) da je zadnji župnik u lučičkim Delnicama bio Andrija Polić koji je ubijen s nekoliko Delničana pri upadu Turaka 1561. godine na prostor Lučičke kalvarije. Prije župnika Polića, prema zapisu župnika Gregurića, Bogoslužje u lučičkim Delnicama vršio je župnik Josip Njegovan (upisano na 36. stranici povijesne građe o povijesti prostora Delničke župe ).
Izvori: Arhiva Župnog ureda crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama iz 1936/37/38. godine - zabilježio Zvonko Kezele. Sastavio: Željko Laloš

ANTE SEDMAK dipl. Inž. šumarstva

Rodio se u Karlovcu 11. lipnja 1912. godine a umro je u Mrzlim Vodicama kraj Delnica 1. rujna 1945. godine. Potječe iz radničke obitelji. Gimnaziju je završio 1931. godine u Karlovcu a šumarstvo je diplomirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu 22. lipnja 1937. godine. Za vrijeme studija bio je u vezi sa naprednim radničkim pokretom. Godine 1940. postavljen je za šumarskog vježbenika kod Odjeljenja za šumarstvo Ravnateljska banskih šuma u Zagrebu. Iz političkih razloga početkom 1942. godine otpušten je iz službe i bježi pred ustašama u Gorski kotar. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine pridružuje se aktivno NOP – u pretežito u Gorskom kotaru a od ZAVNOH -a dobiva zaduženje organizaciju šumarske službe na oslobođenim područjima Gorskog kotara, Like, Dalmacije i Banovine. Nakon rata sredinom 1945. godine obnašao je dužnost pročelnika za šumarstvo Ministarstva poljoprivrede i šumarstva Vlade NR Hrvatske. U to vrijeme poticao je osnivanje „Zemaljskog šumarskog poduzeća Hrvatske“ sa zadatkom uvođenja reda u iskorišćivanju šuma. Poginuo je 1. rujna 1945. godine na području Mrzlih Vodica kraj Delnica prilikom osnivanja podružnice spomenutog poduzeća za Gorski kotar. Bio je član HŠD (1940.) a nakon rata kratko je obnašao dužnost odbornika.

Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš

LJUBOMIR NEŽIĆ dipl. inž. šumarstva

Rodio se u Donjoj Reki 28. siječnja 1913. godine a umro je 1994. godine. Sin Blaža i Vjekoslave rođ. Mrakužić. Roditelji su mu bili vinogradari. Osnovnu školu pohađao je u Požegi gdje je završio i srednju školu, položivši maturu u Državnoj realnoj gimnaziji 1933. godine. Šumarstvo je upisao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 6. Veljače 1939. godine.

Prvo se zaposlio 8. svibnja 1939. kao dnevničar kod referenta za šumarstvo u Kotarskom načelstvu Sušak. Potom je radio u Direkciji šuma Mostar pa u Direkciji šuma Imovne općine đurđevačke u Bjelovaru, gdje je radio na poslovima taksacije. Početkom Drugog svjetskog rata obnašao je dužnost v. d. upravitelja Šumarije Novigrad Podravski ( 1. ožujak 1941. – 31. prosinca 1944. ) odnosno kao referent za taksaciju Okružnog NOO – a Bjelovar ( 13. lipnja 1945. – 31. srpnja 1946. ). Od 1. kolovoza 1946. prešao je na dužnost upravitelja manipulacije u Velikoj, zatim pomoćnika šefa eksploatacije šuma u Novoj Gradiški te pomoćnika upravitelja manipulacije Okućani. Od 1. rujna 1949. godine imenovan je za voditelja Planskog sektora DI „Slavonija“ Slavonski Brod ali je ubrzo premješten u Ministarstvo drvne industrije u Glavnu direkciju za Južni bazen Zagreb, kao referent mehanizacije u šumarstvu.

Od 1. rujna 1950. godine zaposlio se kao referent za mehanizaciju u eksploataciji šuma u Drvnoj industriji „Delnice“ gdje, s manjim prekidom od dvije godine ( 1953. – 1955. ), kad je bio upravitelj Fakultetske šumarije Zalesina kraj Delnica, radio je 16. godina.
U upravi DIP – a „Delnice“ neko vrijeme bio je tehnički referent pogona Lučice a u razdoblju od 1956. do 1966. godine bio je voditelj Biroa za unapređenje proizvodnje. U tom svojstvu, u organizaciji ICA – e ( „Američka tehnička pomoć“ ), dva je mjeseca boravio u Švedskoj na specijalizaciji.

Osnivanjem Poslovnog udruženja šumarstva i drvne industrije „Drvo“ Rijeka od 16. travnja 1966. godine nalazio se na dužnosti savjetnika za unapređenje proizvodnje. Na toj je dužnosti ostao do umirovljenja 1. srpnja 1977. godine. Primio je više javnih priznanja i pohvala. Bio je suradnik u izradi nekoliko investicijskih programa razvoja DIP – a „Delnice“ i jedan je od autora poglavlja „Mehanizacija u eksploataciji šuma“ monografije Šumarstva i drvne industrije Jugoslavije.

Izvori: Hrvatski leksikon drvnih tehnologa Priredio: Željko Laloš

IVAN CVETKO župnik, vjeroučitelj

Rodio se u Delnicama 1804. godine a umro je u Rijeci 1884. godine. Sin Ivana i majke Ane rođ. Majnarić. Kao mladi kapelan bio je premješten u Rijeku u crkvu Uznesenja Marijina. Imenovan je 1. svibnja 1837. godine za župana na Drenovi. Godinu dana potom dao je sagraditi župni stan u kojem je okupljao djecu i učio ih prvoj pismenosti. Njegovim zalaganjem kod civilnih i crkvenih vlasti, odobrena je 1847. godine gradnja nove crkve. Nakon njezine izgradnje posvećena je 24. rujna 1863. godine Blaženoj Djevici Mariji s Karmelskog brda. Nakon izgradnje crkve župnik Cvetko zalagao se i uspio dobiti dozvolu da se na Drenovi sagradi i nova škola. Godine 1852. dovršena je izgradnja zapadnog dijela Pučke škole koji se sastojao od jedne učionice i stana učitelja. Školu je pohađalo do 50 – tak učenika.

