Menu
Cividini, dr. Ante (Brod na Kupi, 12.6.1881. – Ogulin, 29.12.1968.) Pedagog po struci diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu disertacijom „O izvorima i pravcima pesimizma“ koju jer djelomično objavio 1925. godine u časopisu „Nova škola“ kojeg je uređivao četiri godine u vrijeme njegova izlaženja u Čakovcu i Križevcima. U svom radnom vijeku bio je profesor i ravnatelj učiteljskih škola u Križevcima, Zagrebu, Sušaku, Gospiću koju je školu i osnovao i Koprivnici. Početkom prošlog stoljeća bio je i srednjoškolski profesor na Donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Bio je član Družbe „Brače Hrvatskog zmaja“ i urednik glasila „Hrvatski zmaj“. U razdoblju od 1935. do 1939. godine obnašao je dužnost predsjednika Saveza hrvatskih planinarskih društava te je uređivao časopis „Hrvatski planinar“ da bi u razdoblju od 1939. do 1940. godine uređivao časopis „Gorski kotar“. U dva navrata godine 1935 i 1936. izabran je za narodnog zastupnika kotara Čabar na listi HSS-a. Pisao je pjesme, novele, povijesne sadržaje te pedagoške članke. Cividini je objavio i dvije zbirke rukoveti pjesama: „Odjeci gorski“ u Zagrebu 1908. godine te „Gorski kraju – zemaljski raju“ u istom gradu ali 1935. godine.
Prije drugog svjetskog rata u izdanim sveskama „Gorski kotar“ pobudio je određeni interes i stekao određenu popularnost u Gorskom kotaru i među Goranima koji su živjeli van goranskog područja. Cividini kao intelektualac široke naobrazbe ( znao je sedam stranih jezika ) u prvom svesku „Gorski kotar“ daje doprinos mogućnosti za nova kulturno – povijesna te znanstvena i popularna istraživanja goranskog kraja. Piše što o Gorskom kotaru pišu putopisci i zemljopisci a što prirodoslovci, povjesničari i upravna vlast. U ostalim sveskama prikazao je Bosiljevski kraj s feudalnom, pretežno frankopanskom poviješću. Piše o Gospoštiji Krčkih knezova Frankopana a u tri sveske objavljuje pjesnička djela Fran Krste – Frankopana gdje potanko prikazuje kulturne i književno – povijesne događaje u svezi sa ovim djelima. Sva izdanja našla su se pod lupom kritičara koji na niz primjera ukazuju što u njima nedostaje. Primjerice, dok u sveskama Cividini navodi mnoge strane planinare i prirodoslovce koji su obišli Gorski kotar, s druge strane ne spominje veliki broj naših književnih imena i njihovih tekstova o goranskom kraju.
U razdoblju od 1934. do 1936. godine objavio je u vlastitoj naknadi u Zagrebu šest svezaka na ukupno 290 stranica. Godine 1940. počeo je izdavati i slično zamišljeno djelo „Kulturna povijest hrvatskog naroda“ gdje je izdao svega nekoliko svezaka.
Cividini je najavljivao da će napisati i izdati „velebno znanstveno djelo“ o Gorskom kotaru gdje će u njegovom prvom djelu prikazati prirodu opisujući tlo, vodu, uzdah, svijetlo, toplinu, životinje i bilje. U drugom djelu govoriti će o mjestima, selima, zaseocima, starini i znamenitostima a u trećem o tjelesnom i društvenom životu Gorana u prošlosti i sadašnjosti. Sve je ostalo samo na najavi.
Glavna su Cividinijeva djela „Obrazovanje učitelja sa stajališta nacionalne pedagogike“ iz 1908. godine, „Pedagogika – knjiga prva“ iz 1923. godine koje godine izdaje i djelo“O učiteljskom znanju“. U razdoblju od 1933. do 1940. godine objavljuje „Razvoj i sustav suvremene pedagogike“.
U više navrata 1930 – tih godina susretao se u Delnicama sa predsjednikom Upravnog odbora delničke „Narodne čitaonice“ mr. ph. Mirkom Drenovačkim gdje su tražili rješenja unapređenja rada čitaonice sukladno vremenu u kojem je djelovala.
Rodio se u Delnicama 26. kolovoza 1872. godine gdje je završio pučku školu a gimnaziju u Rijeci. Na Gospodarsko šumarskom učilištu u Križevcima diplomirao je 1889. godine. Isprva radi u Otočcu a potom kao kotarski šumar na Sušaku. Nakon smrti oca 1901. godine na osobnu zamolbu premješten je na rad u Kotarsku oblast Delnice. U listopadu 1916. godine odlazi u Zagreb gdje obnaša dužnost zemaljskog šumarskog nadzornika pri hrvatskoj vladi. Nakon sloma Austrougarske monarhije 21. svibnja 1919. godine osniva se u Zagrebu Glavno povjereništvo Ministarstva za agrarnu reformu sa sjedištem u Ogulinu. Ovdje Majnarić radi kao agrarni inspektor sa zadaćom izrade tehničke dokumentacije za revidinkaciju narodnih šuma zatečenih u vlasništvu veleposjednika Thurn Taxisa i Ghyczyja. Na tim poslovima radio je sve do umirovljenja 1922. godine. U razdoblju od 1891. do 1914. godine bio je suradnik Šumarskog lista a od 1890. godine bio je stalni član HSŠD. Po umirovljenju radi kao volonter na reviziji segregacije te po pozivu sudova kao vještak u urbanskim sporovima. Deset godina po umirovljenju u proljeće 1932. godine pristupa u Upravu ekspropriranih šuma u Delnicama kao predsjednik kolegija na kojoj dužnosti ostaje do sredine rujna 1940. godine. Odlazi u Zagreb gdje je umro 1. rujna 1944. godine. Za života objavio je vrlo veliki broj stručnih radova. Za službovanja na Sušaku uz ostale poznati su mu radovi „Osvrt na Kras Grobnika“ iz 1891. godine, „Kulturno – historički odnošaji te nacrt ekonomske osnove grobničkog Krasa“ iz 1893. godine, „Kulture na Grobničkom polju“ iz 1897. godine a iz vremena službovanja u Kotaru Delnice napisao je „Prilog k procjeni naših jelovih i bukovih sastojina“ iz 1904. godine, „Crtice o šumama tropskih krajeva i o nekim inim osobitim inozemnim drvećem“ iz 1907. godine i „Pravilnici o zemljišnim zajednicama“ iz 1910. godine. Majnarić je na uređivanju goranskih šuma radio 27 godina glede čega se danas smatra jednim od naših najstarijih i najsvestranijih uređivača. Glavni njegovi radovi bili su elaborati s gospodarskim osnovama šuma bivših zemljišnih zajednica u Gorskom kotaru. U razdoblju od 1913. do 1941. godine napisao je elaborate za Mrzlu Vodicu, Ravnu Goru, Dol, Lokve, Drivenik, Belgrad, Novi Zagon i Fužine. Godine 1929. posebno je izradio osnovu za šume vlastelinstva Ghyczy. U svim tim elaboratima i osnovama dominira problematika uređivanja preborne šume, njezin bonitet, tekući godišnji prirast te prirast drvne mase sa stanja prije sječe na stanje poslije sječe. U Majnarićevu javnom djelovanju problematika agrarne reforme bila je samo slijed njegove aktivnosti na planu uređivanja šuma. Punih jedanaest godina u razdoblju od 1918. do 1939. godine trebalo je proći da uredbom ozakonjenom 1. Prosinca 1939. godine Majnarić dođe do konačnog i najvećeg po njemu životnog uspjeha. U upornoj borbi za prava bivših goranskih kmetova narod je u području bivšeg veleposjeda Thurn Taxisa došao bez troškova u posjed ne samo šuma izlučenih 1920. godine nego i naknadno ekspropriranih kompleksa ukupne površine 23 414 jutara. Četiri godine prije svoje smrti Majnarić je uputio narodu Gorskog kotara svoju ispovijed i zavjet. Uz ostalo navodi citiram „ Ovaj je dio mog života . pune 22. godine ispunjen borbom za jednu veliku misao i zavjet ……… Na tom su me putu cijelog života vodili poštenje i istina, kojima treba žrtvovati sve, pa i sam život. On treba i mora biti u službi poštenja i istine – život je čovjekov prolazan, ali je glas o njegovom poštenju vječan. Ovo je bila i ostaje moja glavna riječ, i ja sam je uvijek do danas održavao, i održavat ću je sve do posljednjeg časa svoga života“. Josip Majnarić kao šumarski stručnjak i agrarni inspektor jedan je od najveći sinova Gorskog kotara čije ime ostaje neizbrisivo upisano u povijesti gorskokotarskog podneblja.
Rođen je u Delnicama 23. rujna 1914. godine. Igračku karijeru započeo je u Nogometom klubu Zagreb da bi 1933. godine prešao u zagrebačku „Concordiju“ za koju je nastupao sve do 1935. godine. Pleše nadimka Isusek je od 1935. do 1945. godine bio igrač zagrebačkog „Građanskog“ s kojim je osvajao nogometna prvenstva Jugoslavije u sezonama 1936./37. I 1939./40. te prvenstvo Hrvatske 1943. godine. Poslije Drugog svjetskog rata od 1945. nastupa za zagrebački „Dinamo“ u kojem je do 1955. godine odigrao više od dvjesto utakmica a potom prelazi u „Lokomotivu“ za koju nastupa kraće vrijeme. S „Dinamom“ je osvojio prvenstvo FNRJ u sezoni 1947./48. Bio je svestrani nogometaš koristan u obrani i napadu a najbolje utakmice odigrao je na pozicijama pomagača i lijevog krila. Bio je zagrebački, hrvatski i jugoslavenski reprezentativac. Za jugoslavensku reprezentaciju debitirao je 9. svibnja 1937. godine u Budimpešti protiv Mađarske a utakmica je završila rezultatom 1:1. U razdoblju od 1937. do 1946. godine za reprezentaciju odigrao je 6 utakmica i postigao 3 pogotka. Posljednji puta dres reprezentacije Jugoslavije nosio je 9. svibnja 1946. godine u Pragu , u prijateljskoj utakmici u kojoj je reprezentacija Jugoslavije pobijedila Čehoslovačku sa 2:0. Pleše je za zagrebačku reprezentaciju nastupao u razdoblju od 1935. do 1949. godine za koju je odigrao 24 utakmica. Prvu utakmicu za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 15. lipnja 1941. godine u Beču protiv Njemačke ( 1:5) a posljednju prijateljsku utakmicu 9. travnja 1944. godine u Zagrebu protiv Slovačke (7:3). Po završetku igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu. Trenirao je zagrebačke nižerazredne klubove „Trnje“ i „Dubravu“, zatim „Slobodu“ iz Tuzle, „Borac“ iz Travnika, NK „Dubrovnik“ te žensku momčad „Loto“ iz Zagreba. Iz igračke karijere bilježi se jedna njegova zanimljivost. Na prvenstvenoj utakmici u Zagrebu 1947. Godine između „Dinama“ i beogradske „Crvene zvezde“ uspješno je na vratima zamijenio ozlijeđenog vratara Zvonka Dogana. Pleše slovi kao najbolji goranski nogometaš svih vremena. Preminuo je u Zagrebu 11. studenog 1982. godine, gdje je i sahranjen na groblju Mirogoj.
