Rodio se u Karlovcu 22. travnja 1901. godine a umro je u Zagrebu 1. siječnja 1990. godine. Diplomirao je 1926. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu a doktorirao 1958 i habilitirao se 1958. na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu bio je i redovni profesor. Uz geografiju bavio se i pedagogijom, planinarstvom i novinarstvom. Poznata su mu djela Fizička geografija Hrvatske ( 1949. – „Geografia fisica derlla Croazia“ ) i „Elementi opće ekonomske geografija“ ( 1956. ).
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Prirodne krasote Gorskog kotara“ („Jutarnji list“ 1921. ), „Jedan stari opis ogulinskog Kleka“ ( „Naše planine“ 1953. ), „Postoje li i gdje se nalaze Kaševari“ ( „Naše planine 1954. ), „Gorski kotar“ ( Enciklopedija Jugoslavije 1959. ) , „Gorski kotar“ ( Geografski horizonti 1959,. ). I „Povijest hrvatskog planinarstva“ (1974. ).
Izvori : Hrvatska enciklopedija, monografija „Gorski kotar“ (1981. )
Rodio se u Zagrebu 4. prosinca 1921. a umro je u Zwickau 22. kolovoza 1977. godine. Klasičnu gimnaziju završio je 1940. u Splitu a eksperimentalnu fiziku s geofizikom diplomirao je 1952. na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1948. godine bio je zaposlen u Hidrometeorološkoj službi Hrvatske a od 1954. godine imenovan je voditeljem Meteorološkog odjela a od 1957 postaje načelnikom Klimatološko meteorološkog odjela Hidrometeorološkog zavoda Narodne Republike Hrvatske. Ujedno je postao i stalnim vanjskim suradnikom Odjela za ekologiju i tipologiju šuma u šumarskom institutu Jastrebarskom. Stvorio je osnovu za izradu klimatologije za područje SRH i Klimatološkog atlasa SFRJ. Zaslužan je za otvaranje Meteorološke postaje Zavižan na sjevernom Velebitu 1953. godine.
Glavna su područja njegova rada bila planinska meteorologija i klimatologija, posebno različitih metoda mjerenja količina oborina ( obradio podatke za Gorski kotar ), istraživanja visine, sadržaja vode i gustoće snježnog pokrivača ( posebice za Liku i Gorski kotar ), te oblika snježnih kristala, mjerenje brzina i smjera vjetra, zaleđivanja, te meteorološki aspekti planiranja i održavanja cesta u Hrvatskoj. Sastavio je klimatološke ekspertize za opise regionalnih i glavnih ekološko – gospodarskih tipova šuma u područjima Šumskim gospodarstava Delnice, Gospić, Senj, Ogulin, Požega, Vinkovci i Nova Gradiška. Proveo je analizu kolebanja klimatskih prilika s obzirom na pojavu sušenja lipe i jele ( posebice za Gorski kotar ) u hrvatskim šumama te potpomogao osnivanju i opremanju petnaestak prvih silvometeoroloških i specijalnih dopunskih meteoroloških postaja u različitim bioklimatskim i vegetacijskim područjima Hrvatske u što je bio uključen i Gorski kotar. Veliki broj svojih stručnih radova objavio je u domaćim stručnim časopisima.
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Visina mjerenja vjetra u leđa u Hrvatskoj“ ( 1949. ), „Zima na području Gorskog kotara i Medvednice „ ( „Naše planine“ – 1952. ) , Mogućnosti razvoja zimskog turizma“ ( 1970. ) i „Klimatski podaci Hrvatske, razdoblje 1948. – 1960“ ( podaci i za Gorski kotar – 1971. ). Usporedo s Kiriginovim stručnim radovima Branka Penzor 1959. godine objavila je svoj stručni rad „Razdioba godišnjih količina oborina u Gorskom kotaru“ ( Hidrometeorološki zavod Hrvatske ).