Kad se 1855. godine u Rijeci pojavila treća epidemija kolere, Ivan Cvetko imao je zadaću da ljude podučava higijenskim navikama u borbi protiv te opake bolesti tih vremena. Kao župnik ostao je na Drenovi do 1870. godine kada je 16. srpnja u današnjoj crkvi Gospe Karmelske , koja je sagrađena njegovom zaslugom, održao oproštajni govor naslova „Zbogom narode“ nakon čega je otišao. Živio je još 14 godina u Rijeci. Sahranjen je na najstarijem drenovskom groblju, da bi izgradnjom sveučilišnog naselja njegovi posmrtni ostatci bili premješteni na današenje Staro groblje u Drenovi. Za sve zasluge kojima ih je Ivan Cvetko zadužio, Drenovčani su se odužili davši njegovo ime središnjem mjesnom trgu.

Izvori: Riječka nadbiskupija, Arhiva Župnog ureda crkve Sv. Ivana Krstitelja Delnice. Sastavio: Željko Laloš

AUGUSTIN BUJAN župnik

Delnički župnik rodom iz Praputnjaka. Upravljao župom od 1914 do 1932. godine. Župnik Bujan 1917. godine bio je začasni prisjednik duh. stola a 1929. začasni kanonik. Na Badnjak 1922. godine u dogovoru s industrijalcem Josipom Finger, povukao je elektromrežu iz tzv. lokomobila pilane ( vlastiti izvor električne energije ) do crkve. Misa Polnočka po prvi puta u povijesti delničkih crkava služila se pod električnom rasvjetom pri čemu je posebice bio osvijetljen glavni oltar. Iste godine izabran je za predsjednika delničke „Građanske glazbe“.

Izvor: Arhiva Župnog ureda crkve Sv. Ivana Krstitelja Delnice iz 1937/38. – zapisao Zvonko Kezele. Sastavio: Željko Laloš

JOSIP GAŠPARIN župnik

Upravljao je delničkom župom u razdoblju od 1729. do 1739/40. godine. Prvi je delnički župnik koji je prema predaji pokušao pronaći zakopana zvona s lučičke delničke crkve na širem prostoru izvorišta nekadašnje gorske rječice Jezerke. U tome nije uspio već je u jesen 1735. godine pronašao fragmente japodske keramike kod Hajdove hiže. Fragmenti su se čuvali u Župnom uredu crkve Sv. Ivana Krstitelja na Vidmu, sagrađene 1608. godine, u delničkom Zdolanjskom kraju. ( Japodi su bili Ilirsko pleme koje je naseljavalo Gorski kotar od IX. stoljeća prije nove ere do dolaska Rimljana krajem I. stoljeća nove ere odnosno od kasnog brončanog do mlađeg željeznog doba. Vjeruje se da su živjeli na dva mjesta u pećinama Tetinja jama kod Lukovdola i Hajdovoj hiži kraj Delnica )

Fragmente s japodskom kulturom na keramici koje je pronašao župnik Gašparin, župnik Matija Majnarić dao je na čuvanje Delničkom društvu „Sokol“ nakon što je delnički športaš i sokolaš Josip Kezele – Pavlōasov iste fragmente na keramici pronašao kraj špilje Hajdova hiža početkom 20. stoljeća. Čuvani po delničkim sokolašima izgubio im se svali trag nakon Prvog svjetskog rata. Vjeruje se da je fragmente na keramici sokolaš Kezele uzeo sobom, kad je iselio u SAD, na rad, u američku saveznu državu Montana.

Izvori: Arhiva Župnog ureda crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama iz 1937/38. godine – bilješka Z. Kezele, zapisi delničkih sokolaša Sastavio: Željko Laloš

VLADIMIR KORICA dipl. inž. šumarstva, lovni inspektor

Rodio se u Varaždinu 26. lipnja 1912. godine a umro je u Rijeci 9. svibnja 1988. godine i sahranjen je na riječkom Gradskom groblju Kozala. Sin Petra i Drage rođ. Paljević. Otac mu je bio službenik a majka kućanica. Pučku školu završio je 1922. godine u Krapini gdje je završio i srednju školu. U Varaždinu 1930. godine završio je četiri razreda više gimnazije s maturom. U jesen 1930. godine upisao je studij šumarstva na Šumarskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao, na Odjelu šumarstva, u 23. godini života ( 1934. ). Zbog urođene kratkovidnosti nije mogao prihvatiti ponudu da ostane raditi na fakultetu a bio je oslobođen i služenja vojnog roka. U struci je počeo raditi 1. srpnja 1935. kao dnevničar kod „Inspektorijata za pošumljavanje“ u Senju da bi nakon godinu dana bio postavljen za činovničkog pripravnika – volontera u Odsjeku za šumarstvo Kr. banske uprave u Zagrebu. Radio je na poslovima izdvajanja krša u svrhu pošumljavanja prostora od Senja do Sušaka i Kastva. Početkom 1938. položio je državni stručni šumarski ispit nakon čega je imenovan činovnikom – pripravnikom Direkcije šuma u Mostaru gdje je radio do kraja 1939. godine kada je premješten u Šumsku manipulaciju Međurić kraj Banove Jaruge. Drugi svjetski rat i okupacija zemlje dočekao je kao upravitelj Šumske manipulacije Okućani, odnosno kao upravitelj Šumarije Gola u prijekodravskom kraju. Nakon jednogodišnjeg izostanka s posla zbog bolesti ( 1944. – 1945. ) nastavlja s radom. Krajem 1945. godine premješten je na dužnost upravitelja Šumske manipulacije u Novoselec Križ. U Gorski kotar dolazi 6. ožujka 1947. u Šumsko gospodarstvo „Gorski kotar“ a potom u delnički ŠIP za šefa proizvodnje odnosno upravitelja „Radilišta“ Delnice. Od 15. siječnja 1952. godine do 6. veljače 1953. godine bio je upravitelj Pogona Vrata ( tvornica pokućstva ) DIP-a „Delnice. U godinu dana rada u vratarskom pogonu, pripremio je petogodišnji plan razvoja proizvodnje s potrebitim investicijskim ulaganjima koja su kasnije većim dijelom i realizirana. U proljeće 1953. godine napušta drvnu industriju i odlazi isprva nakratko na dužnost višeg referenta šumarstva u Privrednom odjelu NO Kotara Delnice da bi ubrzo od 14. travnja 1953. do 28. travnja 1954. godine u Šumskom gospodarstvu „Viševica“ Rijeka obnašao dužnost upravitelja Šumarije Rijeka. Preselivši s obitelji u Rijeku, inženjer Korica najduže je radio kao šumarski i lovni inspektor ukupno provevši na toj dužnost 23 godine ( 29. travnja 1954. – 1. srpnja 1977. ). Sve to vrijeme radio je na području bivšeg Kotara Rijeka, kasnije Zajednice općina Rijeka i obavljao inspekcijski nadzor na cijelom području Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i otoka Krk, Pag, Cres i Lošinj. Znakovito je da je za područje Gorskog kotara dao niz prijedloga i rješenja glede očuvanja i zaštite divljači. Umirovljen je 1. srpnja 1977. godine da bi nakon toga još punih deset godina obnašao dužnost v. d. tajnika Saveza lovačkih društava Općine Rijeka.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva DIP –a „Delnice“ Sastavio: Željko Laloš