Rodio se u Delnicama 6. siječnja 1906. godine. Po završetku pučke škole u Delnicama postaje šumski radnik radeći na goranskim, slovenskim i bosanskim šumskim radilištima i pilanama gdje se susretao sa svom težinom radničkog poziva. Sve do 1935. godine bio je poznati delnički skijaš učesnik mnogih skijaških natjecanja za prvenstvo Delnica i Gorskog kotara. Pred sam početak Španjolskog građanskog rata godine 1936. s grupom ekonomskih emigranata napušta Jugoslaviju i odlazi u Francusku. U Španjolsku je stigao 18. listopada 1937. godine i pristupa internacionalnim brigadama. Tada je i primljen u članstvo Komunističke partije Španjolske. Nakon sloma Španjolske republike Lenca je zadesila sudbina kao i mnogih boraca internacionalnih brigada. Uhićen je zajedno sa drugim interbrigadistima u Francuskoj i interniran u logor Vernet u Marseillu. U jesen 1941. godine s jednom grupom jugoslavenskih španjolskih dragovoljaca prebacio se preko Njemačke u Jugoslaviju. Odmah nakon dolaska u zemlju priključuje se goranskim partizanima i uključuje u NOB. Vojna iskustva koja je stekao u španjolskom ratu bila su od velike pomoći Goranima u vrijeme dizanja ustanka. Isprva obnaša dužnost zapovjednika Delničke partizanske čete, zatim je bio zapovjednik bataljuna, pa zapovjednik Primorsko goranskog partizanskog odreda i operativni časnik Četrnaeste primorsko goranske brigade. U obnašanju ovih dužnosti do izražaja je došla njegova odvažnost, samoinicijativa i odlučnost. Pred kraj rata Štab 11. korpusa uputio ga je na kvarnerske otoke da radi na organiziranju i jačanju narodnooslobodilačkog pokreta. Poginuo je tijekom borbi za oslobođenje Sušaka 24. travnja 1945. godine. Sahranjen je na groblju u Delnicama. Ukazom Prezidija Narodne skupštine FNRJ, 20. prosinca 1951. godine proglašen je narodnim herojem.
Rodio se 8. studenog 1919. godine u Delnicama. Pučku školu završio je u rodnom mjestu. Prije odsluženja vojnog roka upošljava se kao fizički radnik na željeznici a nakon odsluženja istog aktivno se uključio u omladinski i sindikalni pokret grada Karlovca gdje je i živio. Članom KPH postao je u proljeće 1940. godine. Nakon uspostavljanja NDH, Klobučar nadimka Čort u gradu Karlovcu sa grupom skojevaca i komunista ispisuje i lijepi po zidovima grada komunističke parole i dijeli propagandni partijski materijal u kojima se poziva narod na otpor domaćim neprijateljima i okupatoru. U okupiranom gradu bio je jedan od glavnih organizatora diverzantskih akcija. Nakon provale u partijskoj organizaciji Karlovca u kolovozu 1941. godine odlazi u goransku partizansku jedinicu gdje završava diverzantski kurs. Po završetku kursa sudionik je mnogih diverzantskih i oružanih akcijama na pruzi i cestama Gorskog kotara koji su vodili u pravcu Karlovca. Bilježi se da je 19./20. srpnja 1941. godine zajedno sa Josipom Krašom, Rade Končarom, V. Holjevcem i Nadom Dimić sudjelovao u dizanju u zrak pruge Karlovac – Duga Resa. Krajem prosinca 1941. godine Klobučar odlazi na Kordun gdje postaje operativni časnik Trećeg bataljuna 2. Kordunaškog partizanskog odreda a ubrzo i komandant Kordunaškog NOP odreda. Sudjelovao je u borbama protiv ustaša i domobrana kod Primišlja, Slunja, Plaškog i Rakovice. U borbi kod Zbijega bio je lakše ranjen u ruku. Po odluci Glavnog operativnog Štaba za Hrvatsku upućen je sa blizu 150 prekaljenih boraca sa Korduna na područje Žumberka, da bi pomogao u širenju ustanka u tom kraju. Kao komandant Žumberačko – pokupskog odreda NOP-a 18. srpnja 1942. godine kod mjesta Petrovine naišao je na jake ustaške snage. U žestokoj borbi istog dana je i herojski poginuo. Njegov bataljun nastavio se i dalje boriti u žumberačkom kraju noseći ime svog komandanta Vjekoslava Klobučara – Čorta. Isto ime nosio je i Treći bataljun 2. Kordunaške brigade 8. Udarne kordunaške divizije do kraja rata. Ukazom Prezidija Narodne skupštine FNRJ, 20. Prosinca 1951. Godine proglašen je narodnim herojem.
Msgr. Dragutin Petranović rodio se u Delnicama 8. prosinca 1910. godine, gdje je završio pučku školu. Klasičnu gimnaziju završio je u nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu. Filozofiju i bogosloviju je pohađao u Innsbrucku, Senju i potom u Zagrebu, gdje je diplomirao. Za svećenika zaredio ga je biskup dr. Ivan Starčević 29. lipnja 1934. godine u Senju. Službovao je jedanaest godina u Ogulinu, kao katehet i duhovnik ogulinske bolnice. Iz njegove obitelji je bio svećenik i kanonik bribirski, njegov stric, pisac i pjesnik msgr. Stjepan Petranović. Isto tako s majčine strane imao je ujaka svećenika Matiju Majnarića. U kolovozu 1945. godine otišao je u inozemstvo. Nakon kraćeg zadržavanja u Austriji, odlazi u Italiju gdje kao izaslanik Assistenza Pontificia u Genovi i kasnije po sabirnim centrima u južnoj Italiji pomaže izbjeglicama da se isele u druge zemlje a najvećim dijelom na sjevernoamerički kontinent. Među izbjeglicama u sabirnim centrima bio je poznatiji pod imenom Don Carlo. Godine 1956. kada je izbila revolucija u Mađarskoj a u isto vrijeme i sukob u Suezu odlučio je napustiti Europu govoreći, da se boji još jednog rata na ovim prostorima jer strahote jednog je proživio i ne želi sve to još jednom proći. Nakon Europe životni put odveo ga je u Kanadu. Nadbiskup i kardinal James McGuigan torontski, primio ga je u svoju nadbiskupiju. Isprva obnašao je dužnost svećenika u Port Colborneu a potom u župi St. Michael’s – Fort Erie, Ontario, kao father Charles. Tu se susretao s mnogim potomcima naših iseljenika. Pisao je u domovinu da su hrvatski iseljenici na ove prostore došli puno ranije od izbijanja Prvog svjetskog rata. Radili su najvećim dijelom u šumama i rudnicima gdje su mnogi oboljeli i od teškog fizičkog posla i bolesti umirali. Govoreći više jezika u crkvi Sv. Augustina u Welandu uveo je hrvatsku misu. A u sklopu Hrvatskog kulturnog društva „Knez Branimir“ okupio je iseljeništvo čitavog niagarskog područja u kulturni centar. Hrvati su pod njegovim vodstvom ovdje kupili posjed sa školom i pripadajućom zgradom. Da bi njegovo djelo bilo nastavljeno i da bi se zadržala neprekinutost rada, msgr. Petranović doveo je ovdje oca franjevca konventualca Alojzija Mikića, pa centar dobiva status Župe Sv. Antuna. Godine 1988. u Niagara Fallsu u Ontariju svećenika Dragutina Petranovića Sveta Stolica počastila je titulom monsignora kao kapelana Njegove Svetosti Pape Ivana Pavla II (kućnog prelata Pape ). Povelju o imenovanju primio je preko svog bivšeg ordinarija msgr. Josipa Pavlišića, nadbiskupa Riječko – Senjske nadbiskupije i Metropolite. Istu obavijest primio je i tadašnji njegov biskup msgr. Thomas B. Fultton, biskup biskupije St. Catharines u koju biskupiju se msgr. Petranović inkardinirao. Msgr. Petranović time je postao počasnim članom Papinog dvora a u crkvenim funkcijama nosi vanjske znakove na odijelu. O tom visokom vatikanskom odlikovanju koje je primio msgr. Dragutin Petranović pisao je sav tisak tadašnjeg Niagara poluotoka – wellandske „The Evening Tribune“, „Guardion Express“ te „Niagara Review“. Ranije, za svoju srebrnu svećeničku obljetnicu ( 25. godišnjicu misništva ) tada vlč. Petranović primio je prigodni blagoslov Svetog Oca Pape Ivana XXIII. Na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 1994. godine u Delnicama je uz cjelodnevne svečanosti u popodnevnim satima u crkvi sv. Ivana Krstitelja upriličena proslava 60. obljetnice svećenstva rođenog Delničanina msgr. Dragutina Petranovića. Po dijamantnoj misi obišao je Gradsko groblje na „Mrtvicama“, blagoslovio grob svojih roditelja i pomolio se za sve pokojne. Msgr, Dragutin Petranović umro je 10. srpnja 2005. godine u domu za starije Niagara Falls u Torontu u kojem gradu je i pokopan.
Msgr. Stjepan Petranović rodio se u Delnicama 29. prosinca 1878. godine gdje je završio pučku školu a studij bogoslovije u Senju pri Senjsko – modruškoj biskupiji. U narodu poznatiji pod imenom vlč. Goranin kao vrsni pastoralac službovao je u više mjesta Modruške biskupije od Divjaka u Skradu do župa u Primorju. Pisanjem bavio se od mladih dana. Pisao je u „Riječkim novinama“, „Danici“, „Hrvatskoj straži“ i „Istini“ a redovito se svojim napisima javljao u božićnom prilogu lista „Obzor“. Pisao je pučki, jednostavno kao u svojoj noveli „Sveta Gora“ u kojoj prvi obrađuje pristup zbivanjima i svetištima u Gorskom kotaru. Iz pjesničkog stvaralaštva najpoznatije su mu pjesme „Tijelo“ iz 1935. i “Sudbina“ iz 1936. godine. Bavio se i izučavanjem povijesti Delnica te je 1904. godine prigodom puštanja u rad zdenca „Furmanski fojnar“ u delničkom Potoku prvi objavio podatak da je najstarija građevina u Delnicama, most u Potoku, izgrađena 1203. godine po Mađarima. Umro je u Kraljevici 30. ožujka 1944. godine gdje je i pokopan. Njegovi posmrtni ostaci kao kanonika stolnog kaptola Modruškog preneseni su u Bribir 1. travnja 2000. godine.