Izvori: Hrvatski biografski leksikon, Hrvatsko šumarsko društvo
Rodio se 26. prosinca 1878. godine u Zagrebu gdje je i umro 11. listopada 1966. godine. Srednju školu polazio je u Zagrebu i Karlovcu gdje je maturirao 1897. godine. Šumarsku akademiju u Zagrebu završio je 1902. a 1905. godine diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Isprva je radio u svojstvu asistenta na Šumarskoj akademiji u Zavodu za uzgajanje šuma. Iz nastavne prešao je u praktičnu šumarsku službu. Krajem 1906. godine počeo je službovati u Delnicama da bi u razdoblju do 1918. osim Delnica na području Ogulina i Senja rukovodio poslovima pošumljavanja. N goranskom području organizirao je pošumljavanja crnogoričnim vrstama. Od 1919. do 1921. godine bio je šumarski nadzornik u Ogulinu a od 1922. – 1925. godine direktor Direkcije šuma na Sušaku. Potom preuzima mjesto rukovoditelja Inspektorata za pošumljavanje krša u Senju na kojem radnom mjestu ostao je do 1934. godine. Sve do 1941. godine bio je voditelj Šumarskog odsjeka Savske banovine i viši savjetnik i inspektor u Ministarstvu šuma i ruda u Beogradu kada je umirovljen. Osnovao je u Savskoj banovini 11 velikih šumskih rasadnik i više manjih od čega nekoliko njih na goranskom području. Njegovim su zauzimanjem mnoge šumske ceste, putovi i turističke. Izgradnjom šumskih cesta na delničkom području uvelike je pridonio otvaranju postojećih šuma. Uredio je i više mjesnih parkova gdje je za delnički park Kralja Tomislava sugerirao s kojim novim vrstama ga pošumiti. Godine 1960. proglašen je počasnim doktorom šumarskih znanosti. Za službovanja u Delnicama istraživao je povijest šumarstva u Gorskom kotaru. Za života objavio je blizu 30 naučnih radova.
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Nešto o prirastu u debljinu i visinu u crnogoričnim šumama Gorskog kotara“ ( 1910. ), „Prilog historiji hrvatskog šumarstva“ i „Neki problemi šumarstva Savke banovine“ ( 1936. ).
Izvori: Hrvatsko šumarsko društvo, Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Hrvatska enciklopedija
Rodio se u Delnicama 1846. a umro je u Rijeci 1916. godine gdje je i sahranjen. Bio je glavni inicijator i osnivač 29. veljače 1904. godine Društva za promet stranaca Delnice što je bio početak prvog organiziranog bavljenja turizmom u Delnicama. Njegov izbor za predsjednika podržali su članovi delničkog „Sokola“ čiji je bio član i jedan od glavnih nositelja svih aktivnosti među delničkim sokolašima. Za njegova zamjenika bio je izabran Anton Petranović a članovi Društva u osnivanju ( inicijativni odbor op. a. ) bili su ljekarnik Dragutin Jelinek, dr. Anton Stipaničić, Miho Klobučar st., sestre Ana i Katarina Majnarić – Mrgetinene, kotarski šumar Vinko Lončarić, Josip Rački iz Zagreba i Matija Kezele.
U programu rada kojeg je izradio Juraj Tomac, bile su pobrojene zadaće Društva poglavito kroz prizmu športskih aktivnosti i natjecanja čiji su nositelji u Delnicama početkom 20. stoljeća bili delnički sokolaši, prijam izletnika i njihovo uvođenje u zdravstveni turizam, očuvanje baštine i skupljanje starina iz prošlosti delničkog kraja. Godine 1905. Juraj Tomac bio je glavni zagovarač ideje da se veći dio novčanih sredstava iz zemljišne zajednice uloži u uređenje prostora tadašnjeg parka i nabavku novog parkovnog raslinja. Društvo je prestalo sa radom u godini pred Prvi svjetski rat kada Tomac odlazi živjeti u Rijeku gdje je i umro.
Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. )
Početkom 20. stoljeća na prostoru delničkih „Starih korita“ ciglar Moratti iz Italije otvorio je pogon manje ciglane namijenjen isključivo proizvodnji pune cigle za zidanje. Peć za pečenje cigle dovezao je iz Italije. Procijenio je da na tom delničkom prostoru ima dovoljno sirovine za desetogodišnji rad ciglane. Proizvedenu ciglu zaprežnim kolima delničkih kirijaša odvozio je u Rijeku a potom brodom u gornjojadranske luke Italije najčešće u Veneciju.
U ciglani koja je zapošljavala dvadesetak radnika, uglavnom Delničana, osim cigle proizvodio je šalice, lončanice, lonce, zdjele, posude i igračke – najčešće figurice ptica. Iz tog razdoblja ostao je sačuvan Morattijev opis lončarskog kola sastavljenog od dvije kružne podloge, međusobno spojene osovinom. Nogom se okretala donja ploha, a rukama se na gornjoj, također pokretnoj plohi, oblikovao predmet od gline ( očišćena sirovina ilovače bila je glina op. a. ).