VJEKOSLAV PETRANOVIĆ – VEKIĆ športaš, športski djelatnik

Rodio se u Delnicama 21. listopada 1936. godine a umro je 19. veljače 2012. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Bio je dugogodišnji djelatnik TRO „Goranin“ Delnice kao i dugogodišnji član Mješovitog pjevačkog zbora KUD –a „Delnice“.

Športsku karijeru započeo je kao nogometaš igrajući za nogometne klubove „Metalac“, „Mladi radnik“ i „Goranin“. U delničkom Omladinskom nogometnom klubu „Metalac“ bio je jedan od ponajboljih nogometaša i neizostavni prvotimac seniorske momčadi.
Posebice zapažene uspjehe postigao je u skijaškom trčanju na republičkim i državnim prvenstvima. Na skijaškom prvenstvu bivše države održanom u Delnicama 1956. Godine, u utrci na 10 kilometara osvojio je prvo mjesto. Da bi uspjeh bio što bolji Petranović je dominaciju potvrdio i u muškoj štafeti koja je u utrci na 3 x 5 kilometara također osvojila prvo mjesto. Tim uspjesima prethodilo je Petranovićevo osvajanja više naslova prvaka Hrvatske u mlađim uzrastima. Na Kupu „Kurikkala“ održanom 1956. godine na skijaškim terenima slovenske Planice u vrlo jakoj međunarodnoj konkurenciji osvojio je 6. Mjesto, ostvarivši najvrjedniji rezultat od svih reprezentativaca Jugoslavije. Godinu potom otišao je na služenje vojnog roka. Umjesto da služi vojni rok kao i svi ostali skijaški reprezentativci u planinskoj jedinici, iz neobjašnjivih razloga upućen je na služenje mornaričkog vojnog roka u trajanju od tri godine. Time su mu bili onemogućeni redoviti treninzi i kontinuitet u pripremama za skijaška natjecanja.

U razdoblju od 1960. do 1964. godine završio je školovanje za trenera skijaša nordijskih disciplina te se aktivno uključio, u Skijaškom klubu „Goranin“ Delnice, radu s mlađim uzrastima skijaša. Godine 1962. dao je veliki doprinos organizaciji provedbe skijaških natjecanja na Kupu „Kurikkala“ održanom u Delnicama. Od 1961. godine aktivno se počeo baviti i kuglanjem gdje je postigao niz osobnih i klupskih uspjeha. Najuspješnija bila mu je 1971. godina kada su delnički kuglači osvojili prvo mjesto u Zonskoj ligi i dominirali njome nekoliko idućih godina. Bio je i dugogodišnji trener Ženskog kuglačkog kluba „Goranin“ Delnice za kojeg je nastupala svjetska prvakinja u kuglanju 2012. godine Snježana Komar.

Za života primio je veliki broj priznanja SFK Općine Delnice. Dobitnik je priznanja iz 1976. godine povodom 50. obljetnice Skijaškog saveza Jugoslavije za veliki doprinos u razvoju skijaškog športa. Godine 2001. dobio je posebno priznanje povodom 70. obljetnice postojanja Nogometnog kluba „Goranin“ Delnice za unapređenje i popularizaciju nogometnog športa u Delnicama a time i Gorskog kotara. Iste godine dobio je i nagradu Grada Delnica za zaslužnog športaša godine. Godine 2014. posthumno mu je dodijeljena nagrada Grada Delnica za životno djelo u sportu. U spomen na njega i njegova sportska dostignuća, svake godine u delničkoj kuglani održavaju se memorijalna kuglačka natjecanja. Na fotografiji Vjekoslav Petranović u štafetnoj utrci 1956. godine.

Izvori: Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 2013. godine, Arhiva SFK Općine Delnice. Sastavio: Željko Laloš

NIKOLA MUVRIN dr. veterinarske medicine, hrvatski branitelj

Rodio se 11. studenog 1952. godine a umro je 14. studenog 2016. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Ivana i Adele rođ. Pleše. Osnovnu školu završio je u Delnicama kao i gimnaziju maturiravši 1963. godine. Na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1967. godine i stekao zvanje doktora veterinarske medicine. Po završetku fakulteta zaposlio se u Veterinarskoj stanici u Delnicama u kojoj je radio 27 godina od čega 14 godina kao njezin direktor. U međuvremenu obnašao je dužnost predsjednika Skupštine Općine Delnice ( profesionalno u jednom mandatu ) i volonterski predsjednika Vijeća mjesnih zajednica u četverogodišnjem mandatu. Uz redovnu radnu djelatnost obnašao je i dužnosti: člana Predsjedništva društva veterinara i veterinarskih tehničara Zajednica Općina Rijeka, člana Odbora Republičke zajednice za zdravstvenu zaštitu stoke, člana Predsjedništva društva „Pajdaš“ Delnice za uzgoj i zaštitu malih životinja i člana Lovačkog društva „Tetrijeb“ Delnice i njegovog Predsjedništva.

U prvim danima Domovinskog rata od 23. rujna 1991. godine obnašao je dužnost vođe lovačke grupe Samostalnog lovačkog voda „Crna udovica“ iz Delnica i bio voditelj Veterinarske službe Kriznog štaba Općine Delnice. Početkom 1992. godine pripadnik je 138. brigade HV „R“. Nositelj je „Spomenice domovinske zahvalnosti“.

Po završetku Domovinskog rata aktivno se uključio u društveno – politički život Grada Delnice. Bio je jedan od osnivača Goranske stranke ( Primorsko – goranskog saveza ) ogranka Delnice. Nadalje, u četverogodišnjem mandatu obnašao je dužnost člana Gradskog poglavarstva Grada Delnice te člana Upravnog vijeća Doma zdravlja „Dr. Josip Kajfeš“ Delnice. Bio je i član Vijeća Grada Delnice u kojem je prekinuo članstvo zbog odlaska na radno mjesto direktora Gradskog komunalno – trgovačkog društva „Risnjak – Delnice“ d. o. o. gdje ga je zatekla iznenadna smrt.