Istaknuti je delnički klesar, kipar, političar i javni djelatnik. Franjo Šnajdar – Akačić rodio se 1881. godine u Delnicama u obitelji Tomislava Šnajdara – općinskog bilježnika gdje završava pučku školu da bi potom uz potporu „Hrvatskog radiše“ završio obrtničku školu u Zagrebu koja je kasnije prerasla u Akademiju primijenjene umjetnosti. Po završetku školovanja u jesen 1900 – te godine odlazi u Pariz, kod rodbine, gdje se zadržava kraće vrijeme. Povratkom iz Pariza u travnju 1901. godine odlazi u Srbiju gdje radi na restauriranju mauzoleja kraljevske dinastije Obrenović na Oplencu. U godinama pred prvi svjetski rat na poziv bugarskog cara Borisa, u Sofiji, neposredno rukovodi na poslovima obnove tamošnje katedrale. Ubrzo u Nišu od španjolske groznice umire mu supruga te se vraća u Delnice i upošljava se na geodetskim i gruntovnim poslovima u zemljišnom uredu „Obradović“. Surađujući po svojoj nadarenosti za obradom kamena i drva s više zagrebačkih obitelji a među njima i s obitelji Akačić, po toj će obitelji kasnije dobiti nadimak Akačić kao i manji kamenolom u blizini Delnica „Akačićeva kava“ gdje se Šnajdar bavio klesarstvom. Bio je pristaša Stjepana Radića i tajnik tamošnjeg ogranka HSS-a. Neposredno nakon Radićeve smrti biran je izabran za poslanika Narodne skupštine a njegov dom u Delnicama postao je okupljalište mnogih intelektualaca. Franjo Šnajdar od 1927. godine intenzivno se bavio kiparstvom, klesarstvom i drvorezom. Izradio je skicu i dijelove za oltar delničke crkve sv. Ivana Krstitelja i oltara u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Fužinama te drvorez u crkvi sv. Jurja na Trsatu. Delničkoj obitelji Kniewald dao je mnoga idejna rješenja za izradu izvornih delničkih suvenira. Dužnost predsjednika općine Delnice obnašao je 1920 – tih godina. Bio je i jedan od osnivača ŠK „Delnice“ ali i inicijator osnivanja nekad najpopularnijeg delničkog športskog kluba, u narodu poznatijeg pod imenom DEŠK-a. Punu potporu u radu davao je delničkim sokolašima i radu delničke Narodne čitaonice. Umro je i pokopan na gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama 1967. godine. Franjo je sačuvao zanimljivu zabilješku svoga djeda Tomislava Šnajdara koji je u drugoj polovici 19. stoljeća obnašao dužnost općinskog bilježnika. Inače obitelj Šnajdar tradicijski je skupljala tekstove starih delničkih narodnih jelovnika po čemu je bila nadaleko poznata u Gorskom kotaru. U zabilješci stoji da je u listopadu 1873. godine na željezničkom kolodvoru Delnice na svečanosti u povodu otvorenja željezničke pruge Rijeka – Karlovac obitelj Šnajdar ponudila goste na svečanosti delničkim specijalitetom zvanim Delnička zavičajna mésulja/nadjev (del. Dejuonška mesǘjla, mesǘla, mésujla ) . Riječ je o starom delničkom nadjevu iz kraja prve polovice i sredine 19. stoljeća pravljen po uputi delničke obitelji Petranović – Vóudarove koji se nudio gostima – putnicima u njihovom svratištu na Lujzinskoj cesti. Izvornik upute o pravljenju mesulje Franjo Šnajdar dao je kasnije na čuvanje, u prvom desetljeću prošlog stoljeća, Društvu za promet stranaca Delnice. Prema uputi a koja je kasnije dana na čuvanje Esperantskom klubu Delnice, u razvaljano tijesto debljine oko 3 centimetara ili kako se u ono vrijeme reklo debljine za „dva prsta“, ravnomjerno se raširila smjesa sitno narezane šunke, špeka, jaja, kruha i soli. Prethodno, šunka je skuhana a špek skuhan ili pržen na masti. Tijesto sa priređenom smjesom mjereno prstohvatima se zarolalo, krajevi tijesta rukom su se stisnuli i lagano omotali lanenim trakama da pri kuhanju ne puštaju smjesu u vodu. Tako pripremljena mesulja kuhala se oko pola sata , dok se tijesto ne skuha, potom se hladila i drugi dan servirala gostima. Mesulja se znala i zapeći na masti ili maslinovom ulju. U delničkim obiteljima posluživala se uz zaprženu juhu sa kimom ( del. prežgōana jüha, ajnpreh jüha ). Pet godina potom 1878. godine na Regionalnoj gospodarskoj – šumarskoj izložbi u Delnicama obitelj Šnajdar pripremila je mesulju po istom receptu ali kuhanu u svinjskom prethodno na dimu sušenom crijevu ( danki) kojeg je od 1875 – tih godina pripremala u svom svratištu u Delnicama obitelj Zdenke Čop. Delnički sokolaši u prvom desetljeću prošlog stoljeća zadržali su način pripreme mesulje kao prvog delničkog nadjeva koja se od tada sve više priprema na Uskrs i postaje blagdanskim običajem. Mesulja je najstariji goranski nadjev čiju uputu njegova pravljenja Franjo Šnajdar je 1920 – tih godina poslao iseljeništvu, većem broju iseljenih delničkih obitelji u američku saveznu državu Washington – gradove Sedro i Mont Vernon, gdje postaje tradicionalno blagdansko jelo.
Rodio se 19. prosinca 1912. godine u Grahovu kraj Nikšića gdje je završio osnovnu školu. Četverogodišnju gimnaziju završio ju u Nikšiću, maturirao je 1937. godine u učiteljskoj školi u Cetinju a potom se upisao na Filozofski fakultet Zagrebačkog sveučilišta gdje se uključio u revolucionarni studentski pokret i sudjelovao u njegovim aktivnostima. Ubrzo, krajem 1937. godine, sa skupinom jugoslavenskih dragovoljaca odlazi u Španjolsku. U sastavu internacionalne brigade Španjolske republikanske vojske, kao borac i zapovjednik voda borio se na više bojišnica sve do 1939. godine. Kod Castellana 14. lipnja 1938. godine teško je ranjen. U članstvo KPJ primljen je 1938. godine. Poslije povlačenja internacionalnih brigada iz Španjolske proveo je više od dvije godine u sabirnim centrima zvanim koncentracijski logori Sanit Cyprienn, Giers, Vernev i Camp de Milleu u Francuskoj. Iz logora u Francuskoj pobjegao je 1941. godine i došao u okupiranu Jugoslaviju gdje se u kolovozu iste godine uključio u rad na daljnjem širenju i razvijanju oružanog ustanka. Radio je na organiziranju ustanka i formiranju prvih partizanskih postrojbi u Gorskom Kotaru i Hrvatskom primorju. Tijekom Narodnooslobodilačke borbe Veljko Kovačević obnašao je više vojnih dužnosti. Od listopada 1941. do 4. svibnja 1942. godine bio je zapovjednik Primorsko goranskog partizanskog odreda i član Okružnog komiteta KP Hrvatske. Dužnost zapovjednika Pete operativne zone za Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Istru – Glavnog štaba NOV-a i PO-a Hrvatske obnašao je u razdoblju od 4. svibnja 1942. do 22 travnja 1943. godine. Zapovjednikom XIII Primorsko goranske divizije postaje 22. travnja 1943. godine i tu dužnost obnašati će do svibnja 1944. godine. Potom radi u Glavnom štabu NOV-a i PO-a da bi na dužnost zapovjednika 40. slavonske divizije bio imenovan u srpnju 1944. godine na kojoj dužnosti ostaje do kraja iste godine. Dužnost zapovjednika Šestog udarnog korpusa obnašat će od 15. travnja 1945. godine kada je teško ranjen kod Našica. Poslije rata obnašao je visoke vojne dužnosti i bio pomoćnik saveznog tajnika za narodnu obranu. Obnašao je i dužnost člana Savjeta Federacije. U razdoblju od 1950. do 1952. godine završio je Višu vojnu akademiju u Beogradu i bio aktivan društveno politički radnik. Za narodnog heroja proglašen je 20. prosinca 1951. godine. Umirovljen je u činu general – pukovnika. Iz braka sa suprugom Ines imao je tri kćerke Nadu, Biljanu i Jelenu. Kćerka Biljana Kovačević – Vučo bila je predsjednica Komiteta za ljudska prava. Veljko Kovačević tragično je preminuo u Beogradu 24. svibnja 1994. godine i sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu. Godine 1961. u povodu 20. obljetnice ustanka objavio je roman „Kapelski kresovi“ napisan na 430 stranica a posvetio ga je poginulim ratnim drugovima iz Primorsko goranskog partizanskog odreda i Trinaeste primorsko – goranske divizije i drugim brojnim žrtvama koje su pale za oslobođenje zemlje i pobjede revolucije. U romanu Kovačević je opisao ustanak u Gorskom kotaru od listopada 1941., mjesec dana nakon osnivanja Bataljuna „Matija Gubec“ koji je isprva imao samo 120 naoružanih boraca, do stvaranja XIII Primorsko goranske divizije te kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Roman „Kapelski kresovi“ je najuspješnije Kovačevićevo djelo izdano osam puta i prevedeno i objavljeno na ruski i mađarski jezik. Prema tom romanu pod istim nazivom godine 1975., na 30. obljetnicu oslobođenja i pobjede revolucije, Radio televizija Zagreb prikazivala je televizijsko – filmsku seriju „Kapelski kresovi“ autora Ive Štivičića i pisca scenarija Ivana Hetricha. Osim studije „Neka iskustva iz borbe u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru 1941. – 1943 godine“ objavljene 1955. godine kao diplomski rad na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu, objavio je i nekoliko knjiga memoarskih proza, zbirku pripovijedaka i romana iz Španjolskog rata, ilegalnog rada i narodnooslobodilačke borbe : „U rovovima Španije“ 1958., „Mlada Šuma“ 1967., „Vrtlog“ 1970,. „Gavrijada“ 1971. i „Humka“ 1979. godine.
Rođen je 1864. godine u uglednoj obitelji Blaža Stipaničića u Grižanama. Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Osnovnu i srednju školu polazio je u Senju, a kao državni stipendista medicinu studira na Medicinskom fakultetu u Grazu gdje je diplomirao 1890. godine ( summis auspiciis augustissimi imperatoris ac regis Francisci Josephi 1. ). Prvu službu dobio je u Udbini a drugu u Gospiću. Godine 1892. premješten je kraljevskom uredbom u Delnice i imenovan za kraljevskog županijskog fizika. Obitelj osniva 1893. godine oženivši Mariju ( Milku ) Majnarić, djevojku iz Lokava. Tako se povezao uz Gorski kotar i ostao u Delnicama do kraja života 1956. godine. Pokopan je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio je privremeno umirovljen jer nije htio primiti dokument o odlikovanju pisan ćirilicom, te je do kraja života radio kao liječnik privatnik. Godine 1945. isključen je iz Hrvatskog liječničkog zbora radi antikomunističkog nazora, iako je prije toga, a pogotovo dok je bio mlađi, vrlo aktivno djelovao u toj staleškoj udruzi.
Iako se nikada nije bavio politikom, po dolasku partizana u Delnice biva uhapšen i sproveden u Drežnicu. Samo zahvaljujući intervenciji nekih Delničana ( tada na istaknutim položajima ) nije strijeljan već je pušten kući. Radi negativnog stava prema komunizmu nastojalo ga se zaboraviti bez obzira na njegov ogroman doprinos goranskom kraju.
Cijeli svoj radni vijek i život posvetio je Goranima i njihovom zdravlju neprestano prateći napredak medicine. U pučanstvu bio je poznat i cijenjen kao uspješan i savjestan liječnik, koji je vrlo dobro rješavao sve probleme koji su se pred njega postavljali od popravka zubi do vođenja poroda. Bilo je razdoblja kada je bio jedini liječnik u Gorskom kotaru. Bolesnike je obilazio u svojoj kočiji, a u udaljena je mjesta odlazio vlakom. Bio je svjedok povijesnih skijaških skokova u Delnicama priređenih 1904. godine na Podlučičkoj skakaonici, gdje je kao liječnik odobrio da Delničanka Ana Kezele. – Pavlösova može van konkurencije skakati na skakaonici. Time su Delnice postale kolijevkom svjetskih skijaških skova za žene. Iste godine u veljači postaje članom Društva za promet stranaca.
Svoje rodno mjesto Grižane nikada nije zaboravio, ponosio se Jurjem Klovićem, a školskoj knjižnici u Grižanama poklonio je dio svoje biblioteke. Vodio je mnoge bilješke i zapazio terapeutske vrijednosti klime Gorskog kotara. O tome je objavio članak u „Liječničkom vjesniku“ 1898. godine ( XX. 6213 – 215). Pokušavajući promovirati Gorski kotar kao izuzetno pogodan za „ zračni lječilište“ bolesnika i rekonvalescenata, ali i kao zanimljivu turističku destinaciju, pisao je o tome više članaka u tadašnjim novinama „Narodnost“, „Narodna misao“, „Obzor“ i „Svijetlo“.
Volio je Delnice, volio je sve goransko. Oko kuće uzgajao je ruže i imao uzorni voćnjak. Volio je igrati šah nedjeljama u delničkom parku. Bio je lovac i stekao je vrijednu zbirku lovačkih trofeja koju je poklonio „Lovačkom domu“ u Delnicama. Posla je uvijek imao mnogo a slučajnosti ili ne posljednja pacijentica došla mu je na injekciju i našla ga 1956. godine u ordinaciji ali na odru.
Sa suprugom Marijom imao je jedinca sina Branka rođenog 1895. godine .koji je medicinu studirao u Beču. Kao liječnik isprva je radio u Zakladnoj bolnici u Zagrebu a potom u Hrvatskoj Kostajnici kao kotarski liječnik. Godine 1945. izgubio mu se svaki trag.