Pred Prvi svjetski rat ciglana je prestala sa radom jer je talijanskom ciglaru računica pokazivala da su troškovi proizvodnje premašivali proizvodnu dobit. Srušen je drveni objekt a dotrajala peć za pečenje cigle je, uslijed nestručne demontaže uništena.
Zahvaljujući ciglaru Morattiju nabavljeni su puhački instrumenti iz Italije za obnovljeni rad delničke puhačke glazbe 1908. godine.
Na mjestu gdje je Moratti imao ciglanu 1936. godine Johan Bolf zvani Graditelj bavio se proizvodnjom cigle sve do početka Drugog svjetskog rata.
Izvori: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. ), monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ).
Rodio se u Delnicama 22. veljače 1900. godine a umro je u Zagrebu 28. kolovoza 1984. godine gdje je i sahranjen. Pučku školu završio je u Delnicama a srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu. Studij medicine završio je u Beču diplomiravši 1924. godine da bi potom specijalizirao kirurgiju. Od 1926. do 1941. godine radio je kao kirurg u Kirurškoj bolnici u Zagrebu. U tom razdoblju nešto više od godinu dana radio je i u Kirurškoj bolnici u Beču. Bio je sudionik NOB – a. Surađivao je svojim stručnim napisima u „Liječničkom vjesniku“. Godine 1949. odlazi u Sarajevo i radi u Kliničkoj bolnici „Sarajevo“ sve do umirovljenja 1973. godine. Doktorirao je iz neurokirurgije , obnašao dužnost docenta kirurgije i bio redovni profesor Katedre za kirurgiju u Sarajevu. Osnovao je Neurokirurški odjel bolnice u Sarajevu. Za života objavio je više od 40 stručnih radova.
Izvor: „Liječnički vjesnik“, Arhiva Općine ( občine ) Delnice prije Drugog svjetskog rata.
Rodio se 25. svibnja 1832. a umro je 21. kolovoza 1893. godine. Studij strojarstva (mašinstva ) završio je 1852. u rodnom Baselu. Poznat po zahtjevnoj gradnji željezničke pruge preko prijevoja Brenner u Tirolu koja je izgrađena 1867. godine.
Glavno ravnateljstvo za izgradnju Karlovačko – riječke željeznice sklopilo je 26. srpnja 1869. godine ugovor s Ugarskim ministarstvom o izgradnji željezničke pruge Karlovac – Rijeka. Prethodno, za voditelja cjelokupnog mađarskog željezničkog sustava ( Magyar A. Vasutak ) i glavnog projektanta pruge Karlovac – Rijeka imenovan je švicarski inženjer strojarstva Achilles Thommen.
Oštri kolosječni zavoji od 275 metara na više te najvećim nagibom nivelete od 25 promila dionice pruge kroz Gorski kotar, bili su veliki izazov za inženjera Thommena u izradi projektne dokumentacije za izgradnju ove željezničke pruge gdje je predvidio trošak ukupne izgradnje pruge sa pratećim objektima u iznosu od 22 milijuna forinti.
Najzahtjevniji projekti čiju je izgradnju osobno nadzirao bio je proboj nedaleko Delnica Resnačkog ( ispod Velikog vodenjaka ) i Kupjačkog tunela u dužini od 1220 metara te saniranje klizišta 1872. godine u delničkom Grabnju.
U Delnicama 23. listopada 1873. godine Kraljevski školski savjetnik dr. Franjo Rački, čelnik (veliki sudac) Kraljevskog suda u Delnicama Vjekoslav Begma, delnički župnik Josip Škrobonja, od strane željeznice iz Budima Zoltan Nagy i inženjer A. Thommen, uz veliki broj Delničana i svih radnika željezničke sekcije Delnice – Fužine, upriličili su svečanost, s dočekom na željezničkom kolodvoru Delnice, prvog vlaka iz Rijeke koji je krenuo u pravcu Budima u Mađarskoj.