Za života stekao je veliko radno iskustvo obnašajući godinama odgovorne dužnosti. Osjećaj prema rodnom kraju vezao ga je i životno zadržao na prostoru Gorskog kotara i Delnica.

Izvori: Obitelj Muvrin, Pismohrana 138. Brigade HV Sastavio: Željko Laloš

IVAN BOLKOVAC – Buky samouki glazbenik, dobitnik godišnje nagrade Grada Delnice

Rodio se 1950. godine u Delnicama gdje je i umro 2014. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Sin Ivana i Zorice . Osnovnu školu završio je u rodnim Delnicama. Kako su se prvi taktovi „rock and rolla“ počeli svirati u Delnicama ranih 1960. – tih godina , krajem 1964. Ivan Bolkovac bio je jedan od osnivača Vokalno instrumentalnog sastava „Crne pantere“ svirajući bas gitaru. Sastav je djelovao do 1966. godine kada mijenja ime u VIS „Runolist“ u kojem Ivan Bolkovac i nadalje s velikim uspjehom nastupa. Godine 1970 u Delnicama je osnovan novi VIS „Fenix“ koji nakon godinu dana nastupa širom Gorskog kotara mijenja ime u VIS „Lux“ u kojem i nadalje, sada već nadaleko poznati delnički a time i goranski bas gitarist Ivana Bolkovac svirao gdje uz bas gitara sve zapaženiji su njegovi nastupi sa trubom. Sastav ubrzo poprima status profesionalnog sastava prijavljenog za nastupe u Udruzi muzičara Hrvatske. Sve do sredine 1975. godine VIS „Lux“ imao je zapažene nastupe u Rijeci i Opatiji i drugim gornjojadranskim turističkim mjestima. Sastav je svirao, i na tada u Rijeci, usidrenom brodu „Barba Rude“.

Usporedo sa nastupima u delničkim vokalno instrumentalnim sastavima, Bolkovac je svirao u razdoblju od 1966. do 1970. godine u grupi delničkih glazbenika nastupajući u Delničkom klubu mladih i Radničkom domu Delnice. Potporu njihovim nastupima dala je Općinska konferencija saveza socijalističke omladine Delnice i Radničko sveučilište Delnice.

U razdoblju od 1975. do 1982. godine postao je članom popularnog delničkog „Kvakin Jazza“ a od 1982. godine do 2006. svirao je u delničkom sastavu „Bojsa band“. Uz gitaru postao je prepoznatljiv u izvođenju na trubi meksikanskih melodija. U razdoblju od 1975. do 2006. godine Bolkovac je nastupao na otvorenju mnogih novoizgrađenih objekata, proslavama značajnih datuma, proslavama Grada Delnica, otvaranju republičkih i državnih skijaških natjecanja, maskiranim zabavama, marohlinijadama, turističkim priredbama, pirovima, igrankama pa sve do nastupa u inozemstvu ( Mađarska ). Uspješne nastupe zabilježio je na „špancir festu“ 2004 i 2005. u Varaždinu, na sajmu sira u talijanskoj Fagaggui, na premijerama hrvatskih filmova „Božić u Beču“ i „Kraljica noći“, nastupima na „Goranskim noćima“ u Hotelu „Ambasador“ u Opatiji i Društvu „Gorana“ u Rijeci, sviranjem na turističkoj manifestaciji „Ljeto na Lujzijani“ i Svijet Kupe“ u Brodu na Kupi i mnogim drugim.

Godine 1963. u Limenoj glazbi Delnice napravio je prvi korake u učenju sviranja trube da bi za godinu dana imao prve nastupe. Više od godinu sa odskočišta skijaške skakaonice na Japlenškom vrhu u Delnicama, u 22 sata, na trubi, svirao je uspavanku Gradu. Bio je to po mnogo čemu jedinstveni događaj nigdje do tada zabilježen u Gorskom kotaru.

Ivan Bolkovac u razdoblju od 1977. do 2009. Godine, kada je otišao u invalidsku mirovinu, radio je kao pomoćni radnik u skladištu pomoćnog materijala OOUR –a „Jela“ Delnice DIP –a „Delnice“. U razdoblju od 1970. do 1980 povremeno je honorarno obnašao dužnost kinooperatera Kina „Partizan „ Delnice. O njemu i Franji Janešu – Frenkiju, koji su zajedno svirali u delničkim sastavima, snimljen je u organizaciji HRT –a dokumentarni film „Frenky i Buky“.

Godine 2011. dobio je Godišnju nagradu Grada Delnice kao osoba koja je svojim neumornim radom, zalaganjem i aktivnošću u kulturnom životu Grada, približio puhačke i žičane instrumente a naročito trubu i gitaru široj publici, osvojivši simpatije u srcima svih građana. Njegova je popularnost bila neupitna. Osim pozitivnim duhom, na kolege je djelovao upornošću i angažiranošću te davao primjer mladima u glazbi. Svojim glazbenim „pričama“ motivirao je na promišljanje o važnosti društvenog rada te davanja sebe zajednici, u svrhu općeg dobra i utjecaja na svakog pojedinca da cijeni zvuk i glazbu.

Sastavio: Željko Laloš

DRAGUTIN DOMAINKO inž. kemije i tehnologije, sveučilišni profesor

Rodio se u Delnicama 1899. a umro je 1979. godine. Osnovnu školu završio je u Delnicama a gimnaziju 1917. godine u Varaždinu. Na Višoj tehničkoj školi u Beču 1921. godine završio je studij tehničke kemije i tehnologije. Radio je u struci u mnogim domaćim i inozemnim poduzećima. Po završetku Drugog svjetskog rata od 1946. Godine, radio je u Ministarstvu industrije i šumarstva Narodne Republike Hrvatske. Dvije godine potom, u jesen 1948. Godine, uposlio se na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i predavao predmet „Organizacija i poslovanje industrijskih poduzeća“. Godine 1952. izabran je za docenta a 1958. za izvanrednog profesora. Na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu predavao je od 1954. godine zaštitu na radu. Napisao je veliki broj udžbenika, priručnika i članaka iz svoje struke, poglavito iz zaštite na radu. Najpoznatiji su mu radovi: „Organizacija rada oko predupređenja nesrečnih slučajeva i bolesti“ ( 1927. ), „Inspekcija rada i sprovođenje tehničko – higijenskih zaštitnih mjera u našoj državi“ ( 1927. ), „Tehnika i ekonomika čovjeka pri radu“ ( 1930. ), „Uputstva za provjetravanje radnih prostorija ( 1930.), „Racionalizacija i standardizacija sredstava za sniženje proizvodnih troškova“ ( 1946. ), „Osnovi organizacije proizvodnje u industrijskim poduzećima ( 1949. ), „O metodama za povećanje proizvodnosti rada“ ( 1955. ) i „ Ekonomika proizvodnje u industrijskim poduzećima“ ( 1960. ).

Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš

FRANJO MIHELČIĆ športaš - nogometaš

Rodio se u Delnicama 30. kolovoza 1930. godine gdje je i umro 26. siječnja 2000. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Osnovnu školu završio je u Delnicama. Bio je djelatnik delničke „Industromontaže“ i TRO „Goranin“ Delnice, gdje je položio stručni ispit za klaoničkog mesara, na kojem radnom mjestu je proveo glavninu radnog vijeka.

U vrijeme služenja vojnog roka u Kruševcu nastupao je za garnizonsku nogometnu momčad. Njegovo nogometno znanje vrlo brzo uočilo je stručno rukovodstva Fudbalskog kluba „Napredak“ iz Kruševca. Bilo mu je predloženo da po završetku služenja vojnog roka ostane u Kruševcu i nastupa za FK „Napredak“ no Mihelčić se zahvalio na ponudi i interesu za njegove nogometne usluge i vrati se u rodne Delnice. Postaje članom NK „Goran“ Delnice. Radeći na popularizaciji nogometnog športa u Delnicama krajem 1953. godine postaje članom inicijativnog odbora za osnivanjem Omladinskog nogometnog kluba „Metalac“ Delnice. Klub je osnovan 25. ožujka 1954. godine a Mihelčić postaje kapetanom prve momčadi i nositelj igre prve momčadi. Na međunarodnom nogometnom turniru u Kočevju 1956. godine, Mihelčić je sa „Metalcem“ osvojio drugo mjesto i kao kapetan momčadi primio od domaćina posrebreni pehar. Bio je proglašen za najboljeg igrača turnira. Za delnički „Metalac“ nastupao je tri sezone ali ozljeda koljena trajno ga je udaljila sa nogometnih terena. Kraće vrijeme radio je sa mlađim uzrastima kluba ali zbog obveza na radnom mjestu napustio je trenerski poziv. Prema ocijeni većine delničkih nogometnih trenera bio je jedan od ponajboljih nogometaša svoga vremena.

Sastavio: Željko Laloš

MATIJA PLEŠE dipl. inž. šumarstva

Rodio se 22. srpnja 1951. godine u Delnicama gdje je i umro 2011. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Dragutina i Dragice rođ. Šnajder. Otac mu je bio radnik a majka učiteljica. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Delnicama, maturiravši na Srednjoj šumarskoj školi 1970. godine. Šumarstvo je studirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 6. svibnja 1976. godine. Po završetku fakulteta zaposlio se u Šumariji Delnice. Nakon pripravničkog staža isprva je bio imenovan za referenta za iskorišćivanje šuma, a osnivanjem Primorsko – goranskog Šumskog gospodarstva Delnice postao je upraviteljem RJ Šumarija Delnice OOUR –a za uzgoj i zaštitu šuma Delnice. Ustrojem Javnog poduzeća „Hrvatske šume“ p. o. Zagreb, imenovan je revirnikom za Gospodarsku jedinicu Delnice a od 1. siječnja 1992. godine postaje upraviteljem Šumarije Delnice. Poradi zdravstvenih razloga, na osobni zahtjev, 1. srpnja 1977. godine napušta radno mjesto upravitelja ta je raspoređen na dužnost stručnog suradnika za uzgoj šuma u Odjelu za proizvodnju Uprave šuma „Delnice“. Bio je dugogodišnji član HŠD. Suautor je poznatog stručnog rada „Intenzitet zaraze obične jele ( Abies alba Mill. ) imelom ( Viscum album L. ssp. Abietis ( Wiesb ) Abrom. ), na području Uprave šuma podružnice Delnice.

Izvor: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Priredio: Željko Laloš

MIRKO OŽEGOVIĆ senjsko modruški biskup

Rodio se 30. rujna 1775. godine u mjestu Vinarec kraj Križevaca a umro je 8. siječnja 1869. godine u Senju. Studirao je filozofiju i pravo a od 1798. godine bogosloviju u Zagrebu. Za svećenika zaređen je 1801. godine i postaje kapelanom u Konjščini a potom sve do 1815. godine bio je župnik u Bisagu. Godine 1807. imenovan je vicearhiđakonom Zelinskog kotara i izvjestiteljem biskupskog konzistorija. Od 1826. godine obnašao je dužnost prodirektora Zagrebačke akademije i školskog nadzornika za Hrvatsku. U razdoblju od 1827. do 1829. godine bio je ravnatelj Klasične gimnazije u Zagrebu. U isto vrijeme od 1827. godine imenovan je arhiđakonom varaždinskim , 1828. prisjednikom Banskog stola a 1829. godine prelatom Stola sedmorice. U razdoblju od 1830. do 1832. godine bio je poslanik na zajedničkom Hrvatsko ugarskom Saboru. Godine 1833. imenovan je Senjsko modruškim biskupom te je za biskupsko središte odabrao Senj gdje je 1835. izgradio biskupski dvor , 1837. otvorio je gimnaziju a 1857. konvikt kao član Hrvatskog sabora, da bi 1848. godine predvodio delegaciju koja je Josipa Jelačića predlagala za bana. Iste godine prvi je uveo narodni jezik u svoju biskupsku kancelariju. Godinu potom imenovan je tajnim carskim savjetnikom. Zauzimao se za obranu hrvatskog državnog prava i pobijao je teze o pripadnosti sjeverne Hrvatske i Slavonije Ugarskoj. Godine 1859. nastojao je uvesti u svakodnevnicu novi liturgijski priručnik na hrvatskom jeziku. Pripadao je plemićkoj obitelji Ožegovića Barlabaševačkih.