Rođen je 14. rujna 1914. godine u radničkoj obitelji. Kao šestogodišnji dječak ostao je bez roditelja i odlazi živjeti svojoj rodbini u Vojvodinu gdje će potom u selu Riđica učiti brijački obrt kojeg nije završio. U Delnice se vraća 1932. godine i radi kao fizički radnik na privatnim pilanama delničkih industrijalaca gdje je dočekao okupaciju Jugoslavije kao simpatizer naprednog radničkog pokreta družeći se u to vrije sa istaknutim pojedincima članovima KPH.
U Delničku partizansku četu odlazi 6. listopada 1941. godine. Kao izvrstan skijaš i član Skijaške sekcije ŠK „Goranin“ Delnice postaje zapovjednikom skijaškog voda a potom i skijaške čete. U KPH primljen je 1942. godine. Sredinom 1942. godine uspješno sa svojom četom učestvuje u obrani partizanskog logora na Litoriću, u kojem je bila locirana Moravička partizanska četa. Netočan je podatak prema nekim autorima ratnih zbivanja u Delnicama 1941. godine koji navode da je Rustanbeg likvidirao župnika Ladislava Šporera u Delnicama. Njega je hicima iz pištolja u zoru na Badnjak 1941. godine u župnom uredu u Delnicama usmrtio Franjo Pleše – Severinac zvani Fajfeca, o čemu postoji poseban zapis.
Kada je u prvoj polovici srpnja 1942. godine ustrojen Udarni bataljun 2. Primorsko – goranskog NOP odreda, u njegov je sastav ušla i Omladinska četa Bataljuna „Goranin“ čiji je zapovjednik bio Milan Rustanbeg. Dužnost zapovjednika omladinske čete obnašao je i u 6. primorsko – goranskoj udarnoj brigadi NOVH, ustrojenoj 10. listopada 1942. godine, a na dužnost zapovjednika Bataljuna „Matija Gubec“ postavljen je 1943. godine i uspješnu učestvuje na napadima na neprijateljske vojne snage na području Broda na Kupi, Crnog luga i Gerova.
U rujnu 1943. godine Milan Rustanbeg upućen je na karlovačko područje gdje obnaša dužnost zapovjednika 1. karlovačkog partizanskog odreda. Počekom 1944. godine iznova se vraća u Gorski kotar obnašajući dužnost zapovjednika Druge brigade XIII primorsko – goranske brigade. S brigadom je postigao značaj uspjeh u napadu na neprijateljski aerodrom kod Kikovice na Grobniku. Prilikom napada na neprijateljski garnizon u Zlobinu 23. rujna 1944. godine teško je ranjen i umire. Za narodnog heroja proglašen je 27. studenog 1953. godine.
Rodio se u Delnicama 18. rujna 1921. godine gdje je završi pučku i građansku školu. Po završetku klasične gimnazije u Varaždinu i jednogodišnjeg nuncijata na Trsatu, studira teološke znanosti u Zagrebu gdje je zaređen za svećenika franjevca 1947. godine. Odlazi u bjelovarski franjevački samostan gdje dobiva poziv za odsluženje vojnog rok koji služi u Karlovcu. Prethodno, 1946. godine bio je sa grupom studenata teološkog fakulteta pozvan na saslušanje zbog navodnog podržavanja kardinala Alojzija Stepinca, u vrijeme njegovog suđenja. Na saslušanju dao je kratku izjavu rekavši, da sve što radi kardinal Stepinac, radi u interesu svoga naroda i crkve. Oslobođen je optužbi zbog nedostatka materijalnih dokaza iako je više dana proveo u istražnom zatvoru.
U tijeku služenja vojnog roka isprva mu je po vojnim vlastima sugerirano a potom je vršen pritisak na njega da napusti svećenstvo, ali je to odbio. Ubrzo je osumnjičen po vojnim vlastima za neprijateljsko djelovanje te je po kratkom postupku osuđen na robiju od osam godina koju izdržava u Staroj Gradiški sve do 1956. godine, kada je oslobođen izdržavanja zatvorske kazne.
Od 1956. godine obnašao je dužnosti svećenika – franjevca diljem Hrvatske: u Vukovaru, Slavonskoj Požegi ( gvardijan ), Varaždinu ( gvardijan ), Čakovcu i Našicama. Posljednji samostan u kojem je boravio bio je na Trsatu gdje nakon duže bolesti umire 1994. godine. Pokopan je po vlastitoj želji na Trsatskom groblju.
U godina prije i početkom Drugog svjetskog rata JosipMajnarić bio je član delničkog PD „Ljubitelji prirode“ poznat po herbariju goranskog bilja kojeg su koristile goranske pučke škole, a zbog svojih glasovnih sposobnosti pomagao je u radu Mješovitog pjevačkog zbora Građanske glazbe Delnice.
Rodio se u Delnicama 8. Srpnja 1919. godine. Nakon prvog razreda pučke škole u Delnicama seli sa roditeljima u mjesto Draga kraj Sušaka gdje će uz pučku završiti i šegrtsku školu i uposliti se kao trgovački pomoćnik. Učestvuje u demonstracijama koje su organizirane na Sušaku 1938. godine protiv Hitlerovog porobljavanja čehoslovačkih Sudeta. Zbog učešća u demonstracijama biva uhićen i dobiva otkaz na radnom mjestu.
Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije dočekao je na služenju vojnog roka u Zvorniku nakon čega se vratio roditeljima u Dragu. U jesen 1941. godine odlazi bratu u Delnice gdje stupa u vezu sa istaknutim mjesnim članovima KPH. Ubrzo odlazi u partizane u Delničku četu NOP-a lociranu na Bitoraju u Ličko – fužinski partizanski logor. Zbog očiju, koje su prema kazivanju njegovih suboraca davale izgled „tvrdog izraza“ lica, dobio je naziv Jastreb. Krajem svibnja 1942. godine kao mitraljezac učestvuje u borbi protiv neprijateljskih snaga kod Litorića.
Kao zapovjednik Omladinske čete 3 .bataljuna „Goranin“ 2. Primorsko – goranskog NOPO, napao je sa suborcima posadu od 25 talijanskih vojnika u lugarskoj kući na Praprotu i sve ih zarobio. Bila je to njegova prva samostalna borbena akcija. Početkom lipnja 1942. godine slovenske partizanske postrojbe su zatražile pomoć 2. Primorsko – goranskog odreda NOP-a u borbi protiv okupatora. Petranović sa svojom četom preko Kupe odlazi u Sloveniju gdje zajedno sa slovenskim partizanima 21. lipnja 1942. godine napada neprijateljsko uporište u Banja Loki. Borba je trajala od ranog jutra do popodnevnih sati kada su neprijateljske snage uz velike gubitke potisnute, a Petranović je pri jurišu na jedno neprijateljsko „gnijezdo“ zaplijenio mitraljez. Ipak, neprijatelju dolazi u pomoć njegova tenkovska jedinica. U neravnopravnoj borbi s oklopljenom neprijateljskom jedinicom pokosio ga je smrtonosni rafal.
Za narodnog heroja proglašen je 20. prosinca 1951. godine. Njegovo poprsje sa ostalim poprsjima goranskih narodnih heroja otkriveno je 1981. godine u Aleji narodnih heroja u Parku Kralja Tomislava u Delnicama.
Rodio se u Delnicama 1909. godine gdje je završio pučku školu. Gimnaziju, studij medicine i specijalizaciju za kirurga završio je u Zagrebu. Kao kirurg radio je u partizanskoj bolnici u selu Krčani kraj Udbine. Iz sela javljeno je četnicima u Donjem Lapcu gdje je bolnica smještena i tko je osigurava. Četnici 2. lipnja 1944. godine iznenadivši stražu napali su bolnicu. Uz doktore Kajfeša i Zupea ubili su i 34 ranjenika među kojima i komesara 8. divizije Aleksandra Backovića.
U povodu 30. obljetnice pogibije jednog od najpoznatijih partizanskih liječnika i kirurga Josipa Kajfeša, u Delnicama je 24. svibnja 1974. godine u Radničkom domu održana komemorativna akademija. Nazočilo joj je više od 150 liječnika, medicinskih sestara i medicinskog osoblja iz svih krajeva Hrvatske a najviše s područja Grada Zagreba. U sklopu akademije, prigodnom svečanosti, na Domu zdravlja Delnice otkrivena je spomen ploča kojom je ovaj dom dobio ime Dom zdravlja „Dr. Josip Kajfeš“ Delnice. Spomen ploča otkrivena je i na rodnoj kući doktora Kajfeša u Delnicama u Amerikanskoj ulici. Današnja bolnica Sv. „Duh“ u Zagrebu ranije je nosila njegovo ime.
Rodio se u Delnicama 1914. godine gdje je završio osnovnu i građansku školu te naukovanje za postolara pripravnika i upošljava se u Delnicama kao postolarski radnik. U radnički pokret aktivno se uključio 1934. godine a članom KPJ postaje 1935. godine. Iste godine postaje članom Upravnog odbora Radničke čitaonice i njezin knjižničar a godine prije postao je članom „Narodne čitaonice“ Delnice. U to vrijeme u Delnicama je djelovala snažna partijska organizacija koja je 1936. godine pobijedila na općinskim izborima. Bilo je to razlogom uhićenja istaknutih komunista na delničkom području među kojima je bio i Nikola Rački. Uhićen je i osuđen 1937. godine po sudu u Beogradu na godinu dana robije koju izdržava u Sremskoj Mitrovici. Nakon povratka sa robije 1939. godine biran je za člana Kotarskog komiteta KPH Delnice. Od prvih dana okupacije Jugoslavije i uspostavljanja NDH radi na organiziranju NOB-a. U partizanski odred odlazi 15. srpnja 1941. godine gdje obnaša dužnost političkog komesara, ali je u svibnju slijedeće godine iz NOV-a povučen na politički rad. Kada je u studenom 1942. godine došlo do formiranja Okružnog komiteta KPH za Gorski kotar postaje njegov sekretar a ubrzo i sekretar OK za Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Kao sekretar Okružnog komiteta Rački se nije angažirao samo u radu u Partiji, nego i u organiziranju cjelokupnog života ljudi na, poslije kapitulacije Italije, oslobođenom području Gorskog kotara. Od lipnja 1944. godine obnašao je dužnost tajnika JNOF-a. U veljači 1945. godine bio je jedan od glavnih organizatora slobodnih izbora na goransko području.
Po oslobođenju zemlje obnašao je odgovorne partijske i državne funkcije. Bio je član Pokrajinskog komiteta KPS za Vojvodinu, sekretar Oblasnog komiteta KPH za Bjelovar i kasnije za Riječku oblast. Bio je član CK KPH i CK KPJ, član Izvršnog vijeća NR Jugoslavije te poslanik Savezne skupštine u dva mandata. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. I više odlikovanja. Za narodnog heroja proglašen je 27. Studenog 1953. godine. Nikola Rački – Koljka umro je 1994. godine.
Rodio se u Delnicama 1904. godine gdje je završio pučku školu a potom i stolarski obrt. Članom SKOJ-a postaje 1926. a od 1932. godine obnaša dužnost sekretara partijske organizacije i radi u URS – ovim sindikatima obnašajući dužnost radničkog povjerenika URS – ove podružnice u Delnicama. U razdoblju od 1935. do 1936. godine rukovodio je štrajkovima na pilana delničkih industrijalaca Bolfa, Majnarića, Cividinija i Fingera zalažući se za njihova prava i veće nadnice rada. Članom OK KPJ za Gorski kotar postaje 1936. godine.