Gradnja pruge bio je više nego zahtjevan građevinski pothvat ostvaren sa skromnom građevinskom tehnologijom, za čiju izgradnju inženjer Thommen ( poglavito za dionice kroz Gorski kotar ) predvidio dovoljan broj radne snage koja je posebice radila na probijanjima tunela i usjeka, izgradnji zidanih burobrana , podizanju mostova, sanaciji klizišta, izgradnji nasipa i željezničkih stanica sa prijamnim zgradama.
Pruga je bila izgrađena isključivo za potrebe austrijskog i mađarskog kapitala a najmanje u interesu tadašnjeg hrvatskog gospodarstva. Ipak, željeznička stanica Delnice već 1874. godine postaje glavnom za isporuku šumskim i dijelom pilanskih sortimenata s pilana vodenica ( potočara) iz Kupske doline i čabarskog kraja.
Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ), knjiga „Zrnca delničke duše“ (2011. ), monografija „Gorski kotar“ ( 1981. ).
Rodila se u Delnicama 1822. i umrla je u Delnicama 1896. godine. Sahranjena je na delničkom mjesnom groblju „Mrtvice“. Godine 1851. u Delnicama ( danas kuća obitelji Laloš u Supilovoj ulici 153. )otvorila je „Djevojačku školu lanenog rukotvorstva“ s petnaest do dvadeset polaznica po grupama. Djevojke su učile izradu svih vrsta tekstilnog rukotvorstva koristeći pritom niti i tkanine lana i konoplje. Od 1871. godine s radom škole nastavila je sve do 1904. godine Antonijina nevjesta Apolonija Šnajdar rođena Majnarić – Markova ( 1850. – 1943. ) supruga Lovre Šnajdara prvog delničkog knjižničara.
U Delnicama od 15. do 17. rujna 1878. na petu obljetnicu puštanja u promet željezničke pruge Karlovac – Rijeka priređena je Regionalna gospodarsko – šumarska i obrtnička izložba u blizini izgrade željezničkog kolodvora. Na dan otvaranja izložbe „gruvahu mužari“ a blagoslov izložbi dodijelio je delnički župnik Josip Škrobonja. Na izložbi sudjelovale su i polaznice“Djevojačke škole tekstilnog rukotvorstva“. Njihovi radovi bili su jedni od prvo nagrađenih za što je Apoloniji Šnajdar kao nagrada bio uručen dukat. Voditeljice škole i u drugim okolnim mjestima organizirale su nastavu svladavanja tehnike lanenog rukotvorstva na način da su odlazile u ta mjesta.
Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. )
Rodio se 29. srpnja 1844. godine u mjestu Litke ( Mađarska ) a umro je 7. srpnja 1905. godine u Cluj – Napoca ( Rumunjska ).Bio je jedan od najplodnijih mađarskih prirodoslovaca ali i fotograf, cvjećar, taksonomist5, evolucionist, etnobotanist, pionir mađarske ekologije i očuvanja prirode. Od 1868. studirao je u Pešti. Između 1872. I 1902. Godine bio je učitelj srednje škole u Budimpešti. Tijekom školske godine radio je u Insbrucku kod A. Brauna i Berlinu kod A. Kernera,koji su imali veliki utjecaj na taksonomiju.
Za života proveo je brojna istraživanja i istraživačka putovanja od kojih je u razdoblju od 1879. do 1880. godine istražio Risnjak. Četiri godine potom u svom stručnom radu objavio je sadržaje o ranjivosti risa i ugroženim biljnim vrstama na koje je nalazio u području Risnjaka. Godine 1880. objavio je svoj rad vezan za područje jugozapadne Hrvatske i Risnjaka pod nazivom „Florističke bilješke iz jugozapadne Hrvatske ( Oesterreichische botanische Zeitschrift Zur flora des Risnjak berges in Croatien. ). Od skupljenih biljaka stvorio je herbarij pri čemu punu pozornost posvetio je papratnim sjemenjačama. Na temelju njegova rada Karlo Bošnjak nastavlja istraživati floru Hrvatske te objavljuje svoje radove „Prilog građi za floru južne Hrvatske – Bjelolasica ( Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva 1927/28 . ), „Još jedan prilog građi za floru južne Hrvatske – Bijele stijene ( 1929. ). Izvješća Botaničkog instituta Univerziteta u Zagrebu iz 1931. godine u svojim sadržajima dala su isto odgovor na neka od pitanja iz istraživanja flore u Gorskom kotaru s osvrtom na Risnjak.