Godine 1852. u Senju zaredio je za svećenika Franju Račkog, prvog predsjednika HAZU-a. Biskup Ožegović na blagdan Sv. Ivana Krstitelja u lipnju 1839. godine predvodio je u Delnicama crkveni obred postavljanja i blagoslova Središnjeg križa s kipom ( raspelom ) raspetoga Isusa na mjestu novog groblja na predjelu Mrtvica podno uzvisine Rebar. Obredu je prethodila procesija koja se kretala od crkve Sv. Ivana Krstitelja do groblja na Vidmu u delničkom Zdolanjskom kraju i poljem do predjela Mrtvica. Lokaciju novog delničkog groblja usuglasio je dogovorom biskup Ožegović i delnički župnik Nikola Car sa vlasnicima njiva na način, da su bez naknade odstupili površine za potrebe groblja. Crkva se obvezala da će svake godine na dan njihove smrti održavati njima u spomen mise zadušnice. Postavljanjem Središnjeg križa ( u narodu zvanog „Muka Isusova“ ) sada na novom groblju, prema zapisu župnika Cara – Mjesnom groblju „Mrtvice“, dječje groblje iz 1812. godine kraj Kapelice Sv. Duha ( u novije vrijeme poznatija kao stara mrtvačnica ) pripojeno je tom groblju. Biskup Ožegović u razdoblju od 28. do 30. lipnja iste godine predvodio je obrede pokopa umrlih Delničana sahranjenih na novom groblju. Sahranjeni su Neža Majnarić – Rošičova i Josip Majnarić – Vrbönof . Bili su to prvi grobovi sahranjenih Delničana na novom Mjesnom groblju „Mrtvice“.

Uz 140. obljetnicu postojanja Mjesnog groblja „Mrtvice“ u Delnicama, uz Dan Mjesne zajednice Delnice, 8. rujna 1979. godine donesena je odluka da groblje ubuduće nosi naziv Gradsko groblje „Mrtvice“ Delnice. Radovi na njegovom proširenju prema uzvisini Rebar izvršeni su 2004. godine.

Izvori: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ Zagreb, Arhiva crkve Sv. Ivana Krstitelja Delnice iz 1937. godine – zabilježio Zvonko Kezele, Arhiva Mjesne zajednice Delnice iz 1970 – tih godina. Priredio: Željko Laloš

JURAJ SKOČILIĆ župnik , graditelj kapelice Sv. Duha

Rodom iz Bribira upravljao je delničkom župom u razdoblju od 1810. do 1820. godine. Sagradio je 1813. godine drvenu kapelicu Sv. Duha ( del. Mrtvíčka kapéjleca ) u donjem dijelu prostora budućeg novog groblja na Mrtvicama, uz dječje groblje. Kapelicu je sagradio u povodu 100. obljetnice završetka iseljavanja delničkih obitelji u Slavoniju, Moslavinu i manjim dijelom u Liku. Na istom mjestu 1830. godine iznova ali sada zidanu kapelicu, sagradio je župnik Nikola Car. U novijoj povijesti prije 1970 – tih godina imala je funkciju mrtvačnice sve do izgradnje nove mrtvačnice iz koje je prvi sprovod bio pokojnom Delničaninu Mihi Gašparcu – Tomöžovene ( 1904. – 1970. ) Kapelica Sv. Duha sanirana je 2006. godine. Župnik Skočilić ostavio je vrlo vrijedne cjelovite zapise o radu pučke škole u Delnicama za razdoblje 1805. – 1817. godine. Umro je i sahranjen u Delnicama.

Izvori: Arhiva crkve Sv. Ivana Krstitelja Delnice iz 1937. godine – zabilježio Zvonko Kezele, Arhiva MZ Delnice iz 1971. Priredio: Željko Laloš

DRAGO VIN dipl. inž. šumarstva, šumarski savjetnik

Rodio se u Sisku 30. listopada 1921. godine a umro je u Đakovu 20. kolovoza 1995. godine. Rođen je u obitelji željezničara. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sisku. Maturirao je 1941. godine. Studij šumarstva upisao je 1941. godine na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Studij je prekinuo 19. lipnja 1943. godine gdje na poziv odlazi u Hrvatsku domobransku vojsku u kojoj je ostao sve do završetka Drugog svjetskog rata. Nakon rata nastavio je studij diplomiravši 15. prosinca 1949. godine. Po završetku studija uposlio se u Šumsko građevinskom poduzeću Nova Gradiška. Radio je na poslovima projektiranja i izvođenja radova na šumskim prometnicama. U proljeće 1952. godine premješten je u Šumsko građevinsko poduzeće Delnice gdje je radio sve do srpnja 1958. godine kada je premješten u Šumariju Novska na radno mjesto referenta za iskorišćivanje šuma. Godine 1960. raspoređen je na dužnost rukovoditelja građevinske operative u novoosnovanom Šumskom gospodarstvu Nova Gradiška a zatim obnaša dužnost upravitelja OOUR-a građevinarstva u istom šumskom gospodarstvu. Na tom radnom mjestu radio je do kolovoza 1987. godine kada je umirovljen. Gotovo čitav radni vijek proveo je na poslovima u šumskom građevinarstvu. Izgradio je mnogo kilometara šumskih prometnica, mostova, propusta i drugih objekata u šumama novigradskog, novskog, lipovljanskog, kutinskog, popovačkog, novoselačkog, ivanić –gradskog i goranskog područja.

Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš

MIROSLAV SUKALIĆ dipl. inž. šumarstva

Rodio se u Karlovcu 25. rujna 1916. godine a umro je 1996. godine. Sin Srećka i Davide rođ. Krajač. Otac mu je bio bankovni činovnik a majka kućanica. Djetinjstvo je proveo u Senju i na Sušaku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Maturirao je na Realnoj gimnaziji 1933. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Posljednju godinu studija proveo je na istorodnom fakultetu u Zemunu gdje je diplomirao 4. srpnja 1940. godine. Po završetku studija uposlio se u Šumariji Skrad gdje je kao pomoćnik upravitelja šumarije Vilima Kučića radio na poslovima uređivanja šume. Nakon godinu dana otišao je u Njemačku gdje je 2. ožujka 1941. godine primljen na službu u Zavodu za šumarstvo u Tharandtu. Iza Drugog svjetskog rata 14. kolovoza 1945. godine vratio se u Hrvatsku i uposlio kod Zemaljskog šumarskog poduzeća, radeći isprva na poslovima planiranja a zatim na poslovima manipulacije u Delnicama. Potom prelazi na rad u Šumsko građevinsko poduzeće Rijeka gdje je u okviru Geodetske sekcije „Jurjevo“ radio na trasiranju i izvođenju šumskih cesta na području sjevernog Velebita. U Šumsko gospodarstvo Delnice – Građevnu upravu Delnice dolazi početkom 1965. godine na dužnost upravitelja uprave. U istom gospodarstvu 1. studenog 1967. godine radio je u Odsjeku za uređivanje šuma gdje je uz kraća premještanje u Šumariju Mali Lošinj ( 31. prosinca 1979. ) odnosno Šumariju Rijeka ( 16. ožujka 1972. ) radio sve do umirovljenja 30. svibnja 1977. godine. Uz obične taksacijske radove a u sklopu posebne geodetske grupe pri Šumskom gospodarstvu Delnice, najviše je radio na snimanju zemljišta, trasiranju šumskih komunikacija te na reambulaciji i obnovi šumskih međa. Na poslovima uređenja šuma prema privatnim posjedima napisao je 1970. godine vrijednu publikaciju“Deset godina razvitka Šumskog gospodarstva Delnice“.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš

MARIJAN BREŽNJAK dr. sc. , dipl. inž. šumarstva, dekan Šumarskog fakulteta

Rodio se 27. travnja 1926. godine u Zagrebu a umro je 16. siječnja 2014. godine u Zagrebu. U Zagrebu polazio je osnovnu školu i gimnaziju na kojoj je maturirao 1946. godine. Na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1952. godine. Po završetku studija radio je u drvno industrijskim poduzećima u Klani i Delnicama. Godine 1955. izabran je za asistenta iz predmeta „Pilanska prerada drva“ u Zavodu za tehnologiju Poljoprivredno – šumarskog fakulteta u Zagrebu. Na temelju obranjene disertacije naslova „ Neke eksploatacione karakteristike tračnih pila i jarmača“ stekao je 1964. godine naslov doktora šumarskih znanosti iz područja pilanske prerade drva. Godine 1971. izabran je za docenta obranivši habilitacijski rad „Piljenje kružnim pilama sa stlačenim zupcima uz velike pomake po zupcu“. Za izvanrednog profesora izabran je 1972. a za redovitog 1977. iz predmeta „ Tehnologija masivnog drva“. Akademsko zvanje „ profesor emeritus“ stekao je na zagrebačkom Šumarskom fakultetu 2000. godine. Na Šumarskom fakultetu vodio je laboratorijske i terenske vježbe na dodiplomskoj nastavi. Vodio je studije za postizanje zvanja magistra i doktora znanosti iz tehnologije masivnog drva. Povremeno je honorarno predavao na Drvarskom odjelu Biotehničkog fakulteta u Ljubljani. Jedan semestar 1992. godine predavao je na Drvno tehnološkom odjelu Visoke poljoprivredne škole u norveškom Aasu. Rezultati njegovih čestih boravaka u Skandinaviji ( Norveška, Švedska, Finska ) rezultirali su stvaranju brojnih znanstvenih i stručnih radova koje je objavljivao u mnogim svjetskim znanstveno – stručnim časopisima. Kao ekspert za pilanarstvo u organizaciji Ujedinjenih naroda ( FAO ) boravio je i radio godinu dana u Rangoonu ( Burma ) gdje je izradio niz studija, projekata i ekspertiza za Vladu Burme. U tijeku dugogodišnje nastavne, znanstvene i stručne aktivnosti dr. sc. Brežnjak, često je odlazio u razne svjetske istraživačke centre iz područja drvne industrije i tehnike, posebno u svezi pilanarstva ( SAD, Engleska, Njemačka, Japan, Finska, Slovačka ). Obnašao je niz funkcija u raznim međunarodnim stručnim organizacijama. Objavio je više od 70 znanstvenih i stručnih radova, 18 stručno – informatičkih radova, 12 ekspertiza i projekata, 22 prijevoda iz strane znanstvene i stručne literature, 4 knjige – udžbenike te niz informativnih stručnih radova. Održao je više od 30 javnih predavanja na hrvatskom, engleskom i norveškom jeziku. Za cjeloviti dugogodišnji stručno znanstveni rad dobio je 1999. godine na Šumarskom fakultetu u Zagrebu priznanje kao „zaslužni profesor“ u povodu 320. obljetnice postojanja Sveučilišta u Zagrebu. Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „ Tračna pila jarmača“ ( 1960. ), „Finoća površine piljenica ispiljenih na jarmači“ ( 1960. ), „Kompleksno iskorišćivanje drveta i promjene koncepcije pilanske prerade drva“ ( 1960. ), „ Listovi pila vertikalnih jarmača s oštricom iz tvrdih legura“ ( 1960. ), „Pilane potočare u Gorskom kotaru“ ( 1960. ), „Transport trupaca konjima i traktorima na utabanom snježnom putu“ ( 1964. ), „Piljenje jelovih trupaca i procjena kvalitete piljenica“ ( 1985. ), „Štete u drvnoj industriji uslijed srpske agresije na Republiku Hrvatsku“ ( 1991. ), „ Drvo – taj divni materijal“ ( 1996. ), „Pilanska tehnologija drva“ ( 1997. ) , „Primarna mehanička obrada jelovine“ ( 2001. ) i Pilanska obrada bukve u Hrvatskoj“ ( 2003. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Priredio: Željko Laloš

JOSIP KRAŠ narodni heroj, organizator ustanka u Gorskom kotaru

Rodio se u Vuglovecu kraj Ivanca 26. ožujka 1900. godine a poginuo je 18. listopada 1941. godine u Karlovcu, naišavši na ustašku zasjedu. Godine 1919. nakon izučenog pekarskog zanata u Varaždinu postao je članom KPJ. U aktivnosti naprednog radničkog sindikata uključio se 1920. godine. Od 1926. godine obnašao je dužnost tehničkog voditelja i jednog od urednika lista „Borba“. Godine 1929. osuđen je na petogodišnju robiju koju je izdržavao u Srijemskom Mitrovici. Po izdržanoj kazni u Zagrebu 1936. organizirao je veliki štrajk pekarskih radnika. Za člana CK KPH izabran je 1937. a godinu potom za organizacijskog sekretara CK KPH. Pred Drugi svjetski rat pokrenuo je izlaženje lista „Radnik“ a kao organizator mnogih štrajkova bio je zatvoren 1939/40. u kaznionici Lepoglava. Od 1940. godine djelovao je u ilegali. Bio je jedan od glavnih organizatora antifašističkog ustanka naroda na Kordunu, Baniji i Gorskom kotaru.