U razdoblju od 1925. do 1927. godine zajedno sa mr. ph. Mirkom Drenovačkim vodio je Narodnu čitaonicu Delnice. Njezino vođenje iznova preuzima 1932. godine kao zamjenik predsjednik Upravnog odbora. Od rujna 1935. godine izabran je i za potpredsjednika Upravnog odbora Radničke čitaonice Delnice koju dužnost obnaša sve do kraja 1938. godine bez obzira na njezino zatvaranje 1937. godine i godinu dana robijanja. Bio je član Upravnog odbora Građanske glazbe Delnice i poslovni ravnatelj Zadruge „Radnički dom“Delnice, povjerenik Radničke komore, predsjednik Podružnice Saveza drvodjelskih radnika Kraljevine Jugoslavije u Delnicama ( s prekidom od godine dana op. a. ) i zamjenik pročelnika Zemljišne zajednice Delnice. Zbog nabavke za čitaonicu brošura drugačijih naslova korica kao „Kratak pregled povijesti stenografije“ a sadržaj je govorio o odlukama 7 kongresa Kominterne i drugih izmijenjenih naslova korica primjerice „Kako moji žive“ „Šta znači tvoje ime“ ( sadržaji o idejama naprednog radničkog pokreta op.a. ) i više primjeraka tiskovine „Proleter“, presudom Državnog suda za zaštitu države od 17. travnja 1937. godine osuđen je kaznom robije na godinu dana i na jednu godinu gubitka časnih prava.
U izvještaju sreskog načelstva Delnice Banskoj vlasti Banovine od 17. siječnja 1940. godine s prijedlogom upućivanja Stanka Majnarića – Diplomate u logor na prisilni boravak uz ostalo je pisalo da je Majnariću „ skrenuta pažnja na pooštrene propise u cilju suzbijanja ilegalnog rada kao komuniste i da će u slučaju, da se u buduće primijeti ma kakova direktna ili indirektna komunistička akcija u kotaru delničkom biti odmah egzemplarnim sredstvima vlasti i propisa i postupljeno protiv njega kao kolovođe“. Samo spletom okolnosti Majnarić ipak nije bio upućen u logor na prisilni boravak kao komunista i „zavičajnik“ općine Delnice.
Od 1941. godine bio je jedan od prvih organizatora oružane borbe u Gorskom kotaru. U jesen 1942. godine kao vođa patrole upao je u talijansku zasjedu i u borbi kod sela Krašićevice poginuo.
Rodio se u Delnicama 5. travnja 1915. godine od oca Josipa rodom iz Kupske doline i majke Ivke rođene Jurca iz Lokava. Umro je u Zagrebu 8. kolovoza 2015. godine u 101. godini života. U Delnicama njegov otac držao je gostionicu i bavio se trgovinom ogrjevnog drva, potom je bio vlasnik radionice za proizvodnju sode ( piće načinjeno od vode zasićeno ugljičnim dioksidom ) kojom je opskrbljivao gostionice u Gorskom kotaru.
Ivica je pučku školu završio u Delnicama a Trgovačku akademiju na Sušaku. U Zagrebu se 1940. godine upisao na Ekonomsko – komercijalnu višu školu, ali je zbog rata nije završio već postaje polaznikom Domobranske vojne škole. Veći dio svog radnog vijeka proveo je kao bankarski činovnik u Zagrebu a radio je i kao komercijalist u Poduzeću za vanjsku trgovinu „Astra“ Zagreb. Živio je iznimno dugo a cijeli život bio mu je obilježen športskim aktivnostima kao aktivni športaš, športski djelatnik i športaš veteran. Brat mu je Branko bio jedan od najboljih nogometaša delničkog DŠK-a koji se natjecao u Sušačkom športskom podsavezu.
Kao polaznik pučke škole u Delnicama počeo se aktivno baviti skijanjem nastupajući na skijaškim prvenstvima Delnica i Gorskog kotara za mlađe uzraste. Od tada skijaško trčanje postati će mu glavni šport u bogatoj športskoj karijeri. Prvi veći uspjeh bilježi 1934. godine kada osvaja juniorsko prvenstvo Zagrebačkog zimsko – športskog podsaveza ( ZZŠP ) kao član Skijaške sekcije HPD „Risnjak“ Delnice. Prelazi u redove zagrebačkog HAŠK-a gdje 1937. godine prvi puta postaje prvakom Zagreba u skijaškoj utrci na 18 kilometara. Tu titulu osvojio je još tri puta. Iste godine u skijaškoj utrci na 30 kilometara održanoj u Delnicama na Skijaškoj stazi Sokolskog goranskog okružja osvojio je visoko treće mjesto. Uspjehe je bilježio i na natjecanju skijaških štafeta. Na prvenstvu Savske banovine 1940. godine kao član skijaške štafete HAŠK-a ( Šafar, Topali, Merkl, Kerštajn ) u utrci 4 x 10 kilometara na skijaškim terenima zagrebačkog Jelenca osvaja drugo mjesto.
Usporedo sa skijaškom karijerom Šafar u vrijeme školovanja na Trgovačkoj akademiji na Sušaku postao je članom sušačkog Športskog društva „Victoria“. Po završetku akademije odselio je u Zagreb ali je i dalje povremeno nastupao za „Victoriju“ baveći se atletikom i vaterpolom. Sudjelovao je na svim športskim susretima i natjecanjima sušačke „Victorije“ protiv športskih klubova iz Rijeke ( Fiume ) koja je tada bila u sastavu Kraljevine Italije.
Tijekom drugog svjetskog rata u veljači 1942. godine na Prvom prvenstvu NDH u skijaškom trčanju održanom na snježnim terenima Sljemena, kao član HŠK-ove štafete u utrci 4 x 10 kilometara primio je pokal za osvojeno prvo mjesto. Iste godine postaje i prvakom skijaškog natjecanja u klasičnoj kombinaciji skokova i trčanja. Na Drugom prvenstvu NDH u skijaškom trčanju održanom 1943. godine postaje iznova prvakom u klasičnoj kombinaciji skokova i trčanja. Iste je godine osvojio prvo mjesto na međunarodnom skijaškom natjecanju u Slovačkoj na Visokim Tatrama u utrci na 18 kilometara. Godine 1944. na skijaškim terenima Sljemena – Jelenca osvaja prva mjesta u skijaškim utrkama na 18 i 30 kilometara te šesto mjesto u spustu održanom u Italiji.
Ivica Šafar i Miha Majnarić bili su vodeći dvojac najboljih delničkih i goranskih skijaša nordijaca a time i najbolji skijaši tadašnje Savske banovine. Šafar sa skijaških prvenstava Delnica i Gorskog kotara vlasnik je mnogih odličja a kao športski djelatnik primio je mnoga priznanja i pohvale. Ostavio je neizbrisivi trag u povijesti goranskog a time i hrvatskog skijanja. Na fotografiji Ivica Šafar kao tenisač veteran.
Rodio se u staroj uskočko – senjskoj patricijskoj obitelji 1755. godine u Sv. Petru (Bruvno ) u Lici od oca Petra, graničarskog časnika, i majke Ane rođ. Bašić. Sukladno tradiciju svojih predaka posvetio se vojničkom zvanju. Na inženjerijskoj akademiji u Beču završio je 1781. godine studij vojno – tehničkih nauka i iste godine proizveden je u čin poručnika inženjerijskih trupa. U ratu Austrije s Turskom od 1788. do 1789. godine zapovijedao je vojnim pohodom u Crnu Goru sa zadaćom da zaustavi nadiranje vojske skadarskog paše iz Albanije. Za uspješno odrađenu zadaću car Josip II 15. veljače 1789. godine promaknuo ga je u čin majora a 1797. godine imenovan je zapovjednikom Ličke graničarske regimente i unaprijeđen u čin pukovnika. Godine 1798. unaprijeđen je u čin general – majora i zapovjednikom 48. pješačke regimente. Zbog izuzetnih vojnih uspjeha na bojnom polju i velikih zasluga na građevinskom polju 7. listopada 1799. godine promaknut je u čin c. Kr. podmaršala. Sedam godina potom 1805. predvodio je svoju graničarsku diviziju u Italiji u velikim i teškim obrambenim bitkama protiv Napoleona. Sa divizijom svojih ličkih graničara učestvuje u glasovitoj bici 1809. godine kod Asperna i Esslinga, a u krvavoj bici kod Waregrama 5/6. srpnja 1809. godine pod udarom francuskog topništva teško je ranjen. Sam Napoleon toliko je cijenio Vukasovića kao hrabrog protivnika da ga je ranjena smjestio u Bečku posadnu bolnicu a podlegao je smrtonosnim ranama 9. kolovoza 1809. godine. Pokopan je u Beču. Iza sebe ostavio je udovicu Ivanu Pulheriju rođ. groficu Malfatti, sina jedinca Filipa, te kćeri Mariju i Ivanu.
Najveće životno djelo Filipa Vukasovića bila je gradnja Lujzinske ceste od Rijeke do Karlovca. On ne samo da je bio graditelj nego i jedan od inicijatora gradnja te ceste. Gradnju i financiranje izrade projekta nove ceste od Karlovca do Rijeke preuzelo je Kr. ug. Povlašteno kanalsko i brodarsko društvo. Trasiranje ceste Vukasović je dovršio u veljači 1803. godine. Do 1804. godine s gradnjom ceste došlo se do Gornjeg Jelenja, 1805. do Zalesine, 1806. do Skrada, 1807. do Vrbovskog a početkom 1809. godine s gradnjom se došlo pred Karlovac i tu se stalo. Poznato je da će izgradnju ceste potom dovršiti Francuzi koji su ratom okupirali ova područja. Radilo se o preostalih 4 kilometara ceste od Male Jelse do priključka na Karolinu. Generalnu trasu ceste Vukasović je postavio tako da će u Gorskom kotaru prolaziti kroz tada najveća naseljena mjesta: Mrzlu Vodicu, Lokve, Delnice, Skrad i Severin na Kupi te kroz najgušće šumske komplekse, kako bi se osiguralo racionalno korištenje tog prirodnog blaga. Cesta duljine 18 milja ili oko 133,6 kilometara prozvana je 1808. godine prema Lujzi, supruzi cara Franje I. Lujzinsku cestu Napoleonov stručnjak za cestogradnju Gaudin prozvao je u to vrijeme najljepšom ceste Europe.
Prema Vukasovićevim nacrtima i pod njegovom neposrednom upravom građeno je : Obalna cesta od Senja do Sv. Juraja 1783. godine, nova cesta od Gospića, preko Novog sela i Brušana u pravcu Baških Oštarija do Karlovca u duljini od 33 kilometara u razdoblju od 1782. do 1786. godine, kamene pregrade u Senjskoj Dragi te je rekonstruirana je strmina na Jozefinskoj cesti od Sedla na Vratniku do Sv. Križa u Senjskoj Dragi. Pod Vukasovićevom upravom 1806. godine građeni su ogranci Lujzinske ceste od Kupjaka do Ravne Gore, priključak na Karolinsku cestu kao i priključak na stari kolni put od Karlovca do Novigrada.
Tragična je sudbina na bojnom polju kod Wagrama prekinula životni put tog slavnog inženjera, vojskovođe i hrvatskog rodoljuba, čije nas je životno djelo, Lujzinska cesta, početkom 19. stoljeća stavilo uz bok tehnički najnaprednijih naroda tadašnje Europe. Uspomene na Filipa Vukasovića, jednog od najsvjetlijih imena iz povijesti cestograđevnog umijeća Hrvatske, ostati će trajno zapisana.
Rodio se 1. siječnja 1951. godine u Delnicama gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je studijsku grupu arheologija – povijest 1976. godine. Od svibnja iste godine upošljava se u Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zadru kao asistent akademika Stjepana Antoljaka. Poslijediplomski studij iz Pomoćnih povijesnih znanosti“ dovršio je na istom fakultetu 1984. godine Doktorat iz povijesnih znanosti stekao je 1990. godine obranivši disertaciju naslova „Teritorijalno – administrativno uređenje Dalmatinske Hrvatske od 10. do 15. stoljeća“ s posebnim osvrtom na nastanak i razvoj županijskog uređenja.
Na Odsjeku za Povijest Filozofskog fakulteta u Zadru Franjo Smiljanić – Hari držao je nastavu iz kolegija „Povijest Jugoistočne Europe u srednjem vijeku“ i „Hrvatska povijest u ranom novom vijeku“. Svoj znanstveno – istraživački rad usmjerio je na proučavanje teritorijalno – administrativnog uređenja srednjovjekovne Hrvatske države u vremenu od 10. do kraja 15. stoljeća. Glede toga sa znanstvenim priopćenjima referirao je na mnogim znanstvenim skupovima. Neprestano je pratio dostignuća svjetske historiografije a zanimao se i za znanstvena dostignuća srodnih grana kao što su antropologija, sociologija i arheologija. Zadnji puta u znanstveno – nastavno zvanje docent izabran je 6. svibnja 2002. godine a u znanstveno – nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2011. godine. Bio je mentor izradi desetaka diplomskih i nekoliko doktorskih radnji. Smiljanić je ostavio neizbrisivi trag u Zadarskoj akademskoj zajednici. Bio je jedan od najistaknutijih znanstvenika srednjovjekovne povijesti. Preminuo je 28. srpnja 2012. godine u Zadru a sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u rodnim Delnicama.
Za života objavio je više znanstvenih studija: „Nastanak i razvoj srednjovjekovnog Knina“ iz 1984. godine, „Teritorij i granice Kninske županije u srednjem vijeku“ iz 1988. godine, „Teritorij i granice Sidraške županije u srednjem vijeku“ i „Građa za povijesnu topografiju Kninsko – Drniškog kraja u srednjem vijeku“ iz 1990. godine, „Neka zapažanja o posjedu crkve Sv. Jurja u Putalju“ iz 1992. godine, „Prilog proučavanju županijskog sustava Sklavinije Hrvatske“ iz 1995. godine, „ Neke topografske dileme vezane uz vijesti o smrti kralja Zvonimira“ , „Teritorij i granice Lučke županije u srednjem vijeku“ iz 1997. godine, „Neka zapažanja o teritoriju i organizaciji Bribirske županije u srednjem vijeku“ iz 2003. godine, „O položaju i funkciji župana u Hrvatskim srednjovjekovnim vrelima od 9. do 16. stoljeća“ iz 2007. godine, „Jesu li komunalne utvrde stražice na Zadarskom komunalnom posjedu doista kasnoantičke“ iz 2010. godine i „Neka topografska zapažanja o prostornoj organizaciji sela Tršci“ iz 2011. godine. Godine 2011. objavio je i knjigu „Studije o srednjovjekovnim Slavenskim/Hrvatskim institucijama“. Radio je i na projektu prof. Mladena Ančića „Temeljni parametri društvene konstrukcije srednjovjekovne zbilje“.
Prof. dr. Franjo Smiljanić utvrdio je ( procijenio ) 2009. godine u Delnicama starost i podrijetlo ručno klesane okrugle kamenice ( uljenice ) na približnu starost od 500 godina, podrijetlom iz lučičkih Delnica, koja se čuva u obitelji Željka Laloša. Prema Smiljaniću takve kamenice su izrađivali metodom klesanja klesari u Primorju i Dalmaciji. Da je jako stara vidi se po njezinom dnu nastalom pri sagorijevanju maslinovog ulja i obrisa visine – razine punjenja uljem. Napunjena maslinovim uljem u koju se uronio stijenj od lana gorjela je u starim sobama i davala svijetlo. Jedina je takva, te vrste, pronađena do sada u Gorskom kotaru i u odnosu na kuću Rački – spomenik kulturne baštine u Delnicama, od nje je najmanje starija 250 godina. Prema Smiljaniću riječ je o raritetnom primjerku kamenice koja je za Delnice a time i za Gorski kotar od neprocjenjive vrijednosti u materijalnom, povijesnom i etnološkom pogledu.
Rodio se u Delnicama 9. travnja 1927. godine u obitelji Ivana Tomca školskog podvornika i Lucije Tomac rođene Štimac domaćice. Umro je 22. travnja 2004. godine u Delnicama u 77. godini života. Sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Djetinjstvo kao i većini njegovih vršnjaka u ono vrijeme nije bilo nimalo lako. Već od najranijih životnih egzistencijalnih dana , pritisnut životnim nedaćama i neimaštinom suočavao se sa problemima socijalne nepravde. To ga od najranije mladosti usmjerava u životnu borbu za pravdu i jednakost svih ljudi. Iz istih tih pobuda krenuo je kao mladić u drugi svjetski rat, pun ideala i želja da kroz antifašističku borbu realizira svoje mladenačke snove o slobodi i jednakosti svih, bez obzira na narodnu i vjersku pripadnost.
Po završetku drugog svjetskog rata, obnašao je cijeli niz odgovornih dužnosti u društveno političkom i gospodarskom životu svoga mjesta a time i goranskog kraja. Obnašao je dužnosti: predsjednika Saveza socijalističke omladine Hrvatske za područje općine Delnice, sekretara mjesne OOSK Delnice, predsjednika Općinske konferencije SKH Delnice u više navrata, člana Društveno političkog vijeća Skupštine općine Delnice, delegata u Međuopćinskoj konferenciji SKH Zajednice općina Rijeka. Ivan Tomac – Kapelan bio je i zastupnik Gorskog kotara u Saboru SRH. Uz ove dužnosti radio je na rukovodećim mjestima socijalnog osiguranja u Narodnom kotaru Delnice i Zavodu za socijalno osiguranje Rijeka podružnica Delnice. Većinu svog radnog vijeka proveo je u gospodarstvu kao diplomirani upravni pravnik radeći u svojstvu direktora RO „Šumsko gospodarstvo Delnice“ u razdoblju od 15. listopada 1964. do 1. siječnja 1985. godine kada odlazi u mirovinu. Radeći u šumarstvu dao je neizmjerni doprinos razvoju šumarstva i drvne industrije Gorskog kotara. Zaslužan je za izgradnju „Drvenjače“ u Fužinama te Centralnog mehaniziranog stovarišta oblovine u Lučicama. Kao gospodarstvenik neposredno je radio u Izvršnom vijeću SO Delnice na ukupnim petogodišnjim planovima razvoja goranskog kraja. Neposredno se zalagao da se uz gospodarski razvoj goranskog kraja paralelno ulaže u izgradnju cesta, škola, ambulanata, te da se podiže standard i zapošljavanje ljudi čime bi se onemogućilo iseljavanje mladih ljudi sa ovih prostora. Bio je jedan od inicijatora neposrednih oblika informiranja zaposlenih u udruženom radu poglavito kroz mjesečnik „Drvosječu“ a potom „Goranski list“. Tomca se može smatrati glavnim inicijatorom izrade i tiskanja monografije „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Unatoč tome što je najveći dio života proveo na rukovodećim radnim mjestima, njegova glavna osobina moralnost, skromnost i jednostavnost, ljudskost, te ljubav prema rodnom Gorskom kotaru, u pravom smislu riječi krasile su ga i do kraja njegova života. Zbog tih osobina bio je izuzetno cijenjen među ljudima i onda kada je otišao u mirovinu. No, i u mirovini ne posustaje. Unatoč bolesti bio je aktivan u Savezu antifašističkih boraca kako Grada Delnica, tako i Gorskog kotara, ali i Republike, boreći se i dalje za dostojanstvo i boljitak ljudi ovog kraja.
Za svoj plodonosni rad tijekom cijelog života bio je dobitnik niza priznanja, ali najveće mu je uručeno u lipnju 2003. godine kad je dobio priznanje za „životno djelo“ Grada Delnica.
Rodio se 1. studenog 1952. godine u Potravlju u općini Hrvace. Po završetku osnovne škole opredijelio se za vojna školovanja i djelatnu vojna služba. Gašpara je neposredna agresija na Hrvatsku zatekla u Gorskom kotaru gdje od početka kolovoza 1991. obnaša dužnost zapovjednika 3. bojne 111. brigade ZNG Rijeka za Gorski kotar. Preustrojen Hrvatske vojske 28. listopada 1991. godine imenovan je za zapovjednika 138. Brigade HV „R“ sa kojom 19. prosinca iste godine odlazi na prvu crtu ličke bojišnice u Brinjski kraj. Prethodno, obnašao je dužnost u Zapovjedništvu akcije za oslobađanje vojarne i vojnih objekata u Delnicama i Skradu 5. studenog 1991. godine. Dužnosti zapovjednika „Goranske brigade razriješen je krajem ožujka 1992. godine kada 1. ožujka iste godine postaje zapovjednikom 126. Brigade HV „R“. Početkom kolovoza 1992. godine postaje prvim zapovjednikom novoustrojenog Središta za obuku ročnog sastava u Sinju a nakon godinu dana preuzima dužnost zapovjednika Zbornog mjesta Sinj čije su sastavnice dale veliki doprinos u oslobađajućim operacijama Hrvatske vojske uključujući tu i Vojno redarstvenu akciju „Oluja“.
Ivan Gašpar – Iko umro je u 63. godini života a sahranjen je na mjesnom groblju sv. Filipa i Jakova u Potravlju uz sve vojne počasti 28. veljače 2015. godine.
Rodio se 1902. godine. Gimnaziju, studij farmacije i poslijediplomski studij završio je u Zagrebu. Od 1929. godine zaposlio se u ljekarni svog očuha Dragutina Jelineka u Delnicama. Članom KPJ postaje 1934. godine a iste godine postaje i sekretar MK KPJ u Delnicama. U razdoblju od 1925. do 1927. godine mr. ph. Mirko Drenovački prema izvještaju sreskog načelnika (banskog savjetnika ) Švugera ( riječ je o izvještaju iz studenog 1936. godine ) vodio je delničku „Građansku čitaonicu“ citirano „ preuzetu od dosadašnjih funkcionera običnih građana“. Zapravo, riječ je bila o Narodnoj čitaonici Delnice. Vođenje čitaonice iznova preuzima 1932. godine kao predsjednik Upravnog odbora zajedno sa Stankom Majnarićem – Diplomatom. Od rujna 1935. godine izabran je i za predsjednik Upravnog odbora Radničke čitaonice Delnice koju dužnost obnaša sve do kraja 1938. godine bez obzira na njezino zatvaranje 1937. godine. Bio je vrlo popularan i aktivan u provedbi načela i programa naprednog radničkog pokreta za što od radnika i seljaka dobiva veliku podršku u radu. U prostorijama čitaonica održao je mnoga predavanja na temu borbe radnog naroda za načela slobode i demokracije. Poznata su mu bila predavanja „O Španiji“ te o „Rezoluciji o izmjeni zakona za zaštitu radnika“. Ljeti 1941. godine je uhićen i ubrzo pušten iz zatvora. Ožujka 1942. godine da bi izbjegao ponovno uhićenje, skočio je s prvog kata kuće svog očuha ljekarnika Dragutina Jelineka na nogostup Supilove ulice i bježi u postrojbu delničke partizanske čete kod sela Turni gdje ubrzo obnaša dužnosti u Štabu PGNOP odreda a zatim u Štabu V. Operativne zone. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine putovao je iz Otočca za Sušak. Na putu upao je u njemačku zasjedu i poginuo.
U desetljeću pred drugi svjetski rat Drenovački se godinama u evidenciji sreskog načelstva vodio kao komunista i „zavičajnik“ općine Delnice citirano „ sumnjiv intelektualni vođa komunizma ovog kraja“. U lipnju 1937. godine kažnjen je po zakonu o udruženjima, zborovima i dogovorima na globu od 3000 dinara i na 20 dana zatvora radi organiziranja pogreba prvog predsjednika MO KPJ u Delnicama Matije Pleše – Jakovetca bez crkvenog obreda.
Izvaci iz letka kojeg je Mirko Drenovački napisao u Radničkoj čitaonici Delnice 1936. godine. Letak je objavljen u lokvarskom listu „Sloboda“ u srpnju 1936. godine…
„ Hrvatski narode! Po svuda po cijeloj zemlji, diljem cijele države, a ne samo u Hrvatskim zemljama bjesne sve žešće i sve oštrije borbe radnog naroda za slobodu i za potpunu demokraciju. Dižite se i vi u onim krajevima u kojima se do sada niste digli. Udružujte se, ne dajte da vas i dalje ugnjetavaju kaputaši i trbuhari. Zar vam još nije dosta robovanja! Zar vam još nije dosta nepravde nanesene vam od gospode kapitalista! Zar ćete dopustiti, da vas i dalje gnjave, kad se mnogi krajevi i svi gradovi bore svim silama protiv nepravde, nasilja, izrabljivanja i svih drugih zala što ih gospoda čine radnom narodu!…..
„… Bilo je na svijetu i prije zla, ali se još nikad nisu dešavale na svijetu stvari slične današnjim. Nikad još nisu nepravda, laž, podlost, himbenost i sve druge gadosti slavile slavlje kao danas. Najgori tipovi ljudskog društva, najgori lopovi, lašci i svakovrsne moralne propalice sjede danas na najvišim i najodgovornijim mjestima, i drže u svojim blatnim panđama svu vlast. Oni lijepo sjede na im položajima i na najzvjerskoji način gule i onako već oguljen narod…….“
„…… Hrvatski narode! Složno u borbu svi ko jedan, za pravo i slobodu. Dosta je bilo robovanja pa je doba da nam jednom sine i sunce slobode! Neka se nitko ne nada da će dobiti slobodu bez borbe, bez nje nikad ni slobode ni jednakosti ni pravde. Samo se borbom stiče sloboda, i zato u borbu!….“
„… organizirajte ne plaćanje poreza, nameta, prireza, kuluka, ni državi, ni banovini ni općini……. Istjeravajte iz svog sela žandare, finance, poreznike i sve druge sluge vlade….. razdijelite onako kako vam konvenira veleposjede i šume u svom kraju i stupite u dogovor sa susjednim selima radi efikasnije borbe protiv vlasti…“
Mirkova majka Zora Jelinek bila je prva predsjednica Antifašističke fronte žena za Gorski Kotar a polubrat Maks Jelinek bio je isto magistar farmacije.
Podrijetlom iz Kupjaka rodio se 13. listopada 1879. godine u Novom Marofu. Tu je proveo prvih šest godina života a potom seli s roditeljima u Ivanec. Nakon završene učiteljske škole u Zagrebu 1898. godine, odlazi u Beč studirati slikarstvo. . Nakon neuspjeha pri upisu u akademiju upisuje se u privatnu likovnu školu von Streblowa koju polazi u razdoblju od 1901. do 1903. godine., potom Akademiju u Pragu kod V. Bukovca da bi nakon 1905. godine učio slikarstvo u Beču kod W. Ungera. U razdoblju od 1907. do 1921. godine živio je u Münchenu, Rimu i Ženevi. Vraća se u Zagreb u kojem živi do 1980. godine a potom odlazi u Split. Za života retrospektivna izložba priređena mu je u Zagrebu 1970. godine. Prethodno 1966. godine dobio je nagradu za životno djelo „Vladimir Nazor“ Umro je 21. kolovoza 1982. godine u Splitu.
Za života uz cikluse crteža, akvarela i bakropisa obrađivao je Danteove teme u ulju „Grad Dis“ iz 1906. godine, „Prijelaz preko Aheronta“ iz 1907. godine i „Francesca da Rimini“ iz 1908. godine. Oslikao je i Veliku čitaonicu stare Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu a za prvog svjetskog rata sudjelovao je na projugoslavenskim izložbama u inozemstvu. Po završetku drugog svjetskog rata od 1946. godine bio je ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu.
Mirko Rački pripadao je za života poznatoj likovnoj grupi „Medulić“. Njegovo ime vezano je uz veći broj reproduciranih ilustracija poput Danteove „Božanstvene komedije“ izložene prvi puta 1905. godine u Zagrebu. Prizori na njegovim ilustracijama u riječima likovnih kritičara nosili su najčešće „tragični prizvuk“. Sklonost Mirka Račkog slikanju jednostavnih motiva u prirodi javila se već nas početku njegovog slikarskog opusa. Rački podrijetlom iz obitelji goranskih ugljenara i drvosječa trajno je osjećao svoje goransko podrijetlo koje je prenosio u crteže, akvarele, ulja s motivom otvorenog pejzaža, prikazima polja s drvenim ogradama, dalekim planinama, seoskim ulicama i putovima. S tim u svezi poznatiji su mu radovi „Kuća Mate Klarića u Sungeru“, „Sunger“, „Sungersko polje“, „Paškvanica u Sungeru“, „Štagalj Klarića u Sungeru“ i „Kuća Gecan u Sungeru“. Goranski motivi u slikarstvu Mirka Račkog ostaju trajno zabilježeni u povijesti goranskog slikarstva. Na slici autoportret Mirka Račkog.
Rodio se 16. lipnja 1894. godine u Kuželju blizu Broda na Kupi. Godine 1899. otputovao je sa roditeljima u Australiju, ali se vraća 1902 godine i nastavlja školovanje u Karlovcu pa zatim u Glogovnici, Zagrebu i Dubici a od 1910. godine pohađa realnu gimnaziju u Banja Luci gdje upoznaje Milivoja Uzelca. Njih dvoje u razdoblju od 1912. do 1913. godine bit će polaznici privatne Slikarske škole Tomislava Krizmana u Zagrebu. U jesen 1913. godine Gecan se preselio u München gdje je pohađao Akademiju umjetnosti te Heymannovu privatnu slikarsku školu. Na početku prvog svjetskog rata biva zatočen te je do samog njegovog kraja bio u zatvorskom kampusu na Siciliji. Godine 19119. odlazi u Prag sa Milivojem Uzelcem a potom u Zagrebu na VII Proljetnom salonu priređuje izložbu. Novu izložbu priredio je 1921. godine ali ovaj puta u Umjetničkom paviljonu Grada Zagreba. Tehniku vitraja učio je 1922. godine u Pragu a u razdoblju od 1924. do 1928. godine živi i radi u SAD-u gdje posjećuje izložbe Cezannea i Picasa. Prve simptome Perkinsonove bolesti počeo je osjećati 1931. godine. Novu samostalnu izložbu priređuje 1932. godine u salonu Ulrich a tri godine potom u Zagrebu upisuje Likovnu akademiju kako bi formalno stekao akademski stupanj. U godinama drugog svjetskog rata vrijeme provodi u izolaciji i slika sve manje i sve teže. Godine 1964. priređena mu je retrospektivna izložba u zagrebačkoj Modernoj galeriji da bi 1967. dobio nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Druga retrospektivna izložba priređena mu je 1972. godine a godino potom 25. lipnja 1973. umro je u Zagrebu.
Vilko Gecan veliko je ime hrvatskog slikarstva a time i najznačajnije ime goranskih likovnih umjetnika. Obzirom na podrijetlo oca iz Sungera i majke iz Mrkoplja njegova povremena goranska boravišta a time i slike bile su vezane s očevom službom – pilanskog poslovođe upravitelja. Poslije očeve smrti često je dolazio na očevinu u Sunger poglavito na odmor sa prijateljima slikarima Mirkom Račkim i Nikolom Fabkovićem. U Sungeru znao je upućivati u tanje slikarstva i samoukog slikara Joakima Polića.
Gecan je u svom bogatom stvaralaštvu bio slikarski određen rodnim krajem. Prenoseći svoju slikarsku darovitost širom svijeta i u mnoge izložbene salone, on se uvijek iznova u svom stvaralaštvu znao približiti goranskom kraju. Iz 1919. godine poznata su mu slike „Pilana Bačića u Gomirju“ i „Gomirje“. Riječ je o uljima iz rane faze ekspresionizma. Nakon stečenih iskustava u Berlinu u njegovom se stvaralaštvu počinje javljati tehnika vitraila sa svjetlosnim efektima i geometrijskim mrežištem. Tako se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu nalaze živo oslikani prozori iz 1923/24. godine s motivima koje je Gecan ponio iz rodnog kraja. To je „Život drvosječa“ koji ciklus se sastoji od pet prizora veličine 140 x 50 centimetara. Ono je u Gecanovom opusu nadahnuće duboko ukorijenjeno u goransku zavičajnost. Kasnije će u tzv. „Pariškom razdoblju“ iznova se vratiti bojama na platnu te slika goranske predjele i ambijente. Iz toga razdoblja poznata su mu djela „Šuma u Rogu“ iz 1932. godine., „Saonice“ iz 1933. godine, „Brestova Draga“ i „Sunger“ iz 1936., 1938. I 1953. godine i „Zima“ iz 1955. godine.
Godine 1977. iz tiska je izašla monografija o Gecanovom stvaralaštvu autora Jože Ladovića u kojoj je dat prikaz njegova stvaralaštva od prvih radova nastalih 1910. godine u banjalučkoj gimnaziji, preko Akademije u Münchenu, prve samostalne izložbe 1921. godine u Zagrebu do retrospektive 1972. godine. Monografija sadrži 117 reprodukcija u boji i 220 crno bijelih.
Rodio se 1864. godine u Jezeru nedaleko Velikog Trgovišća. Kao grubišnopoljski župnik slovio je za svoga života kao književnik i političar – pravaš. U razdoblju od 1890. do 1927. godine bio je 21 upravitelj grubišnopoljske župe Sv. Josipa.
O Gorskom kotaru napisao je stotinjak stranica u putopisu naslova „Kopnom i morem na Plitvička jezera“ koji je izdao 1904. godine u Zagrebu. Putujući Gorskim kotarom obišao je mjesta: Gomirje, Komorske Moravice, Lokve, Mrkopalj, Delnice, Fužine, Zelin, Gerovo, Tršće, Čabar, Plešce, Osilnicu, Brod na Kupi i ljepote Risnjaka. Svoja putovanja povezivao je sa crkvenim blagdanima, proštenjima i drugim svetkovinama.
Tako piše o lokvarskom Golubinjaku da je riječ o prijatnoj gorskoj uvali s drvenim klupama za počinak i odmor. Govori o Golubinjaku kao „Hrvatskoj Švici“ u kojoj ljudi priređuju zabave sa muzikom i plesom. U Mrkoplju za blagdanskih dana piše da je vidio visoki stup sa trobojnicom a u Fužinama putujuće kazališne družine. Piše o ljepotama mjesta i okolice te o boravku kako kaže „kržljave djece“ gospodskih riječkih obitelji na oporavku.Za Delnice navodi da to mjesto posjećuju mnogi strani gosti a okružuje ga lijepa i gusta šuma, dobro uređeni puteljci i šetališta.
Na putu za Risnjak susreo je pastire sa svojim stadima ovaca a u Smrejču i okolnim mjestima upoznao se sa ljudima pokućarcima koji su po Gorskom kotaru sve do Slavonije trgovali sitnom robom. U Čabru upoznao se sa radom kovačnica i mlinova potočara ali i sa ljudima koji se bave slikarstvom, kiparstvom i rezbarijom.
Jemeršićevi putopisi i danas plijene pozornost čitatelja.
Rodio se u Delnicama 1894. godine u radničkoj obitelji a umro je u Zagrebu 1985. godine i sahranjen je na groblju Mirogoj. U Delnicama završio je završio pučku školu. Radeći na željeznici, u Delnicama živi do 1937. godine kada prestaje biti članom Upravnog odbora Radničke čitaonice „Delnice“ i seli u Viroviticu a potom u Zagreb. Uvelike je pridonio popuni delničke čitaonice djelima ruskih pisaca koje je ilegalno unosio u zemlji poslije susreta sa ruskim esperantistima u Moskvi. U više navrata, po mjesnoj vlasti, bio je zatvaran pod sumnjom da unosi ilegalni tisak i knjige koje govore o naprednom radničkom pokretu. Esperanto je počeo učiti 1925. godine i zahvaljujući njemu prvi delnički esperantisti svoju aktivnost započinju 1926. godine. Jedan je od osnivača 1933. godine Esperantskog društva – kluba „Delnice“ i prvi njegov predsjednik. Bio je član i Esperantskog društva u Zagrebu te međunarodnog udruženja esperantista u Austriji i dopisni član esperantskog društva u Moskvi. Prije Drugog svjetskog rata objavljene su mu crtice u „Goranskom kalendaru“ koji je izlazio u Rijeci, u kojem je objavio više članaka pisanih na esperantu. Pisao je i pjesme a neke od njih su objavljene u Monografiji o Delnicama izdanja iz 1981. godine.
Esperanto klub „Delnice ( zabilježio Josip Kezele 24. lipnja 1941. godine )…. osnovan je 8. studenog 1933. godine na inicijativu delničkih sokolaša i grupe esperantista zagrebačkog električnog tramvaja. Inicijativa za osnivanjem kluba postojala je još 1926. godine. Na osnivačkoj skupštini kluba donesena su pravila rada a za predsjednika bio je izabran željezničarski radnik Josip Kezele – Ordenánčof. U prvi Upravni odbor kluba koji se kasnije nadopunjavao novim članovima bili su izabrani Ivan Jurman, Ivan Pleše, Miho Tomac, Ilonka Golik, Josip Mihelčić – Herc, Antun Žauhar, Dragutin Šnajdar, Stjepan Petranović i Zvonko Kezele – Krlǘtnekof. Godinu dana po osnivanju Klub je brojio 78 članova. U prostorijama Narodne knjižnice i čitaonice, u kući Matije Pleše – Jakovéjtovega u Supilovoj 143, organizirani su tečajevi esperanta koje pohađaju radnici, mladež i članovi kulturnih i športskih društava. Delnički esperantisti surađivali su u radu sa kolegama iz Švedske, Austrije, Italije, Francuske i Rusije. S Moskovljanima su se međusobno posjećivali putem kojih u Delnice ilegalnim putem dolazile su knjige ruskih pisaca za potrebe kluba i čitaonice. Klub je 1938. godine ustrojio biblioteku s literaturom za učenje esperanta koju ustaše zajedno sa najvećim dijelom ostale arhive u zgradi nekadašnje općine Delnice uništavaju 1941. godine. Klub je prestao sa radom ljeti 1940. godine.
Ipak, Zvonko Kezele – Krlǘtnekof sačuvao je dio arhive sa fotografijama dijela članstva delničkih esperantista prije drugog svjetskog rata. Među izvornim dokumentima kod obitelji Ž. Laloša čuva se i notni zapis esperantske himne „La espero“ ( Nada ) dobiven od esperantista iz Beča u godinama prije drugog svjetskog rata. Kopiju arhive Josip Kezele je 1970 godine osobno predao u Beču Međunarodnom muzejskom sjedištu esperantista za Srednju Europu („Internacia esperanto : Muzeo Wien I. Holburg Aüstrio.“ ).
Kezele je 1984. godine objavio na delničkom govoru pripovijetke „Dröga domöča réjč“ ( „Draga domaća riječ“ ). Pripovijetke govore o životu starih Delničana, odnosu siromašnih prema bogatima i nositeljima vlasti, skrbi i štednji te odlasku ljudi u svijet u potrazi za boljim životom.
Rodio se 2. srpnja 1869. u Zagrebu a umro je 16. studenog 1961. godine u istome gradu. Sin je hrvatskog književnika Augusta Šenoe i majke Slave rođene Ištvanić. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu gdje je 1892. godine diplomirao na Filozofskom fakultet a doktorirao 1895. godine. Od 1892. radi kao profesor geografije da bi od 1917. godine bio redoviti sveučilišni profesor. U razdoblju od 1922. do 1940. godine obnašao je dužnost predstojnika Geografskog zavoda u Zagrebu. Za života objavio je 50 – tak djela iz fizičke geografije, antropogeografije, putopisa i geografske članke. Pisao je i pripovijetke, crtice, eseje, drame i životopise. Napisao je poznati povijesni roman „Iz kobnih dana“ i životopis svoga oca „August Šenoa“. Prevodio je iz engleskog na hrvatski jezik.
Uz stručno geografska djela o Gorskom kotaru poput izdanja iz 1895. godine „Rijeka Kupa i njezino porječje“ tiskano u Zagrebu. Godine 1905. iz tiska izlazi mu djelo“Pontsko jadranska razvodnica i jadransko područje“. Šenoa je pisao i reportaže naslova „Lujzinska i Rudolfinska cesta“ iz 1912. godine a 1904. godine u Zagrebu objavio je pripovijetku „Exodus“ u kojoj je prikazao život u goranskom selu Trnovica, uz Lujzinsku cestu, nekoliko godina prije i neposredno nakon izgradnje željezničke pruge Karlovac – Rijeka od 1865. do 1873. godine. Naziv mjesta Trnovica u pripovijetke je izmišljen čija se radna zbiva u Severinu na Kupi. U pripovijetki Šenoa je prikazao socijalnu i sudbinsku sliku Gorskog kotara sredinom 19. stoljeća. Pripovijetka govori o teškom životu goranskog čovjeka te o iseljavanju ljudi na sjevernoamerički kontinent. Putopisna reportaža iz 1912. godine „Lujzinska i Rudolfinska cesta“ prvi je književni opis putovanja automobilom goranskim cestama. Riječ je o Šenoinom putovanju s prijateljima od Karlovca do Rijeke 1907. godine i njihovo vraćanje automobilom preko Novog i Jasenka do Ogulina. Šenoa spada u red istaknutijih pripovjedača o životnoj zbilji u Gorskom kotaru.
Rodio se u Delnicama 10. travnja 1942. godine od oca Dragutina službenika i majke Katarine rođ. Kezele domaćice. Umro je u 22. ožujka 2010. godine u Delnicama i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice. Osnovnu i srednju školu završio je u Delnicama a maturirao je u Gimnaziji „Ilonka Golik“ 1961. godine. Šumarstvo je studirao na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 23. prosinca 1970. godine. U Šumsko gospodarstvo „Delnice“ uposlio se u veljači 1972. godine kao referent za uređivanje šuma. Potom u odjelu za uređivanje šuma obnašao je dužnost taksatora – fitocenologa. Od 1977. godine referent je za investicije u EZ Zajedničkim službama. Osnivanjem Goransko – primorskog Šumskog gospodarstva Delnice 1985. godine obnašao je dužnost referenta za privatne šume u zvanju stručnog savjetnika za privatne šume u Upravi šuma „Delnice“ – JHP „Hrvatske šume“ p. o. Zagreb.
Za života primio je više priznanja i nagrada na području očuvanja okoliša i rada sa mladeži. Društvo za unapređenje kvalitete življenja dodijelilo mu je 17. travnja 1996. godine priznanje „Charta Rabuziana“. Bio je član Hrvatskog šumarskog društva, Hrvatskog ekološkog društva i Hrvatskog prirodoslovnog društva, sa sjedištima u Zagrebu.
Najpoznatiji radovi Ivana Pleše – Lukeže: „Položaj i perspektiva šumarstva“ iz 1976. godine. „U investicije samo s dobrim pripremama“ iz 1980. godine, „Bez drvoreda – a uskoro i bez polja“ iz 1980. godine, „ Razvojne mogućnosti seoskog turizma“ iz 1982. godine, „Prijeti nam ekološka katastrofa“ iz 1984. godine, „ Svjetski dan čovjekova okoliša“ iz 1987. godine, „Gospodarenje u privatnim šumama“ iz 1988. godine, „ Poruka ekološke tribine“ iz 1988. godine, „Iz rada koordinacionog odbora za zaštitu čovjekove okoline“ iz 1988. godine, „Ekološka problematika Gorskog kotara“ iz 1989. godine i najpoznatije djelo „Sumrak goranskih šuma“ iz 1997. godine.
Rodio se u Idriji 11. veljače 1890. godine a umro je u Ljubljani 26. studenog 1959. godine. Sa obitelji 1894. godine odlazi u Češku u mjesto Most gdje mu je otac po nacionalnosti Čeh dobio posao u rudniku crnog ugljena. Nakon smrti oca vraća se u Sloveniju i živi sa ujakom. Po završetku školovanja na Prvoj državnoj gimnaziji upisuje strojarstvo. U vrijeme studija bavio se konstrukcijama jedrilica a u razdoblju od 1911. do 1918. godine bio je prvi slovenski profesionalni dizajner u zrakoplovnoj industriji radeći u Češkoj i Mađarskoj. Za vrijeme drugog svjetskog rata bio je više puta zatvaran i interniran. Po završetku rata radio je kao savjetnik – konstruktor pri republičkim organima za prosvjetu i kulturu.
Iz bogate Bloudekove športske biografije ostalo je zabilježeno da je između 1925. i 1929. godine bio prvak Slovenije u bacanju diska, višestruki prvak Jugoslavije u umjetničkom klizanju a bio je i član rukovodstva jugoslavenske ekipe na Olimpijskim igrama u St. Moritzu 1928. godine. Prethodno posvetio se popularizaciji nogometnog športa u Sloveniji. Djelovao je i kao učitelj klizanja i vrstan planinar. Obnašao je mnoge odgovorne dužnosti u Savezima za fizičku kulturu Slovenije i Jugoslavije. U svijetu je stekao ugled izgradnjom i projektiranjem raznih sportskih objekata. Godine 1948. Izabran je za člana Međunarodnog olimpijskog odbora.
Bloudek je nadaleko bio poznat po svojim originalnim konstrukcijskim zahvatima i izračunavanjima pravilnog profila skijaških skakaonica među kojima je u prvom redu Planica 1934. godine. Bila je to prva skijaška skakaonica u svijetu koja je omogućavala skokove preko stotinu metara. U Jugoslaviji je prema njegovim projektima izgrađeno preko 50 skakaonica a gradio ih je i u Austriji. Bio je istaknuti ekspert Međunarodnog skijaškog saveza ( FIS ). U spomen na ovog velikana sporta, u Sloveniji je od 1965. godine uvedena Bloudekova nagrada kao najviše nacionalno priznanje za dostignuća u sportu.
Na temelju idejnih planova inženjera Vladimira Topalija iz Zagreba projektanta skijaške skakaonice na delničkom Vučniku iz 1936. godine, inženjer Stanko Bloudek 1946. godine pripremio je projektnu dokumentaciju za izgradnju nove delničke skakaonice na padina Japlenškog vrha. Izgradnja 45 metarske skakaonice započela je 1947. godine. Za skokove otvorena je 7. ožujka 1948. godine skokom Josipa Šporera – Pepija od 40 metara.
Povijest Bloudeka bilježi kao vrsnog strojarskog inženjera, avio – konstruktora, graditelja skijaških skakaonica, sportaša i sportskog djelatnika
Rodio se u Dragi kraj Rijeke 24. studenog 1920. godine a umro je u Zagrebu 11. kolovoza 2002. godine. Pripada generaciji kipara koja je započela svoje obrazovanje prije početka drugog svjetskog rata. Stvaralački život započeo je u zagrebačkoj obrtničkoj školi koju je tada vodio akademski kipar Vojta Braniš. Godine 1940. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel kiparstva, koju zbog ratnih godina napušta nakon prve godine školovanja. Vraća se u Rijeku i učestvuje u pojedinim ilegalnim akcijama u borbi protiv okupatora. Biva uhićen 1943. godine i zatočeništvo provodi u zatvoru Via Roma u Rijeci, zatim u Trstu, Kopru i koncentracionom logoru Cairo Montenotte u Liguriji. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine otpremljen je u koncentracijski logor Mauthausen u Austriji. Iz zatočeništva vraća se 1944. godine u rodno mjesto Draga i započinje raditi kao likovni suradnik propagandnog odjela „Primorskog vjesnika“. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1950. godine a potom u Zagrebu predaje u Školi za primijenjenu umjetnost. U početku radi realističke reljefe i figuralne kompozicije s motivima iz rata i stradavanja kao prozore iz poeme „Jama“ Ivana Gorana Kovačića. Bavio se uz kiparstvo i grafikom i izradom nakita.
Belizar Bahović autor je „Spomenika ustanka naroda Gorskog kotara 1941. – 1945.“ postavljen na jugoistočnom ulazu u Park „Kralja Tomislava“ u Delnicama 1952. godine. Dvije godine potom skulptura je podignuta na više temelje. Stiliziranu skulpturu tvore dvojica partizana u jeku borbe: stojeći puškomitraljezac i klečeći bombaš. Spomenika Aliji Alijagiću u delničkom parku isto je rad Belizara Bahovića.
OIB :59100571589
Poslovni račun :
HR7124020061100123086