Izvori: HAZU, Mađarski leksikon
Rodio se u mjestu Veljun Primorski kraj Senja 8. studenog 1867. a umro je u SAD – Grand Canyon Arizona 31. siječnja 1931. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu a gimnaziju u Senju i Karlovcu. Bogoslovlje je završio u Senju. Za svećenika zaredio se 1892. godine i službovao je po Senjsko – modruškoj županiji. Godine 1901. dobio je poziv biskupa Leavenwortha iz države Kansas ta dođe za župnika tamošnjim Hrvatima u Kansas City kamo je stigao 28. lipnja 1902. godine. Tu je 1905. godine završio izgradnju započete crkve sv. Ivana Krstitelja. Uz crkvu izgradio je sirotište i prvu hrvatsku školu na američkom tlu koju su prema kazivanjima delničkih župnika Antona Rigonia ( službovao u Delnicama 1904. – 1914.) i župnika Augustina Bujana ( službovao u Delnicama 1914. – 1932. ) pohađala i djeca naših iseljenih Delničana i Gorana. Župnici Rigoni i Bujan dopisivali su se svećenikom Krmpotićem a delnički iseljenici i njihovi potomci pisali su svojima u Domovinu o velikoj ulozi svećenika Krmpotića, da njihova djeca uz američki ( engleski op. a.) nauče pisati i čitati materinji jezik.
Svećenik Krmpotić uveo je u SAD u liturgiju staroslavenski jezik. Pisao je u pravaškom dnevniku „Hrvatska“, te u „Katoličkom listu“, „Hrvatskoj domovini“, „Obzoru“, „Hrvatu“, „Vrhbosni“, „Katoličkoj Dalmaciji“ i svećeničkom almanahu „Hrvatskoj duši“. Pisao je u mnogim američkim iseljeničkim glasilima gdje je branio pravo hrvatskog naroda na svoj povijesni i životni teritorij. Bio je član Društva „Braća hrvatskog zmaja“ potpomažući novčano mnoge aktivnosti u Domovini kao što je bila i kupnja zemljišta za gradnju župne crkve na Sušaku.
Zanimljivo je svjedočanstvo o Goranima u Americi koje je dao svećenik M. D. Krmpotić u pismu od 22. svibnja 1907. koje je uputio Hrvatskom saboru u povodu rasprave o iseljeničkom zakonu. Kopiju pisma dobio je i Župni ured crkve sv. Ivana Krstitelja Delnicama (sačuvao ga župnik Anton Rigoni s čijim sadržajem u više navrata upoznao je svoje župljane.) U pismu svećenik Krmpotić uz ostalo je pisao……. „ …… Gorani kao šumski radnici izrađuju dužice, šveljare,, građevni lijes, te su uobče na dobrom glasu. Šume u državama Mississipi, Louisiana, Texas, Alabama, Tennessee, Kentucky, jesu pune naših Gorana, koji su tamo u djevičanskim šumama haračlije ljuti. Države New Mexiko, Arizona pune su rudokopa srebra, bakra i ugljena u kojima rade Hrvati iz Dalmacije i Gorani……….. hrvatski se radnici nalaze u rudnicima i tvornicama, taru svoje žilave mišiće, krvavim znojem služe novac u paklenim pećinama nad zemljom (talionice op. a. ) i u zadušljivom i nezdravom zraku, te u tmici pod zemljom u dubini na hiljade i stotine stopa. ……… dočim u državama Minessota, Dakota, Colorado, Michigan, Montana, Washington (Iselio najveći broj Delničana i njihovih obitelji op. a.), California gdje su u svijetu najveći rudokopi bakra, zlata, srebra, olova, zinka, pretežni dio našega naroda tamo jest iz primorskih i goranskih strana sa obala Jadranskog mora, koji radi u talionicama i rovovima dragih kovina……… „
Izvori: Arhiv Hrvatske, Arhiva Župnog ureda crkve sv. Ivana Krstitelja u Delnicama, „Glas koncila“
Rodom iz Primorja (1859. – 13. travnja 1927.). Na inicijativu delničkih kirijaških obitelji te članova vatrogasnog društva Delnice, klesari Jose Fumića iz Hrvatskog primorja, koje je predvodio Nikola Fumić 19803. godine obradili su u manjim kamenim blokovima i zazidali Kirijaški spomen zdenac ( del. Furmanske föjnar ) u delničkom Prepneku ( Potoku ) koji je izgledom i funkcijom odgovorio zahtjevu njegova podizanja u godini obilježavanja 150. obljetnice puštanja u rad Liščove pilane potočare, 110. obljetnice pokretanja u rad pilane potočare Matije Petranovića poviše starog Prepničkog mosta, 110. obljetnice početka organiziranog bavljenja Delničana kirijaštvom te 100. obljetnice od početka rada nekadašnje Belanove kovačnice na delničkom Vidmu. Klesaru Fumići bila je povjerena izrada ( obrada kamena ) i zidanje zdenca tim više kada se znalo da se podizanje zdenca veže i za 400. obljetnicu postojanja najstarijeg goranskog svetišta Majke Božje na Svetoj Gori kraj Gerova. Poznato je, naime, da su mnogi sadržaji iz povijesti delničke župe i prostora na kojemu su Delnice smještene prije 1600. godine, pronađeni u gerovskom kraju. Nikola Fumić radove na podizanju zdenca započeo je u lipnju 1903. s ciljem da se u kolovozu, u vrijeme blagoslova vode, pusti u rad. Metalni plet – ružu na vrhu zdenca izradio je delnički kovač Nikola Šimunović. Zdenac je prigodnom pučkom svečanošću pušten u rad 25. kolovoza 1903. godine.
Godine 1917. Nikoli Fumiću bila je povjerena i izrada Ratne spomen ure ( sunčani sat ) u delničkom parku. Početkom travnja iste godine s predjela delničke Akačićive kave ( manji kamenolom kraj Kaličke rebri op.a. ) bio je dopremljen kameni blok kojeg je Fumić klesanjem obradio u oblik valjka dužine 1,5 metara. Umjesto okrugle kamene ploče koja će predstavljati sat, Fumić je na vrhu okomito postavljenog kamenog bloka ( valjka ) učvrstio kamenu ploču koja je predstavljala sunčani sat s podjelom na sate ( jedno polje šahovnice op. a. ) dimenzije 25 x 25 centimetara. Postavljanje sata inicirali su delnički sokolaši Jakov Majnarić, Stjepan Glad i Juro Mihelčić, inače članovi Odjela za osiguranje željeznice u Delnicama. Sat je uz prigodnu svečanost otkriven i stavljen u uporabu na svečanosti u lipnju 1917. godine.
Godine 1927. u povodu elektrifikacije Delnica i 10. obljetnice od postavljanja Ratne spomen ure upriličena je svečanost u delničkom parku. Svečanosti je trebao nazočiti i Nikola Fumić ali je u proljeće iste godine umro.
Izvori: monografija „Tragom delničke prošlosti“ ( 2014. ).
Rodio se u Starom Gradu na Hvaru 1801. a umro je u Bag Rigar ( Švicarska ) 12. srpnja 1870. godine. Potječe iz starog ugarsko – hrvatskog plemstva. Godine 1837. inicirao je osnivanje Društva osiguranja radnika i životinja za vuču brodova te poboljšanje tehničkih uvjeta za brodarenje u riječkom toku između Sušaka i Karlovca. Uz to što je 1843. osnovao Dioničarsko društvo za redovitu prometnu liniju Sušak – Karlovac, obnašao je i dužnost predsjednika Trgovačkog suda u Karlovcu i zalagao se za sjedinjenje Banske Hrvatske i Vojne krajine. Godine 1846. Dobio je u Beču viteški stalež s prezimenom Dobrinović čime je vraćeno staro obiteljsko ime toga plemstva. Barunat je dobio 1862. godine.
Za života istaknuo se kao vješt trgovac – bavio se trgovinom žitarica, drvima i ciglarskim proizvodima. Organizirao je rad Poduzeća za riječnu plovidbu Kupom i Savom kada kupuje parobrod „Florisdorf“ i preimenuje ga u naziv „Sloga“, koji je tako postao prvi hrvatski riječni parobrod.
Bio je pristaša Ilirske stranke i mecena hrvatske kulture. Obnašao je dužnost predsjednika Matice Hrvatske u doba Bachova apsolutizma. Bio je vlasnik mnogih posjeda od Karlovca do Severina na Kupi. Njegova severinska grana u muškoj lozi izumrla je s Manojlom 1891. godine.
U drugoj polovici 19. stoljeća otvorio je u Delnicama na predjelu Starih korita u Zdolanjskom kraju pogon – ciglanu. Tehnologiju proizvodnje u ciglani postavio je Austrijanac Jürgen Kraus a proizvodnjom je rukovodio Delničanin Jakob Bolf – Ričetof. U ciglani se proizvodila puna cigla koju je prodavao na karlovačkom i severinskom području a manjim dijelom za potrebe mještana Delnica i okolice. S proizvodnjom keramičkog posuđa krenuo je nešto kasnije a koje se ovdje proizvodilo još u 17. Stoljeću ( nepoznati vlasnici op. a. ). Keramičko posuđe iz Ambrozove ciglane sačuvala je delnička ljekarnička obitzelj Jelinek. Ciglana je bila poznata i po proizvodnji ovalnih peka ( del. žödra ) koje su se uz korištenje u domaćinstvima koristile i za ispeći kruh u vrijeme delničkih „Polanskih običajnih dana“. Nakon Ambrozove smrti ciglanom je rukovodila njegova kćer Klothilde Buratti ( 1838. – 1913. del. Tilda). Ciglana je prestala s radom ljeti 1889. godine.
Izvori: knjiga „Zrnca delničke duše“ ( 2011. )
Rodila se u Delnicama 1876. i umrla je u Delnicama 1966. godine. Sahranjena je na Gradskom groblju „Mrtvice“ U Delnicama. Kćer Lovre i Apolonije rođ. Majnarić. Udana za Juru Neralića ( izgubio život u Roshlinu – SAD pod nepoznatim okolnostima ) s kojim je imala sina Miju – Mihu Neralića, koji je u desetljeću pred Drugi svjetski rat bio jedan od vodećih delničkih radničkih povjerenika.
U skladu s obiteljskom tradicijom, prikupljala povijesnu građu o delničkom kraju te je istražila , prikupila i obradila: rad prvog vinskog podruma u Delnicama ( objekt u Supilovoj ulici dvorišni broj 141 izgrađen po ravnogorskoj obitelji Herljević 1881. godine. ) i s tim u svezi delničke običaje na Martinje i zabave koje su u Delnicama priređivali kirijaši pod imenom „Konjski bal“. Sve do 1930. – tih godina prošlog stoljeća popisala je sve delničke pučke popijevke iz 19. stoljeća te po mnogo čemu osobite delničke Badnje pjesme. Vezano uz delničku „Ljubavnu stazu“ s lokacijom na obroncima Japlenškog vrha, ustrojila je na delničkom dijalektu momačke i djevojačke pjesme od kojih je većina bila pijevna. Bila je prva u Delnicama koja je zapisala sve pjesme na starim delničkim svadbama i sve one koje su se pjevale uz pojedine stare običaje. U njezinoj evidenciji nisu izostale niti stare pjesme pjevane na književnom jeziku koje su godinama pjevane u delničkom kraju. Marija je do sada bila prva i jedina osoba koja je u prvoj polovici 20. stoljeća uspjela sakupiti i pjesme koje su se u pučkim školama recitirale.
Ostavila je u nasljeđe svojim potomcima i zapise koji govore o generacijskoj prehrani ljudi pri čemu su zanimljivi rukopisi o načinu pripreme starog delničkog sira te kiselog vrhnja i maslaca te prvog delničkog nadjeva zvanog „mesujla“ iz druge polovice 19. stoljeća.
Bila je jedna od prvih delničkih djevojaka koja je, prema njezinom kazivanju, 1897. godine uspjela sa grupom svojih vršnjaka ući u šupljine, u narodu poznatije kao Mužekove šupljine koje vode u špilje, ispod današnjeg grada, a ranije polja Kuti i Ograja. U dubini tih špilja došla je sa starim bakljama ( del. fögve ) do prostora na kojem su na stijenama bili crteži životinja od kojih neki s likom životinja. Podno crteža na tlu, kazivala je Marija, bila su kamenom obložena ognjišta s pepelom i kostima. Sve upućuje na činjenicu da su ovdje u prošlosti živjeli ljudi. Bilo je to razdoblje ranog gornjeg paleolitika pred najmanje 20 000 godina.
Pjevala je u Hrvatskom pjevačkom društvu „Gorska vila“ Delnice. Sa društvom je nastupila 1910. i 1911. godine u programu svečanosti upriličenih u povodu prvih skijaških utrka u Delnicama. Njezine riječi zapisane na delničkom dijalektu uvelike su korištene pri pisanju Rječnika delničkog govora objavljenog u izdanju Grada Delnice 2006. godine.
Rodio se u Zagrebu ( 1879. – ? ). Od 1920. do 1939. godine obnašao je u Delnicama dužnost šefa željezničko – tehničke sekcije. Uvelike mu pripadaju zasluge za razvoj delničkog ( goranskog ) skijanja u razdoblju od 1921. – 1939/40. godine. Bio je jedan od osnivača delničke sekcije za skijanje HPD „Risnjak“ 1925. godine. Godine 1931. prvi je pokrenuo inicijativu da se na predjelu delničkog Vučnika izgradi skijaška skakaonica. Inicijativu za izgradnjom skakaonice pokrenuo je na prijedlog članova zagrebačke obitelji Horvat, za koju se veže izgradnja 20 metarske skakaonice 1904. godine na predjelu Podlučičkog vrha. Gradnja skakaonice na Vučniku trajala je četiri godine , u što je bio uključen inženjer Vladimir Topali iz Zagreba, osobni Klaićev prijatelj, koji ga je i predložio delničkoj vlasti da rukovodi radovima na izgradnji skakaonice, za koju je sam izradio nacrte. Topali je inače bio član zagrebačkog Športskog društva „Maraton“ i bio je vrsni skijaš – skakač. Tijekom izgradnje skakaonice na Klaićev poziv 1935. godine u Delnicama je boravio Norvežanin T. Hansen, projektant skijaške skakaonice u Skradu, izgrađene 1935. godine, na sjevernim padinama Skradskog vrha. Skakaonica na Vučniku službeno je otvorena za natjecanja 1936. godine. Po odlasku inženjera Klaića iz Delnica mjesto gdje je bila izgrađena skakaonica Delničani su zvali Klaićev vrh.
Godinu dana po dolasku u Delnice ( 1921. ) prišao je realizaciji ideje čelnika Akademske sekcije SKI društva iz Beča A. Godinne iz 1910. godine da se priđe trasiranju skijaške staze dužine 25 s mogućim proširenjem od 5 metara sa startom i ciljem u Delnicama ( željeznička stanica ) do Dedina i Polana. Staza je trasirana i ucrtana u zemljovidnu kartu 5. studenog 1921. godine. Bila je to jedna od najzahtjevnijih i najboljih skijaških staza za natjecanja na prostorima država Srednje Europe i Balkana upisana 1925. godine u Registar vrhunskih skijaških staza Akademske sekcije SKI društva iz Beča. Inženjer Klaić trasirao je skijašku stazu s razlikama u nadmorskoj visini od 360 metara, od 718 metara najniže do 1078 metara najviše točke nadmorske visine. Staza je dobila naziv „Skijaška pruga sokolskog goranskog okružja“ i njezin izvornik danas se čuva u privatnoj zbirci građe o povijesti delničkog športa obitelji Željka Laloša. Godine 1923. prvi strani skijaši koji su trenirali i nastupali na toj stazi bili su skijaši nordijci iz Austrije. Prvi Talijani koji su nastupali na skijaškim utrkama na Skijaškoj pruzi sokolskog goranskog okružja bili su skijaši nordijci iz SKI kluba „Udine“ Carlo Ciacomelli i Angelo Morelli de Rossi.
Uz Klaićevo ime vezana je i jedna osobitost iz povijesti delničkog športa. U razdoblju od 1925. – 1931. godine bio je jedan od organizatora skijaških utrka u delničkom Zdolanjskom kraju, zapravo kombinacija nordijskog i alpskog skijanja. Supilovom ulicom od crkve sv. Ivana Krstitelja sve do Vidamskog groblja skijaši su skijali nordijsku utrku a potom do Prepničkog mosta alpsku utrku. Bile su to utrke otvorenog neslužbenog prvenstva u kombinacijskom nordijsko – alpskom skijanju delničkog Zdolanjskog kraja a sve u organizaciji ŠK „Radnički“ (preteča ŠK „Goranin“ ) ikad te vrste organizirane u ovom dijelu Europe, što je kasnije i potvrđeno po zagrebačkim skijaškim djelatnicima.
Izvori: monografija „Povijest delničkog športa“ ( 2013. )