Za narodnog heroja proglašen je 26. srpnja 1945. godine. Sahranjen je u grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju. Godine 1965. njegova rodna kuća u Vuglovecu uređena je u memorijalni muzej a po njemu je 1950. nazvana zagrebačka tvornica keksa i čokolade „ Josip Kraš“ koja je od 1992 nosila naziv „Kraš“. U Delnicama, prije osamostaljenja Hrvatske, sadašnja Frankopanska ulica nosila je naziv Ulica narodnog heroja Josipa Kraša.

Izvor: OK SKH Delnice Sastaviop: Željko Laloš

IVAN GAŠPARAC inženjer građevinarstva, društveno politički djelatnik

Rodio se 31. listopada 1930. godine u Delnicama a umro je 22. rujna 2017. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Osnovnu školu završio je u Delnicama a srednju tehničku građevinsku u Zagrebu. Potom je završio dvogodišnji studij na Građevinskom fakultetu u Zagrebu i stekao zvanje građevinskog inženjera. Po završetku školovanja odslužio je vojni rok a potom se upošljava, sukladno planu raspodjele Sekretarijata za građevinarstvo Republike Hrvatske, u Istarskim ugljenokopima Raša gdje je obnašao dužnost rukovoditelja građevinskih poslova u stambenom naselju Podlabin. Godine 1954. vratio se u Delnice i uposlio u Građevinsko privrednom poduzeću „Delnice“ gdje je obnašao dužnost tehničkog rukovoditelja poduzeća. Dvije godine potom prešao je u Građevinsko poduzeće „Građevinar“ Delnice na poslove tehničkog rukovoditelja građevinske operative da bi ubrzo bio imenovan u Građevinskoj upravi Općine Delnice na poslove voditelja građevinskih investicija i prostornog uređenja Općine Delnice. Godine 1957. imenovan je za predsjednika Komiteta za urbanizam , građevinarstvo i prostorno planiranje Općine Delnice na kojim je poslovima radio sve do 1978. godine. U razdoblju od 1978. do 1991. Godine, kada je umirovljen, iznova je radio u Građevinskoj upravi Općine Delnice kao njezin rukovoditelj.

Ivan Gašparac bio je poznati društveno politički djelatnik. U razdoblju od 1978. do 1982. godine obnašao je dužnost sekretara Općinskog komiteta SKH Delnice. Bio je član Međuopćinske konferencije SKH ZO Rijeka te član komisije CK SKH Hrvatske za pritužbe i žalbe članstva. Nazočio je radu 11 kongresa SKH u svojstvu delegata. U studenom 1979. godine bio je jedan od inicijatora realizacije ideje o bratimljenju Općine Delnice s Općinom centar Ljubljana. Uz Dan općine Delnice i Dan Mjesne zajednice Delnice, na svečanoj sjednici izvršnih tijela Općine Delnice održane 8. rujna 1980. Godine, potpisana je povelja o bratimljenju općina. Tom je prigodom u Grabanjskim dražicama u spomen na četvoricu strijeljanih partizana u Drugom svjetskom ratu otkrivena spomen ploča. Gašparac je neposredno sudjelovao i bio inicijator ideje uvođenja registracije „DE“ na vozilima na području gradova Delnica i Čabra. Ideja je zaživjela u veljači 1982. godine. Zamjenom registracijske oznake „RI „ u „ DE „ vlasnici motornih vozila, njih oko 4000 tisuće, stekli su pravo plaćanja manjeg iznosa za obvezno osiguranje obzirom da su područja općina Delnice i Čabar ušla u treću rizičnu zonu po broju nesreća u odnosu na raniju prvu za riječko područje.

Od ostalih aktivnosti Gašparac je obnašao dužnost člana Izvršnog odbora u vodoprivredi SIZ-a za vodoprivredu Zajednice općina Rijeka. Bio je i član Izvršnog odbora SIZ-a za ceste ZO Rijeka te član Izvršnog odbora za vodoprivredu Hrvatske i SIZ-a za ceste Hrvatske. Bio je i dugogodišnji predsjednik SUBNOR-a Grada Delnica, član Izvršnog odbora SUBNOR-a ZO Rijeka, delegat u SUBNOR-u Republike Hrvatske te u više mandata predsjednik Mjesne zajednice Delnice.

Na području vatrogastva od 1960. do 2017. godine bio je redovni član DVD-a Delnice. U vatrogastvu obnašao je dužnosti ađutanta, zamjenika zapovjednika vatrogasne jedinice Delnice, predsjednika Vatrogasnog saveza Općine Delnice, člana Izvršnog odbora Vatrogasnog saveza Republike Hrvatske i člana Vatrogasnog saveza SFRJ. Bio je projektant zgrade Vatrogasnog doma u Delnicama te projektant nove mrtvačnice na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Uvelike je pridonio pomoći u radu mnogim DVD-ima na području Općine Delnice. Za života bio je nositelj mnogih odličja, priznanja, zahvalnica i plaketa iz područja struke i društveno političkog rada.

Sastavio: Željko Laloš

MARTIN MIHELČIĆ župnik

Upravljao je delničkom župom u razdoblju od 1898. do 1904. godine. Prije nego što je postao župnik u Delnicama bio je profesor bogoslovije u Senju. Uz to bio je prisjednik duh. stola 1897. godine i podarhiđakon 1897. godine. Blagoslovio je na pučkoj svečanosti otvaranje Kirijaškog zdenca ( del. Furmanske föjnar ) u delničkom Potoku 1903. godine. Župnik Mihelčić dao je potporu podizanja zdenca obzirom da je on simbolizirao , kroz tri ugrađene protočne cijevi, organizirani stoljetni rad šumskih sjekača, pilanara i kirijaša u delničkom kraju. Na njegov prijedlog podizanje zdenca povjereno je klesarskoj obitelji Fumić iz Primorja. Organizirao je uz mnoštvo mještana procesije na Tijelovo od Vid’mskog groblja do groblja „Mrtvice“. Obnovio je u crkvi sv. Ivana Krstitelja pobočne žrtvenike iz 1899. godine i propovjedaonicu. Za župnika Mihelčića pozlaćeni su i kaleži. Godine 1903. nabavio je novi „Božji grob“. Umro je i sahranjen u rodnim Delnicama.

Izvori: Arhiva crkve Sv. Ivana Krstitelja Delnice – zapisao Zvonko Kezele Priredio: Željko Laloš

NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE


| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |